Između tragike i guste komike apsurda

Francuski odnosno francusko-belgijski strip u sklopu tržišta stripa u doba bivše države i među cjelokupnom čitalačkom publikom oduvijek je zauzimao posebnu, privilegiranu poziciju. Pored svima znanih junaka stripova talijanskog Bonellija i mnogo zrelijeg, ali u nas jednako komercijalnog Alana Forda, upravo su junaci francuskih stripova, poput neizbježnog Asterixa i mnogih drugih, bili oni kojima su u kolektivnoj svijesti publike pripadala, i još pripadaju, neka opća mjesta, vezana ne samo uz medij stripa nego i uz život na ovim prostorima općenito. Francusko-belgijski strip dugo je bio pojam europskog stripa i sinonim za kvalitetu i inovativnost, te je više desetljeća i u Jugoslaviji s pravom uvažavan kao vrh svjetske strip produkcije. Međutim, dok je tijekom postojanja bivše države i razgranatom izdavačkom djelatnošću te brojnim magazinima poput Stripoteke, Strip Arta, Spunka itd. kontinuitet u praćenju razvoja francuskog stripa bio osiguran, u razdoblju raspada, rata i poraća taj se kontinuitet, na žalost, prekinuo. Tijekom devedesetih do Hrvatske slabo su dopirale novosti o francuskoj strip sceni, te smo tek rijetko čuli o gašenju starih, dugogodišnjih serija, krizi izdavaštva, traženju novih puteva, inferiornosti francuskog tržišta prema američkom tih godina.

No prije svega smo propustili dolazak nekoliko originalnih, lucidnih autora, koji su francuskom stripu dali novi uzlet, nove teme i preokupacije, a pritom su crpili i iz tradicije, navodeći klasike iz prošlosti kao trajnu vrijednost i inspiraciju. Tek su se kolektivnim oporavkom domaćeg strip izdavaštva početkom nultih godina počeli nadoknađivati ti golemi zaostaci. Riječ je o autorima poput Lewisa Trondheima, Joanna Sfara, Stanislasa, Davida B. i drugih, u ranijoj fazi svojih karijera udruženih u grupu “L’ Association”. Na formiranje ovih autora utjecala je podjednako poetika underground stripa, kako francuska, tako i američka, i autori klasičnog doba francuskog stripa, poput Franquina. Tokom svojeg razvoja ti su se autori uspjeli nametnuti velikim izdavačima, Dargaudu, Dupuisu i dr., diktirajući tako nove trendove na francuskoj sceni. Autor koji s tom skupinom dijeli svjetonazor i pristup mediju, premda nije bio njezin formalni član, jest Emmanuel Manu Larcenet, čiji je strip Svagdanja borba dobitnik Grand Prixa na prestižnom festivalu srednje struje u Angoul?meu, što jasno ukazuje na korjenite promjene interesnih sfera izdavača i ukusa publike.

Izgubljeni stanovnici velegrada

Manu Larcenet je počeo s radom 1994. kraćim stripovima u magazinu Fluide Glacial, i kasnije je svoju aktivnost proširio na većinu važnijih francuskih magazina, uključujući i središnji Spirou. Osim kao cjelovit autor, afirmirao se i suradnjom s drugim crtačima, svojim generacijskim suborcima iz L’ Association, pišući scenarije za njihove stripove, ali je i kao crtač radio stripove prema tuđim scenarijima. Svagdanja borba i njezin nastavak Neprocjenjive stvari, u nas objavljeni kao diptih u jednom strip albumu, općenito se smatraju njegovim dosad najznačajnijim i najboljim djelom. Prvi put su objavljeni 2003.

Svagdanja borba priča je o položaju čovjeka u suvremenoj Francuskoj i njegovom pokušaju očuvanja vlastita dostojanstva i izražavanja vlastita identiteta u odnosu s drugim ljudima i prema svojemu radu, a u kontekstu svakodnevnih političkih previranja, rasnih odnosa u multietničkoj državi i loših životnih uvjeta, posebno za pripadnike radničke klase iz koje potječe glavni junak, mladi fotograf na raskrižju svog životnog puta. Tako opisan, strip se može činiti kao lijevo angažiran socijalni manifest, čiji junak simbolizira jednu generaciju mladeži u današnjoj Francuskoj. Njega, naime, muče brojne neuroze i strahovi tipični za izgubljenog stanovnika modernog velegrada. Ima napadaje tjeskobe, ne snalazi se u komunikaciji s drugim ljudima, pogotovo roditeljima, kreativnost i radni elan su mu opadanju, nije siguran u smisao i vrijednost svoga rada, a povremeni bijeg iz svakodnevice traži u noćnim seansama konzumiranja hašiša i sumanutog igranja Playstationa s nešto mlađim bratom ili u beskorisnim posjetima psihijatru.

Međutim, smisao Svagdanje borbe ne iscrpljuje se u provokativnim motivima i pitanjima koje postavlja, upravo zato što ta pitanja strip ne postavlja glasno i jednoznačno, već autor pred čitateljem niže sličice iz života svog junaka, te njegove nikad do kraja artikulirane rečenice, nervozna mimika, prazan pogled i pomalo zapušten izgled kažu sve ono što riječi nisu. Drugim riječima, vrijednost stripa nije samo u tome što je autor Francuskoj pružio zrcalo u kojem se može ogledati, i to u vrlo kritičnom odrazu, nego i što je to učinio na specifičan način – koristeći se već uhodanim formalnim karakteristikama francuske škole stripa (uz neke inovacije, prije svega u naraciji), čime njegova kritika postaje svjesno populistička, što bi moglo objasniti velik uspjeh stripa na Angoul?meu. Ovdje nema kompliciranih pripovjednih struktura, nizanja paralelnih radnji, pričanja priče iz perspektive više likova, montaže prizora prema toku svijesti lika, što se sve moglo naći u američkom stripu kasnih osamdesetih i devedesetih, kad su Alan Moore i ostale britanske pridošlice na američko tržište temeljito preuredili medij.

Hommage tradiciji

Larcenet je, dakle, prihvatio strukturu klasičnog francuskog stripa – pregledna tabla od četiri pasice u kojoj su događaji poredani kronološki, glavnina pripovijedanja odvija se u trećem licu, te nema verbalnih elemenata osim dijaloga likova. Odnosno, likovi se obraćaju jedni drugima, a ne sebi ili čitatelju. Jedini su izuzetak table koje služe kao rez neposrednom kronološkom redu događaja, da bi se nakon reza priča nastavila nekoliko tjedana ili mjeseci kasnije. U tim tablama autor ulazi u junakovu podsvijest, iz prve nam ruke svjedočeći o njegovim opsesijama, žudnjama i krizama, rezimirajući time prethodni dio stripa i najavljujući buduće događaje. Dok je u glavnini stripa crtež karikaturalan, čak i s elementima koji su autorov izravan hommage tradiciji (veliki nosovi junaka, proporcije likova ukazuju na njihov psihološki karakter), u tablama toka svijesti crtež postaje realističan, prizori fragmentarni, tek skice u cjelinu povezane monologom glavnog junaka. Značajan dio crteža također je kolor – dok u većem dijelu stripa dominiraju jasne, žarke boje šarene palete, prizori toka svijesti i napada tjeskobe glavnog lika monokromni su i odbojni. Varijacije u boji u izravnoj su vezi i s eksterijerima – glavnina priče odvija se na opreci selo-grad (glavni lik redovito iz grada bježi u provinciju) i dok su gradski prizori crtani relativno šturo, s također slabijim intenzitetom boja, u prizorima prirode crtež postaje raskošan i lepršav, te se katkada javljaju i veliki planovi pejzaža čiji je učinak na psihu glavnog junaka ljekovit. Uopće, ta je opreka uvijek prisutna, premda suptilno – jedan je snažan simbol stari brod na brodogradilištu u propadanju gdje je prije umirovljenja radio junakov otac. Brod uvijek vidimo u pozadini, prijetećeg i crnog, tek naznačenog na horizontu, čime taj motiv neizravno upućuje na socijalne teškoće koje određuju živote junaka. Brod nije jedini takav simbol, ali je najuočljiviji. I upravo je u tome snaga autorovog crtačkog stila i njegovog pripovijedanja – premda djeluje u prokušanom idiomu, on ga je bitno obogatio rasponom crtačkih i pripovjednih motiva koji upotpunjuju široku sliku društva, premda se ona zrcali u tipičnom. Ni u jednoj situaciji autor eksplicitno ne naglašava što je likovima na pameti nego pušta da jednostavne ekspresije njihovih lica i šture riječi koje tek naznačuju koncizne misli kažu sve što o njima trebamo znati. Time autor traži angažiranog čitatelja, koji će se unatoč prividnoj jednostavnosti stripa njemu iznova vraćati u nastojanju da pročita još koju emociju u riječima i na licima junaka, da iz svake slike izvuče neko novo značenje i tako u tjeskobnoj i mučnoj atmosferi stripa pronađe koje zrnce nade, koja je itekako prisutna, makar na prvi pogled možda nije jasno uočljiva. Treba spomenuti i da su mnoge situacije u stripu apsurdno komične, a brojne replike vrlo duhovite, čime se tragičnost priče izražava mnogo snažnije nego na neki drugi način, a istodobno čitatelju pruža priliku da se jače veže uz likove i vjeruje u njihovu bolju budućnost, koliko god sadašnjost bila prožeta svagdanjom borbom.

Poticaj za kritiku stvarnosti

Objava ovog stripa na domaćem tržištu svakako je vrlo pohvalan potez, ne samo zato što nas povezuje sa suvremenim strujanjima u čitalačkom smislu nego se treba nadati da će nenametljiv društveni angažman i hrabrost autora Manua Larceneta u prikazu zahtjevnih tema utjecati i na hrvatske autore i potaknuti ih da kritički pristupe stvarnosti u mediju koji je za takvo što iznimno podatan, pogotovo u kontekstu porasta zanimanja za nefiktivne priče. Tema nam svakako ne nedostaje, a Larcenet jasno pokazuje da se i jednostavnim i pristupačnim umjetničkim jezikom može ostvariti vrlo snažno, kompleksno djelo, koje dijagnosticira postojeće stanje, ali i upućuje na mogućnost promjene.