Rade Dragojević  

Izopćenici revolucije

Za roman Hansenova djeca, crnogorskog pisca i novinara Ognjena Spahića, interpretacija se praktički sama nameće. Sve se zapravo kreće oko binarnih opozicija. Kad kažemo da je tema romana sudbina dvojice gubavaca u posljednjem leprozoriju u jugoistočnoj Rumunjskoj – inače u tom području doista i danas postoji bolnica za oboljele od lepre – u vrijeme pobune Rumunja protiv njihova dotadašnjeg predsjednika Nikolaeia Ceausescua 1989., prethodna konstatacija postaje jasnija.

Najprije riječ, dvije o piscu. Riječ je o mladom crnogorskom autoru – rođen je 1977. – jednom od trojice mladih lavova novije crnogorske književnosti. Ostala dvojica su Balša Brković i Andrej Nikolaidis. I  Brkovićeva Privatna galerija, kao i Nikolaidisov Mimesis, objavljeni su prije godinu, dvije kod istog izdavača kao i Spahićev prvi roman, dakle u zagrebačkom Durieuxu. Također, Spahić je vlasnik zbirke priča Sve to od prije tri godine i novinar je u redakciji za kulturu neovisnog dnevnika Vijesti. Uz to, Spahić se upravo na stranicama tih novina prije dvije godine javio tekstom o novom valu crnogorskih književnika. I to bi od bibliografskih činjenica o Spahiću, barem što se tiče dolje potpisanog, bilo sve.

Guba postoji tamo gdje vlada nepravda

Hansen iz naslova romana norveški je znanstvenik Gerhard Armauer Hansen koji je 1873. prvi izolirao bacil lepre. Lepra ili guba je bolest koju običan svijet uglavnom povezuje s prošlošću. A evo i kako sam Spahićev pripovjedač na početku romana opisuje doživljaj te bolesti u običnog čovjeka: Lepra je u svijesti ljudi najčešće dozivala dvije stvari: 1. kadrove iz Wylerova Ben-Hura – koloniju gubavaca koji tumaraju planetom kao božji kažnjenici osuđeni na prezir i bolnu smrt u usamljenim pećinama daleko od grada; 2. strah od biološkog čudovišta, uljeza u dvadeseti vijek, koji se u ovo doba spustio fatalnom greškom prirode ili, pak, zaslugom svevišnje pravde.

Inače, bolest je daleko od iskorjenjivanja. Vezana je uz loše higijenske uvjete i generalno uz siromaštvo i neimaštinu. Podaci govore da svakog dana dvije tisuće osoba oboli od gube, a još toliko ih ne zna da je zaraženo. Računa se da se godišnje oko milijun ljudi zarazi od gube. Sve u svemu, u svijetu još ima deset milijuna gubavaca. Samo u Indiji ima 474 tisuće popisanih bolesnika. Tisuće gubavaca ima u Brazilu, Indoneziji, Bangladešu, Kini, Nepalu, Vijetnamu, Tajlandu, Myanmaru i Africi.

Također, svake se godine obilježava Svjetski dan oboljelih od gube, a ove je godine bila odabrana tema S posljednjima za alternativu pravde. Guba, naime, postoji tamo gdje vlada nepravda, nema lijekova ili bolesnici za njih nemaju novaca. Guba se širi u onim krajevima svijeta gdje vlada rat i gdje su zanijekana ljudska prava, osobito pravo na zdravlje, kao što je to, recimo,  slučaj u Kongu. U Indiji se guba širi među najsiromašnijima. U bogatim je zemljama guba nestala jer su životni uvjeti postali takvi da se mogla ukloniti. Dovoljno je sjetiti se da je Hansen – po kojemu je drugo ime za gubu Hansenova bolest – otkrio njezina uzročnika u svojoj zemlji, Norveškoj, kad je u njoj vladala bijeda. Da još dodamo, iako je nevažno za roman, da je jedno vrijeme svoje specijalizacije u stacionaru za leprozne u Capa Blancu u Venezueli proveo i doktor Ernesto Che Guevara de la Serna, dakako prije negoli se pridružio revolucionarnim Kubancima, braći Castro.

Uključenost-isključenost

Takvu je, dakle, koloniju našao Spahić i donio nam priču o dvojici odbačenika, američkom vojniku i špijunu Robertu W. Duncanu, te našem pripovjedaču. Tu je još i stara Ruskinja Margareta Josipovič, koja je svoju bolest zaradila na robiji u Sibiru i koja je govorila predoktobarskim, carskim ruskim jezikom, pa dvojica homoseksualaca Kasiewicz i Eminescu te stari Mađar Ingemar Zoltan, koji je kao dijete doživio revoluciju Bele Kuna i koji je u jednom trenutku pomislio da će rumunjska revolucija obuhvatiti sve, povesti sve ljude u bolje sutra, ne shvaćajući da su gubavci prokleti za svakog, pa i za revolucionara.

Spahić romanom, među ostalim, oprimjeruje Foucaultovu primjedbu o kolonijama gubavaca kao ostvarenju političkog sna o čistoj zajednici. I doista, leprozorij je krajnje autonoman, o njemu izvana praktički više nitko ne vodi nikakvu evidenciju, nitko ga ne nadzire, čak su odustali i od registriranja umrlih, jer su zdravstvene vlasti čak i pokope ostavile na dispoziciji samim štićenicima bolnice. Leprozorij je, dakle, iz područja zdravstvene zaštite polako prešao u područje političke utopije. Kao da je kolonija gubavaca južno od Dunava bila jedina slobodna enklava unutar Ceausescuaova režima.

Glavna je opreka romana uključenost-isključenost. Spahićevi junaci su posve izolirani od vanjskog svijeta, ali mentalno svježi, prate političke događaje i polažu nade u revolucionarni preokret. Prate kako taj preokret, uglavnom traljavo, obavljaju radnici u susjednoj tvornici i vrlo se brzo uvjeravaju, upravo preko Ingemara Zoltana, da je i revolucija ekskluzivna, da je ona samo za zdrave, u svakom slučaju ne i za gubavce. I pod novim režimom njima je namijenjena uloga izopćenika. Imajući to u vidu, dvojica junaka poduzimaju nevjerojatan pothvat, ruskim šlepom Dunavom pokušavaju se domoći Beča, Zapadne Europe i slobode. Samo jedna opaska, istim tim Dunavom, samo u kontra smjeru, jedni drugi “gubavci’’, oni etnički, dakle europski Židovi, bježali su tridesetih godina pred nacizmom u spas obećane zemlje.

Sjajan jezik

Binarizam se može odčitati i kroz opreku zaraženi-nezaraženi. No ni tu odnos nije čist. Iako su gubavci formalno izolirani i izopćeni zbog svoje zaraze, svojevrsnu zarazu imaju i vanjski članovi društva. Lokalni seljaci  inficirani neimaštinom posve su oglupavili, radnici su ogrubjeli i primitivizirali su se, a policajci koji guše pobunu ionako su pod palicom Securitate poodavno već poživotinjili. A svi oni zajedno, zaraženi su svim mogućim strahovima, od kojih nikako nije mali onaj od kolonije leproznih.

Opozicije se mogu, dakako, nalaziti i na drugim područjima. No, jedinstvenost Spahićeva romana, osim po izuzetnoj temi, proizlazi i iz načina obrade materije. Kombinacija funkcionalnog ulančavanja radnje i erudicijskih ekskurzija bilo u prošlost Rumunjske ili povijest lepre, čini Hansenovu djecu sigurno jednim od najboljih romana napisanih na ovdašnjim jezicima posljednjih godina.

Mora se spomenuti i autorov sjajan  jezik. Napokon se pojavio autor koji stranice ne napučuje banalnim rečenicama, ne frazira i ne gomila šuplje riječi. Usporedbe su mu svježe, nove i nipošto istrošene. Za kraj samo jedan primjer, a takvih je puna knjiga, sjajnog opisa pogreba jednog supatnika: Gledam: crveno sunce koje tone u krošnje. Vjetar donosi kisela isparenja fabričkog dimnjaka. Primičemo se budućem Zoltanovom grobu. Iskopana zemlja nabacana je s desne strane rake. A na njoj leži veliki crni pas i oblizuje muda. Zaustavili smo se i spustili kovčeg. Krvave oči su nas ravnodušno promatrale sve dok nisam uzeo kamenicu i zavitlao je ka prljavoj njušci. Pridigao se i zarežao kao da obećava povratak. Sišao je s gomile, digao zadnju nogu i ispustio žuti mlaz u podnožje drvenog krsta.