Kina – nova zemlja koju više ne pre/poznajemo

Prije šest godina u prostorijama Kulturno-informativnog centra u Zagrebu brojna je publika iščekivala početak predavanja naslovljena Kina – zemlja koju ne poznajemo. Okupljeno mnoštvo očekivalo je da će predavač i tadašnji veleposlanik Narodne Republike Kine, njegova ekscelencija Zhi Zhaolin otkriti nama nepoznate kulturne i prirodne čari svoje zemlje. Međutim već nakon desetak minuta slušateljima je bilo jasno da od svega toga neće biti ništa. Naime, veleposlanik Zhaolin na tečnom je hrvatskom dva sata nabrajao bilijunske robno-novčane razmjene Kine, proizvodne kvote čelika, gospodarski rast i buduće planove ekonomskoga napretka u kojima je milijarda bila najmanji broj. Od tog trenutka zadužio sam samoga sebe da ću jednom i sam posjetiti Kinu i upoznati zemlju “koju ne poznajemo”.

Kineska svakodnevica

Jednog kasnog srpanjskog dana ove, 2008. godine moj vlak je polako napuštao teritorij Hong Konga i ulazio u najmnogoljudniju zemlju svijeta. U tom sam trenutku sebi rekao da sada treba zaboraviti sve stereotipe i predrasude o zemlji koja će za nekoliko dana početi s domaćinstvom 29. olimpijskih igara. Nije mi želja gledati glamur, bogatstvo i gizdavost Pekinga, novih sportskih dvorana ili učinkovitost spoja tehnologije i ljudskog napora uložena u olimpijski projekt koji će tu zemlju s ponosom svrstati na kartu kulturne, sportske i moderne velesile. Želja mi je upoznati Kinu kakva se ne može vidjeti na televiziji ili u nekom šarenom časopisu i pri povratku je predstaviti ljudima u Hrvatskoj. Stoga krećem na put prema jugozapadnim pokrajinama koje obiluju slikovitim krajobrazima i nacionalnim manjinama i u čijim se gradovima i selima (možda) može susresti život koji realno opisuje svakodnevnicu stanovnika NR Kine.

Stižem u Gu?ngzh?u (Canton), grad na delti Biserne rijeke za koji je još Marko Polo napisao da broji više milijuna ljudi i da se nijedan europski grad ne može mjeriti s njegovim bogatstvom i raskoši. Danas je to grad velike industrijske i ekonomske važnosti u koji svakodnevno hrle na tisuće kineskih seljaka tražeći svoj kruh. Nepregledne mase ljudi užurbano se kreću prometnim ulicama na kojima se skupocjeni mercedesi guraju među traktorima, brojnim mopedima i biciklistima. Zagađenje je nesnosno i često se kroz zavjese smoga mogu vidjeti ljudi s maskama na licu koje čuvaju pluća pri ogromnoj vlazi i visokim temperaturama. U rijetkim hladovinama nadničari čuče i puše jeftine cigarete čudeći se strancu koji upravo prolazi.

Polarizacija društva na ovom je mjestu više nego očita. Stakleni neboderi, moderna autobusna stanica i klimatizirani dućani kao da nisu građeni za ljude koji se guraju ispred jeftine zalogajnice ili za one preplanule seljake koji mirno sjede na pločniku staklenih pogleda.

Ubrzo napuštam Gu?ngzh?u modernim noćnim autobusom i krećem prema unutrašnjosti pokrajine Guangxi. Cesta je dobra, nova i polako uviđam da Kina zaista ulaže velika sredstva i napore kako bi povezala svoje carstvo. Naplatne kućice na autocesti, benzinske postaje, semafori i brojne reklame zapadnih proizvoda odaju da se Kina užurbano modernizira i, barem kozmetički, hvata korak sa Zapadom.

Nacija Jednog djeteta

U autobusu čitam englesku verziju Kineskih novosti i u oči mi upada članak o nedavnu potresu u pokrajini Sečuan. Izgleda da su kineske vlasti na pragu izglasavanja prava na neoporezivo imanje drugog djeteta za roditelje čiji su potomci poginuli ili ostali osakaćeni u urušenim školama nakon katastrofalna potresa u proljeće ove godine. Navodno je to bila želja samih roditelja, koji su pritiskali nadležne rukovodioce argumentom da ih nitko neće moći uzdržavati u starosti. Sve mi to zvuči bizarno i pomalo zastrašujuće. S jedne strane, mislim na djecu koja će biti rođena s ciljem da u starosti uzdržavaju roditelje, a s druge strane, na njihove roditelje kojima je to toliko bitno da su se udruženo uzbunili u zemlji u kojoj je do jučer bilo nemoguće da “mali” čovjek utječe na odluke partijskoga vrha. Možda je to zbog međunarodnih očiju uprtih u sve što se događa u Kini u olimpijskoj godini, a možda je Kina zaista počela razmišljati demokratski.

Demokratski ili ne, Kina na snazi od 1980. godine ima zakon o besplatnu imanju samo jednog djeteta; a kako se stvari odvijaju oko povećanja potomstva, saznao sam nekoliko dana kasnije od mladog državnog službenika Zon Bling Linga, koji se predstavlja engleskim imenom Cliff. Upoznao sam ga u gradiću Yangshuo gdje sa svojim prijateljima provodi godišnji odmor uživajući u krstarenju rijekom Li, čijim okruženjem dominiraju prekrasna vapnenačka brda. Mladi gospodin Cliff samoinicijativno mi je prišao i predstavio se sav uzbuđen jer će moći vježbati svoj solidni engleski na nekom zapadnjaku. Nakon kurtoazno izmijenjenih rečenica o neupitnim prirodnim ljepotama Kine, počeli smo razgovarati o političkom i društvenom uređenju. Nestrpljivo sam dotaknuo i pitanje politike jednog djeteta. Cliffu je iz početka bilo neugodno razgovarati o tom kulturološkom fenomenu svoje zemlje, ali se nakon nekoliko minuta oslobodio i rekao: “A što vi mislite o toj odluci? Zemlja vam broji milijardu i tristo milijuna i po gradovima šeće sirotinja koja se ne može prehraniti od vlastitoga rada na polju? Takvom politikom nastojimo iskorijeniti sirotinju i neimaštinu te svakom pojedincu pružiti školovanje, zaposlenje i dostojan život. Jednom djetetu roditelji lakše mogu omogućiti učenje jezika, platiti fakultet i kasnije ga dobro zaposliti”. Zvuči plemenito i pomalo utopijski ako zaboravimo na tradicionalnu obvezu brige za ostarjele roditelje (što je u redu) te pritisak i strah od neuspjeha koji ti jedinci zasigurno imaju u svakom trenutku svoga školovanja. Međutim mogućnost imanja većeg broja djece ipak postoji i često možete susresti obitelji s dvoje ili troje djece, usprkos porezima koji iznose između 10.000 i 100.000 yuana (oko 7.000 – 70.000 kuna) godišnje, ovisno o gradu i pokrajini u kojoj se živi. No mnogi si tako nešto ne mogu priuštiti te su tradicionalni Kinezi pribjegli abortusima kako bi dobili dostojna nasljednika – točnije, muškog potomka kojih do danas ima 25 milijuna više od ženskih vršnjakinja i logično je zaključiti da će tih 25 milijuna mladića ostati neženje.

Iste večeri zašao sam u internet-cafe i sjeo za jedan od tisuće kompjutera na kojima “vise” mladi kineski jedinci. Igraju ratne igrice, chataju s prijateljima, gledaju kineske spotove i sapunice, piju Coca-Colu na slamku, puše i uživljavaju se u virtualnu zbilju, imaju slušalice na ušima, odjeveni su u robu s “imenom” i razmaženo se deru “konobar” bacajući mu novac na stol i naručujući novo piće. To je vjerojatno dio onih potomaka kojima roditelji pružaju sve kako bi ih adekvatno mogli zaposliti i koji će se jednoga dana brinuti o svojim onemoćalim roditeljima.

Snažan zapadni utjecaj

Sjedim na terasi restorana u centru grada Guilina i promatram mnoštvo kineskih turista koji obilaze svako značajnije središte i troše ono što su uspjeli uštedjeti od plaće koja iznosi 2000 yuana (1400 kuna) mjesečno (za srednjoškolskog učitelja). Rado posjećuju McDonald’s, piju Coca-Colu i nose majice s likom Davida Beckhama ili Che Guevare. Sjedaju u zapadnjačke restorane, naručuju pizzu ili špagete te se nevjerojatno razvesele kada ugledaju nekog zapadnjaka koji putuje njihovom zemljom. Postaju ponosni, raspituju se odakle dolazim i što mislim o njihovoj, prirodom i kulturom bogatoj zemlji. Gotovo uvijek traže zajedničko fotografiranje, a nerijetko i autogram pisan latinicom. Malo su razočarani jer ne znaju za Hrvatsku. Nadali su se da ću reći Engleska ili Italija. Smiju se kada čuju da nas je manje od 5 milijuna jer je to kod njih jedva dovoljno da se registriramo kao manjina, kojih trenutno imaju već pedeset i šest.

Obilaženje gradskih središta i turističkih atrakcija uvjerilo me u tvrdnje o Kini koja se razvija, koja njeguje zapadnjačku (potrošačku) kulturu i tekovine modernog svijeta. Česti ljubavni parovi, koje čine postariji zapadnjak i mlađahna Kineskinja, također su me uvjerili u privrženost zapadu ili barem zapadnim devizama.

Vrijeme je da odem na selo i idući dan se ukrcavam u poluprazan autobus jer je kartu za vlak, zbog velikih gužvi, gotovo nemoguće kupiti manje od tri dana unaprijed. Prolazim gradskim predgrađima u kojima pomalo izostaju reklame i sjaj centra grada. Sve više dominiraju neplanski građene prizemnice i pokoji tvornički dimnjak ili skladište. Autobus se puni svakih stotinjak metara novim putnicima i ubrzo putujem sa starcima, kokošima, patkama, starim željezom i svežnjevima razne, neprepoznatljive hrane.

Zarada prije gostoljubivosti ili na leđima nesretnog zmaja

Selo Ping’am smješteno je na vrhu prekrasnih rižinih terasa koje slove kao najljepše u Aziji. Nazivaju ih Zmajevim leđima zbog prepoznatljivih kaskadnih plantaža koje navodno podsjećaju na leđa tog mitskog bića. Atmosfera je opuštajuća. Seljaci, pripadnici manjinske skupine Zhuang, savjesno obrađuju svoja polja, iz kuća se širi miris lokalne hrane koji se miješa s mirisom nadolazeće kiše. Šećem rižinim terasama, ali se svako malo odnekud počinju pojavljivati seljaci i nude mi razne suvenire. Pokušavaju se cjenkati, vuku me za rukav i nagovaraju na trgovinu. Mistična atmosfera ovoga mjesta iskvarena je stalnim nastojanjem seljaka da turistima prodaju neku šarenu, konfekcijsku krpicu i masno im naplate sve što bi se eventualno moglo konzumirati u selu. Specifična obilježja svojega naroda seljaci pretvaraju u turističku atrakciju i pokušavaju naplatiti fotografiranje tradicionalno duge kose djevojaka koje su navodno zbog toga i u Guinnessovoj knjizi rekorda. Naplaćuje se fotografiranje narodne nošnje kao i samo postojanje određenih seljaka koji dovikuju nešto poput “Slikaj me kako obrađujem polje za nekoliko yuana”.

Želja za brzom zaradom ovih ljudi frustrirajuća je i stoga se upućujem na pješačenje u okolna brda i šume kako bih se udaljio od trgovačkog ludila koje vlada na leđima nesretnog zmaja. Nakon nekoliko sati hoda prilazi mi jedna žena koja me ponizno poziva kod sebe na ručak. Oprezno promatram i nastojim vjerovati da se radi o uobičajenoj gostoljubivosti koju ovaj narod gaji prema strancima na putu. Prihvaćam poziv i nakon dodatnih pola sata hoda ulazimo u njeno selo kojim dominira neugodan miris kuhanja i domaćih životinja, a samo mjesto izgleda kao da pripada nekoj preddinastičkoj eri. Žena kuha ručak na otvorenom ognjištu svoje siromašne kuće, ponizno se smješka i uskoro u kuću dolazi njezin muž sretan što imaju zapadnjaka u kući. U trenu se za stolom nalazimo samo on i ja, i pokušavamo voditi razgovor na kinesko-englesko-hrvatskom jeziku. Nude me domaćim vinom, koje podsjeća na zašećeren ocat, i jako se raduju što me imaju za gosta. Međutim poslovičnom gostoprimstvu ubrzo dolazi kraj. Žena iz prašnjave škrinje vadi suvenire koje mi pokušava prodati, ispisuje mi brojeve koji pokazuju koliko me koštaju ručak i vino, a njezina skromnost pretvara se u pohlepu za sigurnom zaradom nakon obavljene konzumacije. Plaćam učinjene troškove i odlazim s mislima da je danas ovo prava Kina i vjerojatno neka nova tradicija manjine Zhuang.

Nepropusna granica pred Tibetom

U jednom hostelu u Kunmingu, glavnom gradu pokrajine Yunnan, upoznajem mladog profesora kineskog jezika Leija Weija. Proputovao je cijelu Kinu, ali, prema njegovim riječima, ništa se ne može mjeriti s Tibetom. U njemu postoji nešto magično, iskonsko, nadahnjujuće. “Uvijek bih se nanovo vratio tamo”, govori mi Lei, “iako me prijatelji uvjeravaju da je to buntovnička pokrajina koju prvo treba potpuno otvoriti turizmu, modernizirati i na njoj početi dobro zarađivati. To je dio Kine u kojem trenutno živi više Kineza od Tibetanaca i nikome u Kini nije jasno zašto se ti Tibetanci bune kada Kina u Tibet ulaže više novca nego u bilo koju drugu pokrajinu”. S odobravanjem mi objašnjava i sam Lei.

Trenutno se u Tibet, zbog nedavnih nemira, više ne može ući bez posebnih dozvola koje sumnjive turističke agencije zapadnim turistima naplaćuju 10.000 kuna. Na cestama prema granici s Tibetom stražare policijske patrole, detaljno pregledavaju svaki autobus i fotokopiraju putovnice stranih državljana. U hostelima i svratištima manjih gradova, u blizini granice, sve je puno mladih putnika iz cijelog svijeta koji se ipak nadaju da će se nekako uspjeti prokrijumčariti u magični Tibet. Snježni vrhunci Himalaja zaista mame svakoga tko se nađe u blizini. Iza njih se nalazi zemlja budizma, legendi, predaja i nirvane. Iza njih se također nalazi i zemlja koja je najveći rezervoar pitke vode na svijetu i možda je ipak to razlog zašto Kina ne pušta Tibet i zašto postoje sve te granice.

Lažni Shangri-la

Sjeverni dio pokrajine Yunnan proteže se obroncima Himalaja i naseljen je većinom tibetanskim stanovništvom. Stanovnici pomalo govore engleski, ne cjenkaju se, ne vuku turiste za rukav, ne pljuju po cesti (kao u većini Kine). Međutim gradski oci grada Zh?ngdi?n dosjetili su se kako se uklopiti u novu ekonomsko-turističku politiku Kine, odnosno kako privući turiste i stranu valutu u svoj grad. Prekrstili su svoj grad mitskim imenom Shangri-la, odnosno imenom utopijskoga grada skrivenog u Himalajama u kojem se dostiže krajnja sreća i gdje stanovnici postaju besmrtni. Povod za takvu odluku zasigurno leži u želji za novcem zapadnih turista, kojima se u gradu nudi objedovanje u restoranima zvučnih imena poput Potala, Tibetan Cafe, Nirvana, Golden Buddha. Na reklamnim letcima i turističkim vodičima novoimenovani grad Shangri-la reklamira se kao Tibet koji možete upoznati ako ne možete ući u pravi Tibet. I zaista. Grad obiluje prekrasnim ulicama po kojim se vijore molitvene zastavice, širi se miris sandalovine, žene još nose tradicionalne tibetanske nošnje, a na obližnjem brdu nalazi se i Ganden Sumtseling Gompa, najvažniji tibetanski hram toga dijela Kine koji jako podsjeća na palaču Potala u Lhasi. U hramu se šeću domaći i strani turisti, ulaz se naplaćuje 30 yuana (oko 20 kuna), a budistički redovnici pričaju na mobitel u pauzama između vjerskih obreda, koji se nerijetko upriličuju samo zbog turista.

Kineska poslovica

Prije povratka u Hong Kong zaustavio sam se još jedan dan u Kunmingu, čekajući avion. Razmišljao sam o Kinezima koje sam sretao i koji su govorili da nitko više ne vjeruje u budizam, taoizam ili konfucijanizam. Razmišljao sam o milijardu i tristo milijuna ljudi koji svaki dan za imperativ imaju zaraditi dovoljno da bi sutra mogli opet raditi isto. Prisjećao sam se razgovora u kojima su mi objašnjavali da je prioritet otvoriti se turizmu, ekonomskom napretku i proizvodnji.

U mislima me omeo brbljav Kinez koji mi je prišao na cesti i predstavio se kao Lee Ho Min. Profesor je engleskog u Grafičkoj školi, a ljeti zarađuje vodeći turiste u malene čajane isprobavati i kupovati čaj ili u malene galerije razgledavati i kupovati tradicionalne slike i kaligrafije. Krenuo sam s njim pogledati kaligrafije u obližnju galeriju i odmah mi je za oko zapela jedna iznimno lijepa. “Riječ je o starom kurzivnom pismu jedne nadarene studentice”, odmah mi je objasnio profesor Ho Min. Na kaligrafiji je stara kineska poslovica koja glasi: Čovjek je nestrpljiv u želji za znanjem, ali znanje je veliko i nepregledno kao ocean.

Na kraju svojeg puta prisjećam se predavanja od prije šest godina i, nažalost, priznajem da je veleposlanik bio u pravu. Kina se svodi na zaradu i ekonomski napredak te bi nova kineska poslovica trebala glasiti: Kinezi su nestrpljivi u želji za zaradom i ekonomskim napretkom, ali njihova prirodna bogatstva i kulturna dobra nisu nepregledna kao ocean.