Koliko teksta

Ovogodišnja nagrada sisačkih Kvirinovih pjesničkih susreta za najbolju zbirku poezije autora do 35 godina objavljenu u protekloj godini pripala je mladom Splićaninu Marku Pogačaru za knjigu Pijavice nad Santa Cruzom (knjiga je objavljena u zagrebačkom AGM-u, pod uredništvom Krune Lokotara, kao nagrađeni rukopis na natječaju AGM-a i Vijenca za najbolji poetski rukopis za 2005.).

Poezija kao internetski hipertekst

Naslovni usklik vraća nas u osamdesete, pjesmi Branka Maleša Koliko teksta! Koliko “kopija”!, u kojoj je Maleš tekst složio na način masmedijskih, spotovskih, odnosno televizijskoreklamnih izvedbi, uvlačeći u njega goleme količine raznolikoga izvantekstualnog iskustva povezanoga u dinamičnu, polilošku strukturu. Zbirka pjesama Marka Pogačara poslužila se sličnom strategijom miksanja različitoga na čak sto šezdeset i jednoj stranici! Tekstualni opseg zbirke indikativan je za razotkrivanje semantike napisanoga. Pjesnička građa zbirke raspoređena je u čak jedanaest naslovljenih ciklusa, a i pjesme redovito imaju naslove. Naslovljenost naglašavam zato što je imenovati guste, u sebi heterogene leksičko-sintaktičke tvorbe, više formalno rješenje nego semantički i logički opravdan čin. Može se reći kako je strukturna slika svake pjesme ujedno i slika zbirke u cijelosti. Svaka pjesma kolažno zgušnjava različita vremena, prostore i kulture. Prostor teksta tako dijele Courtney Love, Lajka, Bethoveen, Zorro, Elvis, James Cook, Alija Sirotanović, Nick Cave, mediteranski krajolik i mliječne močvare Memphisa, urbano i ruralno, blues i tango, anđeli i ljudi, pa se čini kako linearno čitanje vodi do stalno novih informacija čija se semantička veza s prethodnima jedva ili nikako ne nazire. Takva poetska strategija nije ništa novo, čitali smo je krajem sedamdesetih u spotovskom pjesništvu Branka Maleša, osamdesetih kod kvorumovaca, devedesetih kod Ivice Prtenjače i drugih, no s obzirom na pokušaje narativizacije unutar pjesničkih struktura odnosno na želju za sintaktizacijom tih rasutih motivskih točaka, čini se kako u poeziji Marka Pogačara videospot, odnosno televiziju sa svim njezinim izražajnim varijantama, zamjenjuje sve prisutniji Internet.

Iako posredovan, u današnjim uvjetima, gotovo arhaičnim medijem knjige, Pogačarov tekst ima značajke internetskoga hiperteksta – neutvrdiva je hijerarhija fragmenata, unutartekstne sastavnice su izrazito mobilne, a informacije se iz retka u redak, iz teksta u tekst gomilaju do te mjere da se dobiva dojam kako tekst ne može izdržati disciplinu straničnog prostora (“obujmim tijelo koale/ povedem goveda/ koja ne razlikuju vodu od vode/ kao Zagorci// sve je to potrebno za putovanje/ dok sjedam upalim space shuttle/ ovaj put sve u pilulama/ itd.”, Otkriće). I na sintaksnoj razini mnoštvo točaka simulira skokovitost internetske izmjene informacija. Točka nije pokazatelj ni prostorne ni semantičke završenosti, a njezin razdjelni karakter istodobno je i vezni, odjava je jednoga i najava početka drugoga retka, druge pjesme, tako da zbirku možemo čitati i kao jedan cjeloviti, fragmentarno ustrojen tekst. Svaka pjesma je poput plohe internetskoga ekrana čije raznorodne informacije treba percipirati simultano, dok listanje, poput klikanja mišem – svaka točka jedan klik, otvara hiperprostor njihove beskonačne produkcije. Upravo je u tom smislu bila važna napomena o opsegu zbirke jer ona, ne samo strukturom nego i količinom teksta simulira stanje internetske hipertekstualnosti.

Razgledavanje vlastite poezije

U takvim je uvjetima jasno kako subjekt, iako u prvom licu, nema i ne želi autoritet koordinatora tekstnom semantikom, nego zauzima poziciju razgledača i izlagača, prepuštajući dešifriranje kombinatorike izloženoga – čitatelju. Pogačarov je subjekt identitetno mobilan – čas je socijalni, pa teorijski, autobiografski, putopisni... Putovanjem, odnosno prostorom, konstantno je i bitno obilježen. Kada je putnik, njegov su itinerarij kaleidoskopski složeni konkretni, ali i imaginarni prostori – Kalifornija, Njemačka, Japan, Jadran, pejzaži i gradovi, vrijeme i tijelo, duhovno, medijsko i egzistencijalno iskustvo, no čitatelj ne dobiva zemljopisnu priču, nego samo lokacijski ili kulturološki zametak nakon kojega slijedi asocijativni zaokret k subjektu, odnosno njegovom ljubavnom sugovornom licu i topografiji njihovih tijela i njihova odnosa (“Provlačim se između/ ostataka zida/ kao između tvojih prstiju/ u one dane kada si nemamo što za reći; Meci u linoleumu”). Subjekt odnosno prostor energetski su stimulativne središnjice koje se transformiraju u svoje objektivirane izvode (“Bio sam privremeno dinosaurus/ onda Kanađanin/ glave presječene na dvoje; Diplomacija”) i centrifugalno (J. Užarević) se kreću u tekstu, pri čemu se kao nužnost osjeti namjera sa što više neosobnih slika potkrijepiti osobnu percepciju svijeta.

Najnametljivije, a subjektu, čini se, i najdraže jest drugomedijsko iskustvo, najčešće glazbeno i filmsko, te pop kultura, pa sve to za njega postaje korelativ svakodnevice, mjera odnosa i svijeta uopće (“Razmišljajući o Elvisu/ često se uhvatim kako/ razmišljam o njoj... Elvis i ona su otišli/ otprilike istovremeno,/ mada u različitim smjerovima; Razmišljajući o Elvisu”). Koliko god, s jedne strane, u percepciji zbilje pozitivno zaražen medijskim, toliko ga, s druge, frustrira neposredni urbani prostor. Grad uglavnom doživljava kao mjesto nasilja nad egzistencijom, mjesto potonuća sebstva (“sudbina gradova je uglavnom da potonu./ naša sudbina je/ da je svatko od nas kapetan i/ svatko mora otići s brodom”, Plima) gdje nije ispunjen temeljni kriterij dobre prostorne organizacije – “mogućnost disanja” (W. Welsch). Pritisnut betonskim pejzažem, tu nemogućnost disanja u egzistencijalnom smislu te uskratu realizacije kozmičke usmjerenosti kao imperativa čovjekove smještenosti u prostoru, subjekt doživljava kao hendikep koji otklanja zauzimajući poziciju na krovu zgrade, povrh grada; jedino tamo uspijeva prevladati osjećaj inferiornosti spram dimenzionalne superiornosti urbane arhitekture (“U ljetnim popodnevima običavam sjediti/ na terasama koje inače ne služe ničemu/ .../ trenutci u kojima se/ i sam osjećam nepobjedivim/na krovu grada kad je 40 u hladu; Dvoboj (ljeto u gradu)”) i realizira se kao jedinka komplementarna prostoru što ga zauzima isključivo njegovo tijelo.

Što znači obrađivati svoj vrt?

Osim što svoga subjekta stavlja u raznorazne prostorno-egzistencijalne situacije, Pogačar se s vremena na vrijeme metaforično i metajezično poigrava i s procesom pisanja, postmodernističkom poetikom, istrošenošću i potrebom regeneracije jezika (“Obrađivati zemlju/ .../ možeš samo/ oslobođen suvišnih slojeva jezika./ u njih je teško/ prodrijeti motikom; Što znači obrađivati svoj vrt?”).

S obzirom na te najdojmljivije i najvažnije poetičke punktove zbirke Marka Pogačara Pijavice nad Santa Cruzom, teško vjerujemo autoru kada piše kako je strategija da nema strategije – ona je i te kako smišljena i razrješava (teorijsku) zagonetku izvrsno upotrijebljenoga leksema pijavice koji poprima status imena stilskoga postupka. Naime, pijavice je moguće čitati kao korelativnu oznaku za tekstualni tornado, za silinu tekstne energije koja poput vertikalnog zračnog rotora pijavice uvlači sve što zahvati, što, dakako, jamči raznolikost i logičku nesusjednost uvučenoga sadržaja, te, baš zbog toga, magnetizam za uživatelje u pjesništvu, ali i za one čitatelje koji se žele profesionalno pozabaviti Pogačarovom poezijom.