Konj

Ćuo sam jednom za mjesto gdje se za opskrbu svim riječima potrebnim za društvenu komunikaciju brinuo vedri kovač riječi. Moglo ga se naći u staroj radionici, koliko gostoljubivoj toliko i dotrajaloj, a mogao vam je iskovati riječ za samo petnaest minuta – koliko je trebalo da se popije šalica vrućeg čaja, porazgovara o nečem novom i starom, o tome tko se rodio, tko je umro. Riječ bi iznikla poput dobro isušena drveta: aromatična i donekle nepravilna, izrezbarena upravo po vašoj želji, te umotana u novinski papir svezan užetom. Cijena je uvijek bila razumna, a kako mu je posao cvjetao, nije oklijevao nuditi riječi na kredit – ili čak ubaciti nekoliko riječi besplatno.

U mjestu je bilo gotovo općeprihvaćeno da je kovač riječi majstor svoga zanata. Čak i kada biste naišli na nešto novo u životu, nešto uistinu čudno i naizgled neprispodobivo, tek biste mu počeli objašnjavati, a njegove oči kao da su shvaćale, i rješenje se već pomalo oblikovalo. Prekopao bi među ofucanim kutijama za cipele na policama u potrati za nečim prikladnim, i malo užurbanog urezivanja i nekoliko spretnih poteza blanjom bilo je dovoljno da dobijete što ste tražili.

Kovaču riječi nije bilo mrsko malo samohvale. “Pogledajte ovo mjesto”, rekao bi ako biste dovoljno dugo ostali u radionici. “Ima bogatih i siromašnih i pravih čudaka. Ima ubojstava i krađa i političkih razdora kao u svim najboljim mjestima. Ali nitko ne može reći da naši ljudi ne znaju pričati. U birtijama lupaju po cijele noći o svjetskim problemima, od najmlađih do najstarijih; naši ugledni odvjetnici i zemljoposjednici sjedaju na klupe u parku kako bi raspravljali s mladim političkim buntovnicima. Nigdje ljubavnici nemaju toliko načina da iskažu svoju ljubav; nigdje majke djeci ne pojašnjavaju tako rječito tajne života i smrti. Nigdje, ukratko, ljudi nemaju takvo bogatstvo riječi. A sve to zahvaljujući meni!”

Naravno, kvaliteta obavljenog posla kovača riječi varirala je ovisno o dobu dana i žurbi da se stvari što brže dovrše; bilo je ponekad i manjih pogrešaka. Ali u širem kontekstu, to zaista nije bilo bitno. Ljudi su katkad vraćali riječi uz pokoju pritužbu, zahtijevali manje preinake ili tek sitnu doradu koju su sami domislili. U svakom slučaju, ljudi su dobivali riječi kakve su željeli.

Takva je bila situacija onoga dana kada se podigla oluja.

Jedna od onih mitskih, užasnih oluja koje zauvijek sve promijene. Zapuhala je iz prošlosti i budućnosti, pretvorivši dan u noć, tjerajući ljude da se sklone u pećine, rupe, rovove. Prohujala je ulicama mjesta, zasipala kuće strašnom kanonandom stakla, prašine, željeza i betona, i ništa joj nije moglo odoljeti. Za trinaest dana, koliko je potrajala, gradić je bio posve uništen.

U vedro jutro četrnaestoga dana, mještani izađoše da bi sa zebnjom pogledali što je ostalo od njihovih kuća i ulica. Treba li uopće reći da su bili užasnuti kad su zatekli samo hrpu ruševina. Bilo je očajnih uzvika i izljeva bijesa, a odrasli su ljudi praznih pogleda nijemo zurili tamo gdje su nekoć bili restorani, mali vrtovi, ulični uglovi gdje su se vodili razgovori.

Život se mora nastaviti. Počeli su pretraživati ruševine, ne bi li opet nešto izgradili. Bilo je to iscrpljujuće iskustvo, ne samo zato što su neke od starih izvjesnosti te zajednice nestale. Nekoliko omiljenih žitelja poginulo je tijekom strke, a osim toga u mjesto se slijevao velik broj stranaca iz susjednih sela, koja su također bila razorena. Štoviše, kovač riječi, koji je već bio u godinama, bio je teško ozlijeđen, a njegova je radionica nestala: opskrba riječima je presušila i nije ih bilo dovoljno za sve hitne nov?ne o kojima su ljudi sada razmišljali.

Kao da je obnova gradića potrajala jako dugo. Zapravo, nikad nije ni prestala. Ljudi su počeli shvaćati da su građevine razorene istom brzinom kojom se grade: popravljalo ih se, dograđivalo, prilagođavalo novim svrhama. Sudeći po zamašnosti tih pothvata, neki su mještani očito bili mnogo bogatiji nego što je itko mogao zamisliti. Prodrmani nesagledivom moći neočekivanog – o čemu se nitko nije posebno brinuo dok se život činio predvidljivim – oni koji su to sebi mogli priuštiti sada su prigrlili arhitekturu nepobjedivosti.

Jedna je građevina pobudila posebnu pozornost – pa i odbojnost – jer bila je glomazna, velika i zauzimala je cijelu površinu bivšega mjesnog trga. Ljudi su dolazili gledati kako nova zgrada raste iz minute u minutu: golema crna kocka, s tu i tamo pokojim prozorom na svim svojim plohama. Onda je u njoj pokrenut posao i njezina je svrha postala bjelodanom. Bio je to nov proizvodni pogon riječi, sagrađen prema najmodernijim zamislima, kakve su u mnogim većim gradovima očito već bile uobičajene.

Stavovi o riječima koje su izlazile iz tog pogona bili su podijeljeni. Načinjene od željeza, bile su mnogo otpornije od starih. Nije bilo nesavršenosti. Značenja su im bila preciznija. Razbile su zbilju u dijelove koji su se činili nužnima i očitima, a bile su nazvane prema logičkim sustavima. Koristeći ih, čovjek bi osjetio novu moć: u njima nije bilo neodređenosti, sentimentalnosti ni praznovjerja. Niste morali pojašnjavati vlastitu dušu da biste pomogli ljudima da shvate kako sagledavate stvari, jer riječi kao da su bile u stanju zaobići govornika; bile su čiste, impersonalne i jasne.

Ali uvijek ima onih koji isprva odbijaju nov?ne; tako je bilo i ovdje. Ljudi su sa smiješnom privrženošću govorili o starim riječima: njihovom mirisu, prisnosti, osjećaju pod rukama. Za takve, veliko širenje trgovine riječima, koje su navirale iz pogona u zapanjujućim količinama, nije moglo zatomiti dojam da je sve manje riječi za razgovor o manje racionalnim i doličnim oblicima ljudskog iskustva. Podsjećali su na ne tako davna vremena kada je dvadeset ili trideset ljudi moglo sjesti oko pokojnika i puna dva dana razgovarati o životu. Ali rezervoar svih tih riječi kao da je presušio, a novi ljudi kao da su se osjećali nelagodno kad bi netko umro. Isti učinak imala je i bolest, ili neuspjeh. Ljudima bi se zavezao jezik pred nekonvencionalnim ponašanjem, starim nemarnim načinima ili pak tisućama nesreća koje mogu pogoditi ljudsko biće. Htjeli su razgovarati o ubrzavanju i rješenjima.

Ali to prigovaranje i prisjećanje bilo je posve suvišno; jer stari je svijet nestao u oluji i neće se vratiti.

Nakon bolnog razdoblja oporavka, znanje i iskustvo napokon su kovaču riječi osigurali zavidan položaj u rastućem gospodarstvu gradića. Rukovoditelji iz poduzeća za riječi pozvali su ga da im se pridruži kao tvornički kontrolor kvalitete, a ta mu je uloga donijela vlastiti ured i vrlo izdašnu mirovinu, uzme li se u obzir da će mu radni vijek potrajati još samo nekoliko godina. Posao je od njega zahtijevao da otkriva nedostatke željeznih riječi, mjerljive katkad tek u stotim dijelovima milimetra; svakoga dana vraćao je u talionice hrpe riječi, ljudskom oku naizgled savršenih, da bi bile rastopljene. Oduvijek je imao oko za detalje; ispostavilo se da posjeduje dar za takav posao. Poslodavci su mu zadavali dodatne probleme: jamčiti stalan dotok praznih riječi iz notorno nepouzdanih željezara regije; osigurati da sve riječi budu uvijek dostupne u dovoljnim, ali ne pretjeranim količinama. A možda najveća briga postala mu je sigurnost, jer vodeći položaj tvrtke u lokalnom gospodarstvu doveo je do pojave nekoliko ljubomornih takmaca koji su uzdrmali tržište svojim jeftinim imitacijama riječi od gume i plastike. Postavio je vrhunske sustave nadzora unutar tvornice kako bi spriječio špijunažu, a potaknuo je i više racija u ilegalnim postrojenjima. Takve mjere, međutim, nisu bile dovoljne: uvijek se našlo ljudi voljnih da kupuju manje kvalitetne proizvode.

Njegovi napori dakako nisu bili dostatni da se izbjegne čudnovat incident koji je nekoliko tjedana dominirao mjesnim tiskom. Jednog najobičnijeg jutra, mještani se probudiše i zatekoše ulice popločane tisućama riječi ukucanih u asfalt preko noći. Riječi kao da su bile aranžirane u divovskim potezima, kao da je u njima postojao neki uzorak; no, sve dok iznad njih nije preletio policijski helikopter, nitko nije shvaćao da sve to klinasto željezo zapravo tvori golem dijagram konja, prikazanog u detaljnom presjeku, sa svim organima i kosturom. Trup životinje prostirao se glavnom gradskom ulicom, prednje i stražnje noge protezale su se prema dvjema glavnim cestama, glava je zauzimala velik salon automobila na otvorenom, dok se rep ležerno spustio preko groblja i dječjeg igrališta. Na snimkama iz zraka, koje su se sutradan pojavile na naslovnicama svih novina, vidio se crtež koji je, usprkos golemom opsegu, bio besprijekoran u proporcijama i anatomskoj preciznosti; činilo se nevjerojatnim da se u jednoj jedinoj noći i bez svjedoka – a to je bio slučaj – mogla izvesti operacija koja zahtijeva iznimno crtačko umijeće, dvadesetak tona željeza i, vjerojatno, brojnu ekipu.

Za tvrtku je taj pothvat otvorio niz alarmantnih pitanja. S obzirom na drskost pothvata, nepotrebno je bilo isticati da je takvo nekonvencionalno postupanje s riječima bilo suprotno “pravilnim uporabama” navedenima u Korisničkom ugovoru; argument pravničkog tima tvrtke, da je čudni dijagram svojevrsno sprdanje s gradskim pravilima o javnim manifestacijama, bio je jednako promašen. Ne: rukovodioce je više uznemirila temeljna činjenica da dijagram, prema prvim nalazima istrage, sadrži čitav mjesni rječnik od 150.000 riječi. Prvo načelo korporativne strategije bilo je spriječiti da bilo tko izvana tako rekonstruira cijeli korpus.

Prisebnost, koja je očito nedostajala počiniteljima kad su se urotili u svojoj nepromišljenoj i naizgled besmislenoj psini, vratila im se u pravo vrijeme. Osam osumnjičenih – pet muškaraca i tri žene – nestalo je jedne noći, netom prije njihova neizbježnog uhićenja. Nikad više nisu viđeni, a kako nisu ostavili nikakvo objašnjenje svoga čina, mjesni su novinari bili slobodni prepustiti se najmaštovitijim nagađanjima. Neki su pretpostavili da su osumnjičeni pripadnici imigrantske skupine čije je ime zvučalo vrlo slično riječi “konj” na tom jeziku, i koja je tada bila izložena nizu nasilnih napada; drugi su pak u toj gesti otkrivali svojevrsnu aluziju na klasičnu književnost; a treći su, neminovno, bili uvjereni da je dijagram bio pokušaj komunikacije s izvanzemaljcima. Nijedno od tih objašnjenja nije posve zadovoljavalo, pa su mještani nastavili žustro raspravljati o značenju konja još dugo nakon što su gradske vlasti iskopale posljednje ostatke.

Ubrzo nakon tih zbivanja kovač riječi bio je razriješen dužnosti. U priopćenju za javnost tvrtka je tvrdila da su otkriveni ozbiljni sigurnosni propusti, za koje je on snosio najveći dio krivnje. No kružile su također glasine da je incident izazvao kod njega psihičke smetnje, zbog kojih više nije bio sposoban ispunjavati svoje profesionalne dužnosti.

S engleskoga preveo Boris Gregorić

Rana Dasgupta rođen je 1971. u Canterburyju u Engleskoj, a odrastao je u Cambridgeu. Na Balliol Collegeu u Oxfordu studirao je francusku književnost, na konzervatoriju Dariusu Milhaudu u Aix-en-Provenceu klavir, a na sveučilištu Wisconsin-Madison komunikacijsku umjetnost. Nekoliko godina radio je za jednu marketinšku tvrtku – prvo u Londonu, zatim u Kuala Lumpuru, i naposljetku u New Yorku, gdje je vodio tvrtku na američkom tržištu. U to je vrijeme počeo skicirati ciklus priča o suvremenim gradovima. Godine 2001. preselio se u Delhi da bi pisao, a njegovu prvu knjigu Tokyo Cancelled objavila je kuća Fourth Estate 2005. Tokyo Cancelled bio je nominiran za nagradu Johna Llewellyna Rhysa i za prestižnu indijsku književnu nagradu Hutch Crossword Book Award. Jedna od priča, The Flyover, nominirana je za National Short Story Prize u Velikoj Britaniji. Po drugoj, naslovljenoj The Billionaire’s Sleep, australski redatelj i scenarist Robert Hutchinson trenutačno snima film, a dosad je prevedena na devet jezika. Dasgupta sada živi u Delhiju. Piše za nekoliko novina, među kojima su The Guardian i The New Statesman. Više o njemu možete pronaći na njegovim osobnim web stranicama www.ranadasgupta.com.