Koordinate prošlosti

Bora Ćosić autor je jednog od najintrigantnijih književnih opusa u posljednjih pet-šest desetljeća jugoslavenske i postjugoslavenske književnosti. Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji, nagrađivana i napadana satirična subverzija vladajuće ideologije napisana krajem šezdesetih, i dalje je najspominjaniji od pedesetak njegovih naslova, a Dnevnik apatrida s početka devedesetih svjedočanstvo intelektualne odvažnosti i moralne dosljednosti. Ćosić je objavljivao romane, eseje, poeziju, publicistiku, scenarije..., a toj žanrovskoj razvedenosti opusa sada treba pribrojati novu proznu formu: putopis.

Nestajanje građanstva i društveno nazadovanje

Da odmah kažemo – Put na Aljasku, nedavno izašao u izdanju Profila, u ediciji “Velimir Visković bira za vas”, nema nikakve veze s ledenom, naftom bogatom pustarom koju su Amerikanci prije stotinjak godina jeftino platili naivnim Rusima. Ili, barem, skoro pa nikakve. Aljaska iz naslova metafora je bivše Jugoslavije, koju je Ćosić napustio prije četrnaest godina, preselivši se u Berlin, ali i njegova današnjeg odnosa prema tim prostorima. Opisuje ga već uvodnim rečenicama: “Da se čovek rodi ovde ili onde, stvar je slučaja. Time gubi se neka posebna vrednost termina ‘domovina’ ili ‘otadžbina’: sve se svodi na geografske koordinate, profane tačke na mapi naše sudbine. Pa kada danas, posle više godina polazim na put u zemlju svog rođenja, imam osećaj kao kada bih kretao u Afriku ili na Aljasku.”

Ova upečatljiva kozmopolitska, žestoko antinacionalistička uvodna gesta, naravno, pretjerana je. Bilježeći opservacije o “zemlji svog rođenja”, Ćosić će biti itekako angažiran, daleko od “neutralne emocije” koju najavljuje. Smjele usporedbe i metafore, međutim, dio su obuhvatnije pripovjedne strategije: on će često poći od naoko nevažnog, usputnog dojma, opisa neke svakodnevne situacije i već je narednom rečenicom uzdići u sliku vremena, prikaz stanja duha i mentaliteta ovdašnjih naroda. Neodržavane ceste i stanovi, gomile smeća na ulicama, pokvarena rasvjeta u kućnom ulazu... sve ono što, manje-više, gledamo iz dana u dan, a iritira i zbunjuje nekoga tko dolazi iz uredne, organizirane zapadnoeuropske metropole, postaju simptomi degeneracije, propadanja i letargije nekadašnjih Ćosićevih sunarodnjaka. Tu simptomatologiju društvenog nazadovanja čita on kao posljedicu uspona i vladavine razularenih nacionalizama u devedesetima, kada je uništen građanski sustav vrijednosti, a s njim i većina moralnih orijentira i kriterija. Nestanak građanskog sloja to je uočljiviji što se istočnije putuje. Evo kako Ćosić danas gleda svoj rodni grad: “Tako Zagreb stoji na jednom terenu uskom, nešto izduženom, između reke Save i Zagrebačke gore, a takvo je i njegovo društvo, stisnuto, koje i dalje pokušava biti građanskim. Što bi značilo da već u samom svom građanstvu poseduje nešto anahrono. Jer tih stotinjak obitelji koje su očuvale svoj dignitet i kroz vreme socijalizma, i sada u nekoj posebnoj formi tranzicije, imaju ponešto od svog srednjoevropejstva, a povremeno, baš to i nemaju.” Zasmeta li ovo nekom osjetljivom lokalpatriotskom čitatelju, zasigurno će ga utješiti kada pređe na stranice posvećene boravku u Beogradu, gradu u kojem je Ćosić proveo najveći dio života; tamo, čini mu se, tek šačica pripadnika nekadašnje kulturne i intelektualne elite nije moralno dezavuirana, a i ti, kada ih pisac upita za bilo kakvu viziju bolje budućnosti Srbije, zbunjeno sliježu ramenima.

Beznađe Beograda i polemika s Handkeom

Gorčina takvih zapažanja u Putu na Aljasku ublažena je stalnom prisutnošću Ćosićeve supruge i suputnice Lidije Klasić. Putovanje je, tako, od početka motivirano njihovom zajedničkom, intimnom željom da se u dvoje istraže i voljenoj osobi pokažu prostori vlastite prošlosti. Prva točka itinerara stoga i jest Austrija, zemlja u kojoj oboje dijelom imaju obiteljske korijene, a takav početak ujedno otvara širi, srednjoeuropski kontekst njihovih osobnih povijesti. Prolazak kroz Sloveniju obilježen je kratkim reminiscencijama na piščeve bliske prijatelje, pjesnika Tomaža Šalamuna, redatelja Dragana Živadinova i skladatelja Vinka Globokara, a cijelo će putovanje biti protkano sjećanjima i susretima s uglednim umjetnicima i intelektualcima – piscima, slikarima, glumcima... I što se krug piščevih poznanstava i prijateljstava pred čitateljem širi, to se jasnije ocrtava pomalo elitistička pozicija iz koje otužni epifenomeni ovdašnjih tranzicijskih procesa postaju tako groteskni i odbojni. U Hrvatskoj Ćosić tako bilježi razgovor sa samozatajnim Danijelom Dragojevićem, a pjesnikovu primjedbu kako zlo nije problem pa da ga se može riješiti, nego misterij, prizivat će putujući kroz Bosnu i Hercegovinu.

S autorovim ideološkim stavovima i svjetonazorskim načelima iznesenim u Putu na Aljasku, inače, teško je raspravljati, a on ih ovdje i ne plasira s namjerom da budu povod diskusiji. Iznosi ih nedvosmisleno, jasnoćom i rigidnošću nekoga tko je svoju poziciju definirao davno i ustrajao na njoj po cijenu disidentstva. Ipak, pozivanje na neko mistično, neobjašnjivo zlo generira rečenice poput ove: “Jer u mozgu svakog zlikovca, u svesti svake ljudske nakaze, spremne na palež i uništenje, uvek postoji nekakav poriv, jedan negativni izazov koji ih sve posebno na zle čini tera, to je obično nekakav proplamsaj lepote ili sklada koji treba razvrgnuti, oneskladiti, sabiti u tle.” Takvi iskazi, čini se, ipak klize iz sfere Ćosićeva idealizma i nepokolebljivog humanizma ka opasnoj naivnosti, koja konstrukcijom nekog apsolutnog, “prirodnog” zla prikriva konkretne povijesne, ideološke i političke uzroke i povode bosanske tragedije. Srbiji i Beogradu posvećeno je središnje i najopsežnije poglavlje, ali i najkritičniji i najpesimističniji tonovi. Beznađu, dezorijentiranosti i moralnom srozavanju koje detektira posvuda, od Akademije nauka do prepunih štekata na kojima se masovno ispija pivo i pasionirano proučavaju sportske rubrike novina, pisac kontrapunktira nostalgična prisjećanja na nekadašnje artističke kružoke, crtice o arhitekturi i ekskurse o fascinantnoj kulturnoj povijesti metropole, a poput crvene niti provlači se kroz pripovijedanje oštra polemika s Peterom Handkeom, najutjecajnijim europskim umjetničkim apologetom srbijanske politike devedesetih.

Poetika Istre

Posljednja dva poglavlja opisuju povratak iz Beograda; i kao što se opseg poglavlja povećavao od prvog, posvećenog Austriji, Sloveniji i Hrvatskoj, preko drugog, vezanog za Bosnu, do središnjeg, “beogradskog”, sada gradijalno opada; četvrto poglavlje nešto je kraće, peto najkraće. Izvana gledajući, to postupno povećanje pa opadanje ekstenzivnosti pripovijedanja o pojedinim toposima kao da opisuje luk; čitatelj bi, možda, očekivao da će se ta formalna simetrija odraziti i na sadržaj, pa će putnike na kraju ispratiti natrag, u njihov berlinski dom. Međutim, u posljednjem poglavlju oni odlaze u Istru, a u završnom prizoru pripovjedač, promatrajući uz čašu domaćeg vina večernju partiju balota na malom seoskom igralištu, podiže pogled prema zvijezdama i neočekivano završava pripovijest poetičnim refleksijama o kozmološkom poretku i vječnim stvarima, podižući i podešavajući registar tako da u njemu odjekne ponešto od ničeanskog amor fati. I pored sve nostalgije, razočaranosti i ogorčenosti kojima je natopljen, Put na Aljasku okončava se, tako, duhovito i vedro.

Ćosićeva knjiga, pisana osebujnim, originalnim i prepoznatljivim autorovim sintaktostilemom, eruditska je posveta “boljoj prošlosti” i dosljedna kritika neveselih strana sadašnjosti piščeva zavičaja. Putovanje je u njoj povod za nizanje esejističkih i memoarskih fragmenata, pa i žanrovsku odrednicu treba uzeti s rezervom koju traži postmodernistička sklonost miješanju diskursa, a koliko ta lakoća kretanja širokim poljem sjećanja i znanja plijeni i zavodi, toliko nerijetka generaliziranja mogu provocirati. Svoje glavne prednosti i nedostatke, čini se, duguje istom: specifičnoj, izmještenoj poziciji Bore Ćosića. On ovim krajevima istodobno pripada i ne pripada; dio je ovdašnje kulture i neposredni svjedok značajnih događanja, ali ima i distancu brušenu četrnaest berlinskih godina, pa uočava ono što nama koji tu živimo zbog sviklosti promiče. Stoga će ovdašnjem čitatelju putopiščev pogled biti svjež, otkriti mu ono što sam ne vidi jer mu stoji preblizu očima. Međutim, ovu knjigu treba suditi i po onom čega u njoj nema, a nema tako važne dimenzije naše stvarnosti, one koju diktiraju penetracija kapitala sa Zapada i s njom skopčane promjene u načinu življenja. Taj proces zbio se kada je Ćosić na Zapadu već živio; možda on mogućnost da vidi nešto što mi, uronjeni u automatizam svakodnevnice, više ne primjećujemo, plaća previđanjem fenomena koji mu se odavno nadaju običnima, neproblematičnima.