Korektni totalitarizam političke nekorektnosti

Ne znam jeste li u posljednje vrijeme čuli ili ispričali kakav dobar vic o Muji i Hasi, Židovima i Hitleru, je li vam možda zasmetala bučna nazočnost Roma/Cigana u javnome prometu pa ste negodovali, jeste li svojoj boljoj ili lošijoj polovici prigovorili nešto u smislu “ah te žene/muškarci”, jeste li kolegi ili kolegici na poslu dali kompliment glede izgleda, ili ste ženu/muškarca koji vas ignorira okarakterizirali “lezbačom/pederom”, uglavnom, ako ste živjeli svoj svakodnevni život kao većina svijeta u ovim krajevima, najvjerojatnije ste, a da niste ni znali, do grla ogrezli u kulturološki krimen zvan politička nekorektnost. Dapače, u toj ste mračnoj raboti već i ako, božemioprosti, čitate ovaj tekst, pa čak i ako ga ne čitate, jer ga eto drsko ignorirate prema tko zna kojem načelu apriorne isključivosti. Pošast proganjanja političke nekorektnosti kruži razvijenim svijetom poput modernih epidemija ili genijalno konstruiranih virusa “pobjeglih” iz savršeno nečuvanih laboratorija.

Genijalna je zamisao protagonista pokreta političke korektnosti naime ta da će “ispravnim” oslovljavanjem primjerice američkih crnaca Afroamerikancima, u sferi javne komunikacije nekako prebroditi i zanemariti činjenicu da međurasni odnosi u Americi i statistike koje o njima govore ukazuju na, obostrano, gotovo nepremostive poteškoće. Homoseksualcima obaju spolova procvjetat će ruže ako ih prestanemo zvati pederima/lezbijkama, Romi će zadobiti bolje obrazovanje ako zaboravimo na riječ Cigani, a Hrvati i Srbi će sasvim spontano regulirati svoje odnose i poživjeti u dobrosusjedskim odnosima ako jedni druge prestanu nazivati ustašama/četnicima itd. Banalna činjenica da riječi proizlaze iz nekog problematičnog stanja stvari, da su dakle posljedica traume, a ne njezin uzrok, nikoga od tih veseljaka ne zabrinjava, dovoljno je samo biti korektan u javnome izričaju, i svi će se problemi, sami od sebe riješiti, optimistična je predodžba tih ljudi “dobre volje”, jer kako je to već Kekec davno genijalno formulirao, “dobra volja je najbolja”.

Totalitarna kontrola stvaranjem političkog novogovora

Tu je grotesknu situaciju sasvim dobro uočio i opisao Srećko Horvat u svojoj knjizi Protiv političke korektnosti, prvoj u nizu od nekoliko u samo godinu-dvije. Ovaj, za naše prilike neobično plodan mladi autor (25 mu je godina tek) u svojoj knjizi polazi od niza paradoksa koji proistječu iz različitih kampanja u vezi s političkom korektnošću, poglavito u američkim medijima, pa i sferi političke i kulturne javnosti. Tako je nedavno njujorška gradska skupština donijela rezoluciju kojom predlaže zabranu uporabe termina nigger, kao i kazneno gonjenje onih koji je uporabe. Tomu se međutim protive pripadnici crnačke hip-hop i rap kulture koji se u svojim radovima, kao i svakodnevnom životu obilato koriste resemantiziranom riječju nigger, koja u njihovoj uporabi nema tradicionalno značenje. Rekli bismo, psihoanalitičkom terminologijom, establišment na traumu u sferi Realnog odgovara tabuiziranjem izricanja te traume, nadajući se naivno da će tim postupkom trauma sama po sebi nestati. Ali to je tek medijska magla koja se pušta da zavara naivne.

Horvat, međutim, minucioznom analizom, a na tragu Ronalda Barthesa i mnogih drugih post i post-postmodernih autora, uočava sasvim drugu igru. Barthesova analiza mita Horvatu služi da cjelokupnu aktivnost pobornika političke korektnosti okarakterizira novim mitom koji se poretkom koristi u sasvim druge, potpuno netransparentne svrhe. S obzirom na to da je, kako smo vidjeli u njujorškoj deklaraciji, u pitanju strategija zabrane, riječ je, tvrdi Horvat, o suptilnom totalitarnom pokušaju kontrole kroz tabuiziranje govora stvaranjem političkog “novogovora”. Time se, dakako, ni najmanje ne pokušava “riješiti” složena međurasna problematika u kompleksnom američkom društvu, nego jednostavno “trenirati strogoću” u ionako “preslobodnom” i “anarhičnom” (prema desničarima) izražajnom spontanitetu američke demokratske javnosti. A nakon 11. rujna i Busheva, de facto, uvođenja izvanrednog stanja u Americi, riječ bi bila o nešto suptilnijem, ali dugoročno podjednako opasnom pregnuću koje u već opisanom kontekstu “desničarske revolucije” Busheva “mozga” Karla Rovea, nije nimalo zanemariva.

Koliko fašizma?

Globalizacija, međutim, svojim širenjem, donosi istu metodologiju i u naše krajeve. Tako Horvat ističe brojne primjere sličnih lingvističkih pokušaja i kod nas, među kojima se ističe onaj poznatog jezikoslovca Ive Škarića i nešto manje poznate Nataše Bašić, koji u nedavnim novinskim istupima ponovo otvaraju temu “novog-starog” pravopisa, odnosno potrebe uvođenja korijenskog pravopisa sa svom već poznatom “novogovornom” ropotarnicom argumenata, od kojih je najznačajniji da je upravo takav pravopis, s obvezatnim kaznama za prekršitelje, jamac opstojnosti hrvatskog nacionalnog bića, ali istovremeno i njegov “najprirodniji” izričaj. Horvat preciznom analizom pokazuje dubinsku apsurdnost njihovih argumenata, nakon koje se njihovo stajalište očituje kao puka težnja prema totalitarnim obrascima kontrole, a ponajmanje kao banalna jezikoslovna regulativa očuvanja nacionalne samobitnosti.

Horvatov je zahvat, međutim, dublji od našeg tragikomičnog oponašanja “ozbiljnih” režima. On, naime, zajedno s Adornom i Horkheimerom, otkriva težnju prema totalitarizmu u samom korijenu europskog moderniteta, epohi prosvjetiteljstva i njezinim glavnim filozofskim protagonistima, naglašavajući totalitarizirajuću dimenziju dominacije Razuma, i svih onih aspekata logocentričkih poredaka koji su poslije iz toga proizašli, a koje je tako ustrajno i lucidno, na vrhuncu moderne, otkrivao Michel Foucault. Zato se danas možemo, zajedno sa slovenskim autorom Rastkom Močnikom, pitati ne samo fašizam/totalitarizam ili ne, nego koliko fašizma/totalitarizma danas trpimo, na cijelom prostoru Zapada, koji smo u našoj razmjerno izoliranoj situaciji doživljavali oazom slobode, demokracije i zdrave tržišne ekonomije. Današnja je slika Zapada, i u tom kontekstu Amerike posebno, prema Srećku Horvatu, ali i prema mnogim drugim, raznorodnim analitičarima, daleko od predodžbi i nadanja koje su ljudi zemalja u tranziciji tako neargumentirano ali podjednako ustrajno, godinama stvarali. 

Obilje primjera

Fenomen političke korektnosti i totalitarna pregnuća konstruiranja orvelovskih “novogovora” samo su jedan od aspekata “postfordovskog doba”, iliti naše suvremenosti. A taj je postkapitalistički krajolik okarakteriziran, kako je to već prije definirao Budrillard, ukidanjem razlike između simulacije i zbilje, koja je postala (nije li to oduvijek i bila?) virtualnom, a virtualitet – stvarnim. Postkapitalistički, globalizacijski Levijatan, u svome kanibalskom erosu proždire gotovo svaku simboličku manifestaciju naše civilizacije, stvarajući od nje ubojito semiološko sredstvo za vlastitu korist. Tako se od političke korektnosti, kao i drugih ideologema, poput onog o “društveno odgovornom kapitalu” ili od različitih, u prvi mah subverzivnih i slobodarskih pojava kontrakulture (rock glazbe, filma, seksualne revolucije, rekreativnih i kreativnih uporaba droga) stvara samo novo područje biznisa, medij pokoravnja i kontrole (pop-rock biznis konglomerati, Hollywood, pornografija i prostitucija, trgovina drogom itd.). Iz tog lanca nisu izdvojeni ni naši vlastiti pojedinačni životi, koje sretni i zadovoljni trošimo u medijski posredovanim konzumerističkim rajevima, sve dok nas “tamna strana Sile” kapitala ne dohvati, i ne prisili da platimo svoj, osobni doprinos Globalizaciji.

U svemu tome Horvatovi uvidi, na elementarnoj razini nisu originalni, no ono, međutim, po čemu je ta knjiga posebno vrijedna jest obilje primjera, slučajeva i podataka kojima se njegove osnovne teze potkrepljuju. Zato je Horvatova knjiga neobično informativna, svježa ali, što je još važnije, i prohodna. Iako i u toj metodologiji ima (dobar) uzor – Žižeka, naravno – Horvatov interdisciplinarni pristup i obilje citirane literature kao i činjenice koje iznosi čine ovu knjigu ozbiljnom analizom suvremenog svijeta, u okviru paradigme koju si je sam Horvat odabrao – a to je žižekovska (agambenovska itd.), nova lijeva kritička misao, koja i u Hrvata, u posljednje vrijeme doživljava novi zamah. Posebno veseli to da je Horvat skloniji “čeprkanju” po labirintima empirijske/medijske zbilje/simulakruma, negoli samo po labirintima teorije, napuštajući onu fatalnu “teorijsku samodopadnu narcisoidnost” teorijskih gurua koje komunikacijska razumljivost uopće ne zanima.

Problemi nisu prevladani, nego su sve složeniji

Slijedeći tu osnovnu inspiraciju, i Horvatove su iduće dvije knjige posvećene značajnim temama naše suvremenosti koje temeljito uvjetuju naše (stvarne i/ili zamišljene) živote: knjiga o arhitekturi/urbanizmu (Znakovi postmodernog grada) i zbornik radova skupine autora (Horvat je urednik) koji (u istoimenoj knjizi) elaborira fenomen “društveno odgovornog kapitala”. U svim se tim knjigama razvija osnovna teza nabačena u prvoj knjizi: postkapitalističko (post-postmoderno) doba nije nadišlo strukturu i probleme kapitalizma (moderne) nego mu je “samo” promijenilo oblik, agregatno stanje, a problemi, umnoženi i perpleksno perpetuirani ostaju ne samo isti, nego i višestruko složeniji, i što je možda još gore – ireverzibilni su.

Iako Horvatove knjige nisu teorijski i empirijski bez prigovora, a mnoge njegove teze potiču brojna pitanja i potpitanja, inspirativne su i vrijedan su doprinos rasvjetljavanju složenog ustrojstva suvremenog svijeta u kojemu tako klimavo, gle čuda, i dalje nekako, premda teorijski sasvim neargumentirano, glavinjamo. To gore po teoriju, rekli bi neki empirijski naivci i ostali, barem privremeno, živi.