1.7.2004.

Bernard Jan  

Krvi i igara

Vratimo se na trenutak u prošlost, unatrag godinu dana, i pogledajmo kako je izgledala Running of the Nudes 2002.

Na PETA-inoj www.runningofthenudes.com možemo pročitati da je prošlogodišnja trka bila veliki, nadahnjujući uspjeh. Više od 150 sudionika iz svih krajeva svijeta razodjenuli su se do gaća – a neki i potpuno – privukavši tako golemu pozornost međunarodnih medija i na taj način doprijevši do mnogih pojedinaca.

Velika skupina golih i polugolih trkača okupila se kod obora spremnih da pretrče svoju rutu. Trkači su se naoružali transparentima, znakovima i porukama koje su ispisali po svojim torzima na svom materinjem jeziku. Unatoč policijskoj blokadi, započeli su trku vičući “Zaustavite krvave borbe bikova!” pred mnoštvom gledatelja koji su ih promatrali. Miran, ali snažan prosvjed završio je govorom PETA-ina koordinatora kampanje Williama Rivas-Rivasa, koji je zahvalio svim trkačima što su doputovali u Pamplonu i čestitao im što su uspješno prenijeli poruku svijetu da se mučenje bikova neće tolerirati i da će se odvažni, razgolićeni pojedinci kojima nije svejedno što se događa s bikovima neprestano vraćati svake godine sve dok se borbe bikova ne prestanu održavati kao dio godišnjih svečanosti.

Mještani Pamplone sa simpatijama su pozdravili utrku Running of the Nudes, smijući se i pozdravljajući trkače, od kojih su mnogi bili Španjolci, a neki su im čak zahvaljivali na njihovoj hrabrosti.

Okrutnost kao zabava

Prema The New York Timesu, u Španjolskoj se svake godine barbarski ubije više od 40.000 bikova. No, većina Španjolaca najradije bi željela da borbe bikova jednom zauvijek otiđu u prošlost. Prema Gallupovoj anketi iz 2002. godine, 69 posto Španjolaca ni najmanje ne zanimaju borbe bikova. Turisti koji posjećuju Španjolsku uglavnom nisu svjesni okrutnosti koje se događaju u koridi pa tako održavaju borbe bikova na životu, premda često znaju napustiti svoju prvu koridu prije nego što borba završi. Mnogi mladi Španjolci i Meksikanci smatraju da je ovaj primitivan sport sramotna zabava koja potječe iz siromašnih vremena njihovih djedova.

Borbe bikova nemaju nikakve veze s “kulturom”, upozoravaju iz PETA-e putem svoje atraktivne web stranice bogate galerijama i prikazima tog krvavog sporta u kojem bikovi nemaju apsolutno nikakvu šansu da pobijede. Prema Associated Pressu, nedavno je istraživanje otkrilo da je 20 posto bikova dobilo laksative i sredstva za omamljivanje u sklopu priprema za borbu u areni. U istraživanju koje su proveli znanstvenici na španjolskom sveučilištu Salamanca, 20 posto od 200 bikova dobilo je protuupalne lijekove koji mogu “zamaskirati određene povrede”, čak prije nego što je borba započela. Rogovi bikova se briju, tj. otupljuju, a u oči im se utrljava masna krema da bi im se zamutio vid. Prije nego što matador uđe u arenu, jahač zabada koplje i probada biku vratne mišiće.

Borbe bikova u Meksiku još su okrutnije, jer uključuju borbe mladih bikova, od kojih su neki stari tek nekoliko tjedana. Životinje se uvode u arenu, gdje ih gledatelji (među kojima je mnogo djece) probadaju do smrti. Krvoproliće završava tako da gledatelji teletu, koje je često još potpuno svjesno dok leži u vlastitoj krvi, odrežu uši i rep.

Pogled u budućnost: bez borbi bikova?!

Borbe i utrke bikova opravdavaju se kao “tradicija”, no često se u ime tradicije opravdavalo raznorazno zlostavljanje, pa tako i rad i porobljavanje djece. Nije li vrijeme da se takvim tradicijama stane na kraj, baš kao što je to učinjeno i sa španjolskom tradicijom bacanje koze s tornja u ime sveca? Ili da se možda posegne za “alternativnim tradicijama” kao što su to učinili Portugalci? Uzevši u obzir da, iako se bik ne ubija u areni u portugalskim borbama bikova, tzv. borbama bikova “bez krvi”, matadori i u ovom slučaju draže i muče prestravljene životinje, bodući ih štapovima. Stoga takve borbe bikova, koje su legalizirane u nekim državama, nisu baš najsretnije rješenje kao alternative borbama bikova koje završavaju njihovim okrutnim ubijanjem.

Zanimljivo je da se, dok se negdje ustraje na krvavom turizmu, zaradi i igrama koje se nad suvremenom civilizacijom nadvijaju poput probuđenih duhova iz urušenih arena drevnoga Rima, tek nekoliko sati dalje donose povijesne odluke i okreću leđa toj krvavoj tradiciji. Tako je, primjerice, gradsko vijeće Barcelone ove godine donijelo odluku o zabrani borbi bikova u tom gradu. Kako bi ta odluka postala zakon, regionalna vlada najprije mora odobriti odluku, no taj je potez jasan pokazatelj sve snažnijeg pokreta protiv borbe bikova, kako unutar Španjolske tako i diljem svijeta.

Iščekujući ovogodišnju Ljudsku utrku, na kojoj će prvi put sudjelovati i hrvatska predstavnica, pomišljam na riječi Margaret Mead: “Nikad nemojte sumnjati u to da mala skupina zainteresiranih građana može promijeniti svijet. Uistinu, oni su ga jedino i mijenjali”. Ne očekujem da će tih 200 trkača u Pamploni promijeniti svijet, no kada bi njihova odvažna “razgolićena” utrka barem donekle pridonijela rušenju tradicije ubijanja bikova, bio bi to uspjeh vrijedan zapažanja.