Katarina Luketić  

Lažni eksperti u carstvu predrasuda

“Čini se da je došlo do neobičnog oživljavanja kanonskih, iako prethodno diskreditiranih, orijentalističkih ideja o muslimanskom, općenito ne-bijelom narodu, što su ideje za koje je jednostavno nevjerojatno da se toliko snažno ističu u vrijeme kad rasna i vjerska netolerancija prema bilo kojoj drugoj kulturalnoj grupi više ne može nekažnjeno cirkulirati. Zlobne generalizacije o islamu postale su zadnji prihvatljivi oblik klevetanja strane kulture na Zapadu.” Napisao je to Edward Said u Uvodu drugom izdanju knjige Krivotvorenje islama, zaključivši nadalje da se u petnaest godina, otkako se pojavila ta knjiga (prvo izdanje 1981.), situacija umnogome pogoršala i da je neprijateljstvo dijela zapadnih medija prema islamskom svijetu postalo sve otvorenije.

Danas ta Saidova dijagnoza napisana 1996. zvuči prilično blago, jer nakon 11. rujna mašinerija klevetanja islamskog svijeta postala je golema i nezaustavljiva. Za dobar dio zapadne javnosti islam je postao surogat zla, predstavljajući sve ono negativno, demonsko, nazadno, ekstremističko i prijeteće Zapadu. Lakoća generaliziranja toliko je uzela maha da se potpuno zanemaruju razlike u povijesti, običajima, ustroju države, otvorenosti... između više od pedeset država islamskog svijeta, jednako kao što se ignoriraju različita tumačenja Kurana o kojima ovisi i stupanj liberalnosti određene zajednice, ili pak važne i žestoke rasprave o modernitetu i prilagođavanju vjere suvremenom životu.

Ukratko, islam je danas prema mnogima najveći neprijatelj zapadnih vrijednosti – demokracije, građanskih prava, globalizacije, slobodnog tržišta, vjerske tolerancije, ženske emancipacije, normalnog, zapadnjačkog načina života itd. Reprezentanti islama postali su teroristi-samoubojice, fanatični vjerski vođe, bogati šeici i poludjeli diktatori koji raspolažu crnim zlatom o kojem ovisi zapadni svijet, ili, na drugoj strani, obespravljene žene pod velom, kamenovani preljubnici... U medijskoj proizvodnji slike neprijatelja, teroristi i radikalni islamisti zamijenili su dojučerašnje hladnoratovske ikone zla – komuniste, osobito Sovjete koji su u holivudskoj mitskoj transformaciji bili glavni negativci koji kuju zavjere o atomskom uništenju svijeta.

Naslijeđe imperijalizma i antiislamski blok

Premda se, dakle, ne dotiče aktualnog odnosa zapadnih interesnih sila prema islamskom svijetu, knjiga Krivotvorenje islama vrlo je važna za razumijevanje formiranja današnjeg antiislamskog bloka. Prema autorovoj zamisli, ona je posljednja iz trijade knjiga o odnosu zapadnog i istočnog svijeta, a dolazi nakon Orijentalizma (prvo izdanje 1978., hrvatski prijevod 1999.) i The Question of Palestine (Pitanje Palestine, 1979., u nas neprevedeno). I dok se u Orijentalizmu autor ponajprije bavio povijesnim iskustvom imperijalizma i konstruktima neprijateljskoga Drugog koji su se proizvodili kroz brojnu književnu i publicističku literaturu o Orijentu/Istoku, a u Pitanju Palestine sukobima arapskih starosjedilaca i izraelskih doseljenika, u Krivotvorenju islama on analizira izvještavanje medija – reportaže, komentare i pseudoznanstvene tekstove potaknute političkom krizom sedamdesetih na Srednjem istoku. Posljednju je knjigu stoga nužno čitati sa sviješću o autorovim tezama iz prvih dviju knjiga, osobito onime što je napisao o zapadnjačkim predodžbama o Orijentu, ali i istočnim o Okcidentu, odnosno o nasljeđu imperijalizma koje – osim što svjedoči o odnosu moći i represiji spram Drugih kultura – ukazuje na zajednički, hibridni iskustveno-imaginarni potencijal koji je nastao u doticaju porobljivačke/zapadne i starosjedilačke/istočne kulture. Naime, iskustvo devetnaestostoljetnog imperijalizma i ophođenja prema Drugome nataloženo u zapadnoj geopolitičkoj svijesti u mnogome određuje današnji odnos svjetskih sila/imperija prema islamskom svijetu ili trećim kulturama.

Nadalje, te su knjige slične i po tome što se u njima ne analizira neposredna politička stvarnost, nego se interpretiraju autorski tekstovi koji tu stvarnost opisuju i koji su nastali na Zapadu; u Orijentalizmu to su europski, ponajviše engleski i francuski tekstovi iz 18. i 19. stoljeća, a u Krivotvorenju islama oni američki iz vremena talačke krize, svrgavanja dinastije Pahlavi i Iranske revolucije. Riječ je o izvještavanju američkih mainstream medija (Timesa, The Nationa, ali i New Yorkera, New York Review of Books) i autora koji su najvatreniji zagovornici teze o suštinskoj iskvarenosti islama, kao, na primjer, francuski mislilac Bernard Lewis čije je ideje Said oštro kritizirao i u ostalim knjigama.

Neznanje, arogancija i stereotipi

Iščitavajući korpus američkih tekstova o Srednjem istoku, Said dokazuje koliko je slika o islamskome Drugom stvarana prema interesu i diktatu određenih političkih i ekonomskih grupa. Zapadni se mediji, tvrdi on, islamskim svijetom bave samo onda kada on postane vijest, u slučajevima terorističkih akcija, otmica aviona, samoubilačkih palestinskih napada itd. (Jednako je tako, dodajmo, područje Balkana bilo medijski zanimljivo samo dok je dnevno isporučivalo dovoljno atraktivnog ratnog nasilja). Izvan toga, islam je marginalna tema, i ne postoji interes za izvještavanjem, stvaranjem priča o drugim segmentima tamošnjeg života. Nadalje, svi autori koji pišu o Istoku pod utjecajem su određenih političkih ili ekonomskih grupacija, bilo da kao izvjestitelji neke medijske kuće podržavaju njezino preporučeno viđenje stvarnosti, bilo da rade/su radili za vladu ili neku korporaciju (uostalom, “Istok je karijera”, prema riječima Benjamina Disraelija navedenim kao moto Orijentalizma).

Kao nasljednik Foucaultovih ideja, Said je itekako svjestan da ne postoje nevini diskursi i čista, neposredna doživljaj stvarnosti; no, u slučaju islama/Istoka, riječ je o očitoj ne-objektivnosti, čak otvorenom priznavanju pristranosti i neznanja te odricanju prava islamskom narodu da sebe vjerodostojno opiše (primjer je bizaran iskaz Timesove novinarke Flore Lewis o načinu prikupljanja podataka na njezinoj blic-turneji po zaraćenim bliskoistočnim područjima). Očito je, prevladava stav da je islamski svijet lako protumačiti, s obzirom na to da on posjeduje jedinstvenu bit i da je – u binarnoj, hantingtonovskoj viziji svijeta – ta bit uvijek suprotna onoj zapadnoj. Uz to, ističe Said, govor o islamu isključuje prostornu i vremensku dimenziju; a to konkretno znači da za spomenute stručnjake nema razlike između islama srednjeg vijeka i islama danas; islama u Tunisu i islama u Jemenu; između sunitskih i šijitskih većinskih zajednica itd.

Otvoreno neznanje, proizvoljna tumačenja i arogantan ton opisivanja često služe kako bi se opravdali postupci zapadnih sila i dokazalo da je sve što činimo na Istoku opravdano onime što Istok po sebi jest. Ta “jednostrana aktivnost koja sakriva ono što ‘mi’ radimo, i umjesto toga, naglašava ono što muslimani i Arapi jesu po svojoj vlastitoj izopačenoj prirodi”, za Saida je krivotvorenje islama. Primijenimo li to na današnju situaciju, napad na Irak, mučenje civila u tamošnjim zatvorima, izraelsko razaranje pojasa Gaze itd. – sasvim su opravdani. Razlozi: jer oni ne zaslužuju bolje (stereotip o divljaštvu i Istoku koji je na nižem stupnju razvoja od Zapada); jer se nisu u stanju sami pobrinuti za svoju budućnost (stereotip – kolonijalizam je donio mir i napredak); jer je to nužno za ostvarivanje zapadnih interesa (stereotip – zapadni interesi su i interesi cijelog svijeta).

Majstorske interpretacije ili živa teorija

Uvjerljivost Saidovih teza u ovoj knjizi, kao i u prethodnima, ne leži u sustavnoj metodi ili pak rječitom razlaganju teza, nego ponajprije u izvrsnim interpretacijama različitih tekstova. Said ne piše s unaprijed određenih pozicija, s unaprijed postavljenim zaključcima i odabranim znanstvenim instrumentarijem; on se prilagođava građi i ono što zaključuje proizlazi iz onoga što čita. Teze o orijentalizmu iz istoimene knjige ili one o utjecajima povijesnog imperijalizma iz Kulture i imperijalizma (izvornik 1993., srpski prijevod 2002.) kristalizirale su se tako kroz dubinsko iščitavanje i temeljite analize tekstova kulture, kroz tumačenje položaja pripovjedne proze u odnosu na povijesno iskustvo imperijalizma, tj. uvođenje konteksta u narativni svijet Josepha Conrada, V. S. Naipaula, Jane Austen, E. M. Forstera itd. Za Saidovu su teoriju tako iznimno važni jezik, mikrosemantika, nataloženo kolektivno iskustvo i imaginacija koje su tijekom vremena riječi ili različiti znanstveno/književno/putopisni diskursi u sebe upijali. Da bi pokazao koliko je neznanje pojedinih američkih autora, u Krivotvorenju islama on navodi i njihovo uporno krivo pisanje arapskih pojmova. Posljednje spominjem stoga što tamo gdje nam autor s pomoću riječi ukazuje na amaterizam američkih akademskih i medijskih stručnjaka, u hrvatskom izdanju slijedi neugodno iznenađenje. Naime, u istom se poglavlju više puta spominje ugledni izvjestitelj s Bliskog istoka i protivnik intervencije u Iraku Robert Fisk; njegovo je prezime pak u hrvatskom prijevodu tri puta napisano kao Frisk i jednako toliko puta kao Fisk. Isto se tako paralelno izmjenjuju oblici prezimena američkog političara Moynihan i Moyniham, a tome valja pridodati neujednačenost u prevođenju sintagmi sa stranih jezika (engleski je dosljedno preveden, dok je francuski dosljedno nepreveden).

Bez obzira na takav nemar, odluka da se objavi Krivotvorenje islama vrlo je pohvalna, s obzirom na to da osim Orijentalizma i nekoliko autorovih eseja po časopisima, nijedno drugo njegovo djelo nije prevedeno na hrvatski. Među malobrojnom u nas ponuđenom literaturom koja ukazuje na složenost i različitost procesa u islamskom svijetu te razbija stereotipe naše kulture, osim ovih, spadaju i djela nekih bosanskih autora, poput Rusmira Mahmutćehajića ili Nerkeza Smailagića (autor odličnog Leksikona islama iz 1990.); potom davni prijevod Hišama Džaita Evropa i Islam, te iznimna studija o križarskim ratovima Amina Maaloufa, Kršćanski barbari u Svetoj zemlji (Izvori, 2002.). Nedavno luksuzno izdanje Paula Lundea, Islam (Znanje, 2002.) zamišljeno je poput kratkog vodiča i potaknuto 11. rujnom, pa, osim korektne kronologije islama i navođenja osobnih karti više od pedeset islamskih država (podaci su uzeti iz američkih izvora, jer – ponovo stereotip – zapadnoj se znanosti više vjeruje), ne pruža dublji uvid u osobitosti vjere, različite tradicije, načine života itd.

Saidove precizne interpretacije zapadnih tekstova o islamu zapravo bi trebale doći nakon što se usvoje i razumiju neke osnovne postavke religije, zakona, svjetonazora, povijesti… toga svijeta. One bi trebale služiti i kao korektiv našega jezika, tj. u zapadnoj javnosti široko prihvaćenog medijskog neoimperijalističkog diskursa prema Drugim kulturama. No, problem je što smo čak i mi – prostorno bliži i povijesno povezaniji s islamskim svijetom – zabrazdili u carstvu predrasuda, postajući sve više nalik na mračne kartografe koji su opsjednuti iscrtavanjem podijeljene karte svijeta.