Lice mode / lice grada

“Mikro-produkcije” se odnose na onu modnu proizvodnju koja je suprotna od “makro-proizvodnje”, a na koju se odnosi pojam “Modni sustav” / “Fashion system”.

(Roland Barthes, Systeme de la mode, 1967.)

Slučaj moramo početi s Barthesom kao utemeljiteljem modne semiotike, koji se uhvatio analizirati jezik mode i to kao: stvarno odijelo, slikovni iskaz (fotografija) i pismovni (verbalni) iskaz modne poruke u modnim magazinima. Ovakav semiotički pristup svakako predstavlja prijeloman trenutak od kojega se na modu gleda kao na komunikacijski sustav, kao strukturirani jezik koji se može čitati. Na ovoj razini odijevanje prepoznajemo kao komunikacijski čin, važan identitetski karakter koji sustavom složenih znakova može govoriti o nekome prostoru u određenome vremenu.

Identitetska poruka mode

Za napomenuti je kako nas zanima identitetska poruka koja podrazumijeva govor autentične, a ne bilo koje mode. Tu mislimo na doprinos aktualne lokalne proizvodnje koja sama po sebi ima pečat ovoga prostora. Vrlo često se u označavanju urbanog identiteta koristi odjeća iz “naše” povijesti, što ne bi bilo područje ovoga istraživanja jer takva odjeća nužno spada u “travestiju”, a ne modno odijevanje! Uostalom, nisu sva modna razdoblja jednako semantički “vrijedna” za identifikaciju pa su semantički konflikti vrlo česti. To možemo vidjeti u krivom shvaćanju da je primjerice povijesna odjeća (od baroka, preko kostima 18. ili 19. stoljeća, husarski pleteri na tzv. hrvatskom odijelu… i slični citati) zaslužna i/ili upotrebljiva kao identitetski znak. Slična je priča i s upotrebom tradicijske/folklorne odjeće, često stiliziranom za potrebe turizma. Tu je obično riječ o shvaćanju “kostima” kao nečeg “lijepog” i tipičnog “našega’. U Zagrebu se izrazita “emotivnost” vezuje uz pojam “barok”, što rezultira manijom “barokiziranja” svega i svačega: uređenja restorana, pravljenja razglednica, suvenira, buketa cvijeća, tipografije i sl.

Ta ljubav prema “kostimiranoj” prošlosti vidi se u stalnoj potrebi da se kulturna baština prevodi (isto kao i u jeziku: to translate, u emotivne simbole suvenirskog naboja). Važnost mode i odijevanja kao dijela identifikacijske baštine može se promatrati u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, za što ima više razloga. U ovom će razdoblju stasati, istina sporo i polako, tekstilno-odjevna proizvodnja, nastavit će se obrtnička proizvodnja, a to će biti praćeno adekvatnom medijacijom (časopisi, novine, modne revije...).

“Potraga za blagostanjem”

Tehnologija stvaranja mode nakon 1945. usvojila je sve karakteristike modnog sustava kakav poznajemo i danas, pa se može reći da je time posvojila sve zakonitosti jezika i kao takva stvara i komunicira identitetske vrijednosti. S tim sam se aspektom mode susreo u radu na projektu o odijevanju i modi u Zagrebu od 1945. do 1960., a pod nazivom Drugarica a la mode. Naime, preda mnom se otvorio cijeli niz dokumenata koji govore o odijevanju na jedan drugi način. Iako je to bilo razdoblje posvemašnjeg siromaštva, ta oskudica nije kočila, nego je čak poticala proizvodnju i stvaranje novih kreativnih vrijednosti vizualne stvarnosti. Ukratko, to razdoblje se naravno ne može hvaliti nekom izrazitom modom, ili nekom “makro-proizvodnjom”, ali je postojala razvijena modna svijest na razini “mikro-proizvodnje”. To su poznati zagrebački krojački saloni s imenima Tilde Stepinski, Terke Tončić, Žuži Jelinek, Rosi Šavora i sl., koji su postali simbolima jedne elitne modne proizvodnje. To je sve vidljivo na fotografijama, kako na onima “oficijelnim”, još više onim privatnim, amaterskim. Glavna oznaka ovakvih fotografija je njihova dokumentarnost koja govori o visokoj razini modernosti svakodnevnog odijevanja u Zagrebu u tome razdoblju. Upravo ta razina modernosti (sukladnost s Diorovim New Lookom iz 1947.) čini ovaj lokalitet modnom izdiferenciranim, koji komunicira kompleksnu sliku ukupnog života. No, odakle ta modernost u jednom tako oskudnom vremenu?

Ne smijemo zaboraviti da je to doba izrazitog entuzijazma i kulturacije (početak Akademije primijenjenih umjetnosti 1949., nastanak Exata 1951.), kao i jake “potrage za blagostanjem” (Igor Duda). Sama modna proizvodnja u početku se oslanja na ručni rad, prekrajanje (recikliranje), razmjenu (Hreljić je bio mjesto najveće prodaje, razmjene, naravno “starih” modela, ali i mjesto ilegalne prodaje iz uvoza. Kasnije će značajnu ulogu odigrati dućani pod imenom “Posrednik’). Počinje i jačanje industrijske “makro-proizvodnje”. Budući da je svaka žena znala šivati, žene postaju glavna tekstilna radna snaga. “Makro-proizvodnja” je u početku izbjegavala pomodnu proizvodnju: proizvodila se uglavnom radna i zaštitna odjeća za radnice i radnike, famozni “terliš”. Ipak, paralelno se razvija modna proizvodnja: tako, na primjer, DTR proizvodi i modne košulje i bluze – uz obvezatnu radnu odjeću.

Modna autentičnost kao doprinos identitetu Zagreba

Glavni proizvođači modne ponude postaju Krojački saloni – mjesta gdje se šiva po mjeri (zahvaljujući kontinuitetu obrtničkog umijeća iz predratnog razdoblja). Tu se pretežito odijevala politička elita, ali na taj način dolazi do pojave modne odjeće jednake onoj na Zapadu. Informacije i utjecaju su stizali na različite načine. Vlasnice salona su mogle putovati da bi nabavljale materijale za političku elitu, ali tim su putem stizali i modni časopisi (a postojali su i domaći: Žena u borbi, Žena, Naša moda, a najvažniji postaje časopis Svijet koji od 1953. za grafičkog urednika ima Aleksandra Srneca). Svijet je bio ispunjen modelima iz francuskog Voguea, Donne ili Harpers Bazaara. Ovi su se modeli kopirali (u jeftinim materijalima): kućni rad, umješnost žena da same šiju napravila je da zagrebačke ulice imaju modele kao na pariškim ulicama. U tome su prednjačile Drugarice, kao novi predstavnici vlasti, čiji je utjecaj na masovnost modnog odijevanja bio izrazit. To je pomoglo da se modne “mikro-proizvodnje” održe i razviju. Ove su radionice bile legalne, imali su pravo na tri zaposlene osobe a s vremenom se obim proizvodnje povećavao, uz potrebu popodnevnog rada (u “fušu”).

Šivanje po mjeri predstavlja mjesto posebne mikro situacije, razvijanje modnog standarda, ukusa i stila, pa se može reći da je moda u ovoj situaciji (kao, uostalom, i inače) odigrala subverzivnu ulogu u omekšavanju stavova o želji za individualnim izgledom.

Krojački su saloni mjesta socijalne opuštenosti, druženja (u zatvorenom prostoru), izbjegavanja pogleda društvenog nadzora, ali i zazora. Tu su drugarice postojale Gospođe ili čak Milostive. Te mikro proizvodnje su se nastavile, razvile, povećao se njihov broj i utjecaj na modni izgled, želja za novom odjećom širila se iz salona sve brže, po mjeri, za individualne potrebe. Budući da se radilo o “unikatnoj” odjeći, salonima nije mogla konkurirati pojava pret-a-portera, tj. industrije. To će salone, kao mjesta “mikro-proizvodnje”, održati i do danas. Možemo samo nadodati da su od šezdesetih godina 20. stoljeća razvijene velike modne industrije s vlastitim dizajnerima (NIK, Vesna, Kamensko, Varteks...) tako da postoji suživot “mikro” i “makro-proizvodnje”. Godine 1975. pri današnjem TTF-u otvara se smjer Dizajna tekstila i odjeće (na kojem je do kraja prošle godine diplomiralo 1024 studenta/ica). Njihov će utjecaj u industriji i/ili slobodnoj modnoj proizvodnji postati značajan. Od 1990. tranzicija odnosi mnoge modne industrije u privatizaciju ili stečaj. Danas je modna “makro-proizvodnja” svedena na desetinu! Taj je nestanak popunjen tužnom invazijom uvozne modne odjeće koja se prodaje u enormnim količinama kroz enormni broj modnih trgovina. Što se dogodilo s poznatom činjenicom da je Zagreb uvijek bio grad mode? On je to i dalje. Problem je da je dovedena u pitanje mogućnost autentičnosti jedne lokalne kulture odijevanja. Na ovoj razini zanima nas gdje postoji mogućnost očuvanja te modne autentičnosti, nečega što se može nazvati doprinosom identitetu Zagreba? Potrebno je nastaviti istraživanje ukupnog lokalno zagrebačkog odijevanja, tražeći upravo one točke koje se opiru lošim aspektima globalizacije u vidu importa svih i svakakvih vrsta roba. Taj kontinuitet upravo se nalazi u nekim varijantama “mikro-proizvodnji” modnog stvaranja koje je:

a) anonimno: u kući, bez svjedoka, po mjeri… gdje prepoznajemo oblike razmjene usluga između proizvođača i konzumenta (obično se radi o kontinuitetu oblika krojačkog salona, gdje postoji uhodana praksa šivanja “po mjeri”, s potrebom da se zadovolji želja za unikatnom odjećom);

b) manje anonimno u nekom atelijeru, studiju, dućančiću… gdje često postoji dizajner/ica s umijećem šivanja, ili za “mikro-proizvodnju” koristi profesionalnu švelju.

Moda se mijenja, ali i ona mijenja

Postojanje sačuvanih “mikro-proizvodnji” predstavlja nasljeđe koje vrijedi valorizirati, istraživati, poticati i sačuvati. To je područje velikog kulturalnog bogatstva jer je tu i sada, sačuvano, na svoj autentičan način. Oni su zapravo živa muzejska građa. Jedan mogući muzej mode trebao bi ovaj “mikro” modni sustav smatrati svojevrsnim muzejskim ekstenzijama, muzejem in situ.

Bez namjere da se i na kakav način intervenira ili utječe na njihovo postojanje i način rada, osim bilježenja, istraživanja, poticanja budući da su to mjesta žive “mikro” povijesti gdje se modni materijal nalazi u svoj svojoj širini, bogatstvu materijalne dokumentacije korisne za kulturalno istraživanje jedne važne dimenzije života ljudi u ovome gradu. Upravo se u modnome sustavu jedinstveno i znakovito prelamaju različite ekonomske i simbolične vrijednosti, odnosno individualni, društveni i globalni poticaji i interesi. Znanstveni kulturalni pristup istraživanju i interpretaciji dokumentacijske građe i artefakata omogućit će da se osvijetle međusobni utjecaji kulturnih, materijalnih i simboličkih aspekata modnoga odijevanja i kulture odijevanja, od proizvodnje i dizajna do razmjene, potrošnje i medijske recepcije ovoga fenomena. Kod mode, budući da je riječ o jeziku, dakle komunikaciji, potrebno je biti spreman na otvorenost i promjenljivost. Skloniji smo reći da je riječ o procesu koji na svakom stupnju barata različitim razinama značenja, a i ona su promjenljiva (već sam fashion system, jer podrazumijeva sezonsku promjenu stila, mora računati na brzu potrošivost značenja!). Moda se mijenja, ali i ona mijenja. Ona je sama socijalna kategorija, motor društva, ali i njegov “terminator”. Modna produkcija i distribucija jest kolektivna aktivnost, ali njezino prihvaćanje ili odbijanje je individualno. Iz različitih razloga moda danas uključuje priličan udio ručnog rada, kao najvažnije dimenzije “mikro-proizvodnji”. Modna se proizvodnja često eklektički komplicira glumeći visoku modu gdje ima ručnog rada koji joj podiže cijenu. S druge strane, prisutnost ručnog rada znači zapošljavanje nezaposlenih – obično pripadnika imigrantskih skupina. Iako je cilj da se time zapošljavaju nezaposleni, njihov doprinos (vez, heklanje, pletenje, ručno izrađeni modni dodaci, nakit i sl.) predstavlja kulturalni trigger, pa se svijet uči toleriranju nekih “etno” dodataka tih manjinskih zajednica ukupnom jeziku mode. Iako nastanak modne ideje jest dizajnerski rad, autorska se uloga distribuira i gubi nestajući u anonimnosti dislocirane proizvodnje. Ta distanca proizvod krajnje depersonalizira brišući ulogu stvaraoca. Prvi nestanak odvija se na razini da dizajner sudjeluje djelomično u nastanku prototipa a da se nastavak i daljnja multiplikacija odvijaju negdje drugdje (čak u Vijetnamu ili Kini).

“Mikro-proizvodnje” kao nadopuna sustava

Pojedinačni model postaje objektom manipulacije: kako i s čime spojiti taj odjevni predmet, tko će ga nositi, kako će biti snimljen, izložen, prodan, nošen, ili kako će ga rasprodaja depersonalizirati i obezvrijediti. Ako je tako sinkronizirana i sezonski planirana proizvodnja, kako će izdržati tu sezonu i kako i gdje će nestati taj odjevni predmet? Kolika će biti udaljenost od modela koji je svoju “smrt” našao u reciklažnoj mašini, ili nastavka života u second-hand dućanu (na Hreljiću)? Kolika je udaljenost između odjevnog predmeta ostavljenog pokraj kante za smeće (za siromašne) i samoga originala? A kolika je tek, zaista, nesavladiva udaljenost neke jakne proizvedene u Kini i nas ovdje? (Sjetimo se samo Naomi Klein koja govori o totalnoj konfuziji: jer usred ljetne vrućine netko u tropima šiva vruće vatirane jakne za hladno kanadsko tržište?).

Iznimna vrijednost “mikro-proizvodnje” upravo je u činjenici da se odvija tu i sada, da se odnosi prema pojedincu kao subjektu, da je taj proizvod uvijek personaliziran, da računa na pojedinačnu psihologiju, da dodaje kulturalnu vrijednost svakodnevnom proizvodu, da mu daje identitet, dodajući tako nešto i općem društvenom, u ovome slučaju zagrebačkome identitetu. U ovoj blagodati kojom smo okruženi pokušavamo prepoznati i pledirati da se sačuvaju šarafići jednog identiteta prije negoli zavlada jedan tuđi, nehumani, identitet bez ljudske mjere. U njezinu kontinuitetu prepoznajemo mogućnosti očuvanja “mikro-proizvodnje” u ovoj sredini, kao sustava pojedinačnih mikro-relacija, odnosa koji su stalno interaktivni: svaki popravak cipela ili presvlačenje gumba novi je doživljaj, mikro-historija za koju plediramo da se prepozna, sačuva, poreskim olakšicama stimulira.

“Mikro-proizvodnje” ne zamjenjuju “makro-proizvodnje”, ali nadopunjuju jedan sustav, ostavljajući mogućnost našeg sudjelovanja u našoj sudbini. Odijevanje je nešto najizravnije vezano za naše tijelo i osobnost, a potrebe o kojima govorimo su stalne, ponavljaju se, ponavljaju se i ti odnosi koji nam govore da je identitet nešto što nastaje i nestaje pa je važno da se to ne odvija mimo nas, da smo aktivni sudionici u jednoj općoj slici grada. Oni i mi zajedno činimo dio identiteta živih ljudi bez kojih nema općeg identiteta. Ne radi se o tome da modni (i ini) dizajneri kao “mikro-proizvođači” postanu zvijezde unutar jednog sustava koji voli lijepiti etikete “hrvatska kvaliteta” ili “hrvatski proizvod”. Upravo takva, deklarativna dimenzija opteretila bi jedan razrađeni sustav ljudskih relacija s previše normiranja. Ili kao što jedna hrabra spisateljica, Annie Le Brun, to naziva, s “previše zbilje”. U svijetu “viška zbilje” odvija se umrežavanje i cijeli splet novih mreža u kojima i jezik mode gubi svoj autonomnost. Ili će nestati i ovaj dio kulture odijevanja u jednom gradu koji je stvorio jaki modni identitet? Danas, kada je moderno propitivati relaciju odijevanja i globalizacije, treba uvažiti stav Jennifer Craik, koja govori o relaciji zapadnog i lokalnih stilova kao o dualizmu i kompetitivnosti. Ona naglašava kako je upravo moda sama po sebi “tehnika akulturacije”, koja se odvija dvostrano, kao pristajanje ili nametanje/nestajanje.

Elaborirali smo prijedlog koji ne odbija razmjenu, ali odbija nestajanje. Tome se sigurno može suprotstaviti jedan mali, humani, već postojeći sustav “mikro-proizvodnji” s velikim udjelom u stvarnome odijevanju. Autentičnost ovog naslijeđenog bogatstva održava nepotrošivi resurs kulturalnih dimenzija identiteta ovoga grada.

Projektom Pozdrav iz Zagreba, javnim predavanjima i radionicama na temu vizualnog identiteta grada Zagreba kao turističke destinacije, Turistička zajednica grada Zagreba učinila je iskorak u smjeru strateškog korištenja dizajna umjesto njegova dosadašnjeg nesustavnog korištenja (uglavnom grafičkog i web dizajna) u okolnostima nedefiniranog vizualnog identiteta grada Zagreba kao turističkog odredišta. Hrvatsko dizajnersko društvo želi aktivno sudjelovati u artikuliranju postojećih komunikacijskih standarda, a ovim projektom pomoći u detektiranju uporišnih točaka za projektiranje budućih elemenata vizualne pojavnosti grada. Primjerom suradnje TZGZ-a i HDD-a želi se promovirati pozitivna procedura javnih aktivnosti, od iznimnog značenja široj društvenoj zajednici, koja će rezultirati kvalitetnim i odgovornim rješenjima.