Seth Mnookin  

Lijepi novi radikali

Molimo da nam aktivisti budu opasni. Da nam revolucionari dolaze naoružani. Volimo da radikalni elementi našega društva vjeruju u ekstremizam. To barem voli većina nas. Zato je nedavno gledanje dnevnika i čitanje novina donijelo toliko zadovoljstva. Dva su dana opasni razbijači haračili po Quebec Cityju, kao što su nedugo prije toga haračili po Pragu, Washingtonu i Seattleu. Boston Globe pisao je o stotinama samoimenovanih anarhista i revolucionara koji su na grad sručili tuču kamenja, pijeskom ispunjene boce sode i zapaljene otpatke. Washington Post stari je dio Quebec Cityja opisao kao ratnu zonu zagušenu suzavcem i smećem, s tisuće drskih prosvjednika kojima je opet uspjelo rastrgati vrata koja su ih dijelila od sastanka premijera i predsjednika s druge strane vrata.

Taj događaj više nema gotovo nikakvu važnost: scenarij je već napisan. Svjetski vođe se masovno okupe – da bi raspravljali o preprekama u trgovini, ili o smanjivanju dugova, ili o stvaranju nacije – a tisuće mladih pankera ih pozdravlja Molotovljevim koktelima i razmrskanim prozorima od specijalnog stakla. Najnovija prigoda bio je prosvjed protiv nečega što je nazvano američki summit, sastanak predsjednika država od Kanade do Argentine, na kojemu se raspravljalo o stvaranju goleme zone slobodne trgovine na zapadnoj hemisferi. To sigurno baš i nije najseksi sastanak na svijetu, ali vjerni svojem načinu, u Quebec Cityju okupili su se prosvjednici, njih oko deset tisuća, od starijih hipija – onih “koji grle stabla’’ – do nešto mlađeg asortimana aktivista za ljudska prava. Zajedno su bacali kamenje i boce ispunjene pijeskom, trgajući vrata koja su vođe dijelila od masa. Točno?

Mainstream-mediji pokrivaju samo nasilje

Ni približno. Većina od tisuća prosvjednika – oko devedeset devet posto njih – marširala je mirno, zahtijevajući više pozornosti za ovaj ili onaj slučaj koji ih ozlovoljuje. Nasilje je nastupilo dobrotom oko dvije stotine gorljivih mladića (uglavnom članova naizgled velike skupine militantnih anarhista koji sebe zovu Crni blok), koji su se smiono pokušavali probiti kroz barikade, gađajući kamenjem Kraljevske kanadske policajce, i uživali u svakom od napada suzavcem. Od nereda izazvanih u Seattleu 1999. oko Svjetske trgovačke organizacije – jedinih u kojima su vandali napravili ozbiljnu štetu, od oko tri milijuna dolara – prizori poput ovih postali su gotovo uobičajeni, a tisak o njima izvještava ili podrugljivo (Ta se djeca sastaju samo zbog opasnog provoda) ili s obožavanjem (Kakva strast! Koja snaga uvjerenja!).

No, da bismo dospjeli do prave srži današnjih aktivista, bolje je ostaviti novine i svratiti do stolica kafića Perutti poredanih na ulici, gdje dvadesetjednogodišnja studentica Barnard Collegea Jessica Coven voli nešto prigristi oko podneva. Na sebi ima uski topić s bretelama tankim poput špageta i izblijedjele traperice, i priča o tome što je sve bilo loše u tom događaju na sjeveru. Mainstream-mediji željeli su pokriti samo nasilje, kaže. Željeli su slike kamenja i razbijenog stakla. To nije smisao tog pokreta.

Jessica Coven, osoba za kontakt ogranka Studentskog pokreta za slobodni Tibet (SST), u New Yorku i New Jerseyju djeluje vrlo samouvjereno u vezi sa svim, ali njezini verbalni manirizmi odaju tragove nesigurnosti. To je tako žalosno-nesretno?, kaže dok prinosi ustima svoj rotini s maslinovim uljem (bez sira, molim; Covenova je vegetarijanka, zapravo veganka, od četrnaeste, kad su je nadahnuli radikalni hardcore-bendovi poput Earth Crisis i Converge). Ljudi koji zagovaraju uporabu nasilja istinska su opasnost za pokret. Ali, to se ne da lako riješiti. Iz solidarnosti, svi smo se mi odlučili na nenasilje.

Medijski iskusnija aktivistička kultura

Anarhisti Crnog bloka možda i zauzimaju naslovne stranice, ali ljudi poput Linde Coven mnogo bolje predstavljaju današnje aktiviste. Noam Chomsky, sveučilišni profesor na jezičnoj katedri MIT-a i politički disident koji je opširno pisao o korporacijskom medijskom pogrešnom predstavljanju američkog društva, kaže: Standardni portret (nasilnih prosvjednika) toliko je apsurdan da i ne zaslužuje komentar. Govoreći o novim ciljevima prosvjednika, kaže da se ništa od njihovih aktualnih ciljeva ne može otkriti u američkim medijima. Ralph Nader, dugogodišnji branitelj prava potrošača i novi predsjednički kandidat Zelenih, slaže se s njime. Mediji nisu bili pravedni prema tim ljudima, kaže Nader, misleći na većinu onih koji su se našli u Quebec Cityju, Washingtonu te u Seattleu prije toga. Ti su aktivisti napravili svoj posao, a sve što je bilo snimljeno je razbijanje prozora. A onda se kasnije, iz tiska, doznalo da je većina ljudi mirno prosvjedovala.

Jessica Coven je za žarište svojeg djelovanja odabrala Tibet , ali je upućena i barem formalno aktivna u mnogobrojnim, gotovo svim projektima, a napamet naučene aforizme izbacuje s pomalo umornom opuštenošću starog profija. Današnji su aktivisti zapravo toliko povezani da Paul Krassner o njima govori kao o naraštaju koji obilježava parola “mi ćemo se preklapati’’. Krassner je dugo bio urednik političko-satiričkog časopisa Realist i radio je sve: od uređivanja biografije komičara Lennyja Brucea do prosvjedovanja protiv Vijetnamskog rata, s Abbiejem Hoffmanom i Jerryjem Rubinom. Krassner kaže da se pojavila i mnogo praktičnija, medijski iskusnija aktivistička kultura. Na primjer, Ruckusovo društvo, kaže, misleći na skupinu koja vodi kampove za obuku ljudi aktivnih u svim vrstama lijevo-usmjerenih stvari. Kaskaderi koje tu stvaraju svi su medijski orijentirani. Istodobno, kontaktiraju i sa zakonodavcima. Jednostavno, znaju kako treba nešto napraviti.

Umijeće pragmativizma

Dobrodošli u Ruckusov akcijski kamp Studenti za slobodni Tibet ! Recite nam kako se zovete i trebate li vreću za spavanje, i zatim se smjestite gore na brdu. Lhadon Tethong, dvadesetpetogodišnjak, jedan od petero stalnih zaposlenika SST-a, tako pozdravlja stotine ili više studenata (i nešto srednjoškolaca) koji su tjedan svojih zimskih praznika odlučili posvetiti proučavanju načina koji će ih učiniti boljim aktivistima.

Društvo Ruckus sa sjedištem u Berkeleyju, u Kaliforniji, osnovao je 1995. Mike Roselle, legenda pokreta izravne akcije za očuvanje okoliša (1987. Roselle je objesio transparent preko Mount Rushmorea u znak prosvjeda protiv ležernog vladina postupanja prema kiselim kišama). Iako Ruckus lijevo-usmjerene aktiviste podučava kako organizirati kampanje izravne akcije, skupina zapravo stalno ističe nenasilan i miran građanski neposluh. Riječima Johna Sellarsa, Ruckusova direktora koji ima trideset i četiri godine:

Govorimo o činjenici da želimo izgraditi nenasilnu revoluciju u kojoj bi i naši roditelji voljeli sudjelovati. Znam da to zvuči malo nadobudno, ali je istina.

Unatoč misiji pravilnog postupanja, koju slijede i utemeljitelji i sljedbenici skupine, Društvo Ruckus često se opisuje kao rasadnik anarhističkih razbijača; doista, nakon svakoga novog Seatllea ili Quebec Citya, slijedi žetva novih osupnutih novinskih napisa, koji svi odreda Ruckus predstavljaju kao nasilnu školu radikalnog ekstremizma.

No, poslijeprosvjedne novinske reakcije ove su godine bile drukčije. Na naslovnici New York Posta nekoliko dana nakon Quebeca je pisalo: Izgrednici pohađaju anarhistički kamp. Novinar londonskog Daily Maila napisao je malo zbrljan izvještaj u prvom licu, koji je počeo ovako: Kako sam se ubacio u redove ekstremista koji su obučavali londonske prvomajske “izgredničke komandose’’!

Pisac tih redaka nije se ubacio ni u što, nego je članove Ruckusa pozvao u Malibu da ih upozna.

Oblikovanje novih strategija i razvijanje novih veza

Kombiji i dalje stižu u poslijepodnevnim satima ovoga hladnog siječanjskog petka; sve ih je više na putu od zrakoplovne luke u Los Angelesu do malo zapuštenog imanja nekoliko milja dalje u brdima Malibua; vlasnik ranča Ruckusu daje besplatno svoju zemlju za korištenje na tjedan dana. Nakon što stigne na prljavo parkirališno mjesto, otvaraju se vrata kombija i dva, tri, pet ili šest tinejdžera iskaču van, krmeljavih očiju i sramežljivi, vadeći svoje putne torbe napunjene šatorom za dvije osobe, vrećama za spavanje i tjednim pakiranjem odjeće. Kao brucoši, u prvim danima orijentiranja, s tom razlikom što su svi ista “studijska’’ grupa.

Stiže i Jessica Coven, još svježa od putovanja prirodom, puna energije i spremna za oblikovanje novih strategija i razvijanje novih veza. Neki od tih stotinu i više kampera – od kojih je sedamdeset žena – izgledaju stereotipno alternativno, s tetovažama na rukama i piercingom na jeziku, dok preostala većina izgleda kao da bi mogli biti statisti u reklamama za Gap. Dok mile prema stolu za registraciju kampera, većina ih gleda prema skeli zlokobnog izgleda, postavljenoj iza parkirališta. Jedan od nekoliko dječaka na dolasku, dvadesetogodišnjak iz New Jerseyja, napreže se da djeluje nonšalantno. To je guba, kaže, boreći se da ne proguta vlastitu Adamovu jabučicu.

Taj kamp (a Ruckus organizira oko šest kampova godišnje u cijeloj zemlji) susponzorira udruga SST (Studenti za slobodni Tibet), čiji sljedbenici svoju brigu za Tibet dijele sa zvijezdama poput Adama Yaucha i Ume Thurman. Ostali kampovi nisu tako pomodni. U ožujku, Ruckus je bio organizator akcijskog kampa Alternativni proljetni praznici, koji se bavio prosvjedovanjem protiv Svjetske banke; u svibnju su se, pak, sastali u San Diegu, u biotehnološkom akcijskom kampu. Ljudi koji dolaze u Ruckusove kampove moraju platiti od 75 do 500 dolara za tjedan obuke, ali za one koji ne mogu, poduka je besplatna. (Skupina živi od kombinacije darova i dotacija lijevo orijentiranih zaklada poput Zaklade Agape i Zaklade za dubinsku ekologiju; Ruckus prima i donacije od zaklade Teda Turnera.)

Kako surađivati s establišmentom

Kasnije, te siječanjske noći, dobrovoljački kuhinjski tim počeo je nešto što je uskoro postalo obredom: početak obroka oglasili su opalivši početne akorde AC-DC-jeve You Shook Me All Night Long. Ujutro će se skupina od njih desetak popeti na skelu, pripremajući se za situaciju u kojoj bi se morali popeti na Searsov toranj ili Svjetski trgovački centar da bi na njima razvukli svoj transparent. Ostale aktivnosti uključuju desetke radionica, seminara i vježbi na teme poput Urbane planinarske tehnike, Uhićenje i sud i Politički teatar. Mnoga od predavanja predviđenih za ovaj tjedan usredotočit će se na određene kampanje: protiv ponude Pekinga da bude domaćin Olimpijskih igara, ili protiv investiranja British Petroleuma u kineski naftovod na Tibetu; Ruckusovi treneri na tim predavanjima govore o osnovnim strategijama – poput javnog poniženja i e-mail bombardiranja – koje mogu dovesti do potpunog ukidanja svih web-stranica poniženih ili bombardiranih kompanija. Sljedećeg će nam tjedna pojasniti kako da, povrh toga što smo bijesni i uzbuđeni, postanemo i učinkoviti. Snaga mišljenja, ako nije popraćena usredotočenom akcijom, prema Ruckusovu ethosu, ne predstavlja ništa. Nisam došla tu da bih samo stvarala buku i vratila se kući s osjećajem da sam jako važna, kaže Shayna Warshawsky, studentica druge godine na Bostonskom sveučilištu. To je sranje!

Nasuprot aktivizmu šezdesetih, kad su se preporučivali raznovrsni bjegovi i savjetovalo ne vjerovanje ikome iznad tridesete, na Ruckusovim brzim tečajevima uči se kako surađivati s establišmentom. New York Times je nedavno pitao je li aktivizam postao toliko mejnstrimovski da prosvjedni skupovi i mitinzi postaju tek jedna od izvanškolskih aktivnosti. Roditelji Linde Coven, iako nisu baš ludi za njezinom stvari, u potpunosti podržavaju svoju kćer. Ona često na Malibu putuje njihovim avionskim kartama s popustom, a njezin je tata svoju “mazdu’’ ukrasio naljepnicom Oslobodite Tibet!

Takva podrška, provjerena na klincima i koju su roditelji odobrili, upravo je ono što Ruckus želi, a Sellars ne propušta upozoriti na ironiju opisâ u kojima se skupinu predstavlja kao ekstremističku. Kao suprotan primjer navodi FOZ, Frontu za oslobođenje Zemlje, pljačkašku bandu trovača koja je ozloglašeni imidž stekla kad je potpalila građevinske planove na Long Islandu, u New Yorku, a prije, 1998., i u Vailu, u državi Colorado. Podmetnuti požar u Vailu, koji je stvorio štetu od dvanaest milijuna dolara, bio je znak prosvjeda protiv urbanog planiranja koje je ugrožavalo prirodno obitavalište risova. To je, međutim, samo ojačalo simpatije mještana prema građevinskim poduzetnicima, i ishod je bio taj da je u požaru uništen restoran ponovo sagrađen, ali veći za tisuću četvornih metara. I jesu li, na kraju, spasili ijednog risa?, pita Sellars. Jesu li dobili veću političku podršku? Nisu. Dobili su suprotno.

Medijska obuka

Craig Rosebraugh, glasnogovornik sjevernoameričke Fronte za oslobođenje Zemlje ne misli tako. On kaže da je Fronta pribjegavanjem izravnoj akciji u obliku ekonomske sabotaže, stvorila više od četrdeset milijuna dolara štete tvrtkama koje izvlače profit iz prirodnog okoliša. A Fronta nije time samo oštetila neprijatelja, nego i pokrenula svijest o problemu. Ruckus je, to je jasno, pristaša filozofije nenasilja koja je različita od naše, kaže Craig Rosebraugh. Oni se služe građanskim neposluhom i različitim taktikama da privuku medijsku pozornost i da poduče javnost. Ja mislim da same po sebi te taktike neće razviti nikakav društveni pokret, u ovoj vremenskoj točki, u našem društvu.

Istina je, naravno, da samo izvanredne stvari vode do izvanrednih vijesti, ali Ruckus uporno pokušava ostati na pozitivnoj strani u izvještajima. Ne održava se slučajno u svakom kampu četverosatna sesija Medijske obuke, na kojoj se, među ostalim, kampere podučava da u planiranju prosvjeda misle na njegovu maksimalnu televizijsku pokrivenost (najveća je oko podneva!) te kako da, tijekom turbo-brzog tečaja, napišu press-materijale već spremne za emitiranje. U Malibuu se otprilike sedamdeset studenata okuplja da bi na vidikovcu slušali predavanje Celie Alario o političkom glasnogovorništvu. Alario je i Ruckusova trenerica, simpatična žena, nešto preko tridesete, s gustim uvojcima smeđe kose. Kad god planiram akciju, kaže Alario, nazovem tatu i pročitam mu sve točke svojega govora. Želim se uvjeriti da može doprijeti do njih, da shvaća što želim reći.

Dok Alario govori, skupina djevojaka stišće se oko nove peći: temperatura je pala ispod nule, a vani pada kiša. Ruckusov tim, da bi održao moral, počinje sa skečevima o važnosti redovitog pranja ruku i topline. Prvih nekoliko dana nije, naime, bilo ni tuševa, i studenti su se morali prati u umivaonicima i zasipati dezodoransima. Noću kamperi na glavu stavljaju nekoliko vunenih kapa da bi odagnali studen, a svako jutro u sedam, Annapurna Astley vadi svoje kreštave gajde, kao prvi alarm za buđenje. Annapurna, koja je nedavno diplomirala na Harvardu, predaje u Kashi Ashram, na Florida River School; zakačila se za Ruckus kad su prošle godine održavali kamp u ašramu.

Nakon gajdi i bljutavog doručka, s Lindom Coven sam se pridružio skupini od oko četrdeset studenata koji su došli na obuku o nenasilnosti. Seminar su vodile dvije žene od nešto više od dvadeset i obje su bile u kombinezonima: crvenokosa Sprout i Moj. Glave potvrdno kimaju dok Sprout govori o represivnim, nekonsenzualnim odnosima moći, primjerice između radnika i gazda. Netko predloži da se i djecu i roditelje ubaci na popis.

Dobar način razmišljanja, i dobar primjer, odgovori Sprout.

Baš dobar, složi se i Moj.

Kako raditi zajedno i forsirati promjenu

Nakon sesije, dok pogledom prelazi preko skupina studenata u redu za ručak, Coven pokušava objasniti zašto se tako “obična’’ (njezina riječ!) skupina ljudi uključuje u probleme koji ih izravno ne pogađaju. To je, ujedno, i objašnjenje razlike između Ruckusovih pristaša i onih, daleko fotografiranijih, mladih gnjevnih ljudi.

Ljudi danas znaju što se događa u svijetu, kaže. A političari ništa ne rade. Tako da se sve te skupine – skupine koje ponajprije žele globalnu pravdu, i to da moćne institucije prestanu nanositi zlo ljudima koji nemaju toliku moć – okupljaju i uče kako raditi zajedno i forsirati promjenu.

Kao u lipnju 1999.: John Hocevar, šef SST-a (Studenata za slobodni Tibet) i Han Shan, programski direktor Društva Ruckus, objesili su plakat na zgradu Svjetske banke, prosvjedujući protiv plana banke da financira jedan kineski projekt zbog kojeg bi se tisuće Kineza moralo premjestiti na Tibet. Fotografija plakata je izborila mjesto na naslovnicama nekoliko novina, među ostalima i Washington Posta, ali akcija nije stala samo na tim blještavim signalima. Dok su visjeli sa zgrade, vođe SST-a pregovarali su o razgovoru za stolom s rukovodećim ljudima Svjetske banke, što se i obistinilo, čim su se Hocevar i Shan spustili: pojavio se predsjednik Svjetske banke James Wolfensohn; godinu dana kasnije, u srpnju 2000., kad je projekt trebalo odobriti, Banka je glasovala protiv.

Tako mi radimo, kaže Linda Coven. To je ono što učimo: kako treba raditi: natjerati na promjenu.

Sve što trebate je ljubav (a možda i zečić)

Bobby, jesi li raspoložen za seks? Ponovo u New Yorku, Coven kleči u kutu svoje spavaće sobe. Bobby je njezin ljubimac, koji ima običaj jahanja pola metra visoke gumene lopte koju Linda drži u sobi. Ona pokušava ne doticati loptu, ako baš ne mora.

Julia Butterfly Hill – osoba čije su dvije godine života na vrhu južnokalifornijske sekvoje u znak prosvjeda protiv sječe šuma sekvoje zabilježene u filmu Leptir – kaže da danas pretežu ljudi poput Linde Coven, i da su oni ti koji će imati presudnu ulogu u ostvarivanju promjene u svijetu. Lako je biti bijesan, lako je samo udariti, kaže. Ali nešto sasvim drugo je smoći hrabrosti da budeš dostojan poštovanja, realističan, i da to budu sastavnice tvojeg aktivizma.

Coven i njezini drugovi iz SST-a u ovom trenutku pokušavaju činiti pritisak na korporacije koje posluju s Kinom, i jako su zaposleni planovima osvještavanja javnosti o povredama ljudskih prava u Kini kojima će pokušati spriječiti da Kina bude domaćin Ljetnih olimpijskih igara 2008. No, upravo sada, Linda mora dovršiti članak – o kineskoj povijesti – i onda sat vremena pješačiti do svojega dečka Tibetanca, Tinleyja, koji živi u Bronxu.

Mislim da ne bih mogla biti s nekim tko nije društveno osviješten, kaže Linda, iako priznaje da se ne slaže uvijek s Tinleyjem o najboljem putu djelovanja u vezi s Tibetom. Coven je apsolutistica: misli da Tibet mora biti potpuno neovisan. Tinley, čija obitelj živi u egzilu u Indiji, podržava umjerenije gledište, koje traži autonomiju tibetskog naroda. Ali ne dopuštaju da to utječe na njihov odnos.

To je OK, kaže Coven. To nije nešto oko čega se borimo. U tome treba biti realističan.

S engleskoga prevela Irena Matijašević.

Pod naslovom The Nice New Radicals objavljeno u Dave Eggers, ur. The Best American Nonrequired Reading, Houghton Mifflin, 2002.