16.2.2015.

 

Logika roda - I. dio

U marksističkom feminizmu susrećemo nekoliko parova binarnih termina za analizu orodnjenih oblika dominacije u kapitalizmu1. Ti parovi uključuju: produktivni i reproduktivni, plaćeni i neplaćeni, javno i privatno, spol i rod. Kad razmatramo rodno pitanje, te se kategorije pokazuju kao neprecizne, teorijski manjkave, a ponekad i navode na pogrešno mišljenje. Ovaj članak je pokušaj da se predlože kategorije koje će nam omogućiti bolje razumijevanje transformacija rodnog odnosa od 1970-ih i, još važnije, od nedavne krize.

Prikaz koji slijedi pod snažnim je utjecajem sistemske dijalektike, metode koja društvene forme nastoji razumjevati kao međusobno povezane momente totaliteta2. Stoga se krećemo od najapstraktnijih kategorija ka najkonkretnijima, prateći razvoj roda kao “realnu apstrakciju”. Zanima nas samo oblik roda specifičan za kapitalizam, a od početka smatramo da se o rodu može govoriti bez ikakve reference na biologiju ili pretpovijest. Počet ćemo definirajući rod kao razdvajanje među sferama. Potom ćemo specificirati pojedince koji su pripisani tim sferama. Pritom je važno istaknuti da sfere ne definiramo u prostornim terminima, već radije onako kako je Marx govorio o dvjema razdvojenim sferama proizvodnje i cirkulacije, kao o konceptima koji poprimaju materijalnost.

Čini se da nas binarnosti koje smo gore popisale ograničavaju da razumijemo kako te sfere funkcioniraju danas, budući da im nedostaje historijske specifičnosti i da promiču transhistorijsko poimanje orodnjene “dominacije” koja patrijarhat uzima kao obilježje kapitalizma a da ga ne prikazuje historijski specifičnim za kapitalizam. Nadamo se da ćemo ocrtati kategorije koje su specifične za kapitalizam jednako kao i “kapital” sam. Tvrdimo da ove binarnosti počivaju na kategorijalnim greškama čije slabosti postaju očite čim pokušamo objasniti transformacije u kapitalističkom društvu od 1970-ih. Oblici kućanskih i takozvanih “reproduktivnih” aktivnosti se sve više izbacuju na tržište, pa iako ove aktivnosti zauzimaju “sferu” doma, kao što su činile i prije, one više ne zauzimaju iste strukturne pozicije unutar kapitalističkog totaliteta, usprkos tome što pokazuju ista konkretna obilježja. Upravo zato smatramo da smo prinuđene razjasniti, transformirati i redefinirati kategorije koje smo preuzele od marksističkog feminizma, ne poradi teorije, već da bismo razumjele zašto je humanost još uvijek snažno upisana u jedan ili drugi rod.

 

1. PROIZVODNJA/REPRODUKCIJA

Ma kakav bio društveni oblik procesa proizvodnje, on uvek mora biti kontinuiran, tj. mora periodično prolaziti stalno nanovo kroz iste stadijume. Kao god što društvo ne može prestati da troši, tako ne može prestati ni da proizvodi. Zbog toga, posmatran u svojoj stalnoj povezanosti i u neprekidnom toku svog obnavljanja, svaki je proces društvene proizvodnje ujedno i proces reprodukcije.3

Kada Marx govori o reprodukciji, on ne upućuje na proizvodnju i reprodukciju neke pojedinačne robe, već se zapravo bavi reprodukcijom društvenog totaliteta. Međutim, kad marksističke feministice govore o reprodukciji, one obično teže da pobliže opišu proizvodnju i reprodukciju radne snage kao robe. Ovo je stoga što je, u Marxovoj kritici, odnos između reprodukcije radne snage i reprodukcije kapitalističkog totaliteta nepotpun.

I. Kada Marx govori o radnoj snazi, tvrdi da se radi o robi distinktivnog karaktera, koja nije slična nijednoj drugoj

Iako Marx govori o specifičnostima radne snage kao robe4, postoje neki aspekti ove specifikacije koji zahtijevaju više pažnje.

Najprije, dopustite da istražimo razdvajanje između radne snage i njezinog nositelja. Razmjena radne snage pretpostavlja da ovu robu na tržište donosi njezin nositelj. Međutim, u ovom osobitom slučaju, radna snaga i njezin nositelj su jedna te ista živa osoba. Radna snaga je živa, radna sposobnost ove osobe i kao takva ne može se odijeliti od nositelja. Stoga osobitost radne snage postavlja ontološko pitanje.

Ako se vratimo Kapitalu, s robom se susrećemo na samom početku prvog odjeljka, a samo nekoliko odjeljaka kasnije u potpunosti otkrivamo njezinu najosebujniju manifestaciju, naime, radnu snagu. U skladu s Marxom, ispravno je započeti s naturaliziranim i samorazumljivim područjem robne cirkulacije kako bismo robu prikazali kao zaista neobičnu i neprirodnu stvar. Međutim, nećemo se zapitati samo što organizira ove “stvari”, ove objekte, već ćemo radije – pomoću rodne analize – istražiti ova druga tijela, humane objekte, koji se klatare na svoj “prirodni” način i koji, poput fetišizirane robe, izgledaju kao da nemaju povijest. No dakako da je imaju.

S obzirom na to da je u samom središtu robnog oblika dvostruki karakter rada – i apstraktni i konkretni – prvi odjeljak Kapitala također uvodi kontradikciju između uporabne vrijednosti i (razmjenske) vrijednosti. Ta se kontradikcija razvija od prvih stranica Marxove kritike do samoga kraja. Uistinu, rascjep između ta dva nepomirljiva aspekta robnog oblika nit je vodilja koja Marxu omogućava da slijedi i na vidjelo iznese sve druge kontradiktorne oblike koji konstituiraju kapitalistički način proizvodnje.

Dopustite nam da sažmemo ovu kontradikciju. S jedne strane, roba je u svom aspektu kao uporabna vrijednost, u svoj svojoj singularnosti, poseban objekt koji se razlikuje od susjednog. Ona ima jasnu upotrebu koja je, kako tvrdi Marx, nužna za njezinu proizvodnju kao razmjenske vrijednosti. Osim toga, budući da je pojedinačna, ona je samostalna jedinica, jedna od mnogih koje čine zbroj, količinu individualnih stvari. Ona nije jednaka zbroju homogenog radnog vremena u apstraktnom smislu, već zbroju konkretnog individualnog i odvojivog rada. S druge strane, u svojem aspektu kao razmjenska vrijednost, ona predstavlja alikvotni udio “totalnog društvenog rada” u društvu – količinu društveno potrebnog radnog vremena ili prosječnog vremena potrebnog za svoju reprodukciju.

Ta kontradikcija, ključna kontradikcija – koja je sve samo ne svojstvena isključivo “stvarima” – za proletera je u osnovi sâm uvjet postojanja. S tog stajališta, proleter se suočava sa svijetom u kojem kapitalistički način proizvodnje prevladava kao akumulacija robâ; proleter to čini kao roba – i stoga je njegovo suočenje najednom slučajan susret između jedne i druge robe, te istovremeno i susret između subjekta i objekta.

Ovaj ontološki rascjep i postoji stoga što radna snaga nije ni osoba niti samo roba. Kako nam Marx ukazuje, radna snaga kao roba je osebujna i nije slična nijednoj drugoj. Upravo ova osobitost radne snage kao robe daje joj središnje mjesto u načinu proizvodnje koji se temelji na vrijednosti, budući da je sama upotrebna vrijednost radne snage (ili živa radna sposobnost) onaj ključni izvor (razmjenske) vrijednosti. Nadalje, kontradikcija između upotrebne vrijednosti i (razmjenske) vrijednosti ima dodatne implikacije, ako u obzir uzmemo samu proizvodnju i reprodukciju radne snage. Ova osebujna “proizvodnja” je dovoljno specifična da zaslužuje posebnu pažnju jer, koliko nam je poznato, nikada se radna snaga nije otkotrljala s tekuće vrpce.

Kako se onda proizvodi i reproducira radna snaga? Marx prepoznaje osobitost upotrebne vrijednosti radne snage. Ali, da li adekvatno razlučuje proizvodnju radne snage od proizvodnje druge robe? On piše:

...radno vreme potrebno za proizvodnju radne snage svodi [se] na radno vrijeme potrebno za proizvodnju tih životnih sredstava.5

Kad je postavio problem vrijednosti radne snage, Marx zaključuje da je ona jednaka radnom vremenu potrebnom za njezinu reprodukciju, kao što je slučaj s bilo kojom robom. Međutim, u ovom slučaju, ona je misteriozno reducirana na radno vrijeme potrebno za proizvodnju životnih sredstava za uzdržavanje radnika. Ali, kola puna “životnih sredstava” ne proizvode radnu snagu kao ready-made robu.

Ukoliko bismo usporedili proizvodnju radne snage s proizvodnjom bilo koje druge robe, vidjeli bismo da “sirovine” korištene u ovom proizvodnom procesu, tj. životna sredstva, svoju vrijednost prenose na finalni proizvod, dočim novi rad potreban kako bi se ova roba pretvorila u funkcionalnu radnu snagu toj robi ne dodaje vrijednost. Ako bismo inzistirali dalje na ovoj analogija, mogli bismo reći da se – s obzirom na vrijednost – radna snaga sastoji isključivo od mrtvog rada.

U gornjem navodu Marx reducira nužan rad potreban za proizvodnju radne snage na «sirovine» kupljene kako bi se obavila njezina (re)produkcija. Nikakav rad potreban da se ta sirovina, ta košara dobara pretvori u radnu snagu kao robu, Marx stoga ne smatra živim radom, i zaista, u kapitalističkom načinu proizvodnje, on se uopće ne drži potrebnim radom. To znači da su, ma kako nužne ove aktivnosti bile za proizvodnju i reprodukciju radne snage, one strukturno ustanovljene kao ne-rad. Ovaj potrebni rad Marx ne smatra radom jer se aktivnost pretvaranja sirovina ekvivalentnih nadnici u radnu snagu odvija u sferi odijeljenoj od proizvodnje i cirkulacije vrijednosti. Ove potrebne ne-radne aktivnosti ne proizvode vrijednost, ne zbog njihovih konkretnih obilježja, već prije stoga što se odvijaju u sferi kapitalističkog načina proizvodnje koja nije direktno posredovana oblikom vrijednosti.

Kako bi vrijednost postojala, ona mora imati svoje izvanjsko. Slično tome, kako bi rad postojao i služio kao mjerilo vrijednosti, mora postojati nešto izvanjsko radu (vratit ćemo se ovome u drugom dijelu). Dok bi feministice autonomističke škole zaključile kako svaka aktivnost koja reproducira radnu snagu proizvodi vrijednost6, mi bismo rekle da, kako bi radna snaga imala vrijednost, neke od ovih aktivnosti moraju biti odsječene ili odijeljene od sfere proizvodnje vrijednosti7.

II. Stoga reprodukcija radne snage pretpostavlja razdvajanje dviju različitih sfera

Kao što smo razložile gore, postoji sfera ne-rada ili ekstra-potrebnog rada koja zakriva proces transformacije mrtvog rada, to jest robe kupljene nadnicom, u živu radnu sposobnost koju zatječemo na tržištu. Sad moramo pobliže promotriti specifičnosti ove sfere.

Termini poput “reproduktivne sfere” su nedostatni za identifikaciju ove sfere, zato što se ono što pokušavamo imenovati ne može definirati kao specifičan niz aktivnosti prema njihovoj upotrebnoj vrijednosti ili konkretnom karakteru. Zaista, ista konkretna aktivnost, kao čišćenje ili kuhanje, može se odvijati u bilo kojoj od sfera: u jednom specifičnom društvenom kontekstu može proizvoditi vrijednost, a u drugom biti ne-rad. Reproduktivni zadaci kao što je čišćenje mogu se nabaviti kao usluge, a gotova jela mogu se kupiti umjesto vremena utrošenog na njihovu pripremu. Međutim, kako bismo u potpunosti razumjeli kako se – s onu stranu radne snage – rod reproducira, bit će nužno razlučiti reprodukciju koja je komodificirana, monetizirana ili masovno proizvedena od one koja to nije.

Budući da su postojeći koncepti proizvodnje i reprodukcije sami po sebi ograničeni, moramo iznaći preciznije termine kako bismo odredili ove dvije sfere. Od sada ćemo za njihovo imenovanje koristiti dva vrlo deskripitvna (i stoga prilično nezgrapna) termina: (a) direktno tržišno posredovana sfera (DTP) i (b) indirektno tržišno posredovana sfera (ITP). Nije nam namjera da istupimo sa žargonskim neologizmima, namjera nam je da ih koristimo kao preliminarne termine i da se koncentriramo na strukturne karakteristike ovih dvaju sfera. Tijekom naše prezentacije (vidi drugi dio) morat ćemo dodati drugi niz deskriptivnih termina (nadnični/nenadnični) kako bismo u tančine razradile nijansirane karakteristike ovih sfera.

Proizvodnja i reprodukcija radne snage zahtijeva čitav niz aktivnosti; neke od njih se provode u direktno tržišno posredovanoj ili DTP-sferi (one koje se kupuju kao roba, bilo kao proizvod bilo kao usluga), dok se druge odvijaju u onoj sferi koja nije direktno posredovana tržištem – ITP-sferi. Razlika između ovih aktivnosti ne leži u njihovim konkretnim karakteristikama. Svaka od ovih konkretnih aktivnosti – kuhanje, čuvanje djece, pranje/krpanje odjeće – nekad može proizvoditi vrijednost, a nekad ne, što ovisi prije o “sferi”, nego o aktualnom mjestu na kojem se javlja. Sfera stoga nije nužno dom. Niti je ova sfera definirana time da li se aktivnosti koje se odvijaju u njoj sastoje od takvih koje reproduciraju radnu snagu ili ne. Ona je definirana odnosom ovih reproduktivnih zadataka prema razmjeni, tržištu i akumulaciji kapitala.

Ta konceptualna distinkcija ima materijalne posljedice. U direktno tržišno posredovanoj sferi reproduktivni zadaci se obavljaju pod direktno kapitalističkim uvjetima, to jest, sa svim zahtjevima tržišta, bilo da se obavljaju u manifakturnom ili uslužnom sektoru. Pod prisilama i diktatom kapitala i tržišta proizvodnja dobara i usluga, bez obzira na njihov sadržaj, mora se provoditi na kompetitivnom planu s obzirom na produktivnost, efikasnost i uniformnost proizvoda. Indeks produktivnosti je temporalan, dok indeks efikasnosti pripada načinu na koji se input ekonomski iskorištava. Nadalje, uniformnost proizvoda rada za sobom povlači uniformnost radnog procesa, kao i odnosa onih koji proizvode prema onom što proizvode.

Odmah možemo vidjeti razliku između zadataka koji se obavljaju u ovoj sferi i onih izvan nje. U DTP-sferi stopa povrata uloženog za kapitalista je na prvom mjestu te stoga sve aktivnosti koje se provode – čak i kad su “reproduktivne” po svom karakteru upotrebne vrijednosti – moraju udovoljiti ili nadmašiti postojeću stopu eksploatacije i/li profita. S druge strane, izvan DTP-sfere način na koji oni koji reproduciraju radnu snagu upotrebne vrijednosti koriste nadnicu (putem reprodukcije njezinih nositelja) nije podvrgnut istim zahtjevima. Ako su uopće jednaki, ti načini su ipak jako varijabilni s obzirom na upotrebu vremena, novca i sirovina. Za razliku od DTP-sfere, ovdje nema direktne tržišne determinacije svakog aspekta procesa reprodukcije. (U drugom dijelu ćemo se pozabaviti indirektno tržišno posredovanom sferom reprodukcije koju organizira država.)

Indirektno tržišno posredovana sfera ima drugačiji temporalni karakter. 24-satni dan i 7-dnevni tjedan8 još uvijek organiziraju aktivnosti u ovoj sferi, ali “društveno potrebno radno vrijeme” nikad nije direktno faktor u toj organizaciji. Društveno potrebno radno vrijeme se primjenjuje na proces apstrakcije koji se zbiva kroz medijaciju tržišta i koji se utvrđuje prema količini vremena potrebnog u radnom procesu da bi se konkurentno prodao proizvod ili usluga. Bankrot i gubitak profita su faktori koji pritišću ovaj proces; jednako tako i inovativna upotreba mašinerije, kako bi se smanjilo vrijeme potrebno za proizvodnju dobara. Stoga povećanje profita ili udjela na tržištu dominira DTP-sferom. Naravno, mehanizacija je moguća i u ITP-sferi, a i bilo je puno inovacija takve vrste. U ovom slučaju, međutim, cilj nije da se omogući proizvodnja više upotrebnih vrijednosti u datoj količini vremena, već da se reducira vrijeme utrošeno na određenu aktivnost, obično tako da se više vremena može posvetiti drugoj ITP aktivnosti. Kad je riječ o brizi za djecu, na primjer, čak i ako se neke aktivnosti mogu provesti brže, djecu treba čuvati čitav dan, a ta količina vremena nije fleksibilna (vratiti ćemo se ovome u petom dijelu).

Osim toga, različiti oblici dominacije karakteriziraju svaku od ovih sfera. Ovisnost o tržištu, ili impersonalna asptraktna dominacija, organizira DTP-odnose proizvodnje ili reprodukcije, pomoću mehanizma usporedbe vrijednosti s obzirom na društveno potrebno radno vrijeme. Ta vrsta “direktnog tržišnog posredovanja” u ovoj sferi je apstraktna dominacija, i kao takva ona je oblik indirektne prisile određene na tržištu (“iza leđa proizvođača”). Dakle, nema strukturne potrebe za direktnim nasiljem, ili planiranjem, kako bi se rad po sebi alocirao.

Za razliku od toga, u ITP-sferi ne postoji mehanizam za usporedbu različitih izvedbi konkretnih aktivnosti koje se u njoj odvijaju – što hoće reći, kao društveno determiniranih. Njih ne može diktirati asptraktna tržišna dominacija i objektivne prisile društveno potrebnog radnog vremena, osim na indirektan način, takav da zahtjevi proizvodnje transformiraju zahtjeve održavanja radne snage izvan DTP-sfere. Umjesto toga, u podjelu ITP-aktivnosti uključeni su drugi mehanizmi i faktori, od direktne dominacije i nasilja do hijerarhijskih oblika suradnje ili u najboljem slučaju planirane alokacije9. Ne postoji impersonalni mehanizam ili način da se “racionalno” objektivno kvantificira, nametne ili izjednači vrijeme i energija utrošeni u ove aktivnosti ili to kome će one biti alocirane. Ako se pokuša “ravnopravno i pravedno” podijeliti ove aktivnosti, mora se uvijek iznova pregovarati, budući da nema načina da se kvantificira i izjednači “racionalno” utrošeno vrijeme ili energija. Što znači čistiti kuhinju, što znači čuvati djecu jedan sat: je li vaš sat brige o djeci jednak mom satu brige o djeci? Ta alokacija mora ostati konfliktno pitanje.

 

2. PLAĆENI/NEPLAĆENI

Marksističke feministice su često distinikciji između proizvodnje i reprodukcije dodavale još jednu: onu između plaćenog i neplaćenog rada. Kao i mnogi drugi prije nas, te kategorije držimo nepreciznima te preferiramo koristiti distinkciju nadnični/nenadnični. Kako dalje razlažemo DTP- i ITP-sferu u odnosu na ono što je plaćeno nadnicom ili nije plaćeno nadnicom, razjašnjavamo preklapanja ovih sfera kroz princip društvene validacije. Usput ćemo istražiti prigode u kojima se aktivnosti o kojima se radi mogu ili ne mogu nazvati radom; to jest, da li se u tom načinu proizvodnje kvalificiraju kao rad ili ne.

Razlika između plaćenog/neplaćenog s jedne strane i nadničnog/nenadničnog s druge zamagljena je oblikom nadnice, onim što moramo imenovati fetišom nadnice. Sama nadnica nije monetarni ekvivalent radu koji je obavio radnik koji je nadnicu primio, već zapravo cijena po kojoj radnici prodaju svoju radnu snagu, a koja je jednaka iznosu vrijednosti koja na ovaj ili onaj način ulazi u proces njihove reprodukcije, budući da se moraju ponovo pojaviti sljedećeg dana spremni i sposobni za rad10. Međutim, pokazuje se da su oni koji rade za nadnicu izvršili svoju dnevnu društvenu odgovornost onog trenutka kad je radni dan završio. Ono što nije plaćeno nadnicom ukazuje se kao svijet ne-rada. Stoga, sav se “rad”, čini se, plaća tautološki kao ono što je rad, budući da netko neće biti plaćen za ono što radi ukoliko nije “na poslu”. Međutim, nužno je prisjetiti se da je Marx pokazao da nijedan istinski živi rad nikad nije plaćen u obliku nadnice.

Ovo dakako ne znači da je pitanje da li je neka aktivnost nadnična ili nenadnična nevažno. Zaista, ona koja ne ide na posao ne dobiva nadnicu. Rad za nadnicu je jedini način na koji radnici mogu imati pristup sredstvima potrebnim za njihovu reprodukciju i za reprodukciju njihovih obitelji. Nadalje, validacija nadnicom kvalitativno utječe na aktivnost samu. Kad aktivnost koja je prethodno bila nenadnična postane nadnična, čak i ako je neproduktivna, poprima karakteristike koje nalikuju karakteristikama apstraktnog rada. Štoviše, činjenica da se radna snaga razmjenjuje za nadnicu čini njezinu izvedbu otvorenom racionalizacijama i usporedbama. Zauzvrat se od te radne snage očekuje u najmanju ruku društveno-prosječna izvedba – koja sadržava sve njezine karakteristike i intenzitet – koja je regulirana i odgovara društvenom prosjeku za tu vrstu rada (jasno, odsutnost vrijednosti čini nemogućom usporedbu s bilo kojom drugom vrstom rada). Pojedinac koji ne može isporučiti odgovarajuću izvedbu u potrebnoj količini vremena ubuduće neće moći prodati svoju radnu snagu. Stoga, nadnica potvrđuje činjenicu da se radna snaga uposlila adekvatno, dok je univerzalno prepoznaje kao društveni rad, ma kakva sama ta konkretna aktivnost bila ili da li je bila “produktivno” konzumirana.

Sad moramo razmotriti tu distinkciju između nadničnog i nenadničnog, utoliko što se ukršta s onom između ITP- i DTP-sfere. Ako razmatramo nadnične aktivnosti, mislimo na one koje su društvene11; one koje nisu nadnične su nedruštveno društvenog: nisu društveno potvrđene, ali su ipak dio kapitalističkog načina proizvodnje. Važno je, međutim, da se one ne ucrtavaju direktno na ITP- i DTP-sfere.

Vidimo kako u međuigri ovih četiriju termina postoje neke nadnične aktivnosti koje se preklapaju s onima iz ITP-sfere: one koje organizira država (državni sektor). U ovom ukrštenom nizu kategorija sfera ITP-aktivnosti presijeca se sa sferom nadničnog rada. Ove nadnične i ITP-aktivnosti su oblici državno organizirane reprodukcije koji nisu direktno tržišno posredovani (vidi Sliku 1). Te aktivnosti reproduciraju upotrebnu vrijednost radne snage, ali su nadnične i tako društveno potvrđene. Ipak, te aktivnosti ne proizvode vrijednost niti su podložne istim kriterijima direktnog tržišnog posredovanja (vidi gore). One su društvene jer su nagrađene društvenim oblikom vrijednosti. Budući da ne proizvode vrijednost, one su oblici reprodukcije koje predstavljaju kolektivni trošak za kapital: plaćene su indirektno odbicima iz kolektivnih nadnica i viška vrijednosti u obliku poreza.

Dopustite da sad još jednom preokrenemo stvari i pogledamo što nadnica kupuje; to jest, što je element nadnice, što konstituira razmjensku vrijednost radne snage. Nadnica kupuje robu potrebnu za reprodukciju radne snage, a kupuje i usluge koje sudjeluju u toj reprodukciji, ili direktno (plaćanjem privatne dadilje, na primjer) ili indirektno (na primjer, plaćanjem poreza za državni rashod za obrazovanje, koji je dio indirektne nadnice). Te usluge, bez obzira proizvode li vrijednost ili ne12, koštaju, a taj se trošak odražava u razmjenskoj vrijednosti radne snage: one, na jedan ili drugi način, impliciraju odbitak od viška vrijednosti.

Preostaju nam još aktivnosti koje nisu plaćene nadnicom i koje stoga ne povećavaju razmjensku vrijednost radne snage. Te aktivnosti su nedruštveno društvenog, ne-rad rada (vidi Dodatak 1). One su odsječene od društvene proizvodnje; i ne samo da se moraju ukazati kao, već također i biti ne-rad, to jest, one su naturalizirane13. One konstituiraju sferu čije je razdvajanje nužno da bi se omogućila proizvodnja vrijednosti: orodnjenu sferu.

U sljedećem dijelu ćemo se konačno vratiti pojedincima koji su dodijeljeni ovoj sferi. Ipak, prvo ćemo razmotriti drugu binarnost: javno/privatno. 

Dodatak: O radu 

Po našem mišljenju, rad će se definirati, u opoziciji prema ne-radu, kao aktivnost koja je društveno potvrđena kao takva, zbog njezine specifične funkcije, njezinog specifičnog društvenog karaktera u datom načinu proizvodnje. Moguće su i druge osnove za definicije rada, navest ćemo neke od njih: razmjena između čovjeka i prirode, trošenje energije, razlikovanje između ugodnih/neugodnih aktivnosti. Međutim, držimo da nam nijedna od tih definicija ne može pomoći da shvatimo išta o karakteru nenadničnih ITP-aktivnosti. Te definicije u obzir uzimaju samo njihove konkretne karakteristike, a u slučaju nenadničnih ITP-aktivnosti to vodi banalnim ili apsurdnim deskripcijama. Je li tješenje djeteta razmjena s prirodom? Je li spavanje rad koji reproducira radnu snagu? Je li pranje zubi rad? Pranje nečijih tuđih zubi? Držimo da je naša definicija rada, mada se doima banalnom na prvi pogled, jedina sposobna da nadiđe ova besmislena pitanja i da uspostavi prikladnu početnu točku za istraživanje specifičnog karaktera ovih aktivnosti.

 

Link na nastavak

 

S engleskog prevele Vesna Vuković, Anja Plazonja i Marija Ćaćić.

Temat priredio: Feministički front

 

Bilješke

1 U najgrubljim crtama, marksistički feminizam je perspektiva koja rodnu opresiju smješta u društvenu reprodukciju, a posebno reprodukciju radne snage. Tretman tih tema kod Marxa i u marksističkim prikazima kapitalizma koji mu slijede često drži manjkavim, a u svjetlu debata o "nesretnom braku" i "dualnim sistemima" marksistički feminizam općenito podržava tezu o "jednom sistemu". Također, važno je napomenuti da je ovaj članak zamišljen kao nastavak razgovora iz 1970-ih, "debate o kućanskom radu", koja kruži oko odnosa između vrijednosti i reprodukcije, a koja upreže marksističke kategorije kako bi razmotrila jesu li "kućanski" i "reproduktivni" rad produktivni.

2 Vidi "Communisation and Value-Form Theory", Endnotes 2, travanj 2010.

3 Marx, Kapital, Knjiga 1, Sedmi odeljak, Glava 21, BIGZ, Beograd, 1973. (drugo izdanje), str. 499.

4 Marx, Kapital, Knjiga 1, Šesti odeljak, BIGZ, Beograd, 1973. (drugo izdanje).

5 Marx, Kapital, Knjiga 1, Drugi odeljak, Glava 4, BIGZ, Beograd, 1973. (drugo izdanje), str. 157.

6 Poput Leopoldine Fortunati. Vidi: The Arcane of Reproduction, Autonomedia, 1981.

7 Po ovom pitanju smo pod znatnim utjecajem teorije razdvajanja vrijednosti Roswithe Scholz, čak i kad u svojoj analizi zadržavamo značajne razlike, posebno kad se radi o dinamici roda. Vidi: Roswitha Scholz, Das Geschlecht des Kapitalismus, Horleman, 2000.a

8 To jest, homogeno vrijeme. Vidi: Moishe Postone, Time, Labour and Social Domination, Cambridge University Press, 1993., poglavlje 5, "Abstract Time".

9 Orodnjena internalizacija ove alokacije ITP-aktivnosti, ono što ćemo zvati "naturalizacijom", očito igra važnu ulogu u ovome. Pomnije ćemo se pozabaviti ovim mehanizmom u četvrtom dijelu.

10 Činjenica da sama nadnica ne dolazi s priručnikom za upotrebu je zanimljiva. Možemo s njom raditi "što nam je drago" – posebice oni koji su direktni primatelji – i utoliko nije distribuirana prema specifičnostima ITP-sfere, tj. veličini nečije obitelji, životnom standardu ili odgovornom/ekonomičnom korištenju određenog dotoka prihoda. Ovo pitanje bi zahtijevalo više pažnje, ali za sada je dosta ako se kaže: to naprosto nije odgovornost kapitalista.

11 Jasno, sve aktivnosti koje se odvijaju u kapitalističkom načinu proizvodnje su društvene, ali određene reproduktivne aktivnosti su pomoću zakona odbačene kao nedruštvene, budući da oblikuju izvanjsko unutar totaliteta kapitalističkog načina proizvodnje. Upravo stoga oprezno koristimo binarnost društveno/nedruštveno, koju ponekad zatječemo u feminističkim prikazima. Problem s tim terminom sastoji se u tome da može implicirati da se "reproduktivni rad"  događa u "nedruštvenoj sferi" izvan kapitalističkog načina proizvodnje, bilo u kućanskom načinu proizvodnje (vidi: Christine Delphy, Close to Home: A Materialist Analysis of Women's Oppression [Hutchinson, 1984.]), bilo kao rudiment prijašnjeg načina proizvodnje. Ponekad se može upotrebiti kao argument da se pokaže kako je to još jedan način proizvodnje koji je ostao nedruštven zbog svog nedostatka racionalizacije i kako je potrebna socijalizacija ove sfere. Mi držimo da manje zbunjuje i da je puno djelotvornije da se fokusiramo na sâm proces društvene validacije.

12 2 Usluge koje se plaćaju iz prihoda su neproduktivne i, u tom smislu, dio su nadnične ITP-sfere.

13 Marx donosi koristan uvid u proces naturalizacije: "Povećanje stanovništva je prirodna snaga rada koja se ne plaća. Prirodnom snagom nazivamo s ovog stanovišta društvenu snagu. Sve prirodne snage društvenog rada i same su historijski proizvod." Karl Marx, Osnovi kritike političke ekonomije (Ekonomski rukopisi 1857-1859), Prvi deo, u: Karl Marx, Friedrich Engels: Dela, tom 19, Prosveta, Beograd, 1979, str. 251.