O razdvajanju direktno i indirektno tržišno posredovanih sfera i prezrenom, mahom ženskom radu
Link na prethodni dio
3. JAVNO/PRIVATNO
Mnogi koriste kategoriju “javno” kako bi označili državni sektor, dok marksističke feministkinje često koriste koncept “privatne” sfere kako bi označile sve unutar sfere kuće. Smatramo potrebnim čvrsto se držati tradicionalne dihotomije privatno/javno kao one koja razdvaja ekonomsko i političko, civilno društvo i državu, buržuja i građanina.14 Prije se kapitalizma termin “privatno” odnosio na kućanstvo, ili oikos, i bio je prihvaćen kao osnovna sfera ekonomije. Usporedno s napretkom kapitalističkog doba, privatna se sfera premjestila izvan samog kućanstva.
Ovdje uviđamo neadekvatnost koncepta “privatne sfere” kao mjesta izvan “javne sfere”, koje uključuje ekonomiju, kao što je npr. u feminističkoj teoriji. Privatno nije samo ono što se nalazi u okruženju doma i vezuje se uz kućanske djelatnosti; ono je ukupnost unutarkućanskih i izvankućanskih aktivnosti. Kao rezultat strukturnog razdvajanja ekonomskog i političkog (političke ekonomije), u skladu sa širenjem kapitalističkih društvenih (proizvodnih) odnosa, privatna sfera je sve više rasprostranjena, čime kuću čini samo jednim od mnogih stavki “ekonomskog” ili “privatnog”. Iz toga slijedi da je samo u kontekstu predmodernih odnosa, suprotno većini feminističkih iskaza, prije razdvajanja političkog i ekonomskog pod kapitalizmom, privatna sfera sačinjavala kućanstvo. Za razliku od toga, u modernom se kapitalističkom dobu raspon privatne eksploatacije širi cijelim socijalnim predjelom.
Gdje se nalazi “javno” ako je privatno sveukupnost produktivnih i reproduktivnih djelatnosti? Marx tvrdi da je javno apstrakcija iz društva u obliku države. Ova je sfera političkog i pravnog objektivna apstrakcija Prava odvojenog od stvarnih podjela i razlika koje čine civilno društvo. Za Marxa, ova apstrakcija ili razdvajanje mora postojati kako bi se postigla i sačuvala formalna jednakost (popraćena, bez ikakve sumnje, klasnom nejednakošću) potrebna vlastitom interesu privatnih vlasnika pri akumulaciji kapitala na neposredan način, ne kontroliran ili nametnut od strane države. To razdvaja modernu državu, pogodnu za kapitalističke vlasničke odnose, od drugih državnih uređenja usuglašenima s drugim načinima proizvodnje, bili oni monarhijski ili antičke demokracije.
To znači da moderna kapitalistička država i njezina “javna sfera” nisu mjesto koje uistinu postoji, nego apstraktna “zajednica jednakih građana”. Zato razlikovanje između sfera ekonomskih i političkih odnosa, uključujući odnose između nejednakih posredovane odnosima među “apstraktnim jednakim građanima”, podrazumijeva “građane” samo formalno jednake u skladu s državom i građanskim pravima. Kao rezultat toga, ovi se “pojedinci” čine jednakima na tržištu – iako su u “stvarnom životu” (privatnoj sferi civilnog društva) sve samo to ne.15 Ova apstrakcija, tj. “javno”, mora postojati upravo zato što je DTP-sfera uvjetovana tržištem, prostorom posredovanja radne snage, proizvedene neovisno jedna od druge u privatnim poduzećima u vlasništvu i rukovođene privatnim pojedincima (s vlastitim interesima).
U kakvom su odnosu, u tom slučaju, područja javno/privatno, političko/ekonomsko, država/civilno društvo s jedne strane, i ITP- i DTP-sfere s druge strane? Dodirna točka ovih područja označava trenutak njihova kostitutivnog razdvajanja, i definira one usidrene uz jedno od njih kao različita od drugih, kao drugačija. Ova je razlika određena time da li oni pojedinci definirani državom izravno razmjenjuju radnu snagu kao robu koju nose u sebi kao svoje vlasništvo, ili, ako je ta razmjena indirektno uvjetovana, preko formalno jednakih pojedinaca.
Sada smo spremni promotriti pojedince dodijeljene svakoj sferi. Ono što na prvi pogled vidimo kada pogledamo u začetke ovog načina proizvodnje su pojedinci koji imaju različita prava, prava definirana zakonom kao dva različita pravna bića: muška i ženska. Pri analizi opozicije spol/rod, vidjet ćemo kako se ovo pravno razlikovanje upisalo u “biološka” tijela tih pojedinaca. Za sada, moramo sagledati kako je dihotomija između javnog i privatnog udarila temelje opredjeljenja pojedinaca kao muškaraca i žena prema različitim sferama reproduciranja kapitalističkog totaliteta kroz njihovo razlikovno pravo ne samo na privatno vlasništvo, nego na ono vlasništvo koje pojedinci sami po sebi posjeduju.
Ovaj je specifični oblik vlasništva potreban generaliziranim najamnim odnosima jer vrijednost pretpostavlja formalnu jednakost između vlasnika dobara, kako bi se “slobodna” razmjena (kapitala i radne snage) odvila usprkos činjenici da postoji strukturna “stvarna” nejednakost između dvije različite klase: one koja posjeduje sredstva za proizvodnju i one koja je izvlaštena tog oblika posjedovanja. No, “slobodna razmjena” može se pojaviti samo kroz poricanje te klasne razlike, kroz njezino premještanje na drugu opoziciju: građanin i drugi, ne između pripadnika suprotstavljenih klasa, nego između onih unutar iste klase. Kako bi osnovali buržujski način proizvodnje, bilo je potrebno da svim radnicima bude podarena jednakost pod znakom “građanina”. Historijski gledano, “građanin” samo označava posebnu kategoriju kojoj i vlasnici nekretnina i određeni proleteri mogu pripadati. Kao što kapitalistički pravni odnosi poriču klasu rekonstitucijom razlike između građanina i drugog, historijski su uvjeti, pod kojima je sam buržujski način proizvodnje uspostavljen, bili razni oblici neslobode. Iz tog se razloga termini građanin i drugi preslikavaju na termine (bijeli) muškarac/ ne-(bijeli)muškarac.
Na primjer, pod uvjetima robovlasništva u Sjevernoj Americi, klasifikacija bijelac je bila potrebna kako bi se održalo vlasništvo gospodara nad robovima. Žene su isto bile klasificirane kao drugi, ali, kao što ćemo vidjeti, iz drugih razloga. Činjenica koju se isplati spomenuti jeste da je unutar odnosa bijelac/osoba i obojeni/žena, održavanje neokaljanosti “bijelog gospodara”, za razliku od “crnog roba”, od krajnje važnost – isto kao i striktno održavanje dominantnog gospodara označitelja jednakosti (“bijela krv” koja podrazumijeva “bijele majke”) budućim generacijama buržuja. Iz toga slijedi da je razlikovanje između bijelih i ne-bijelih žena isto tako bilo dubinski regulirano kako bi se sačuvala takva klasifikacija, unutar mješovitog konteksta plantažne proizvodnje dobara u Novom Svijetu i uspona industrijskog kapitalizma.16
Usprkos tome, ono što konstituira opoziciju građanin/drugi u ovom se načinu proizvodnje ne temelji na negativnoj definiciji ropstva, nego na “slobodnom” radu, koji se sastoji od onih koji imaju (za razliku od onih koji nemaju) istu formalnu slobodu. “Slobodan rad”, kako ga je Marx definirao (tj. tehnička definicija slobode za najamnog radnika), pretpostavlja nešto što bismo mogli zvati “dvostrukom slobodom”:
“Prema tome, radi pretvaranja novca u kapital mora vlasnik novca da zatiče na robnom tržištu slobodnog radnika , slobodnog u dvostrukom smislu, da kao slobodna ličnost raspolaže svojom radnom snagom kao svojom robom, a da, s druge strane, nema na prodaju drugih roba, da je lišen svega i gol, da je slobodan od svih stvari potrebnih za ostvarenje svoje radne snage.”17
No, nisu li žene uvijek bile najamni radnici? Naravno da su žene od početka kapitalizma bile potporanj radne snage, i njihov je radni kapacitet kapital koristio; tek su nedavno postale vlasnice vlastite radne snage, s dvostrukom slobodom. Prije zadnjih četvrt stoljeća, žene su uistinu bile oslobođene od proizvodnih sredstava, ali nisu bile slobodne da prodaju svoju radnu snagu kao vlastitu.18 Sloboda je vlasništva, koja uključuje mobilnost između vrsta poslova, historijski bila samo za pojedine a na štetu drugih. Oni koji su se borili za političku i “javnu” slobodu, ili dvostruku slobodu, našli su se u dvostrukoj nepogodnosti. Bili su prisiljeni iznijeti argumente u ime njihove jednakosti (koja to zapravo nije), dok su istovremeno u protuslovlju s drugima koji su se identificirali s istom borbom za jednakost pod drukčijim uvjetima.19
Ovo se posebno odnosi na žene koje su uhvaćene između potraživanja slobode kao idealne, jednake ličnosti, i slobode kao različite. Tomu je tako zbog njihove “stvarne razlike” koja pod kapitalizmom nije niti idealna niti ideološka, nego utemeljena i strukturno reproducirana kroz prakse koje definiraju žene kao različite. Ova “prava razlika” je zapletena u mrežu uzajamno konstitutivnih i potkrijepljenih odnosa koji obavezno pretpostavljaju građanina, državu i javnu sferu, kojima bi žena mogla poslužiti za ljudska i građanska prava s jedne, i reproduktivna prava s druge strane.
U tu svrhu, čak ako je i istina da je formalna sloboda sama preduvjet za proizvodnju vrijednosti i razmjenu, ipak je ono što je organizirala – civilno društvo buržujskih pojedinaca – bilo potrebno za kontinuiranu reprodukciju javne ili pravne sfere. Pravo da se “bude jednak” i samim time jednako vrijedan ne reorganizira samo po sebi podjelu vlasništva, niti, kao što ćemo vidjeti, uvjete mogućnosti za akumulaciju kapitala. Ove sfere djeluju po dogovoru. Da tome nije tako bilo bi moguće iskorijeniti stvarne postojeće forme historijski specifičnih “razlika” kroz pravne i “političke akcije”, u okvirima države.To bi dovelo do ukinuća privatne kroz javnu sferu – revolucija kroz reformu koja je strukturno nemoguća
“Jednakost” kao dvostruka sloboda jest sloboda da se bude strukturno izvlašten. To ne znači da se to ne isplati. Pitanje glasi, može li to postati isplativo kapitalu, državi i njegovim popratnim aparatima dominacije? Kao što je većina nas iz prve ruke iskusila, rodno razlikovanje je prisutno dugo nakon što je razlikovna sloboda ukinuta za većinu žena. Ako je ova razlikovna sloboda uistinu ono što je opredijelilo žene za ITP-sferu, zašto njezino ukidanje nije “oslobodilo” žene od kategorije “žene” i orodnjene sfere reprodukcije?
Dvostruka sloboda i spolno slijepo tržište
Gledajući povijest kapitalističkog načina proizvodnje, pažnju privlači činjenica da u mnogim slučajevima, čim su nejednakosti osigurane pravnim mehanizmima, one mogu započeti samostalni život, čineći svoju osnovu u zakonu suvišnom. Kako su žene u brojnim zemljama polako ali sigurno dobile jednaka prava u javnoj sferi, isti je mehanizam koji je pojačao nejednakost u “privatnoj sferi” ekonomije tržišta rada već bio toliko uvriježen da je mogao djelovati kao odigravanje nekog misterioznog prirodnog prava.
Ironično, reprodukcija dvojne sfere roda, i priklanjanje žena jednoj od njih a ne drugoj, perpetuirana je i konstantno ponovno uspostavljena samim mehanizmima “spolno slijepog” tržišta rada, koje ne postiže za muškarac/žena distinkciju direktno, nego za distinkciju cijena, ili za razmjensku vrijednost njihove radne snage. Odista, tržišta rada, ako žele ostati tržišta, moraju biti “spolno slijepa”. Kao mjesta razmjene jednakovrijednih komponenata, tržišta su dužna zamagliti konkretne razlike u jednostavnoj usporedbi apstraktnih vrijednosti. Kako onda ovo “spolno slijepo” tržište reproducira rodne razlike?
Jednom kada je grupa pojedinaca, žena, definirana kao “one koje imaju djecu” (vidi Dodatak 2) i jednom kada je ova društvena aktivnost, tj. “imanje djece”, strukturno formirana kao smetnja20, žene su definirane kao one koje dolaze na tržište rada s mogućim lošijim položajem. Ovo sistematsko razlikovanje (kroz tržišno determiniran rizik identificiran kao “potencijal” za rađanje) svrstava uz ITP-sferu one koje nose označitelj žena . Zato što je kapital “spolno slijepa” apstrakcija, time se žene upravo kažnjava zbog seksa, iako je ta “spolna razlika” nastala iz kapitalističkih društvenih odnosa, i u potpunosti je potrebna za reprodukciju samog kapitalizma. Može se zamisliti hipotetsku situaciju u kojoj se poslodavac nije raspitao o rodu kandidata, ali je nagradio samo one koji su “najmobilniji” i one koji su “najpouzdaniji i uvijek na raspolaganju”; čak bi se i u ovom slučaju rodna pristranost pojavila jaka kao i uvijek. Očito je protuslovno da jednom kada spolne razlike postanu strukturno definirane i reproducirane, žena kao nositelj radne snage s višom društvenom cijenom postaje svoja suprotnost: jeftino dobro koje proizvodi radnu snagu.
Ne treba napomenuti da su bolje plaćeni poslovi oni za koje je potrebna određena razina umijeća, tj. oni koji se plaćaju više od reprodukcije jedne osobe. U tim su sektorima koji traže kvalificiranost kapitalisti spremni investirati u umijeća radnika, znajući da će na duge staze od toga profitirati. Zato će preferirati radnu snagu koja ima veće izglede da bude najpouzdanija u duljem periodu. Ako bi radnica mogla otići, tada ona ne bi bila tako dobra investicija i imala bi nižu cijenu. Ova etiketa s nižom cijenom, fiksirana uz one koje izgledaju kao vrsta ljudi koji “imaju djecu”, nije predodređena onim vještinama koje su stvorene u ITP-sferi. Čak i ako se sfera na koju je žena degradirana sastoji od djelatnosti koje zahtijevaju cjeloživotno obučavanje, to ne povećava cijenu njezine radne snage – niti jedan poslodavac ne mora platiti za svoju stečevinu. Iz toga slijedi da kapital može koristiti žensku radnu snagu kratkoročno i jeftino.
Opća tendencija prema “feminizaciji” zapravo nije orodnjavanje spolno slijepog tržišta; prije se radi o pokretu kapitala prema korištenju jeftine kratkoročne fleksibilizirane radne snage u postfordističkim, globaliziranim uvjetima akumulacije, sve više nekvalificiranog i “one koja se pojavljuje u zadnji trenutak”. Ovu tumačenje feminizacije moramo uzeti kao osnovno, i to prije nego li se pozabavimo porastom uslužnog sektora i sve većom potražnjom za njegovateljskim i afektivnim radom, koji je dio “feminizacijskog okreta”, historijskog okreta koji se pojavljuje uz dinamično razvijanje kapitalističkih društvenih odnosa, što ćemo vidjeti u zadnja dva dijela teksta. Ali prvo moramo sumirati što smo do sada naučili o rodu, i okušati se u definicijama. To zahtijeva analizu i i kritiku još jednog uobičajenog binarnog termina: spol i rod.
Dodatak: O ženama, biologiji i djeci
Definicija žena kao “onih koje imaju djecu” pretpostavlja neizostavnu vezu između 1. činjenice posjedovanja biološkog organa, maternice, 2. nošenja djeteta, trudnoće, 3) imanja specifičnog odnosa prema produktu te trudnoće. Sumiranje tih činjenica nejasnim čini:
1. S jedne strane, mehanizme koji sprečavaju, iskazuju sklonost ili nameću činjenicu da će netko s maternicom zatrudnjeti, i koliko će se često to događati.21 Ovi mehanizmi uključuju: instituciju braka, dostupnost kontracepcijskih sredstava, mehanizme koji nameću heteronormativnost, i (u najmanju ruku još dugo i na mnogim područjima) zabranu/sram vezan uz prakse seksa koje ne vode do trudnoće (oralni/analni seks, itd.);
2. S druge strane, promjenjiva definicija toga što je dijete i koju razinu skrbi zahtijeva. Iako je postojao period u kojemu su djeca smatrana poluživotinjama, poluljudskim stvorovima koji su samo trebali biti čišćeni i hranjeni sve dok ne postanu mali odrasli, tj. dok ne postanu sposobni za rad, suvremena stvarnost djetinjstva i njegovih zahtijeva, često “imanje djece” čine poslom bez kraja.
4. SPOL/ROD
Sada možemo adresirati pitanje roda. Dakle, što je rod? Za nas, rod je vezanje određene skupine pojedinaca za specifičnu sferu društvenih aktivnosti. Posljedica tog vezanja je istovremena, neprekidna reprodukcija dva odvojena roda.
Ti se rodovi konkretiziraju kao cjelina idealnih karakteristika koje definiraju bilo “maskulino”, bilo “feminino”. Međutim same te karakteristike su – kao popis bihevioralnih i psiholoških kvaliteta – podložne preobrazbi tijekom povijesti kapitalizma; odnose se na određene periode; odgovaraju određenim dijelovima svijeta; i čak unutar onoga što bismo mogli nazvati “Zapadom” – nisu nužno pripisane na isti način svim ljudima. No kao binarnost postoje u međuodnosu bez obzira na vrijeme i prostor, makar je sam način na koji se manifestiraju uvijek u mijeni.
Spol je drugo naličje roda. Prihvaćajući teoriju Judith Butler kritiziramo binarnost rod/spol kako je ona opisivana u feminističkoj literaturi prije 1990-ih godina. Butler ispravno pokazuje da su i spol i rod društveno konstruirani te k tome da je upravo “socijaliziranje” ili uparivanje “roda” s kulturom svelo spol na onaj “prirodni” pod u binarnoj prirodi/kulturi. Također se slažemo da su binarne društvene kategorije te koje istovremeno de-naturaliziraju rod dok naturaliziraju spol. Za nas, spol je naturalizacija dualne projekcije roda na tijela, sjedinjujući biološke razlike u diskretne oprirodnjene sličnosti.
Dok je Butler došla do tog zaključka kritiziranjem egzistecijalističke ontologije tijela22, mi smo do nje došle kroz analogiju s drugim društvenim formama. Vrijednost, poput roda, iziskuje svoj drugi, “prirodni” pod (tj. svoju konkretnu manifestaciju). Doista, dualni odnos između spola i roda kao dvije strane kovanice odgovara dvojnim aspektima robe i fetišizma robe. Kao što smo prethodno objasnile, svaka roba, uključujući radnu snagu, istovremeno je upotrebna i razmjenska vrijednost. Odnos između robâ društveni je odnos između stvari te materijalni odnos između ljudi.
Slijedeći tu analogiju, spol je materijalno tijelo koje se veže za rod, kao što se uporabna vrijednost veže za (razmjensku) vrijednost. Fetišizam roda je društveni odnos koji izvodi na tim tijelima tako da se doima prirodnom karakteristikom samih tijela. Dok je rod apstrakcija spolne razlike od svih njezinih konkretnih karakteristika, ta apstrakcija preobražava i determinira tijelo za koje je vezana – kao što realna apstrakcija vrijednosti transformira materijalno tijelo robe. Rod i spol zajedno pridaju onima u koje su upisani prirodnu sličnost (“s fantomskom objektivnošću”), kao da je društveni sadržaj roda “upisan na kožu” konkretnih pojedinaca.
Transhistorizacija spola odgovara kritici kapitala koja osporava da je uporabna vrijednost transhistorijska, prije no historijski specifična za kapitalizam. Tu se misli da je uporabna vrijednost ono što zasigurno preostaje nakon revolucije; na što se gleda kao na oslobađanje uporabne vrijednosti iz kukuljice razmjenske vrijednosti. Što se naše analogije između spola i roda tiče, otišle bismo korak dalje te rekle da su i rod i spol historijski determinirani. Također su u potpunosti društveno konstruirani i možemo ih ukinuti isključivo istodobno – kao što će se razmjenska i uporabna vrijednost morati zajedno ukinuti u procesu komunizacije. U svjetlu toga, naša feministička analiza teorije vrijednosti odraz je kritike Judith Butler utoliko što gledamo na binarnost spol/rod kao društveno determiniranu binarnost koju proizvode društveni uvjeti specifični za modernost.
I. Denaturalizacija roda
No rod nije samo statičan društveni oblik. Apstrakcija roda sve više postaje denaturalizirana te stvara dojam da je spol to više konkretan i biološki. Drugim riječima, ako su spol i rod dvije strane iste kovanice, odnos između roda i njegovog naturaliziranog pandana nije stabilan. Među njima postoji potencijalna diskrepancija koju neki zovu “zabrinjavajućom”, a mi je zovemo “denaturalizacijom”.
Tijekom vremena rod je postao još apstrahiraniji, definirajući spolnost/seksualnost sve više i više arbitrarno. Čini se da marketizacija i komodifikacija roda sve više i više od-prirodnjuju rod od oprirodnjenih bioloških uloga. Moglo bi se reći da sam kapitalizam dekonstruira i odprirodnjuje rod. Priroda – čija je sve veća i veća suvišnost u suprotnosti s tekućom nužnošću roda – doima se kao pretpostavka roda prije no njezina posljedica. Da pojasnimo promišljanje “problema” kapitala s radnom snagom: “priroda” (“prirodna” strana binarnosti spol/rod) postaje sve izlišnijiom u generacijskoj reprodukciji proletarijata, dok troškovi pripisani “ženskim” tijelima – ili antipodu spola – postaju sve nezaobilaznijom stavkom u kapitalističkoj akumulaciji u obliku opće tendencije prema feminizaciji. Stoga je reprodukcija roda od velike važnosti – kao radna snaga s niskim troškovima, dok je rezervna armija proletarijata kao višak populacije sve zalihosnija.
Ono što ženski rod znači – što je društveno upisano na “naturalizirana”, “spolno naglašena” tijela – nije samo niz “femininih” ili orodnjenih karakteristika, već u biti etiketa sa cijenom. Biološka reprodukcija ima društvene troškove koji su iznimka za prosječnu (mušku) radnu snagu; ona postaje teret onima čiji joj je trošak pripisan – bez obzira mogu li ili žele imati djecu. Upravo se u tom smislu tu radi o apstrahiranju, orodnjenom prosjeku, što se opet odražava na organizaciju tijela na isti način kao što se i razmjenska vrijednost, slijepi tržišni prosjek, odražava natrag na proizvodnju, uobličavanje i transformaciju organizacije karaktera društvene proizvodnje i podjele rada. U tom smislu transformacija stanja rodnih odnosa djeluje bez znanja onih koje definira. I u tom se smislu rod neprestano ponovno nameće i ponovno naturalizira.
5. POVIJEST RODA UNUTAR KAPITALIZMA: OD STVARANJA ITP-SFERE DO KOMODIFIKACIJE ORODNJENIH AKTIVNOSTI
Da bismo razumjeli dijalektički proces denaturalizacije i ponovne naturalizacije prvo moramo ući u trag preobrazbama unutar rodnih odnosa tijekom trajanja kapitalističkog načina proizvodnje te ih pokušati periodizirati. Na toj konkretnoj razini, postoje mnoge moguće ulazne točke, a mi smo se odlučile za periodizaciju obitelji, budući da je obitelj ekonomska jedinica koja spaja direktno tržišno posredovanu sferu (DTP-sferu) i indirektno tržišno posredovanu sferu (ITP-sferu) koje pak razgraničavaju aspekte proleterske revolucije. Moramo pokušati shvatiti odgovaraju li promjene u obitelji preobrazbama u procesu valorizacije rada.
I. Prvobitna akumulacija i proširena obitelj
Za doba trajanja prvobitne akumulacije, kapitalistička se klasa našla pred velikim problemom: kako savršeno ugoditi odnos između ITP- i DTP-sfera a da bi radnici, u jednu ruku, bili prisiljeni preživljavati isključivo tako da prodaju svoju radnu snagu i, u drugu ruku, da im bude dodijeljeno taman dovoljno osobne imovine da se mogu i dalje održati na životu i to tako da se ne povećaju troškove radne snage.23 Doista, ITP-sfera je u trenutku svojeg nastanka morala je preuzeti na sebe što više reprodukcije radne snage, biti što je moguće veća, ali taman toliko dovoljna da su razmjeri samoopstanka ipak diktirali uobičajeno ponovno pojavljivanje nove radne snage na tržištu. Stoga je nadopunjavanje nadnice ITP-aktivnostima bilo podređeno tržištu kao nužna pretpostavka najamnih odnosa i kapitalističke eksploatacije i kao njihova izravna posljedica.
Na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće obitelj – usidrena u domu kao proizvodnoj jedinici – postala je ekonomska jedinica koja posreduje između ITP- i DTP-sfere reprodukcije radne snage. No u prvom dijelu 19. stoljeća – dok god nije bilo sustava mirovinskog osiguranja i dok god se od djece očekivalo da odlaze raditi već prije ulaska u pubertet – obitelj je činilo nekoliko generacija koje su obitavale u istom domu. K tome, aktivnosti ITP-sfere nisu obavljale samo udane žene; zapravo su u obavljanju tih aktivnosti sudjelovala i djeca, bake i druge srodne žene, pa i podstanari. Iako su samo “pojedinačno slobodni” odrasli muški članovi obitelji mogli biti legalni posjednici nadnice, to nije značilo da odrasle žene i mala djeca nisu također radili izvan doma.
Štoviše, na početku industrijalizacije žene su predstavljale trećinu radne snage. Žene, kao i djeca, nisu mogle odlučivati hoće li i gdje raditi, ili kakav će rad obavljati; muževi i očevi su ih manje-više su ih podugovarali. (Marx to čak uspoređuje s nekim oblicima trgovine robljem: muška glava obitelji pregovarala je o cijeni radne snage svoje žene i djece te je on odbijao ili prihvaćao neki posao. I ne zaboravimo da su u nekim zemljama, poput Francuske i Njemačke, žene dobile pravo da rade bez dopuštenja muževa tek u 1960-im i 1970-im godinama). Daleko od toga da je u pitanju bio znak emancipacije žena ili modernih pogleda njihovih muževa; žene koje su radile izvan doma bile su nesumnjiv pokazatelj siromaštva. Mada se od udanih žena općenito očekivalo da ostanu doma, ako si je obitelj to mogla priuštiti (gdje se su često bavile proizvodnjom u kućnoj radinosti, naročito za tekstilnu industriju), mnoge se žene nikada nisu udavale – naime udaja je bila skupa – a neke nisu mogle zatrudniti i stvoriti vlastitu obitelj. Roditelji su počesto slali mlađe kćeri u druge obitelji da postanu sluškinje ili kućne pomoćnice zbog čega su “službeno” bile neudane. Dakle, za ITP-sferu uvijek bile zadužene, a za nadnice muškarci (moglo bi se reći, po definiciji); dva roda i dvije sfere aktivnosti nisu vodile računa jedna u drugoj u to doba.
II. Nuklearna obitelj i fordizam
U drugom dijelu 19. stoljeća, u dijelu povijesti koju neki nazivaju drugom industrijskom revolucijom, došlo je do progresivnog pomaka prema nuklearnoj obitelji kako ju shvaćamo danas. Kao prvo, nakon desetljeća radničkih borbi, država se umiješala kako bi ograničila zaposlenost žena i djece, djelomično zato što se našla pred krizom reprodukcije radne snage. Radna snaga je trebala postati kvalificiranija (primjerice, pismenost je sve više postajala vještinom potrebnom za pristup radnom mjestu) te se sve više pažnje pridavalo obrazovanju djece. Pojavila se nova kategorija – kategorija djetinjstva, sa svojim specifičnim potrebama i razvojnim fazama. Briga o djeci postala je komplicirana te je više nisu mogli obavljati starije sestre i braća.24
Taj je proces dosegao svoj vrhunac s fordizmom i njegovim novim standardima potrošnje i reprodukcije. S uopćavanjem mirovinskog osiguranja i staračkim domovima, različite generacije obitelji su se razdvojile u zasebne domove. Raspodjela obiteljskih odgovornosti između muža i žene postala je strogo definirana odvajanjem sfera. ITP-aktivnosti koje su žene nekada iznosile zajedno s drugim ženama (poput pranja odjeće) postale su individualna odgovornost jedne odrasle žene po kućanstvu. Život udane žene počesto je bio u potpunosti ograničen na ITP-sferu. Bila je to sudbina većine žena, a njihovi cjelokupni životi (uključujući njihovu osobnost, želje itd.) bili su određeni tom sudbinom.
Upravo je stoga s nuklearnom obitelji (u određenom periodu kapitalizma, i, što je još važnije, u određenom području svijeta) rod postao stroga binarnost, mapiranjem dvije strane u direktnom sukobu sa sferama. To je postalo stroga norma što ne znači da su se svi uklopili u nju. Mnoge feministkinje koje se referiraju na rod kao skup karakteristika koje definiraju “feminino” i “maskulino” imaju na umu norme iz tog povijesnog razdoblja. Od tada se pojedinci koje označujemo kao žene rađaju s drugačijim životnim sudbinama od pojedinaca koje označujemo kao muškarce – živjeli su “na drugim planetama” te su socijalizirani kao dvije distinktivne vrste subjekata. Ta distinkcija pak prevazilazi sve klase.
Kada više nisu imale pomoć ostalih članova u obitelji, udane su žene obavljajući ITP-aktivnosti izolirane u vlastita četiri zida bile prisiljene same ponijeti cjelokupni teret ITP-aktivnosti. Ta izoliranost ne bi bila moguća da se nisu pojavili kućanski aparati koji su pretvorili većinu najzahtjevnijih fizičkih zadaća u svakodnevne obaveze koje se može odraditi bez tuđe pomoći. Stroj za pranje rublja, uvođenje tekuće vode u dom, bojler itd. – pomogli su u drastičnom smanjenju utrošenog vremena na neke od ITP-aktivnosti. No svaka minuta dobivena time nije znatno povećala slobodno vrijeme kućanica. Svaki dobiveni trenutak morao se iskoristiti za povećanje standarda reprodukcije: odjeća se prala češće, obroci su postali raznolikiji i zdraviji i, što je najvažnije, briga o djeci je postala sveprožimajućom ITP-aktivnošću, od brige o novorođenčetu do osiguravanja dječjih aktivnosti u njihovo slobodno vrijeme.
III. 1970-e godine: Realna supsumpcija i komodifikacija ITP-aktivnosti
Komodifikacija ITP-aktivnosti očito nije nov fenomen. Od začetaka kapitalizma bilo je moguće kupiti gotove obroke umjesto da ih sami pripremate, kupiti novu odjeću umjesto da je sami popravljate, platiti slugu da pazi na djecu ili obavi kućanski rad. Međutim, to su bile povlastice srednje i više klase. Zapravo svaki put kada neka ITP-aktivnost postane roba, mora je se platiti dijelom nadnice. Stoga bi masovna potrošnja tih roba bila izvediva samo u periodima stabilnog rasta nadnica, budući da su te usluge – ukoliko su samo formalno supsumirane – povećavale razmjensku vrijednost potrebnog rada obrnuto proporcionalno od viška vrijednosti.
Međutim, kao posljedica mogućnosti koje je otvorila realna supsumpcija, vrijednost nekih od tih roba porasla je istodobno s početkom njihove masovne proizvodnje. Unapređenje produktivnosti učinilo je te robe sve priuštivijima, a neke od njih – pogotovo gotovi obroci i kućanski aparati – postali su sporo ali sigurno priuštivi od nadnice. Unatoč tome neke je ITP-aktivnosti teže komodificirati po dovoljno niskoj cijeni a da ih se može priuštiti od svake plaće. Čak i ako je moguće komodificirati brigu o djeci, svejedno nije moguće unaprijediti produktivnost u tolikoj mjeri da bi njezini troškovi postali još manji. Čak i ako je moguće efikasnije obaviti hranjenje, pranje odjeće itd., vrijeme potrebno za brigu o djeci nikada se ne može smanjiti. Na djecu se ne može paziti brže: mora se voditi računa o njima 24 sata na dan.
Ali jeste moguće racionalizirati brigu o djeci, primjerice tako da je država organizira i na taj način smanjuje omjer dijete-odrasla osoba. Ipak postoje ograničenja, npr. o koliko se djece istovremeno može brinuti jedna osoba, naročito ako za to vrijeme mora pružati specifičan standard socijalizacije, znanja i discipline. Taj rad također može obavljati i najjeftinija moguća radna snaga, tj. žene čija bi nadnica bila niža od nadnice majke koja radi. No u tom slučaju se ITP-aktivnosti prebacuju na najslabije plaćeni sloj stanovništva. Dakle, problem se time ne smanjuje; njegovi negativni učinci se redistribuiraju na siromašne imigrantkinje i nebijele žene.
Iz svega toga vidimo da sve te mogućnosti imaju svoja ograničenja: uvijek preostaje nešto što ćemo nazvati prezrenošću25, tj. ono što se ne može supsumirati ili nije vrijedno supsumpcije. Očito se ne radi o prezrenosti per se – ono opstoji kao izopćenje zbog kapitala te poprima oblik prema njemu. Uvijek postoji taj preostatak koji mora ostati van tržišnih odnosa, a pitanje toga tko to mora obaviti unutar obitelji u najmanje je ruku – sporno pitanje.
6. KRIZA I MJERE ŠTEDNJE: PORAST IZOPĆENOSTI
Svi znakovi u trenutnoj krizi ukazuju na to da će država biti sve manje voljna organizirati ITP-aktivnosti, budući da one predstavljaju samo trošak. Troškovi brige o djeci i starijima, kao i zdravstveni sustav, prvi dolaze na red za rezove, a da ne spominjemo obrazovanje i izvanškolske aktivnosti. Oni će postati DTP-aktivnosti za one koji ih mogu priuštiti (privatizacija) ili potonuti u sferu neplaćenog indiretnog tržišnog posredovanja – i tako povećati prezrenost tih aktivnosti.
Razmjere toga tek treba odrediti, no trendovi u zemljama pogođenim krizom već jasno naznačuju smjer. U SAD-u i većini zemalja Eurozone (sa značajnom iznimkom Njemačke), vlade režu svoju potrošnju kako bi smanjile omjer državnog duga i brutto domaćeg proizvoda.26 Zemlje poput Grčke, Portugala i Španjolske, ali isto tako i Ujedinjeno Kraljevstvo, drastično smanjuju omjer svoje potrošnje na zdravstvo i brigu o djeci. U Grčkoj i Portugalu zatvaraju javne vrtiće. Narušavanje prava trudnica na rodiljni dopust i rodiljne naknade ili da nastave raditi na istom mjestu nakon dopusta, zamijećeni su u Grčkoj, Portugalu, Italiji i Češkoj.27 U Ujedinjenom Kraljevstvu gdje se državni vrtići zatvaraju jedan za drugim, situaciju je dobro opisala antikapitalistička feministička grupa Feminist Fightback angažirana u kampanji za vrtiće u općini Hackney:
“Diljem Ujedinjenog Kraljevstva, lokalne su vlasti započele s najavama značajnih smanjenja financiranja socijalnih usluga, od knjižnica i zdravstva do dječjih igrališta i umjetničkih skupina, od centara za pomoć žrtvama silovanja do onih koji pružaju pomoć žrtvama obiteljskog nasilja. Za žene su naročito važne temeljite posljedice po ustanove za brigu o djeci koje financiraju grad i lokalne zajednice te za laburističke centre Sure State koji pružaju mnoštvo usluga roditeljima za ‘prvu ruku’”28
U zemlji u kojoj sâm premijer zagovara organiziranje društveno korisnog rada na “dobrovoljnoj razini” u okviru svoje središnje politike “velikog društva”, kulture “u kojoj se ljudi u svojem svakodnevnom životu, u svojim domovima, u svojem susjedstvu, na svojem radnom mjestu (...) osjećaju i slobodno i dovoljno moćno da pomažu sebi i svojim vlastitim zajednicama”29, antidržavne feministkinje se nalaze pred dvojbom:
“Naš je cilj opskrba ‘unutar i protiv države’. Postavlja se ključno pitanje u borbi za javna dobra i dijeljenje resursa i radne snage: kako ćemo zajamčiti da naši autonomni napori da reproduciramo svoje vlastite zajednice naprosto ne stvore ‘veliko društvo’ za premijera Camerona? I da na taj način nećemo potvrditi logiku prema kojoj moramo sami osigurati sredstva za sebe ako država to već ne želi?”30
Borba za vrtiće koja se odvijala u Poznanu u Poljskoj tijekom 2012. godine također odražava tu dilemu. Lokalna vlast polagano prebacuje sve javne vrtiće u privatne ustanove kako bi uštedila. Kada su vlasnici jednog od vrtića prosvjedovali zajedno s roditeljima i aktivistima protiv privatizacije, lokalne vlasti su se domislile da radnici sami organiziraju rad vrtića, no nisu im pružili ikakve poticaje ili jamstva. Zbog svih nejasnoća u prijedlogu vlasti, tu su opciju naposljetku odbili i radnici i roditelji.31
Međutim, čini se da neke marksističke feministkinje veličaju samoorganizaciju ITP-aktivnosti od strane žena kao nužan korak prema stvaranju alternativnog društva. Na primjer Silvia Federici u svojem tekstu Feminism and the Politics of the Common in an Era of Primitive Accumulation iz 2010. godine tvrdi: “Ako je kuća oikos na kojemu se gradi ekonomija, tada su žene – povijesno kućne radnice i kućne zatvorenice – te koje moraju preuzeti inicijativu i ponovno učiniti kuću središtem kolektivnog života, života koji prožimaju mnogi ljudi i oblici suradnje, pružajući sigurnost bez izolacije i fiksiranja, dopuštajući dijeljenje i kruženje vlasništva zajednice, prije svega polaganjem temelja za kolektivne oblike reprodukcije. (...) Još treba razjasniti da dodjeljivanje zadatka stvaranja zajedničke/kolektivne reprodukcije ženama, ne znači ustupiti naturalističkom shvaćanju ‘ženskosti’. Sasvim je razumljivo da bi mnoge feministkinje to smatrale ‘sudbinom gorom od smrti’. (...) Ali da citiram Dolores Hayden, reorganizacija reproduktivnog rada, a time i reorganizacija strukture stanovanja i javnog prostora, nije pitanja identiteta; to je pitanje rada i, možemo dodati, pitanje moći i sigurnosti.”32
Silvia Federici je u pravu – uistinu smatramo tu mogućnost gorom od smrti. Ali njezin odgovor na taj prigovor, koji dosta slobodno citira Dolores Hayden, promašuje poantu: pitanje radne snage jeste identitetsko pitanje.33 Iako možda, za vrijeme krize, nemamo drugog izbora nego da samoorganiziramo te reproduktivne aktivnost – i premda će prezrena reprodukcija u konačnici najvjerojatnije većim dijelom biti podvaljena ženama – moramo se boriti protiv tog procesa koji učvršćuje poziciju roda. Prema tom se procesu moramo odnositi u skladu s time kakav on jeste: samoorganizacija prezrenoga, onoga što nitko drugi nije voljan raditi.
Ovdje je bitno naglasiti da, čak i ako se neplaćene ITP-aktivnosti i prezreno možda odnose na konkretne aktivnosti, mora se praviti razlika između ta sva koncepta. Uistinu, kategorija prezrenoga izričito se odnosi na aktivnosti koje su u nekom trenutku postale plaćene, no trenutno se vraćaju u neplaćenu DTP-sferu zato što su postale preskupe za državu ili kapital. Dok je ITP isključivo strukturalna kategorija, neovisna o bilo kojoj dinamici, koncept prezrenoga obuhvaća specifičnosti tih aktivnosti i proces njihovog doznačivanja u naše vrijeme. Štoviše, dok su naše majke ili bake bile zatočene u sferi DTP-aktivnosti, mi se danas nalazimo pred drugačijim problemom. Nije stvar u tome da se moramo "vratiti u kuhinju", pa makar i samo zato što si to ne možemo priuštiti. Naša je sudbina, pak, da se moramo nositi s prezrenim. Za razliku od ITP-aktivnosti u prošlosti, naše prezreno već se denaturalizira u velikim razmjerima. Onima koji ga izvode to se ne čini nesretnom prirodnom sudbinom, već prije dodatnim teretom s kojim se moramo nositi uz najamni rad.34 Osuđene smo na to da se moramo nositi s ružnim naličjem roda što nam dopušta da vidimo rod takvim kakav on jeste: teškom preprekom.35
Zaista, proces denaturalizacije stvara mogućnost da se rod doima kao izvana nametnuto ograničenje što ne znači da je ograničenje roda manje moćno no ranije, već da se na nj sada može gledati, takoreći, kao na nešto izvan nas što se može ukinuti.
I posljednja misao kojom ćemo zaključiti: ako je istina da nam trenutak u kojemu se sada nalazimo dopušta da vidimo kako svoju klasnu tako i svoju radnu pripadnost kao ograničenja nametnuta izvana, tada se zasigurno ne radi o potpunoj slučajnosti. Ili se možda ipak radi o slučajnosti? To je pitanje od kritične važnosti za razumijevanje borbe koja bi dovela do ukidanja roda, to jest reprodukcije ne-orodnjenih pojedinaca u životu u kojemu su ukinute sve odvojene sfere aktivnosti.
S engleskog prevele Vesna Vuković, Anja Plazonja i Marija Ćaćić.
Temat priredio: Feministički front
Bilješke
14 Za Marxa civilno društvo – ili ono što se u većini političke teorije smatra "prirodnim" društvom – stoji u opoziciji s državom.
15 Vidi Marx, "On the Jewish Question".
16 Vidi članak Chrisa Chena "The Limit Point of Capitalist Equality" u istom broju Endnotes.
17 Marx, Kapital, Knjiga 1.
18 Žene u Francuskoj prije 1965. godine nisu imale pristup najamnom radu bez dopuštenja muža. U Zapadnoj Njemačkoj se to dogodilo tek 1977. godine. Usp. peti odjeljak ovog članka.
19 Smatramo da postoji potreba za klasnom analizom koja može prodrijeti u guštik međuklasnih nejednakosti, a koja bi istovremeno adresirale nejednakosti u svakoj od njih prema njihovim specifičnim i različitim odnosima prema kapitalističkoj dominaciji. Ukratko, proleterski identite, kao apstrakcija utemeljena na zajedničkom obliku neslobode nikada neće moći objasniti svakoga, čak i na najapstraktnijoj mogućoj razini. Za to bi bila potrebna nijansiranija analiza, analiza koja bi se mogla ustati protiv problematika samog radničkog identiteta.
20 Zato što stvaranje buduće generacije radnika koji u nekom periodu svog života nisu radnici predstavlja neželjeni trošak za kapital i zato što se ta aktivnost postavlja kao ne-rad koji krade vrijeme od rada.
21 Vidi Paola Tabet, "Natural Fertility, Forced Reproduction", u: Diana Leonard and Lisa Adkins (ur.), Sex in Question: French Materialist Feminism (Taylor and Francis 1996).
22 Vidi njezinu kritiku "nekritičke reprodukcije kartezijanske distinkcije između slobode i tijela" Simone de Beauvoir u: Judith Butler, Gender Trouble (Routledge 1990), prvo poglavlje "Subjects of Sex/Gender/Desire".
23 Vidi Michael Perelman, The Invention of Capitalism: Classical Political Economy and the Secret History of Primitive Accumulation (Duke University Press 2000).
24 Što se posljedica obaveznog obrazovanja radničkih obitelji tiče, vidi Wally Seccombe, Weathering the Storm: Working-Class Families from the Industrial Revolution to the Fertility Decline (Verso 1993).
25 Eng. abject, ovdje shvaćeno kao ono što je odbačeno, nepoželjno, ali od strane nečega čiji je dio bilo.
26 Vidi članak "The Holding Pattern" iz istog broja časopisa Endnotes.
27 Francesca Bettio, "Crisis and recovery in Europe: the labour market impact on men and women", 2011.
28 Feminist Fightback Collective, "Cuts are a Feminist Issue". Soundings br. 49 (zima 2011. godine).
29 Govor Davida Camerona o "velikom društvu" održan u Liverpoolu 19. srpnja 2010. godine.
30 Feminist Fightback Collective, "Cuts are a Feminist Issue".
31 Women with Initiative (iz organizacije Inicjatywa Pracownicza), "Women workers fight back against austerity in Poland", Industrial Worker br. 1743, ožujak 2012. godine.
32 Silvia Federici, Revolution at Point Zero, Housework, Reproduction, and Feminist Struggle (Common Notions 2012), str. 147.
33 To očito ne znači da ne vidimo vrijednost doprinosa Silvije Federici raspravi o marksističkom feminizmu. Zajedno s tekstom Marije Dalla Coste i Selme James The Power of Women and the Subversion of the Community, tekstovi Silvije Federici zasigurno su najzanimljiviji dijelovi "rasprave o kućanskim radu" 1970-ih godina. Ovdje bismo htjele kritizirati trenutno utjecajno stajalište unutar rasprave o "zajedničkim dobrima" koje smatramo veoma problematičnim.
34 "Ogromna i iznenadna pojava nevjerojatnoga koje me – koliko god poznato bilo u zamračenom i zaboravljenom životu – sada uznemiruje kao krajnje odvojeno, mrsko. Ne mene. Ne to. No ni ništa isto tako. 'Nešto' što ne prepoznajem da je stvar. Težina lišenosti smisla u kojoj nema ničega neznačajnoga i koja me proklinje." Julia Kristeva, Power of Horrors: An Essay on Abjection (Columbia University Press 1982), str. 2.
35 Bjelodano je da danas postoje muškarci, mada ih nema puno, koji čine nezanemariv dio prezrenoga. Mnogi od tih muškaraca, naročito oni koji na koncu moraju odraditi većinu brige o djeci, čini se da na neki način prolaze kroz proces društvene kastracije.