Lovci na mitove

Svatko tko danas živi aktivnim životom u našoj zemlji vjerojatno je svjestan brojnih tzv. društvenih problema. Od navijačkog nasilja, različitih oblika kriminala, korupcije, birokratizacije, eskalacije prometnih nezgoda, do naizgled sasvim benignih big brother ili sličnih medijskih supkultura; za sve te pojave sve donedavno bismo potražili savjet - sociologije, kao nadležne znanosti i sociologa kao nadležnog stručnjaka. Nešto se međutim promijenilo u zadnjih desetljeće i pol te izgleda kao da je sociologija u bitnoj defenzivi. Iako je riječ o znanosti koja bi trebala biti to aktualnija što su društveni problemi brojniji, danas u sferi javnosti gotovo da i ne čujemo riječ sociologa i sociologije upravo tamo gdje bi po logici stvari ta znanost imala pravo prvorijeka. Razlozi tomu jesu kako heteronomne, društveno-političke prirode, tako i one autonomne, unutarsociologijske. S jedne strane, nadolaskom divljeg kapitalizma centri društvene moći kao da su izgubili potrebu da razumiju medij vlastitog djelovanja, a sociolozi sami, kao uostalom i sociologija kao znanost, zapala je u stanovitu krizu identiteta. Čini se da je pravo vrijeme za postavljanje pitanja: “Što je to sociologija?”, baš kao što sugerira naslov knjige Norberta Eliasa.

Multidisciplinarni konstruktivizam

S obzirom na situaciju možda nije čudno što je baš Norbert Elias došao u prvi plan. Sociologija u Hrvata unatrag nekoliko desetljeća konstituirala se, na marksističkom tragu, kao kritička teorija društva, s razvijanjem empirijskih istraživanja u cilju potkrepljivanja ili opovrgavanja teorijskih spoznaja. Od svega toga danas su ostala samo empirijska istraživanja, ponajviše javnog mnijenja uoči izbora, pa je sociologija, s pripadajućim sociolozima, postala anketna služba političara, gubeći svoju znanstvenu autonomnu relevantnost. Dok akademski, sociologijski reziduum tavori na marginama društvenog interesa, baveći se sam sobom i nikom zanimljivim temama, mi obični smrtnici možemo samo sanjati o uključivanju sociologije u kreativno rješavanje društvenih problema, što bi bio njezin normalni status. Od gotovo odlučujuće društvene pozicije sociologija je dospjela do nevidljivog agregatnog stanja, akutne pasivne egzistencije. Istovremeno, povlačenjem marksizma kao najšireg teorijskog utemeljenja, sociologija je postala dezorijentirana, tražeći novi znanstveni temelj.

Sociologijsko učenje Norberta Eliasa sasvim je sigurno jedan od mogućih odgovora na sve te dileme. Njegov je životni i znanstveni put kao stvoren za “usvajanje”. Iako čedo njemačke sociologije iz prve polovice 20. stoljeća, i u tom kontekstu ponajviše Maxa Webera i Karla Manheima, postupno je,  emigriravši iz Njemačke za vrijeme nacizma, lutajući anglo-saksonskim regijama utjecaja, skrasivši se konačno u Nizozemskoj, tražio i pronašao svoju, sasvim osobitu znanstvenu poziciju. Stručnjaci ga najčešće svrstavaju u najšire shvaćenu  konstruktivističku sociološku orijentaciju, koje su najpoznatiji predstavnici Pierre Bourdieu i Anthony Giddens. Prema konstruktivistima društveni su realiteti svakodnevne ili povijesne konstrukcije individualnih ili kolektivnih aktera, i ta će komponenta “privremenosti” i ontologijske provizornosti svake društvene činjenice ostati trajnom osobinom Eliasova djela. Ali u dugotrajnu, gotovo stoljetnu životnom vijeku (1897 - 1990) Elias će putem izrazite i za svoje doba vizionarske multidisciplinarnosti i široka spektra interesa  pronaći samosvojan put. U svome se bogatom opusu podjednako bavio fundamentalnim pitanjima sociologije, pitanjima globalnih civilizacijskih procesa, ali i sasvim svakodnevnim fenomenima kao što su sport, ili fenomen umiranja, sociološkim aspektima pojave genija poput Mozarta, problemom vremena (u egzistencijalnom smislu, dakako). Kod nas su već objavljene  knjige  O procesu civilizacije i Mozart, sociologija jednog genija, pa je njegov rad i ovdje već poznat.

Ni fantazija, ni prirodna znanost

Stručnjaci se međutim slažu da je za “uvod u Eliasa”, pristup njegovu složenom djelu najbolje, a po mnogočemu i temeljno djelo baš Što je sociologija? (objavljeno 1970). U njemu  pronalazimo ključne teme i pojmove koje prožimaju sva druga njegova djela, i preokupacije ključne za Eliasovu sociologiju, odnosno za sve ono što  Elias predlaže da bude stečevina svake sociologije uopće. Upravo zato su Elias i ova knjiga značajni: oni mogu biti temeljni obrazac znanstvene sociologije kao takve, a ne samo specijalne, ove ili one partikularne sociološke discipline.

Najširi Eliasov interes u vrijeme pisanja ove knjige bio je, s jedne strane, oslobađanje sociologije balasta mitskoga ili fantazijskog mišljenja, a, s druge, njena razlikovanja od prirodnih znanosti. Ukoliko ono prvo mišljenje karakterizira neosviještena fantazijska projekcija vlastite pozicije u objekt promatranja, utoliko prirodne znanosti mogu komotno insistirati na odvojenosti subjekta promatranja od objekta - što je u sociologiji nemoguće. S obzirom na to da je u društvenim istraživanjima objekt proučavanja istovremeno i djelatni društveni subjekt sa svojim predodžbama o sebi i svojoj okolini, te da je istraživač istovremeno dio društva, a to znači predmeta proučavanja, Elias predlaže u tom poslu dijalektiku distanciranosti i angažmana, koja se opredmećuje koncentracijom na proučavanje procesa, a ne supstancija. Dakle proučavanje “dinamike pozicija” a ne “ontologije bića”. Kritikom socioloških kategorija sociologa nominalista, koji te pojmove apsolutiziraju u vječni društveni bitak, Elias artikulira ključan, paradigmatski pojam objektivno ustanovljive procesualnosti, koja uvijek unaprijed računa s faktorom ljudske volje, racionalnosti i konstrukcijskog nastojanja.

Mreža pojmova

Na sličan način pristupa mnogim sociološkim fiksacijama, koje nesvjesno postaju samorazumljivi mitovi, a sociolozi su po njegovu razumijevanju baš “lovci na mitove” i njihovi razbijači. Tako je, među ostalim, vječno pojmljenom opozicijom pojedinac-društvo, a putem analize povijesno promjenjive konstrukcije te opozicije, ponudio pojam međuovisnosti kao ključan pojam kojim možemo sagledati sve, inače u sociologiji statično shvaćene elemente. U pojmu međuovisnosti uključena je ne samo povijesnost, konstruktivnost, nego i interaktivan odnos čimbenika, koji upravo u toj izmjeni utjecaja konstituiraju društveni bitak. Elias proširuje taj pojam u smjeru složenih društvenih sklopova i njihovih međusobnih prepletanja, koje specifične, opsegom raznolike međuovisnosti označava pojmom konfiguracije (ponekad figuracije ili formacije). Konfiguracije su sasvim specifični sklopovi interakcija, odnosno društvenih struktura na razini pojedinaca. One se razlikuju po dužini i složenosti uzajamnih lančanih veza kojima su pojedinci povezani, ali ne samo fizičkim, nego i analognim, sistemskim putem.

Po načelu analognog djelovanja i prostorno nepovezani pojedinci mogu djelovati na sličan način, primjerice brazilski seljak i njujorški burzovni agent mogu biti, premda nesvjesno, dijelovi istoga lanca međuovisnosti. Ti su međuodnosi najčešće neuravnoteženi, neujednačeni, obilježeni su različitim dominacijama, posredovani čimbenikom moći, pa je i taj pojam jedan od nosivih u Eliasovoj sociologiji, premda podjednako podvrgnut aspektu interakcije, pa moć nikada nije jednosmjerna karaktera. Tako se od razine pojedinca, grupe, pa i društva, putem snopova interakcijskih međuodnosa pletu  mreže povijesno i društveno dinamičnih konfiguracija, a zadatak je sociologa osvjetljavati te složene i zapletene odnose, sa sviješću o razinama i dinamici tih odnosa, kao i o sasvim specifičnu habitusu pojedinačnog otjelovljenja određene konfiguracije. Na taj način Elias prevladava totalizirajuće i determinirajuće tendencije socioloških opisa društvenih fenomena, osiguravajući pojmu habitusa u sociologiji, dugoročno produktivan karakter.

Uz mnoge druge teme, kao što su npr. rehabilitacija sociologije učenja Augustea Comtea, kritike sociologijske metafizike, teleologije i  normativizma, ili nabačaja teorije društvene evolucije, ova nam knjiga nudi obilje kako zanimljivih ideja tako i znanstveno intrigantne metodologije, koja bi, ako se kojim slučajem ozbiljno shvati, mogla dati doista zanimljive rezultate, poglavito u “maloj zemlji za veliki odmor”, kako si rado tepamo, u nedostatku malih odmora. Hoće li se to, pak, i dogoditi i na koji način, preostaje vidjeti.