Migracije i druge ženske priče

Je li postkolonijalna znanost posve slobodna od imperijalističkog grijeha (odnosno, može li se Mladen Stilinović parafrazirati i ovako: A postcolonialist who cannot speak English is no postcolonialist)? Kad postkolonijalist bolje vidi – kad izvana doputuje u tuđu traumu, ili kad se iz svoje traumatizirane zajednice iseli u zapadnu teoriju? I još: kakve veze imaju rodni odnosi, klasna pitanja i etničke žrtve? I što uostalom žene mogu reći o bezdomnosti?

Feministička perspektiva i alternativniji pristupi

O pitanjima postkolonijalizma i transnacionalnosti raspravljale su finske i hrvatske etnologinje, antropologinje i feministkinje prošle godine na prvom od tri planirana poslijediplomska seminara u Interuniverzitetskom Centru u Dubrovniku. I dok je krajem ovog svibnja drugi susret bio u tijeku, izašao je zbornik s radovima prvog, prošlogodišnjeg skupa.

Koordinatorice lanjskog petodnevnog poslijediplomskog seminara (Rada Borić iz Centra za ženske studije, Renata Jambrešić Kirin iz Instituta za etnologiju i folkloristiku te Ulla M.Vuorela sa Sveučilišta u Helsinkiju i Tampereu) cjelokupno su zbivanje zamislile u ključu feminističke pedagogije, koja bi i u akademskim okvirima trebala promicati drukčije znanje, etiku i društvene odnose, i stvarati idealan prostor za feminističku autorefleksiju. Na seminaru tako nije nedostajalo vremena za duge i uzbudljive diskusije, koje su transkribirane u zborniku – integralno u engleskom izvorniku, a djelomično i u hrvatskom prijevodu. Uz sesije, na kojima su mlade polaznice izlagale o svojim istraživačkim projektima te dobivale savjete i podršku od kolegica, seminar je rezultirao strukturom u kojoj je razmjena mišljenja daleko premašila katedarska predavanja, ako je takvih u klasičnom smislu uopće i bilo.

Potraga za alternativnim putevima mišljenja u odnosu na znanstveni i politički mainstream bila je nit vodilja susreta, premda s autoironičnom sviješću, kako to spominje Renata Jambrešić Kirin u uvodnom tekstu u zborniku, da tu potragu nije uvijek sasvim lako uskladiti s logikom institucionalnih akademskih okupljanja poput ovog, k tome i u elitnoj turističkoj destinaciji. No postsocijalističkim istraživačicama ionako nije strana sposobnost uviđanja kontradiktornosti vlastitog položaja. Mogli bismo to nazvati posebnom varijantom postkolonijalnog bluesa, ili, ako hoćemo, “tranzicijskom melankolijom” – tu mješavinu osjećaja, to istovremeno oslobađanje i podčinjenost, ambivalentni položaj između balkanizma kao govora Europe o svome Drugome, i želje da se ta ista Evropa provincijalizira pogledom lokalne, vernakularne kozmopolitkinje. Kako god, sigurnost s kojom se kroz zbornik izvodi ova autorefleksija pokazuje kako blues ustupa mjesto aktivizmu, djelatnoj intervenciji u ustaljene paradigme.

Slike Bosne

Susret između zapadnih i lokalnih pogleda posebno se pokazao plodnim u izlaganjima posvećenim Bosni. Premda poziv na sastanak nije sadržavao nikakvu posebnu tematsku sugestiju o Bosni, već je općenito upućivao na interes za migracije ljudi, simbola i znanja na sjeverno-južnoj osi, te feminističkih oblika otpora imperijalnim diskursima, Bosna je spontano postala središnjom temom polovice od svih pristiglih radova. To, uočavaju urednice zbornika, potvrđuje njezinu prikladnost za postkolonijalnu analizu, čak i ako odustanemo, iz terminološke i političke korektnosti (prije svega prema pravim bivšim kolonijama), od toga da je definiramo poskolonijalnom zemljom.

Elissa Helms sa Srednjeuropskog Sveučilišta u Budimpešti u bosanskim je medijima  proučila reprezentacije Istoka i Zapada, islama i Europe, kroz rodne stereotipe u kojima ženski lik služi naturalizaciji i legitimaciji pretpostavljenih hijerarhija između dva kulturna modela, pri čemu promocija zapadnih vrijednosti uopće ne isključuje patrijarhalnost. Poljubac “Djedamrazice” u crvenom grudnjaku utisnut na nos nešto stidljivije i niže Muslimanke pokrivene glave s naslovnice Dana iz 1999. (fotografija je bila ironičan komentar na prijedlog islamskih nacionalista za zabranu Nove godine) američkoj je etnologinji i poznavateljici bosanskih prilika poslužio da pokaže kako je u lancu fraktalnih rekurzija u kojima se hijerarhijski polovi beskrajno reproduciraju unutar svake polovice šireg para islam uvijek orijentalistički smješten na najnižu stepenicu. Biljana Kašić u raspravi je upozorila na višestrukost bosanske “istočnosti” koja u sebi sadržava takvu povijesnu i sociološku mnogostrukost da nije čudo da je za vrijeme rata postala predmetom postkolonijalne žudnje i omiljenom destinacijom zapadnjačkih putovanja u potrazi za samoostvarenjem. Istovremeno, Elissi Helms nisu promakla preklapanja vanjskih i unutarnjih stereotipa, u kojima ponekad sami Bošnjaci, umjesto odbijanja polarizacija, koriste dihotomije za političke ciljeve. Asocijacija u diskusiji Melite Richter na fotografiju poljupca Brežnjeva i Honeckera dodatno je naglasila dimenziju moći koja se prikazuje (u oba slučaja homoseksualnim) ljubavnim zagrljajem.

Kako biti građanka?

Uz izlaganje Elisse Helms, zatim ono Stefa Jansena o poslijeratnim reprezentacijama muškosti u Bosni te Jasmine Husanović o umjetničkim oblicima prorade traume vezana je i najživlja seminarska diskusija. Stef Jansen sa Sveučilišta u Manchesteru proveo je etnoantropološko istraživanje praksi mirenja u bosanskim selima nakon rata. Koristeći se pojmovima studija o maskulinitetu, Jansen je pokazao kako se u jednostavnim svakodnevnim susretima granice sukoba između Srba i povratnika Muslimana prelaze zajedničkom i homogenizirajućom izvedbenom kompetencijom muškosti, i to u dva oblika: frajera i oca obitelji. “Alternativna” muškost, koja sebe ne vidi kao objekt heteroseksualne želje i koja se povezuje s nenacionalizmom, a koju je moglo zastupati i samo prisustvo istraživača, među promatranim akterima mirenja nije dolazila u obzir (i samog su mladog istraživača nastojali prijateljski “udomiti” u neku od zadanih uloga) - a ipak, tvrdi Jansen, upravo su patrijalni stereotipi ovdje igrali ulogu međunacionalnog pomiriteljskog medijatora. Uz to, “na terenu” se nužnost pomirenja ne doživljava u idealističkom ključu kao samorazumljiva ili sama po sebi dobra, već je snažno politička. Jansenova sposobnost da gleda onkraj teorijskih stereotipa temelji se s jedne strane na dugotrajnom bosanskom iskustvu, a s druge na jakom socijalnom senzibilitetu potkrijepljenom Gramsciem. Tako on uočava, među ostalim, kako se danas demonstrirana patrijarhalnost može povezati s prijeratnom popularnom kulturom (pa i s njezinim urbanim i danas lako fetišizirajućim varijantama poput dobrog dijela jugoslavenske rock scene), te kako, s druge strane, međunacionalni sukob nalazi svoj apsurdni produžetak u poslijeratnoj politici međunarodne zajednice u Bosni, koja na tragu liberalnog multikulturalizma zanemaruje druge diobe unutar društva.

Jasmina Husanović sa Sveučilišta u Tuzli pošla je drugim putem naglašavajući nužnost izricanja onog što se u svakodnevnim susretima prešućuje, odnosno potrebu govora i svjedočenja o traumi kroz novinarske, književne i umjetničke diskurse koji danas u Bosni i u dijaspori postavljaju krucijalna pitanja o tome tko je građanka i kamo ona pripada (Aleksandar Hemon, Šejla Šehabović). U govoru o traumatskom iskustvu Husanović vidi jedini put ljudski prihvatljivog preživljavanja (umjesto spašavanja “golog života”) i politike nade u drukčiju budućnost. Za nju je temeljni problem kako se definirati građankom a pri tome ne otrpjeti kolonizaciju tuđih pojmova i vladajućeg znanja. Njezina je teza odjeknula među “lokalnim” sudionicama rasprave, pa je tako Sandra Prlenda, uz naglašavanje teme ljudskosti kao zajedničke Jansenu i Husanović, izrazila i svoju nelagodu pred činjenicom da nas “sa Zapada promatraju upravo zbog naše traume”.

No baš kad se učinilo da se “zapadni” pristup može opisati kao onaj koji promatra normu i površinu, a “insajderski” kao onaj koji želi zaroniti u najbolnije, diskusija je otvorila mogućnost da se pojmovi još jednom obrnu: nesumnjivo je da politika nade i politika svjedočenja nadilaze identitetske obrasce i nose obećanje solidarnosti, no istovremeno, upozorio je Jansen, naša je dužnost pitati se kome su, osim novinarima, znanstvenicima i umjetnicima dijelom i u dijaspori, ti radikalno transformativni oblici govora uistinu dostupni.

Odnos istraživača i žrtve

Što se same politike svjedočenja i njezina nadilaženja identiteta tiče, Ines Prica upozorila je na opasnost uopćavanja: naravno, nema sumnje da bi put prema nadi trebao izbjegavati zamke paranoičnog čitanja (termin Joshue Chambers-Letsona), odnosno čitanja koje u slučaju traumatiziranih kultura vidi izraze nacionalizma i viktimistične patetike. No je li moguće, i je li dopušteno, previđati nacionalnu obilježenost, pa onda i paranoično čitanje iskaza o traumi, onda kad se na primjer radi o genocidu? Jesmo li u tom slučaju sigurni da smo čitanjem u ključu solidarnosti i nade učinili sve da se genocid ne ponovi?

Između Price i Jansena povela se i zanimljiva diskusija o etici i poststrukturalizmu: koja je doista etička pozicija istraživača koji “poststrukturalistrički” govori o “običnim ljudima” (a ne o strukturalističkim općim kategorijama), ali se pritom možda osjeća superiornim? No, s druge strane, ne treba li možda postaviti pitanje o elitizmu, ako ne i snobizmu, upravo one postkolonijalne teorije koja propovijeda empatiju sa subalternima, ali pri tome previđa, ili samo dekorativno spominje, vlastitu klasnu pozicioniranost, čak i u odnosu na te iste subalterne? Da su urednice ovog izdanja pošle linijom manjeg otpora i diskusije prepustile usmenoj predaji, a knjigu uredile kao uobičajen “zbornik radova”, kako to biva, s dotjeranim i međusobno labavo povezanim člancima, ostali bismo uskraćeni za te briljantne pasaže u kojima istraživači uživo kopaju po vlastitoj profesionalnoj savjesti i pritom se teorijom koriste za raščišćavanje otvorenih pitanja, umjesto da njome izvode maglovite pomirljive formule.

I u proučavanju pojma transnacionalnih obitelji seminar se zadržao daleko od svake jednostavne idealizacije fluidnih nomadskih identiteta, promatrajući radije najneprivilegiranije subjekte tih praksi i njihove teškoće – od birokratskih do psiholoških. Melita Richter, sociologinja iz Trsta, govorila je o pojmu građanstva u teoriji i svakodnevnom iskustvu. Laura Huttunen sa Sveučilišta u Tampereu proučavala je autonaracije bosanskih izbjeglica u Finskoj i njihovo poimanje kuće koju, uz pomoć finskih državnih fondova, grade u Bosni, a koja im možda nikad neće biti dom. Temi odnosa žena i starog/novog doma Rada Borić dodala je činjenice o patrijarhalnosti koncepta vlasništva u socijalizmu, što je u poratno doba često uzrokovalo dalje žensko siromašenje. S druge strane, lakše žensko prilagođavanje novoj izbjegličkoj sredini Borić je pokušala objasniti njihovom dugom povijesnom vježbom za ulogu strankinje: u tradicionalnoj balkanskoj zajednici žena je ionako oduvijek ta koje useljava u novi (mužev) dom.

Od obećane zemlje do izgubljenog raja

Bivati i biti, dom i bezdomnost te višesmislena i kaotična suvremena upotreba pojma kuće pojmovi su u središtu filozofske rasprave makedonske teoretičarke Elizabete Šeleve, koja je prokletstvo i melankoliju izbjeglištva učinkovito sažela oksimoronskom formulom: od obećane zemlje do izgubljenog raja. Današnji svijet obuzet masovnim migracijama, tvrdi Šeleva, polako uvodi novu varijantu kartezijanske izreke: “Imam adresu, dakle postojim”, pokazujući u tome neočekivan kontinuitet s helenskom tradicijom u kojoj je barbarin onaj “neuhvatljivi” (aporoi), jer je nevezan za zemlju. Govoreći o legendi o zidanju Skadra, Šeleva je naglasila seksualnu tjeskobu patrijarhalne zajednice, njezinu potrebu da žrtvuje žensko tijelo, i njezinu gorljivu želju da u izolaciji nađe stabilnost.

Ulla Vuorela sa Sveučilišta u Helsinkiju prenijela je razgovor na druge meridijane, govoreći o konkretnim transnacionalnim obiteljima koje je kolonijalizam rasuo po Aziji i Africi, a postkolonijalizam raširio na Ameriku i Europu, premda među njima i dalje ostaje osjećaj pripadnosti Tanzaniji kao vlastitoj domovini, što pokazuje kako je i obitelj, a ne samo nacija, zamišljena zajednica.Upravo je Ulla Vuorela spretno formulirala jedan od mogućih zaključaka seminara: ni jedno znanje – ni lokalno ni postkolonijalno – nije nevino. Ta svijest, koju postkolonijalna teorija razvija zajedno s feminističkom epistemiologijom, može biti koristan vodič kad se govori o zajedničkoj odgovornosti za budućnost.