Noga filologa - Mjerenje drame

Neven Jovanović filologanoga.blogspot.com

Olimpijske su igre predobra tema da bi je filolog propustio. One su, kao što će nas mediji prije ili kasnije podsjetiti, dio antičkog nasljeđa: u amanet su nam ih, kažu, ostavili stari Grci. To baš nije tako – no, u svakom su slučaju Igre odličan uzorak za razmatranje što se iz antike profiltriralo do našega doba, a što nije: po čemu smo isti kao ljudi antike, a po čemu nezamislivo drugačiji.

Klasična starina

Moderne Olimpijske igre nisu nastavak antičke grčke tradicije; one su reinterpretacija te tradicije. Između prvih modernih i posljednjih antičkih Igara stoji zijev od barem tisuću petsto godina (antičke su Igre ukinute pošto je 393.?n.?e.?rimski car Teodozije I proglasio kršćanstvo državnom vjerom Carstva i zabranio sve vrste poganskih rituala, uključujući i one olimpijske). Nove su pak Olimpijske igre imale nekoliko početaka: 1859.?bogati je grčki filantrop Evangelos Zappas obnovio internacionalne Igre u Ateni (sudjelovali su sportaši iz Grčke i Otomanskog Carstva); 1866.?u Londonu su održane britanske nacionalne Olimpijske igre, prve izvan Grčke koje su željele zaista nalikovati antičkim Igrama; napokon, 1896.?je Međunarodni olimpijski odbor, inicijativom Pierrea de Coubertina, u Ateni održao Igre I.?Olimpijade modernog doba – nedavno smo svjedočili dvadeset i devetom nastavku niza koji je započeo Coubertin.

Moderne su Olimpijske igre tako porod nekoliko usporednih trendova devetnaestoga stoljeća: porast interesa za sport i kulturu tijela susreo je ubrzano stvaranje svjetske zajednice, da bi se oboje nakalemilo na “klasičnu starinu” kao univerzalan model, kao “zajednički sadržaj” te svjetske zajednice.

Devetnaesto je stoljeće, sjetimo se, zenit institucionalne klasične kulture: grčki i latinski – upravo “klasična antika” – predaju se na svim gimnazijama (nije slučajno što se natjecanja s pridjevom “olimpijski” šire upravo preko škola i liceja širom Zapadnog svijeta); arhitektura se nadahnjuje onim što engleski, njemački i francuski arheolozi iskopavaju (i prisvajaju) na područjima negdašnje antičke Grčke; podrazumijevanje antičke građe u književnosti toliko je uobičajeno da i Walt Whitman spominje (1855) Castaly’s fountain, pretpostavljajući da njegova publika ili zna, ili može dokučiti što Kastalija znači. (Sav će taj sustav “proizvodnje antičke kulture” kolabirati još prije Prvog svjetskog rata, ali to je druga priča; ovdje je zanimljivo uglavnom to da su Coubertinove Igre konačno pokrenute kad je doba zenita klasike bilo već na izmaku.)

Od toga smo doba zapravo naslijedili Olimpijske igre, ne od antičkih Grka.

Tehnologija

“Brže, više, snažnije” moto je Olimpijskih igara modernog doba (skovao ga je Coubertinov prijatelj, dominikanac Henri Didon, ravnatelj liceja u francuskom gradu Arcueilu, za prva natjecanja koja je sportsko društvo tog liceja, pod Coubertinovim vodstvom, održalo 1891. – evo dodatne potvrde veze Olimpijskih igara i škole). Ono što me se u “bržem, višem, snažnijem” pekinških Igara najprije dojmilo jest koliko je tehnologije potrebno za te komparative. Ne mislim tu samo na ezoterične teme poput aerodinamičnog dizajna kostima za plivače. Dovoljno je uvidjeti da organizatori natjecanja moraju izmjeriti rezultate koji se međusobno razlikuju za desetinku, ili čak stotinku sekunde – za manje od trena oka; ili da suci moraju ocjenjivati vježbe koje se golim okom jedva daju pratiti. Koordinacija sudaca možda je nešto što bi antički Grci lako mogli zamisliti (mada ne sluteći da bi suci bili u radio-vezi); ono što bi Grcima – a možda i Coubertinu – bilo nezamislivo jest mogućnost da se, recimo, u dlaku precizno ustanovi koji je od trkača na 100m startao manje od 0,1 sekunde nakon hica iz startnog pištolja (to je moderna definicija preranog starta); da se, potom, ustanovi da je svjetski rekord srušen za tri stotinke sekunde (najsofisticiraniji grčki vodeni satovi mogli su mjeriti, recimo vrijeme koje su klijenti proveli u atenskim javnim kućama, ili otkucaje bila pacijenata aleksandrijskog liječnika Herofila, ali sat koji mjeri minute bit će konstruiran tek u 15. stoljeću). Osim toga, Grci su mogli odrediti samo aktualnu pobjedu. Nemajući mjernih instrumenata, nisu imali načina da najnoviju pobjedu usporede s prethodnima u istoj disciplini (mogli su samo brojati koliko je tko puta pobijedio). Stoga nisu imali ni pojam rekorda, kako nacionalnog, tako, a fortiori, ni svjetskog.

Otud je naše “brže, više, snažnije” već preko točnog mjerenja nerazlučivo uraslo u industrijsko, čak u informatičko doba: bez moderne tehnologije, modernog sporta ne bi bilo (kao ni čitavog modernog svijeta, uostalom).

Drama

Ono, pak, što bi Grci na posljednjim Olimpijskim igrama lako pojmili jest drama. Biti najbolji – i ne biti; očekivati medalju koja izmakne, ili osvojiti neočekivanu medalju; suvereno proći u četvrtfinale, tamo krahirati; u četiri minute nastupa uložiti četiri, ili četrnaest, godina treninga – da bi sitna greška u četrdesetoj sekundi četvrte minute sve upropastila. Iz bodrenja navijača i visokih očekivanja izvući snagu da nadiđeš vlastite granice – ili se tim bodrenjem i očekivanjem toliko opteretiti da napraviš manje od onoga što inače možeš bez problema. Nositi se s pobjedom. Nositi se s porazom. Takve su situacije Grcima bile kruh nasušni, to ih je vuklo da sjede po dvanaest sati u kazalištu pod vedrim nebom. I ovdje tehnologija govori svoje: Grci nipošto nisu bili u prilici na flat screenovima, u visokoj rezoluciji, izbliza, i više nego izbliza, gledati trijumfalan osmijeh ili loše prikriveno razočaranje atleta. S druge strane Grci nisu morali ni slušati banalna ili nesklapna naklapanja komentatora – Pindar je znao u odama “prenositi” natjecanja drugačije nego banalno ili nesklapno; čak promišljeno – a možda su i atleti, kad bi došli do riječi, umjeli izreći nešto drugo osim par fraza. Već zato što nisu imali flat screenove i visoku rezoluciju, pa su morali znati riječima izraziti svoje osjećaje.

Gubitnici

“Brže, više, snažnije.” Danas smo svakako brži, viši, snažniji nego ikada prije – i u sportskim dostignućima, u pomicanju ljudskih mogućnosti, i u prenošenjima tih dostignuća i pomicanja; i u količini događanja, i u količini informacija, i u količini međuodnosa – statistika i evidencija – koje među tim informacijama i događanjima uspostavljamo. Koristimo tehnologiju da bismo mijenjali tijela; koristimo tehnologiju da bismo slavili tako izmijenjena tijela, da bismo im se divili, da bismo ih gutali iz sulude blizine mada su zapravo na drugoj strani zemaljske kugle. No, možda – možda – usred toga oduševljenja bržim, višim, snažnijim, usred toga ljubavnog odnosa s pobjednicima – svega što je Grcima toliko poznato, što smo nedvojbeno od njih naslijedili – možda se usred toga može čuti, pronaći, zapaziti i drugačija nota.

Grci, koliko znamo, na Igrama nisu govorili o porazu. Slavili su olimpijske pobjednike, da; gradovi-države prebrajali su osvojena prva mjesta, da; ali ništa ne znamo o onima koji nisu pobijedili. Gubitnici su nužno bili u većini (Grci su maslinove vijence, palmine grane i vunene vrpce dodjeljivali samo onima koji bi osvojili prvo mjesto, za “srebro” i “broncu” nisu marili). Međutim, kipove i ode nisu dobivali, u pisanu riječ nisu nikad dospjeli. Nasuprot tome, moderna tehnologija i televizija dramu Olimpijskih igara fokusiraju i na njih; njihove su priče ono od čega meni zastaje dah, njihove su priče u najmanju ruku jednako fascinantne – jednako intrigantne – kao i priče pobjednika.

Tako se Olimpijske igre modernog doba pokazuju nasljednicama ne samo grčkih sportskih igara, nego jednog posve drugog grčkoga žanra. Tragedije.