Može i bez tamjana

Svetu goru Atos opisivala su, među brojnim piscima, dva zanimljiva akrobata, Milorad Pavić i Bela Hamvas. Pavić je napisao dva romana čija se radnja prelama oko guste simbolike vrhunaravnih “sozercanja” koja su dosegli mudri starci. Ljude monasi dijele na “opštežitelje” i “idioritmike”, pisao je Pavić, jedni su cijeli život proveli u grupama, drugi sami, a iza svih se života krije drevniji ritam. Bela pak Hamvas mislio je da su svi ti monasi moralni i duhovni kriplovi i da u svijetu duha nije postojalo nakaradnijih bića od njih. Uspeli su se na te tzv. gore i onda se preobrazili u nakaze.

Zanimljivo je u tom svjetlu čitati francuskoga pisca grčkih korijena Vasilisa Aleksakisa i njegov roman Poslije Krista, koji se, s obzirom na tematiku kojom se bavi, mogao zvati i Prije Krista, pogotovo dijelove gdje opisuje kako su se monasi, bez ikakvih problema, uvijek priklanjali jačemu, ali ne u smislu da su mu okretali drugi obraz. Zvuči poznato? I kako je njihov tobožnji društveni kriticizam redovito bio neka vrsta trgovine, cjenkanja, natezanja oko ovosvjetovnih dobara u ime zagrobnih ideala. Zanimljiv život zajednice koja, po predaji, ne dopušta stupiti ženskoj nozi na svoj teritorij, što je protegnuto i na životinjske vrste, svakako je zanimljiva romaneskna (i ne samo romaneskna) tema, što je dosad, čini se, najbolje osjetio Milorad Pavić, i to u vrijeme kada su njegovi spisateljski instinkti bili najnaštimaniji, dakle sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća. Njegova podjela svijeta na dvije vrste socijalne organiziranosti koje su provedene do najsitnijih detalja individualiteta, pričački je dovoljno intrigantna (i dovoljno jednostavna) da bi bila praćena, a budući da se – kada mu je išlo, a išlo mu je barem dvije knjige tijekom stvaranja tog ipak ponešto precijenjena opusa – radilo o prvorazrednom piscu, on je znao što uraditi sa svojom pričom.

Aleksakis je napisao svojevrsni hibrid između historiografskih i komparativnoreligijskih te romanesknih spisateljskih struktura i kroz tri sloja iznio događaje koji su obilježili prostor kolijevke grčke civilizacije u zadnjih dvadesetak stoljeća. Aleksakisov junak mladi je student povijesti nastanjen kod 89 godina stare žene koja ga zamoli da istraži redovničku zajednicu spomenute svete gore, što za posljedicu ima junakovo zaranjanje u prošlost. Znači, glavni akteri Aleksakisove storije jesu ljudi koji ne misle, nego mole. “Je li molitva zanimanje?” pita se pisac, i odgovara: monasima je glavno zanimanje, naročito kada ih posjete demoni. A oni dolaze u grupama, u legijama. “Znaju vas zgrabiti za genitalije prije nego što ste i primijetili da su došli”. Najpoznatija atoška molitva (a i drugdje) jest tzv. Isusova molitva, “Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešniku”, u vezi s kojom je Kršćanska sadašnjost objavila knjigu Ispovijesti ruskog hodočasnika, a Salingerova Franny u prvom dijelu knjige Franny i Zooey pokušava odgonetnuti put do te jednostavne molitve, jednako kao i ruski hodočasnik. Hilandarska biblioteka objavljuje Dobrotoljublja u kojima je podosta tekstova posvećeno i moljenju te molitve. Na ponešto od tih tekstova neki monah upućuje spomenutog hodočasnika, a Franny doslovce pada u nesvijest od gađenja pred svijetom kojemu pokušava umaći molitvom. Znate dobro koji je to svijet. To su ovi ždralovi s kojima radite, punjene ptice, kojekakvi takozvani formalisti koji u suštini nisu ni to, nego su bića sa sredine koordinatnog sustava, apsolutne i neutješne nule koje su to tim više čim viši položaj zauzimaju. E sad, kvaka je u monaha i ljudi okrenutih božjim stvarima što im je bitno maknuti se od ovih što dalje, u samoću, i tamo spašavajući svoju dušu spašavati svijet. Čovjek se nije rodio da bi lupetao s babama po raskrižjima. Taj brodolom odlično opisuje Thomas Merton u uvodu Mudrosti pustinje, kratkih pričica iz života prvih pustinjaka. Film Pavela Lungina, Ostrov, također radikalizira taj odnos između običnog mravljeg života po kombinatima za koji, ruku na srce, treba biti barem Isus da bi ga se uzdiglo do osjećaja za svetost, onako opsesivno posvećena traču i seruckanjima, te uronjenosti u Boga s druge strane, kao antipod tom prvom životu.

Poslije Krista ispunjen je aromatiziranim isparavanjem tamjana koji nastoji locirati vraga u našem jadnom životu, a on se, čini se, rado nastanjuje u sjećanjima, u sentimentu koji osjećamo prema bližnjima, i iznad svega se stavlja u jedan potpuno poslušnički odnos prema svome duhovnom mentoru i učitelju. Aleksakisovom knjigom šibaju nasuprotni vjetrovi, likovi bivših bogataša koji su zaglavili u manastiru, likovi njihovih rođaka koji ih traže, i periferija prema Bogu usmjerena života smještena u svakodnevicu sličnu našoj. U tom kolopletu, uz sve to još ispričanome kroz tri različite prizme, Vasilis Aleksakis ponajviše nastoji locirati gdje se u čovjeku nalazi njegovo mjesto tišine, ono mjesto na kojemu smo mi, unatoč zbrci oko nas, zapravo nepomični. Narator razmišlja o nepokretnosti kojom se bavio Zenon i konstatira kako su potebna stoljeća ne bi li se čovjek promijenio, da nam treba tako puno vremena da bismo došli do cilja pa ispada kao da se nismo ni pomaknuli. Jedna, ukratko, zanimljiva knjiga koja ispada iz standardne prijevodne produkcije.

Shakespeareova tajna

Bill Bryson, Shakespeare, s engleskoga prevela Milica Lukšić; Planetopija, Zagreb, 2008.

Jedan od najustaljenijih mitova o Shakespeareu jest da se o njemu ništa ne zna, drugi da se zna toliko da možemo s pouzdanjem ustvrditi ne samo da on nije napisao svoje drame nego i tko ih je napisao. George Bernard Shaw napisao je esej posvećen tom problemu, zapravo prvom njegovu dijelu. Mimo svih biografskih detalja Shaw je na sebi svojstven paradoksalan način ustvrdio kako je Shakespeare u svojim djelima ostavio fin autoportret. Nešto slično tome zaključio je i Jorge Luis Borges, kao i James Joyce. Ovaj posljednji jednom je ustvrdio, a glede drugog dijela problema zvanog Shakespeare, po kojemu on nije napisao čuvene drame, poeme i sonete, kako je to napravio jedan drugi, a ne ovaj nama znani William Shakespeare. Pogani je Irac bio sklon šali. U čemu je kvaka?

Shakespeare je došao sa sela i munjevitom brzinom osvojio London, nije imao svršenih škola, potpisi koji su ostali iza njega nisu bili ujednačena rukopisa, djeci nije omogućio školovanje, što je dostajalo da se zaključi kako iza tih remek djela stoji neka solidnije intelektualno organizirana osoba. Pomni su istraživači pronašli nekoliko tragova njegova zemna postojanja: dvaput nije platio porez (i zbog toga je bio tužen), svjedočio je na sudu (i opisan je kao “senilan”), a tu je i glasovita oporuka oko koje su se lomila koplja, gdje ni na jednom mjestu Shakespeare ne spominje pisanje kao ni bilo kakve knjige. Bill Bryson zaključuje kako to ne znači da ih nije imao, jer bi se takvom logikom također moglo zaključiti da je Shakespeare svijetom hodao bez hlača, s obzirom na to da ni njih nije spomenuo u oporuci. John Underwood u zanimljivu trileru The Shakespeare Chronicles, napisanom u manri Da Vincijeva koda, dvojbe oko tog vrlo privlačnog autorstva rješava u korist Christophera Marlowa. Američki novinar slijedi trag koji je za sobom ostavio njegov prijatelj, londonski sveučilišni profesor. Komentar na tu gungulu oko Shakespearea najbolje je komentirati samim Shakespeareom: “On je lud/To je istina/Istina, to je šteta/Šteta što je ovo istina”.

Bilo kako god, Shakespeareov otac bio je gradonačelnik Stratforda koji se u poznijim godinama iz ne baš pouzdanih razloga povukao iz javnog života (vjerojatno dugovi), a sam Shakespeare je, ako je za vjerovati prvim biografima, lutkar, konjušar, seoski učitelj, da bi jednog dana otpočeo s glumom i pisanjem. Venera i Adonis bila je prva stvar koju je napisao (“prvo čedo moje stvaralačke mašte”, kaže u posveti), i onda je, takoreći preko noći, zavladao londonskom scenom. Prvi su se neprijatelji javili rano, još dok se Shakespeareov talent tek razmahivao: Robert Green 1592. piše pamflet u kojemu ga napada kao skorojevića, vranu koja se kiti tuđim perjem, i koja ima “srce tigra”. Shakespeare je bio poslovno prilično sposoban, bio je dioničar, kupovao je nekretnine, posjedovao je u to vrijeme vrlo vrijednu kolekciju kostima – njih se moglo iznajmljivati za dobre novce. Kraj života dočekao je u rodnom Stratfordu, gdje je kupio drugu po veličini kuću u selu, plemićki grb (što je još bila želja njegova oca), a legenda zabilježena dosta godina poslije njegove smrti kaže kako je dobio vrućicu nakon pijanke s londonskim gostima među kojima je bio i pisac Ben Jonson. Shakespeare je navodno pao u jarak i navukao upalu pluća. Umro je, kako zapisuje John Mortimer u zabavnoj biografiji velikog pisca, “baš na pedeset drugi rođendan”. Legendi je bilo još nekoliko, od njih najzanimljivija jest da Shakespeare ništa nije križao, da je pisao iz prve, ako se može vjerovati njegovim glumcima. Spomenuti Jonson u svom je dnevniku zapisao kako im je rekao “da bi bilo bolje da je križao barem tisuću puta”. Čini se da nije pretjerivao s izlascima, da se nije dao smetati, pisao je u prilično visokom ritmu od dvije drame godišnje, a pritom je vjerojatno i režirao te sigurno glumio i, kao što vidimo, vješto mešetario. Bill Bryson je napisao biografiju naslonjenu na poznate dokumente o Shakespeareu i njegovu vremenu, bez improviziranja ili pretjeranog pretpostavljanja, a kada bi se tome prepustio, uvijek bi naglasio da je usred predviđanja, no da bi stvari mogle i drugačije stajati.

Prije nekoliko godina objavljene su još dvije vrijedne knjige o Shakespeareu, od vrste koju ne bi trebalo preskočiti u svom tom obilju grafomanije o avonskom labudu: knjiga danas periferiziranog Harolda Blooma Shakespeare: The Invention of the Human te knjiga zadnjih godina superpoznatog i ekstracijenjenog Stephena Greenblatta Will in the World. Brysonova je napisana u njegovu već poznatom stilu, na pragu lepršavosti, s obiljem činjenica danih lakom rukom koja ni u jednom trenutku ne opterećuje suvišnošću, bila ona akribijskog ili erudicijskog tipa. Sam Shakespeare te tajna, kao što bi rekao Greenblatt, “kako je postao Shakespeare” neobjašnjivi su. Borges je napisao kako je on bio “svatko i nitko” i kako mu je taj raspon davao snagu da se unese u svačiju kožu, a George Bernard Shaw snatrio je o tome da njegove vlastite drame nadmaše Shakespeareove. Shakespeare ostaje kao nekakva gornja granica rječitosti, ona točka kada riječi tvore svoju vlastitu glazbu na koncu koje se rasprskavaju kao verbalni vatrometi svjesni da su samo riječi, riječi, riječi.

Budući da je u nas nedavno objavljen kompletni poznati Shakespeare u prijevodu Mate Marasa, gledajte na Brysonovu biografiju i kao na mogući uvod u novo čitanje velikoga meštra.