Mrs. Salinger poslijepodne zalijeva cvijeće

*

Odeš u, recimo, dućan

dođeš do frižidera

nađeš namaz bogat

omega 3

Gledaš u uglu poklopca piše:

povoljan omjer omega 3 / omega 6

i siguran si to je to

nema druge

Na blagajni susretneš tetu Tonku

koju znaš iz osnovne škole

i ona se sjeti tebe

ti si moj učenik

i ono fakat

jesi njen

učenik

Brzo kalkuliraš koliko je godina moglo

proći otkako si otišao

ne previše da teta

Tonka ne ispadne

stara a ne

premalo

da ti se ne učini da nikad nisi odmakao

i onda se nađete na 15. I dao

bi još toliko i uzeo bi

njene teške torbe

gvozdeni kusur

kad zvoni sat

mi idemo

kući

*

Najteže u životu bilo mi je

kad sam viđao mrtve

oca prijatelja

bilo koga

Jedan se čudio zašto se u njegovoj kući

okupio toliki broj ljudi to je

pakao noćima oka nisam

sklopio

Kasnije su me upozorili na žive

da je svaki čovjek udaljen

dva telefonska poziva

Jedan informacijama

drugi čovjeku

Sjetio se

da ima mala kuća u preriji kraj ceste

u njoj sasvim običan život

vode Mr. i Mrs. Salinger

i da Mrs. Salinger

poslijepodne

zalijeva

cvijeće

*

Rekla je, pjesme su ti banalne

ti si iskompleksiran

bilo bi bolje da si

jednostavan

da su ti

pjesme

složenije, znaš, da u njima ima nešto stvarno

Rekao sam joj

jedini kurac

koji ćeš ikada imati je onaj svog

muškarca; ili ako promijeniš spol;

dr., mr. sci. ne može

ti-da-ti što nemaš

plakala je

rekla je

ti znaš što meni fali

kako bi mogao znati kad si idiot

bacala je za mnom stvari s radnog stola

ja sam se pravio da su to ruže

ne dolazi više na

ova vrata

Poslije mi je rekla

ti si pun krivnje zbog gladne djece u Indiji

zašto nešto ne napišeš o tome

Trebalo mi je trideset godina

da shvatim da ne znam

pisat. Treba mi još

trideset da naučim

živjeti s tim.

A/D pretvarači u očima dvomjesečnih sobnih fikusa i dr.

bigi

gledao sam

damanhur na televiziji

sviralo je never tear

us apart, u damanhuru su

spojili finu elektronsku opremu na

tanka stabla u šumi pored hrama

i uz analog/digital pretvarače dali su biljkama šansu

da muziciraju.

Ta divlja simfonija

iz dubine šuma natjerala me na pomisao

šta ako

bogovi

poput nas

ne razumiju tajni jezik biljaka

ako nam se posreći da netko na nas

okači neke

osjetljive instrumente

i ako i mi

jednog dana

zasviramo

dečko

tvoja blijeda put

i podšišana kosa

tvoje dlačice iznad

usne, ispod su

mog nosa. Tvoje

kosti križ su na koji

se pribijam. Tijelo ti

je hram u kojem sam

posijao sve svoje toteme

Tvoje su grudi oltari

moje hereze, tvoja su

milovanja posljednja

pomast. Tvoj stomak je

žrtveni oltar, tvoji su

poljupci hostije, tvoji su

nokti čavli, tvoje su

bradavice zvijezde repatice

i tvoja je stolica sveta.

Tvoje su oči svete,

nježne godine. Tvoja je

ljubav milost. Ti si

moj dečko, sikomora

niknula u mraku,

stablo s kojeg nisam

sišao.

“All is dream”

Merkur je ušao u ovna, pisalo je u novinama

Ono malo keša ponio sam da kupim discman,

U Dujmovači skrenuo u Brodomerkur i uzeo crveni

Spustio se u CD shop zbog novog Mercury Reva

Iako su mi rekli da je sranje

Držao sam ga u rukama važući da li da pljunem još 135 kn

Gledao me prodavač kojeg znam iz viđenja

Valjda mu je bilo pun kurac mog premišljanja kad je rekao

“Uzmi ga pa kad snimiš vrati”

Htio sam ga častit al mu se nije pilo

Kako nemam pržilicu ušao sam u prvi dućan

Nisam ima pojma da tu radi Mirjana s faksa

Koja ga je odma spržila

Njena prijateljica, a moja bivša,

rođena je u znaku Blizanaca kojim

vlada Merkur. E sad ovo je bilo nategnuto, ali 

te večeri na poslu kad sam prvi put slušao cd

Prvi stih je išao:

“I have my suspicions

when stars are in position

all will be revealed”

Kad prođu godine

U masnoj i tamnoj

ljetnoj samoći podstanarskog

potkrovlja; Vernesa plaća telefonske

razgovore; Saturn maršira

granicom između Raka i

Lava; želim joj reći;

ništa se ne sjećam, nikad

takve izlomljenosti, to je

gozba s jelima svijeta

na stolovima od tikovine

i stolnjacima od svile. I šta?

Kad prođu godine od gozbe

ostane sol; netaknuta i voda

izvan čaše, prolivena

i sad za napiti se

možeš cijediti tikovinu

(nikako svilu...)

Atwash*

Tog dana su Bugari

isprašili Želju 7:0

a mi smo sjedili

pred blindiranom

galerijom kad se

oglasio alarm

Ima nešto u tom

jadu u trenu kad

se čovjeku skupi

sve što može i

ne može krene

loše

nespavanje i

zima (i besparica)

i samoća i Tino

odlazi na piće

s valjda

najljepšom ženom

koja je tog trena

mogla kročiti nogom

na svetu bosansku

zemlju i ne

vraća se

satima

*žeđ, palestinski film

*

“...prvo stoka, onda kauboji”

Sjećam se

zujimo ko blesavi

stojimo pred

jugoslavenskom ambasadom

u Miljacki boce

sve teče samo

burek svako jutro

čeka na nas

Noćas smo spavali

negdje na novogradnji

probudili se mokri

bez karimata i

u kratkim gaćama

(...u vrećama je bilo hladno)

Poslije smo spavali na

nekim izvaljenim

vratima (nismo ih mi

razbili), ujutro Tino ide

po autogram

za mene

Jergoviću u kafiću

i ja sjedim neću

niti da ih pogledam

*

nikad ne znaš

u kojem kutu sjedi mrak

ujutro kad si sam

na kavi

i čitaš novine koje te vraćaju u djetinjstvo

o Aloisu Hitleru koji je cipelario

malog Adija i majci koja se

bacala na Adijevu

glavu

i onda se čude kako to da je imao samo jedan testis

Moj je otac pričao teške priče

ne znam zašto je bio

strašan

kaže bugarski su vojnici za okladu u prvom svjetskom ratu

sjekli trudnice da vide je li dijete

muško ili žensko

a nekad je pričao o djedu koji je jedne zime

baš pred božić

na barama s jednim ili dva metka

ubio sedam gusaka

pa je bilo mesa

i smijeha

kao kad je doteglio mog narančastog pezejca

i priznao da je u njega greškom

ulio dizel

glup

samo dopola lud, moj stari, otpola ne

sasvim svoj

a u sredini

tako-tako

onda gledamo dnevnik (ako baš dođe do večere)

pa komentiramo

utakmice

on zaspe

kad otvori oči pita za rezultata

i baš prije neki dan

kad nam je izbor tema za razgovor potpuno presušio

rekao sam

da na Aljasci ima pravoslavnih

Indijanaca

a on je sjedio šutio

kao da je slutio

snijeg na krovu

njihove bogomolje

Nenad Medelić rođen je 1976. godine u Splitu. Već u epigrafu njegove rukopisne zbirke Maledictum Sex Trivia, kao prvi paratekst poslije naslova, stoji poduži citat (u engleskom prijevodu) iz poznatog SF-romana Stanislawa Lema Solaris, koji uokviruje njezino tekstualno tkivo i upravo nameće neke interpretacijske strategije. Čini to, prije svega, hotimice ili nehotice izričući moto jedne preskriptivne poetike koju se unutar povijesti književnosti uvriježilo nazivati realističkom. Naime iako govori, između ostalog, o nekim osobinama i konzekvencama ljudskih težnji i napora za istraživanjem, otkrivanjem, kultiviranjem (na kraju krajeva, projekta koji će se u jednom trenutku “doktrinarno” uspostaviti kao prosvjetiteljstvo), a koje je postkolonijalna kritika već odavno prepoznala kao agresivan, zatirući i totalitaran model, spomenuti citat završava upravo stendalovskom konkluzijom: We don’t want Other Worlds. We want mirrors. Oboružan istaknutim načelom, možda i pomalo “vulgarnoaristotelijanski” razumijevajući koncept mimeze, Medelić kreće u ispisivanje pjesama koje se temelje na pokušaju doslovne aplikacije principa na pjesnički tekst. Naravno, ne radi se ni o čemu novom. Poetički model inauguriran u hrvatsko pjesničko polje krajem devedesetih s Gromačom, Glamuzinom, Pintarićem i ostalima, doveden možda najdalje s Bulićevih 100 komada (kojima se Medelić iskazno i svjetonazorski najviše približava), temelji se na više-manje istom sklopu pretpostavki i postupaka kao i Maledictum: neselektivnosti, narativnosti, sklonosti govornom idiomu, kolokvijalizmima i svakodnevnom izrazu, ametaforičnosti, dosjetci, reduciranošću i standardizaciji atribucija, citatnom preuzimanju popkulturnog i izvanknjiževnog materijala te ostalom itineraru “prozvane” poetike. Lijepo to ilustriraju fragmenti poput Odeš u, recimo, dućan /  dođeš do frižidera / nađeš namaz bogat / omega 3 / Gledaš u uglu poklopca piše: / povoljan omjer omega 3 / omega 6... ili Ono malo keša ponio sam da kupim discman, / U Dujmovači skrenuo u Brodomerkur i uzeo crveni / Spustio se u CD shop zbog novog Mercury Reva / Iako su mi rekli da je sranje. No iako se Medelić unutar odabrane matrice snalazi sasvim uredno, možda je premalo svjestan činjenice da svaki iskaz dan u stihovnoj formi ipak ne čini nužno poeziju (iako bi Genette, iz svoje perspektive s punim pravom, tvrdio suprotno), te da je ona famozna neselektivnost u punom smislu hinjena. Tako nailazimo i na banalne tvorbe (i čini mi se da u prvom slučaju isto nije osviješteno i mizanabimički aktivirano) poput: Rekla je, pjesme su ti banalne / ti si iskompleksiran / bilo bi bolje da si / jednostavan, ili: Ima nešto u tom / jadu u trenu kad / se čovjeku skupi / sve što može i / ne može krene / loše / nespavanje i / zima (i besparica) / i samoća. Otklon je od spomenute stvarnosnosti, očitljiv u nekoliko pjesama, uspio i predstavlja, kao u pjesmi A/D pretvarači..., dobrodošao predah. No isti je otklon na nekim drugim mjestima naprosto koban: upravo aktivacija “klasične” metafore i kontemplativne refleksivnosti p(r)okazuje najslabija mjesta rukopisa. Medelić je definitivno mogao bez nizova poput ovog: Tijelo ti / je hram u kojem sam / posijao sve svoje toteme / Tvoje su / grudi oltari / moje hereze, tvoja su / milovanja posljednja / pomast / Tvoj stomak je / žrtveni oltar, tvoji su / poljupci hostije... U svakom slučaju, zanimljivo će biti provjeriti kako će izgledati ovaj rukopis u svom finalnom, možda i otisnutom izdanju. (Marko Pogačar)