*
Odeš u, recimo, dućan
dođeš do frižidera
nađeš namaz bogat
omega 3
Gledaš u uglu poklopca piše:
povoljan omjer omega 3 / omega 6
i siguran si to je to
nema druge
Na blagajni susretneš tetu Tonku
koju znaš iz osnovne škole
i ona se sjeti tebe
ti si moj učenik
i ono fakat
jesi njen
učenik
Brzo kalkuliraš koliko je godina moglo
proći otkako si otišao
ne previše da teta
Tonka ne ispadne
stara a ne
premalo
da ti se ne učini da nikad nisi odmakao
i onda se nađete na 15. I dao
bi još toliko i uzeo bi
njene teške torbe
gvozdeni kusur
kad zvoni sat
mi idemo
kući
*
Najteže u životu bilo mi je
kad sam viđao mrtve
oca prijatelja
bilo koga
Jedan se čudio zašto se u njegovoj kući
okupio toliki broj ljudi to je
pakao noćima oka nisam
sklopio
Kasnije su me upozorili na žive
da je svaki čovjek udaljen
dva telefonska poziva
Jedan informacijama
drugi čovjeku
Sjetio se
da ima mala kuća u preriji kraj ceste
u njoj sasvim običan život
vode Mr. i Mrs. Salinger
i da Mrs. Salinger
poslijepodne
zalijeva
cvijeće
*
Rekla je, pjesme su ti banalne
ti si iskompleksiran
bilo bi bolje da si
jednostavan
da su ti
pjesme
složenije, znaš, da u njima ima nešto stvarno
Rekao sam joj
jedini kurac
koji ćeš ikada imati je onaj svog
muškarca; ili ako promijeniš spol;
dr., mr. sci. ne može
ti-da-ti što nemaš
plakala je
rekla je
ti znaš što meni fali
kako bi mogao znati kad si idiot
bacala je za mnom stvari s radnog stola
ja sam se pravio da su to ruže
ne dolazi više na
ova vrata
Poslije mi je rekla
ti si pun krivnje zbog gladne djece u Indiji
zašto nešto ne napišeš o tome
Trebalo mi je trideset godina
da shvatim da ne znam
pisat. Treba mi još
trideset da naučim
živjeti s tim.
A/D pretvarači u očima dvomjesečnih sobnih fikusa i dr.
bigi
gledao sam
damanhur na televiziji
sviralo je never tear
us apart, u damanhuru su
spojili finu elektronsku opremu na
tanka stabla u šumi pored hrama
i uz analog/digital pretvarače dali su biljkama šansu
da muziciraju.
Ta divlja simfonija
iz dubine šuma natjerala me na pomisao
šta ako
bogovi
poput nas
ne razumiju tajni jezik biljaka
ako nam se posreći da netko na nas
okači neke
osjetljive instrumente
i ako i mi
jednog dana
zasviramo
dečko
tvoja blijeda put
i podšišana kosa
tvoje dlačice iznad
usne, ispod su
mog nosa. Tvoje
kosti križ su na koji
se pribijam. Tijelo ti
je hram u kojem sam
posijao sve svoje toteme
Tvoje su grudi oltari
moje hereze, tvoja su
milovanja posljednja
pomast. Tvoj stomak je
žrtveni oltar, tvoji su
poljupci hostije, tvoji su
nokti čavli, tvoje su
bradavice zvijezde repatice
i tvoja je stolica sveta.
Tvoje su oči svete,
nježne godine. Tvoja je
ljubav milost. Ti si
moj dečko, sikomora
niknula u mraku,
stablo s kojeg nisam
sišao.
“All is dream”
Merkur je ušao u ovna, pisalo je u novinama
Ono malo keša ponio sam da kupim discman,
U Dujmovači skrenuo u Brodomerkur i uzeo crveni
Spustio se u CD shop zbog novog Mercury Reva
Iako su mi rekli da je sranje
Držao sam ga u rukama važući da li da pljunem još 135 kn
Gledao me prodavač kojeg znam iz viđenja
Valjda mu je bilo pun kurac mog premišljanja kad je rekao
“Uzmi ga pa kad snimiš vrati”
Htio sam ga častit al mu se nije pilo
Kako nemam pržilicu ušao sam u prvi dućan
Nisam ima pojma da tu radi Mirjana s faksa
Koja ga je odma spržila
Njena prijateljica, a moja bivša,
rođena je u znaku Blizanaca kojim
vlada Merkur. E sad ovo je bilo nategnuto, ali
te večeri na poslu kad sam prvi put slušao cd
Prvi stih je išao:
“I have my suspicions
when stars are in position
all will be revealed”
Kad prođu godine
U masnoj i tamnoj
ljetnoj samoći podstanarskog
potkrovlja; Vernesa plaća telefonske
razgovore; Saturn maršira
granicom između Raka i
Lava; želim joj reći;
ništa se ne sjećam, nikad
takve izlomljenosti, to je
gozba s jelima svijeta
na stolovima od tikovine
i stolnjacima od svile. I šta?
Kad prođu godine od gozbe
ostane sol; netaknuta i voda
izvan čaše, prolivena
i sad za napiti se
možeš cijediti tikovinu
(nikako svilu...)
Atwash*
Tog dana su Bugari
isprašili Želju 7:0
a mi smo sjedili
pred blindiranom
galerijom kad se
oglasio alarm
Ima nešto u tom
jadu u trenu kad
se čovjeku skupi
sve što može i
ne može krene
loše
nespavanje i
zima (i besparica)
i samoća i Tino
odlazi na piće
s valjda
najljepšom ženom
koja je tog trena
mogla kročiti nogom
na svetu bosansku
zemlju i ne
vraća se
satima
*žeđ, palestinski film
*
“...prvo stoka, onda kauboji”
Sjećam se
zujimo ko blesavi
stojimo pred
jugoslavenskom ambasadom
u Miljacki boce
sve teče samo
burek svako jutro
čeka na nas
Noćas smo spavali
negdje na novogradnji
probudili se mokri
bez karimata i
u kratkim gaćama
(...u vrećama je bilo hladno)
Poslije smo spavali na
nekim izvaljenim
vratima (nismo ih mi
razbili), ujutro Tino ide
po autogram
za mene
Jergoviću u kafiću
i ja sjedim neću
niti da ih pogledam
*
nikad ne znaš
u kojem kutu sjedi mrak
ujutro kad si sam
na kavi
i čitaš novine koje te vraćaju u djetinjstvo
o Aloisu Hitleru koji je cipelario
malog Adija i majci koja se
bacala na Adijevu
glavu
i onda se čude kako to da je imao samo jedan testis
Moj je otac pričao teške priče
ne znam zašto je bio
strašan
kaže bugarski su vojnici za okladu u prvom svjetskom ratu
sjekli trudnice da vide je li dijete
muško ili žensko
a nekad je pričao o djedu koji je jedne zime
baš pred božić
na barama s jednim ili dva metka
ubio sedam gusaka
pa je bilo mesa
i smijeha
kao kad je doteglio mog narančastog pezejca
i priznao da je u njega greškom
ulio dizel
glup
samo dopola lud, moj stari, otpola ne
sasvim svoj
a u sredini
tako-tako
onda gledamo dnevnik (ako baš dođe do večere)
pa komentiramo
utakmice
on zaspe
kad otvori oči pita za rezultata
i baš prije neki dan
kad nam je izbor tema za razgovor potpuno presušio
rekao sam
da na Aljasci ima pravoslavnih
Indijanaca
a on je sjedio šutio
kao da je slutio
snijeg na krovu
njihove bogomolje
Nenad Medelić rođen je 1976. godine u Splitu. Već u epigrafu njegove rukopisne zbirke Maledictum Sex Trivia, kao prvi paratekst poslije naslova, stoji poduži citat (u engleskom prijevodu) iz poznatog SF-romana Stanislawa Lema Solaris, koji uokviruje njezino tekstualno tkivo i upravo nameće neke interpretacijske strategije. Čini to, prije svega, hotimice ili nehotice izričući moto jedne preskriptivne poetike koju se unutar povijesti književnosti uvriježilo nazivati realističkom. Naime iako govori, između ostalog, o nekim osobinama i konzekvencama ljudskih težnji i napora za istraživanjem, otkrivanjem, kultiviranjem (na kraju krajeva, projekta koji će se u jednom trenutku “doktrinarno” uspostaviti kao prosvjetiteljstvo), a koje je postkolonijalna kritika već odavno prepoznala kao agresivan, zatirući i totalitaran model, spomenuti citat završava upravo stendalovskom konkluzijom: We don’t want Other Worlds. We want mirrors. Oboružan istaknutim načelom, možda i pomalo “vulgarnoaristotelijanski” razumijevajući koncept mimeze, Medelić kreće u ispisivanje pjesama koje se temelje na pokušaju doslovne aplikacije principa na pjesnički tekst. Naravno, ne radi se ni o čemu novom. Poetički model inauguriran u hrvatsko pjesničko polje krajem devedesetih s Gromačom, Glamuzinom, Pintarićem i ostalima, doveden možda najdalje s Bulićevih 100 komada (kojima se Medelić iskazno i svjetonazorski najviše približava), temelji se na više-manje istom sklopu pretpostavki i postupaka kao i Maledictum: neselektivnosti, narativnosti, sklonosti govornom idiomu, kolokvijalizmima i svakodnevnom izrazu, ametaforičnosti, dosjetci, reduciranošću i standardizaciji atribucija, citatnom preuzimanju popkulturnog i izvanknjiževnog materijala te ostalom itineraru “prozvane” poetike. Lijepo to ilustriraju fragmenti poput Odeš u, recimo, dućan / dođeš do frižidera / nađeš namaz bogat / omega 3 / Gledaš u uglu poklopca piše: / povoljan omjer omega 3 / omega 6... ili Ono malo keša ponio sam da kupim discman, / U Dujmovači skrenuo u Brodomerkur i uzeo crveni / Spustio se u CD shop zbog novog Mercury Reva / Iako su mi rekli da je sranje. No iako se Medelić unutar odabrane matrice snalazi sasvim uredno, možda je premalo svjestan činjenice da svaki iskaz dan u stihovnoj formi ipak ne čini nužno poeziju (iako bi Genette, iz svoje perspektive s punim pravom, tvrdio suprotno), te da je ona famozna neselektivnost u punom smislu hinjena. Tako nailazimo i na banalne tvorbe (i čini mi se da u prvom slučaju isto nije osviješteno i mizanabimički aktivirano) poput: Rekla je, pjesme su ti banalne / ti si iskompleksiran / bilo bi bolje da si / jednostavan, ili: Ima nešto u tom / jadu u trenu kad / se čovjeku skupi / sve što može i / ne može krene / loše / nespavanje i / zima (i besparica) / i samoća. Otklon je od spomenute stvarnosnosti, očitljiv u nekoliko pjesama, uspio i predstavlja, kao u pjesmi A/D pretvarači..., dobrodošao predah. No isti je otklon na nekim drugim mjestima naprosto koban: upravo aktivacija “klasične” metafore i kontemplativne refleksivnosti p(r)okazuje najslabija mjesta rukopisa. Medelić je definitivno mogao bez nizova poput ovog: Tijelo ti / je hram u kojem sam / posijao sve svoje toteme / Tvoje su / grudi oltari / moje hereze, tvoja su / milovanja posljednja / pomast / Tvoj stomak je / žrtveni oltar, tvoji su / poljupci hostije... U svakom slučaju, zanimljivo će biti provjeriti kako će izgledati ovaj rukopis u svom finalnom, možda i otisnutom izdanju. (Marko Pogačar)