Mržnja demokracije

Jacques Ranci?re

Mlada žena koja Francusku ostavlja bez daha pričom o imaginarnoj agresiji; adolescenti koji odbijaju skidati svoj veo u školi; nedostatak društvene sigurnosti; Montesquieu, Voltaire i Baudelaire koji zamjenjuju Racinea i Corneillea u tekstovima na maturi; zaposlenici koji protestiraju u korist održanja mirovinskog sustava; jedna visoka škola koja ima postupak za paralelno prihvaćanje učenika; uzlet tele-stvarnosti, vjenčanje homoseksualaca i umjetna oplodnja. Beskorisno je tražiti što je zajedničko događajima tako različite prirode. Pa ipak su nas stotine filozofa ili sociologa, politologa ili psihoanalitičara, novinara ili pisaca zatrpali tim odgovorima u knjizi za knjigom, članku za člankom, u emisiji za emisijom. Svi ti simptomi, kažu nam oni, očituju jednu te istu bolest, sve te posljedice imaju isti uzrok. Ta se bolest zove demokracija odnosno carstvo beskrajnih želja pojedinaca iz modernog, masovnog društva.

Treba, međutim, vidjeti po čemu je to prokazivanje jedinstveno. Mržnja demokracije sigurno nije neka novost. Ona je stara kao i sama demokracija zbog jednostavnog razloga: sama njezina riječ izraz je jedne mržnje. Nju su, u antičkoj Grčkoj, najprije izmislili kao uvredu oni koji su u svakom legitimnom poretku bezimene vladavine mnoštva vidjeli propast. Ona je ostala sinonim užasa svim onima koji su mislili da moć pripada onima kojima je namijenjena po rođenju ili se na nju pozivaju zbog svojih kompetencija. Demokracija predstavlja užas i danas svima onima za koje je objavljeni božanski zakon jedino legitimno utemeljenje organizacije ljudske zajednice. Nasilje te mržnje vrlo je aktualno. To nasilje nije međutim predmet ove knjige zbog jednostavnog razloga: nemam ništa zajedničko s onima koji ga šire, pa s njima nemam što ni raspravljati.

Samo je jedna demokracija dobra

Što se tiče mržnje demokracije, povijest poznaje neke oblike njezine kritike. Kritika prihvaća nečije postojanje, ali samo zato da mu odredi granice. Kritika demokracije ima dva velika povijesna oblika. Postojala je vještina aristokratskih i učenih zakonodavaca koji su htjeli pisati zakone shvaćajući demokraciju kao nepobitnu činjenicu. Obrada ustava Sjedinjenih Američkih Država klasični je primjer tog rada na postavljanju snaga i ravnoteže institucionalnih mehanizama koji bi trebali iz demokratske činjenice izvući ono najbolje što se može izvući, ali istodobno strogo čuvajući dva dobra koja se smatraju sinonimima: vladavinu najboljih i obranu vlasničkog poretka. Uspjeh te kritike je, naravno, zapravo pothranio uspjeh svojih protivnika. Mladi Marx je s lakoćom razotkrio carstvo vlasništva kao temelj republikanskog ustava. Republikanski zakonodavac nije od toga radio nikakav misterij. Ali je znao učvrstiti standard mišljenja koji još nije oslabio: zakoni i institucije formalne demokracije pojave su iza kojih i sredstva s pomoću kojih se provodi moć građanske klase. Borba protiv tih pojava postaje tada put prema “stvarnoj” demokraciji, demokraciji u kojoj slobodu i jednakost više ne predstavljaju institucije zakona i države, nego su utjelovljene u samim oblicima materijalnog života i čulnog iskustva.

Nova mržnja demokracije koja je predmet ove knjige nije dio ni jednog od ovih modela, premda kombinira elemente posuđenih i od jednog i od drugog. Svi njezini glasnogovornici žive u zemljama koje se ne proglašavaju samo demokratskim državama, nego naprosto demokracijama. Nitko se od njih ne poziva na neku stvarniju demokraciju. Svi nam govore upravo suprotno, da je demokracije već previše. Ali nijedan od njih se ne žali na institucije koje žele utjeloviti moć naroda niti žele predložiti mjere da se ta moć smanji. Mehanika institucija koja je bila strast Montesquieuovih, Madisonovih ili de Tocquevilleovih suvremenika njih ne zanima. Oni jadikuju zbog naroda i njegovih običaja, a ne zbog institucija i njihovih moći. Demokracija za njih nije oblik loše vladavine, nego kriza civilizacije koja pogađa društvo i državu. Otuda one iznenadne zamjene pozicija koje se na prvi pogled mogu učiniti nevjerojatnim. Isti kritičari koji neumorno prokazuju tu demokratsku Ameriku iz koje kao da nam dolazi sve zlo poštivanja različitosti, manjinskih prava i affirmativ actiona koji podrivaju naš republikanski univerzalizam ipak prvi plješću kada se ista Amerika hvata širenja svoje demokracije oružanim snagama po cijelom svijetu.

Dvostruki govor o demokraciji sigurno nije nov. Navikli smo slušati da je demokracija najmanje loša vladavina. Ali novi antidemokratski sentiment pruža nam formulu najproblematičnije vrste te mržnje. Demokratska vladavina, kažu nam oni, loša je kada dopusti da je pokvari demokratsko društvo koje želi da svi budu jednaki i da se poštuju sve razlike. Ta vladavina je dobra, zauzvrat, kada poziva iznemogle pojedince iz demokratskog društva na spremnost za rat koji brani civilizacijske vrijednosti, a koje zapravo pripadaju sukobu civilizacija. Nova mržnja demokracije može se tako sažeti jednostavnom tezom: samo je jedna dobra demokracija, ona koja se bori protiv katastrofe demokratske civilizacije. Stranice koje slijede pokušat će analizirati razvoj i otkriti ulog te teze. Nije riječ samo o tome da se opiše oblik današnje ideologije, nego i da se uputimo o stanju našeg svijeta i što se tu podrazumijeva pod politikom. Ta mržnja može nam pomoći da shvatimo pozitivan smisao skandala koji obuhvaća riječ demokracija i da pronađemo oštricu njezine ideje.

Od pobjedonosne do zločinačke demokracije

“Demokracija se pomalja na Srednjem istoku” – prije nekoliko mjeseci, časopis koji nosi baklju ekonomskog liberalizma pod tim je naslovom slavio uspjeh izbora u Iraku i antisirijskih manifestacija u Bejrutu. Tu pohvalu pobjedonosnoj demokraciji popratili su samo komentari koji su točnije odredili njezinu narav i granice. Ona je pobijedila, objašnjavaju nam oni najprije, unatoč protestima onih idealista za koje je demokracija vladavina samog naroda i koja se, dakle, ne može izvana uvoditi oružanim snagama. Ona je, dakle, pobijedila ako je znamo razmotriti s realističke točke gledišta, tako da odvojimo njezine praktične dobrobiti od utopije o upravljanju samog naroda. No, ta lekcija idealistima podrazumijevala je također da se bude realist do krajnjih granica. Demokracija je pobijedila, ali trebalo je znati što pobjeda znači: uvesti demokraciju nekom drugom narodu ne znači samo uvođenje dobrobiti ustavne države, izbora i slobodnog tiska. To znači uvesti i nered.

Sjećamo se izjave američkog ministra obrane o pljačkama koje su slijedile nakon pada Sadama Huseina. Donijeli smo Iračanima slobodu, kaže on pojednostavljeno, a sloboda obuhvaća i slobodu lošeg ponašanja. Ta izjava nije samo slučajna doskočica. Ona je dio jedne logike koju možemo rekonstruirati s pomoću njezinih odvojenih elemenata: upravo zato što demokracija ne predstavlja idilu vladanja naroda nad samim sobom, jer ona znači nered strasti koje žude za zadovoljenjem, demokracija se može i mora uvesti izvana oružjem neke supersile, pri čemu pod supersilom ne podrazumijevamo jednostavno državu koja raspolaže neproporcionalnom vojnom snagom, nego šire, moći da se ovlada demokratskim neredom.

Komentari koji prate ratne pohode zaduženi da propagiraju demokraciju po svijetu podsjećaju nas, dakle, na najstarije argumente koji su zazivali tako neodoljivo širenje demokracije, ali na daleko manje trijumfalan način. Oni zapravo parafraziraju analize koje su prije trideset godina bile ponuđene na Trilateralnoj konferenciji kako bi istaknuli ono što se tada nazivalo krizom demokracije.

Demokracija se pomalja iza stopa američkih vojnika, unatoč tim idealistima koji su protestirali u ime prava naroda da vlada nad samim sobom. Već prije trideset godina taj izvještaj je optuživao istu vrstu idealista, value-oriented intellectuals, koji su gajili oporbenu kulturu i podržavali eksces demokratske aktivnosti koji je podjednako fatalan za autoritet javnog mnijenja i pragmatično djelovanje policy-oriented intellectuals. Demokracija se pomalja, ali s njom i nered: pljačkaši Bagdada koji rabe novu demokratsku slobodu kako bi umnožili svoja dobra na štetu javnog vlasništva, prizivaju, na njihov pomalo primitivan način, jedan od glavnih argumenata koji je prije trideset godina utvrdio “krizu” demokracije: demokracija, kažu oni u izvještaju, označava neodoljivi porast zahtjeva koji čini pritisak na vlade, izaziva pad autoriteta, te pojedince i grupe čine nepokornima prema disciplini i žrtvama koje se traže u ime općeg dobra.

Višak demokratske vitalnosti

Tako argumenti koji podržavaju vojne kampanje koje služe svjetskom uzletu demokracije otkrivaju paradoks koji danas prikriva vladajuću uporabu te riječi. Čini se da ta demokracija ima dva protivnika. Ona se, s jedne strane, suprotstavlja jasno identificiranom neprijatelju, arbitrarnoj vladavini bez granica, koju po duhu vremena nazivamo tiranijom, diktaturom ili totalitarizmom. No, ta jasna opreka u sebi krije jednu drugu, dublju opreku. Dobra demokratska vladavina jest ona koja može ovladati zlom koje se naprosto zove demokratskim životom.

Takvu demonstraciju nalazimo uzduž i poprijeko izvještaja The Crisis of Democracy: ono što izaziva krizu demokratske vlasti nije ništa drugo doli intenzivnost demokratskog života. No, ta se intenzivnost, a potom i prijetnja, predstavlja na dva načina. S jedne se strane “demokratski život” identificirao s anarhičnim načelom koje potvrđuje moć naroda, čije su snažne posljedice Sjedinjene Države kao i druge zapadne zemlje osjetile u šezdesetim i sedamdesetim godinama: upornost borbenog osporavanja koje intervenira u sve vidove državne aktivnosti prkoseći svim načelima dobra vladanja: snazi autoriteta javnog mnijenja, znanju eksperata i vještinama pragmatičara.

Lijek za taj višak demokratske vitalnosti poznat je nesumnjivo još od Pizistrata, ako treba vjerovati Aristotelu. On se sastoji od usmjeravanja energije nemira prema drugim ciljevima koji se aktiviraju na javnoj pozornici, u njihovom usmjeravanju prema potrazi za materijalnim prosperitetom, privatnoj sreći i društvenoj svezi. Na žalost, to dobro rješenje jednako tako otkriva svoju suprotnost: umanjiti ekscesne političke energije, prikloniti se potrazi za individualnom srećom i društvenim odnosima značilo je prikloniti se vitalnosti privatnog života i oblicima društvene interakcije koji izazivaju množenje težnji i zahtjeva. I samo ovo potonje priklanjanje ima dvostruki učinak: ono građane čini nezainteresiranima za javno dobro i podriva autoritet vladajućih koji su pozvani da odgovore na tu spiralu zahtjeva koji izviru iz društva.

Suočavanje s demokratskom vitalnosti poprimilo bi tako oblik double binda koji se može lako sažeti: ili će demokratski život podrazumijevati široko i masovno sudjelovanje u raspravi o javnim stvarima, a to bi bilo loše; ili će on značiti oblik društvenog života koji energiju usmjerava prema pojedinačnim zadovoljenjima, što bi također bila loša stvar. Dakle, dobra demokracija morala bi biti oblik vladanja i društvenog života koji bi mogao ovladati dvostrukim ekscesom kolektivne aktivnosti ili povlačenja u individualnost koji su inherentni demokratskom životu.

Demokratski paradoks

To je uobičajeni oblik u kojem eksperti iskazuju demokratski paradoks: demokracija je kao oblik političkog i društvenog života carstvo ekscesa. Taj eksces označava slom demokratskog upravljanja i zato mora biti suzbijen. Do jučer je ta kvadratura kruga poticala bila stručnjaka u strukturiranju vlasti. No, ta se vrsta umijeća danas više ne cijeni. Nje su se vlastodršci zauvijek odrekli. Da demokracije postaju “neupravljive” predobro dokazuje potreba da se njima upravlja, i to je za njih dovoljna legitimacija da se pobrinu da upravo oni preuzmu vlast. No, snaga vlastodržačkog empirizma ne može uvjeriti nikoga drugog osim onih koji vladaju. Intelektualce zanima druga računica, osobito one s ovu stranu Atlantika i one u našoj zemlji koji su istodobno vrlo blizu moći, ali je ne mogu vršiti. Po njima se empirijski paradoks ne može izložiti sredstvima upravljačkog bricolagea. Oni ga vide kao posljedicu nekog izvornog nedostatka, neke perverzije u samome srcu civilizacije zadajući si zadatak traganja za njegovim načelom. Za njih je, dakle, riječ o ogoljenju dvosmislenosti tog imena, da od “demokracije” stvore ne samo zajedničko ime nekog zla, i dobra kao njegova lijeka, nego jedino ime za zlo koje nas sve kvari.

S francuskoga preveo Leonardo Kovačević.

Oprema teksta redakcijska.

Jacques Ranci?re rođen je 1940. u Alžiru. Ranih šezdesetih godina prošlog stoljeća upisuje prestižni École normale superieur gdje se vrlo rano ističe kao jedan od Althusserovih učenika  s kojim potpisuje knjigu Kako čitati Kapital (1965). Kao maoistički militant aktivni je sudionik svibanjske pariške pobune 1968. Godinu dana poslije, osnivajući novo, eksperimantalno sveučilište, Michel Foucault poziva Ranci?rea da se pridruži novoosnovanom odsjeku za filozofiju Sveučilišta Paris–Vincennes (danas je to Sveučilište Pariz VIII u Saint Denisu). Danas je Jacques Ranci?re počasni profesor na istom sveučilištu. Nakon raskida s Althusserom (La leçon d’Althusser, 1971), Ranci?re se posvećuje istraživanju radničkih pokreta i 19. stoljeću (La nuit des prolétaires, 1981), teoriji emancipacije (Le maître ignorant: cinq leçons sur émancipation intelectuelle, 1981), političkoj teoriji (Aux bords du politique, 1991, La Mésentent, 1995), a, osobito posljednjih desetak godina, estetici (La parole muette: essai sur les contradictions de la littérature, 1998; Le partage du sensible, 2000; La fable cinématographique, 2001; Malaise dans l’esthétique, 2004).