Mušica

Timova je veza bila pri kraju, a Mušica je već neko vrijeme bila sama. Kod kuće je primala muškarce, sto eura na sat. Tako ju je upoznao. Bila je njegov tip: u ranim dvadesetima, dosta korpulentna, miješane krvi. Bila je izbirljiva i rekla je da muškarce ne prima često, da joj mora biti lijepo. Od trećeg joj je puta donosio cvijeće.

Njihova se igra uglavnom odvijala ispod tuša. Tada bi on stajao pod mlazom vode, ona bi bila na koljenima – francuski sve do kraja. Iz njezinih je priča zaključio da je i s drugim muškarcima odlazila pod tuš, držala je do higijene. Ali on je bio jedini s kojim je jednog poslijepodneva otišla u šetnju po luci. Prolazili su pokraj brodova držeći se za ruke nekoliko minuta. Jednom su također otišli na vožnju autom, samo tako, pričajući o svemu i svačemu. O mnogočemu su imali isto mišljenje: o kišovitu smrdljivom ljetu, besposlenim strancima, bračnoj vjernosti. Rekla je da će prestati s tim poslom kad bude u vezi. Rekla je to kao da mu je dala mig, sviđala im se pomisao da bi mogli biti zajedno.

Stvari su se promijenile kad su se susreli u kinu – jednog petka navečer, bila je gužva. Tim je bio sa svojom djevojkom, Mušica s čovjekom čija je vanjština odavala da je riječ o strancu. Kad ju je spazio u foajeu, Tim se pretvarao da je ne vidi.

Za sljedećeg susreta zapodjenula je razgovor o tome. Htjela je znati zašto se tako ponašao, zar je ona zrak?

– Tako – rekao je. – Zar to nije nepisano pravilo? Nekakva šifra?

– Šifra? – upitala je. – Zar ovo među nama ima kakve veze sa šiframa?

Nije više htio doticati tu temu, ali kasnije su se ipak vratili na nju. Ona je rekla da je to bio njezin rođak koji je došao iz inozemstva na nekoliko tjedana.

Nakon toga Tim se tri tjedna uopće nije javljao. Kad je opet otišao k njoj, zaboravio je ponijeti cvijeće. Mušica mu je ispričala da joj je u posljednje vrijeme teško, razmišljala je o tome da prestane. Pustio ju je da govori, nije reagirao s odobravanjem.

Kad je nekoliko dana poslije ponovo došao k njoj, kazala je – Presjekla sam gordijski čvor. – Odjavila je stan u kojemu radi, mora se iseliti za tjedan i pol. Dogovorili su se da će je Tim posjetiti posljednjeg radnog dana. Trebao je biti njezina zadnja mušterija.

Kad je toga dana stajao ispred njezinih vrata i pozvonio, imao je osjećaj da stvari baš i nisu trebale krenuti tim putem. Imao je osjećaj da su, unatoč svemu, imali nekakvu zajedničku budućnost. Šansu. Možda malu, ali ipak.

Kad je otvorila vrata, Mušica je najprije rekla da su joj već zatvorili vodu. Zatim je zanijemjela kao da nije bila sigurna što bi drugo trebala kazati.

– Baš strašno – rekao je, ali misli su mu bile kod nje, kod tijela koje je sada stajalo ispred njega – mlado, punašno tijelo u crvenom kućnom ogrtaču. Ušao je u usko predsoblje i položio ruže na bicikl koji je bio naslonjen na zid. Zatvorila je vrata za njim – prolaz je bio uzak, mogla je proći samo ako se provuče pokraj njegova tijela.

– Dođi – izustio je. – Ne daj da te zbedira vodovod. – Stisnuo ju je uz sebe. Zatvorio je oči, osjećao je njezino tijelo, grubu tkaninu njezina kućnog ogrtača. Njušio je njezin miris i pokušavao ga upamtiti – tako su stajali neko vrijeme. Potom se uspela malim drvenim stubama, a nekoliko koraka ispred njega ljuljala se njezina pozamašna stražnjica. Morao je dodirnuti tu stražnjicu, ali je smatrao primjerenim da to još nakratko odgodi.

Kad su se uspeli na gornji kat, pogledala ga je kao da ga želi prozreti. U njezinim očima nazirali su se tragovi smeđe boje, nisu bile tako zelene kao što mu je ostalo u sjećanju. Niti to nije želio zaboraviti: točnu boju, maskaru, eyeliner koji je na gornji kapak nanijela deblje nego na donji.

Iznova je počela o vodi, ispričavala se. – Pa zar je to način? – kazala je. – Odlazim tek sutra. Kako im je uopće palo na pamet da je zatvore? Sada ti ne mogu ponuditi ni kavu, imam samo odčepljenu kolu. – Prtljala je po svojim crnim kovrčama, doimala se kao da to shvaća vrlo ozbiljno.

– Onda mi daj kolu – rekao je.

I dalje je stajala ondje, s kovrčom omotanom oko prstiju.

– Kola je sasvim u redu – ponovio je.

Dok je bila zaposlena u kuhinji, on je skinuo jaknu i sjeo na kauč. U kutu su se nalazile prazne kutije, inače se sve doimalo kao i obično; na televizoru je bio Discovery Channel, a niski je stolić bio pretrpan ženskim časopisima i otvorenim kutijama s keksima. I posvuda su gorjele čajne svjećice – bilo ih je više od pedeset, izračunao je jednom i ispuhao ih za nju kad su jednom zajedno napustili stan.

Izuo je cipele i skinuo hlače, razodijevao se sve dok nije ostao samo u boksericma. Ušavši u sobu i noseći dvije kole i dvije krafne, Mušica je kazala – Još ništa nisam spakirala, nisam htjela da nam bude neudobno. Ali nisam znala kud bih s kutijama. – Sjela je pokraj njega, kućni ogrtač joj se rastvorio, a njezina se topla noga naslonila uz njegovu. – Živjeli – rekla je, pa su se kucnuli čašama.

Nakon što su ispili nekoliko gutljaja, rekla je:

– Shvaćaš da se ne možemo tuširati.

– Pa onda možemo odmah otići u tvoju spavaću sobu – kazao je.

– Nećeš se razočarati? – odvratila je. – Nisam se čak ni uspjela osvježiti na sudoperu. Ni zube nisam stigla oprati.

– Ali zato ti odišeš svježinom – rekao je i gurnuo nos pod njezino pazuho kako bi joj pokazao da ne govori tek tako. Nekoliko je puta duboko udahnuo, odgurnuo njezin kućni ogrtač i polizao kratko obrijane dlačice. Ona je podigla ruku uvis kako bi joj se lakše mogao približiti, kao da mu je htjela ugoditi. – Vidiš – rekao je kad se ponovo uspravio. – Svježe.

– Žao mi je – kazala je. – Stvarno mi je jako žao, ali tako to neće ići. Htjela sam te nazvati, ali nisam mogla pronaći tvoj broj. Danas mi ne moraš platiti, to ti je valjda jasno.

– Misliš reći...? – rekao je. Potom se pribrao. – Ima dosta drugih stvari koje možemo raditi. Pušiti. Možeš mi popušiti.

Uzela je gutljaj kole i odmahnula glavom. – I što kad završim s tim? Ne mogu ni usta isprati. A ti se ne možeš oprati prije nego se vratiš svojoj curi.

– Sad ne idem curi – rekao je. – Moram se vratiti na posao.

– Baš zato – kazala je. – To tako ne ide!

Gledali su televiziju. Bile su reklame, a potom nastavak emisije – nekoliko frendova na pustoj, sušnoj ravnici, a u daljini vreba hijena. Neko vrijeme ništa se nije događalo. Mušica je milovala unutarnji dio njegova bedra, nježno, nešto nalik škakljanju, dok joj se ruka najzad nije smirila na njegovim križima. Tamo je i ostala. Nasmiješio joj se nekoliko puta kad je nakratko pogledao u njezinu smjeru.

– Legnimo na krevet – rekao je.

– Na krevet? – upitala je.

– Pa da.

– Zar to nije neka vrsta mučenja?

– Pa i sjedenje ovdje je mučenje.

Ustala je, doimalo se kao da u to ulaže silan napor. Jedan joj je prst lebdio iznad gumba za gašenje televizora. Iznova ga je pogledala upitno slegnuvši ramena. Zatim je ugasila televizor. – Ne znam – reče.

– Možemo otići i u tuš – kazao je.

– Nema vode. Zar si zaboravio?

– U svakom slučaju možemo provjeriti.

U njezinoj je kupaonici kao i uvijek bilo polumračno. Nije bilo žaluzina ili čega sličnog – jedino je prozorsko staklo bilo oblijepljeno neprozirnom plastičnom folijom, trebalo se samo nadati da nitko ne može gledati unutra. Za razliku od inače, nije gorjela nijedna čajna svjećica.

Pogledala ga je, pozorno, morao se naprezati da u polumraku prati njezin pogled. – To želiš, ne? – rekla je. Izbacila je jezik i pretvarala se kao da nešto liže, kao da nešto siše. Zatim se nasmijala. – Zar sumnjaš da je zatvorena? Misliš da te Mušica zafrkava? – Razgrnula je zastor pa u kućnom ogrtaču stala pod prskalicu tuša. Nekoliko puta odvrnula je slavinu – najprije toplu, zatim hladnu. Vode nije bilo, nije iscurila niti kap.

– Vidiš? – reče. – Vidiš li? – No, ipak se pretvarala kao da uživa pod mlazom vode. Kućni ogrtač joj se rastvorio dok je lice usmjerila prema zamišljenu mlazu. Sklopila je oči, pretvarala se kao da si vodom pere lice. Podigla je ruku kao da želi oprati pazuho. Potom je s drugom rukom učinila isto. Iznova ga je pogledala. – Hoćeš da ga stavim u usta? – reče.

Spustila se na koljena učinivši istu majstoriju kao maloprije: isplazila je jezik i lizala nešto imaginarno. Dok je bila zaposlena time, obima je rukama obuhvatila grudi uhvativši bradavice palcem i kažiprstom. Zatim se pretvarala da nešto guta, s pohlepnim izrazom lica. Na trenutak se doimalo kao da se mora oporaviti, potom se s mukom uspravila.

Zavrnula je slavine, zatvorila kućni ogrtač i izašla iz tuša. – Kraj predstave – reče. Prošla je pokraj njega kako bi povukla uže prekidača. Još je nekoliko trenutaka bio mrak, svjetiljka se nije odmah upalila. Potom je zatitrala nekoliko puta i upalilo se zasljepljujuće neonsko svjetlo.

Tim tu kupaonicu nikad prije nije vidio na taj način. Činilo se kao da je more svjetlosti nešto ispralo – nešto što je oduvijek bilo ondje i što je odjednom nestalo. Bijele pločice su se sjajile, sudeći po izgledu, stan se čistio. Unatoč tome, sasvim na dnu uhvatila se žuta naslaga. Vjerojatno kamenac ili neka druga prljavština koju je nakon duljeg vremena gotovo nemoguće odstraniti. Pokraj odvoda bila je smežurana kuglica sapunice s dugom, crnom kosom. Nekoliko boca kreme za tuširanje i šampona nalazilo se u kutu u dnu tuša. Na jednoj od bočica pisalo je: plavocrno. Na drugoj: suhoj kosi daje volumen.

Prostorija se doimala malom, manjom negoli mu je ostala u sjećanju. Bilo mu je teško zamisliti da je u njoj stajalo dvoje ljudi, i bilo je sasvim nemoguće da se to dvoje ljudi moglo slobodno kretati i izvoditi kojekakve majstorije. Timu se činilo da je tuš-kabina dostatna samo za njega.

Osvrnuo se prema mjestu na kojemu je još maločas stajala Mušica i palila svjetlo. Namjeravao joj je kazati nešto o njegovim trenutnim spoznajama, o onome o čemu je razmišljao u tom trenutku. Ali Mušica je već napustila kupaonicu, nije ju čuo kad je izašla.

S nizozemskoga prevela Gioia-Ana Ulrich

Ton Rozeman rođen je 1968. u Den Haagu. Diplomirao je nizozemski i završio četverogodišnji studij na visokoj školi za pisce ‘t Colofon, na kojoj sada predaje pisanje proze. Debitirao je 2001. zbirkom kratkih priča Intiemer dan seks, za koju je 2003. nagrađen stipendijom Charlotte Köhler. Godine 2004. objavio je zbirku kratkih priča Misschien maar beter ook, koja je nominirana za književne nagrade AKO i Libris. Veliki je zagovornik kratke priče kao književne forme, a njegove su priče fragmenti iz ljudskih života i uglavnom se bave međuljudskim odnosima. U rujnu 2007. mu izlazi novela Nu gaat het gebeuren. Trenutačno radi na novoj zbirci priča Voorbij een zeker punt.