Na zaobilaznici

Pretpostavljam da je riječ o tome da se nešto učini bez razmišljanja. Ali nije to bilo ništa. Svatko bi tako postupio.

Vraćali smo se u Belfast; bili smo u Omaghu ili Enniskillenu, možda kod Annine tete. Ali to nije važno. Bilo je to početkom sedamdesetih, a to jest važno. Nedugo nakon Krvavog Petka – devetero mrtvih, Bog zna koliko ranjenih – na čemu smo mogli zahvaliti prijateljima ekstremistima iz IRA-e. Tako da su svi bili blago napeti.

Mračilo se. Nisam bio iskusan vozač, a osjećao sam se kao obiteljski čovjek, s Anne na mjestu suvozača i dvoje djece straga, kao da smo ispali sa slike Normana Rockwella. Pojas nije bio obavezan, ali mi smo bili onaj tip ljudi koji se vežu u autu. Zvek, škljoc, prije svake vožnje – sjećate se? Razmišljam što moramo učiniti prije nego što se opustimo – spremiti djecu u krevet – svega se toga živo sjećam, onako kako se sjećate onoga što je bilo neposredno prije sudara. Ispričati im priču, možda. Bili su u dobi za priče – malena Kate svakako; u to je vrijeme pazila na svaku riječ. Pobunila bi se na svako odstupanje. Sean je samo brbljao. Osim toga, radio je bio uključen i obavještavali su da na nekim mjestima ima mnogo naoružanih lojalista, da zaustavljaju i pretražuju ljude.

I tako se penjem na zaobilaznicu, onu na kraju Grosvenor Roada, tamo gdje je nekad bio stadion, kadli – momak stopira, da ga netko poveze prije nego što skrene na autocestu. Odnekud bane mali čopor lojalista, njih pet-šest, u odorama. Pa priđu onom momku koji stopira, razgovaraju s njim. Četvrti sam ili peti u redu za ubacivanje na zaobilaznicu i držim na oku i automobile koji nailaze glavnim trakom i lojaliste. S njima se nikad ne zna. Jedan od njih, s crnim šalom, izvukao je čekić, onaj s račvastim krajem, za vađenje čavala. Pa udri autostopera posred lica. I udara ga, i udara. Navalili su na njega svom snagom – čizmama, čekićem, čim god su stigli. Ispred nas su sada samo dva automobila, bježe punim gasom, kao vjetar; ne žele znati. A Anne vrišti: jesi li vidio to? Rukama zaklanja lice. Nagazim do kraja, turiram, i prije nego što sam svjestan što činim, vozim po pješačkoj stazi ravno na lojaliste. Razbježe se. I smiju se – toga ću se uvijek sjećati – dave se od smijeha, posebno tip s crnim šalom, onaj s čekićem. Učinio sam to prije nego što sam uopće bio svjestan što činim. Ali kao da smo to već prije uvježbali. Anne skida sigurnosni pojas, naginje se i otvara stražnja vrata. Ja izlazim i bacam nesretnika na pod između prednjih i stražnjih sjedala. Pri svijesti je, ali ne sasvim pri sebi. Krv curi na sve strane. Krvari na jedno oko i prska po stropu. Mala Kate plače, jer zna da nešto bogme nije u redu. Lojalisti ne znaju što bi, osim da se i dalje smiju. Možda misle da sam policajac ili tako nešto. Vojnik, možda. Kako god, ja se samo želim maknuti odande. Vozim natrag prema zaobilaznici i nastojim da pritom ne udarim ni u što. Imam jelenju kožu za brisanje vjetrobrana, i Anne sada kleči na svom sjedalu, nagnuta nad momka, stavlja mu krpu na lice ne bi li zaustavila krv koja šiklja na sve strane. Imam sreće, jer nesvjesno skrećem na izlaz za Kraljevsku bolnicu. Momak svako malo gubi svijest, a ja vičem Anne: Drži ga budnim, drži ga budnim. A ona njemu viče: Što se dogodilo? Što je bilo? Djeca sad plaču, oboje, deru se iz petnih žila. A on kaže da je samo stopirao da se vrati kući u Lurgan, i kad su ga pitali je li republikanac – prije nego što sam im stigao dati jebeni odgovor, već sam bio na zemlji. Anne kaže: Drži to tu, drži to. Da zaustaviš krvarenje. A on se svako malo ruši, ali ne prestaje govoriti. Ne razumije. Maloprije se pokušavao vratiti kući. Kaže, najbolje je u svemu tome što sam prezbiterijanac. Ja se na to nasmijem, pogledavajući preko ramena. Prezbiterijanac? I njemu je smiješno. Isuse. Tada se sruši na leđa, otvorenih usta, a krv u njima čini se crnom pod uličnom rasvjetom. Počinje se trzati i gubi svijest. Anne ga pridiže i pokušava ga poduprijeti, drži mu krpu na rani – na rupi između njegovog uha i oka, velikoj poput novčića od deset penija. Ponovo se osvijestio, viče: Mrtav sam, ubili su me. Te pizde su me ubile. Ja za to vrijeme vozim pogrešnom stranom ceste, dok ležim na trubi. Jebemu, mičite mi se s puta – svi misle da sam poludio. Ipak, napokon se domognemo bolnice, a njega preuzme osoblje.

Tek me tada počne obuzimati bijes. Pokušavam ostaviti svoje ime i adresu, ali liječnici i sestre ne žele ni čuti. Tamo je britanski vojnik s puškom, ni njega ne zanima. Upravo sam bio svjedok pokušaja ubojstva, a nitko ne želi ništa znati. Anne nosi Seana i vuče Kate za ruku. Hajde, idemo. Već me vidi kako svjedočim na sudu, oči u oči s lojalističkom paravojskom na drugoj strani sudnice. Znamo ti registarski broj, znamo ti cijelu obitelj.

Na djeci to nije ostavilo traga. Sean se uopće ničega ne sjeća – bio je premalen – ali malena Kate se sjeća. Još je dugo bila jako prestrašena i plaha.

Kako god bilo, takav je bio Belfast u to vrijeme.

Ali dva mjeseca nakon toga, u Belfast Telegraphu objavljeno je dugačko pismo. Momak je otpušten iz bolnice i htio je zahvaliti obitelji dobrih Samaritanaca koja mu je pomogla te večeri na zaobilaznici. Zar to nije bilo lijepo od njega? Da ispriča priču.

S engleskoga prevela Snježana Husić

Bernard MacLaverty rođen je u Belfastu, gdje je živio do 1975., kad se seli u Škotsku. Nakon što je neko vrijeme živio u Edinburghu i na otoku Islayu, preselio se u Glasgow, gdje živi danas. Član je irske Aosdane i gostujući je pisac/profesor na sveučilištima u Strathclydeu i Aberdeenu. Objavio je pet zbirki kratkih priča i četiri romana (Lamb, 1980.; Cal, 1983.; Grace Notes, 1997.; i The Anatomy School 2001.). Po romanima Lamb i Cal snimljeni su filmovi za koje je napisao scenarij, a svoju prozu preradio je i za radio, televiziju i film. Godine 1997. roman Grace Notes Saltire Society proglasio je škotskom knjigom godine, a nominirana je i za brojne druge nagrade, uključujući i prestižne nagrade Booker i Whitbread. Njegove zbirke kratkih priča su Secrets & Other Stories (1977.); A Time to Dance & Other Stories (1982.); The Great Profundo & Other Stories (1987.); Walking the Dog & Other Stories (1994.), i posljednja Matters of Life & Death (2006.). Godine 2003. napisao je i režirao kratki film Bye-Child po pjesmi Seamusa Heaneya, koji je nominiran za Baftu u kategoriji najboljeg kratkog filma, a dobio je škotsku Baftu za najbolji redateljski prvijenac.