1.7.2004.

Fedor Kritovac  

Neboder – spomenik nečijeg uspjeha

arhitektura - urbanizam

Diskurz o zagrebačkim neboderima obuzet je stereotipima pojavnosti i poimanja nebodera, pa horizont prostorne zbilje manje zakrivaju građevine same – od pitanja na koja one upućuju. Nedavni skup u Zagrebu o neboderima u Europi (zašto ne i u Aziji, Africi, Latinskoj Americi...?) nadogradio je pitanja i odgovore.

Imenovanje

Osim što je visina njegova glavna značajka, neboder se imenuje. Naziva se prema građevno-tipološkim odrednicama, prema namjeni, funkciji, projektantima, investitorima, vlasnicima, korisnicima i oznakama suvremenosti. Čiji je, koji ili kakav neboder kaže se izravno, s posebnim identifikacijama, metaforički (obično je jedan među prizemnicama i nižim katnicama pa je dovoljno reći neboder, ili je to npr. Loewyjev neboder, drveni neboder, Zagrepčanka, ZagrebTower, svojedobne Rakete, Trešnjevačka ljepotica, Cibona, itd.).

Imenovanja se oslanjaju na tradiciju identificiranja građevina u arhitekturi i povijesti umjetnosti, na spontanost i prihvaćanje kolokvijalnog označavanja i prepoznavanja i usmjerenu medijsku tvorbu popularnosti. Imenovani neboderi (kao i druge građevine i prostori) stvaraju i otkrivaju simboličku artikulaciju urbanog tkiva grada, tumačeći pojavnosti i stanja pojedinih primjera i njihova konteksta.

Vertikale

Rado korištena i gotovo presudna metafora za nebodere u arhitektonskim i urbanističkim krugovima je – vertikala. Vertikalama je u (još uobičajenom) planersko-projektantskom pristupu dano uvaženo mjesto u prostornom kontrapunktu, morfološkoj i strukturalnoj kompoziciji, Gestaltu, Townscapeu.

S horizontalama (niža, rasprostrta, po visini umjerena gradnja) vertikale trebaju biti u ravnoteži, s dopuštenjem ili pozivom da se pritom na utvrđenim mjestima i pravcima pojedinačno ili skupno ističu. Da se ta zadaća, barem u okviru plana i projekta ostvari, smatra se (tradicionalno) zadaćom arhitekata i urbanista. U Zagrebu su gotovo sva starija novozagrebačka naselja u tome ogledno područje. Kao dovršeni ili nedovršeni akcenti soliterni neboderi, većinom stambeni, bili su rasuti gradom (Držićeva, Sigečica, Ferenščica, Budakova, Heinzelova, Maksimirska, Jordanovac, Zapruđe, Siget, Sopot, Trnsko, Selska, Dubrava, itd.) već sredinom dvadesetog stoljeća.

Vertikale se, kad nisu izolirane, raspoređuju u razne multiplicirane jednolike ili raznolike formacije (katkad s ozbiljnošću postrojbe na paradnom poligonu, npr. preko puta Zagrebačkog velesajma ili na Prisavlju). Drugdje one (kao avenija nebodera) pronose panoramski efekt s tla ili iz zraka – u naravi, na maketi, u kompjutorskoj simulaciji.

Isticanje vertikala (kao bitne metafore za nebodere), smatra se nadalje, treba biti kontrolirano; vertikale ne bi bile ni previsoke, preniske, preuske, preširoke. Prihvaćajući i podajući poglede, vertikale ne smiju zasmetati svojim položajem, spriječiti visoko vrednovane vizure. Ne smiju se nametati, zaklanjati ili otkrivati položaj. (Ovdje se treba prisjetiti da su u polemikama o degradaciji jadranske obale sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća u prvom planu bili neboderski hoteli, a ne kao danas apartmanske naseobine.) Iznimke u očekivanoj prostornoj dispoziciji su vertikale kojim je dopušten ili zadan značaj eksperimenta (koliko snažna, neobična smije biti dotična vertikala...).

Uvjerljivost graditeljskih vertikala poništavaju projektantske koncepcije bliske organicizmu, dekonstrukciji, programiranoj ili slučajnoj nepredvidivosti. Također i transformabilne varijacije (izobličuje se npr. tijelo/vertikala podržano pogonom zraka u svom prostornom plesu – kao rekvizit zabave ili promotivnog uprizorenja). Virtualno i mehanički transformiramo vertikale u horizontale (i obratno). Vertikale nove generacije gube značaj prostornih konstanti.

Simbolički značaj vertikala i dodatno je ishođen; vertikale će se tada vrednovati prema zadanom ili postignutom značenju u kontekstu (paradigmatično je bilo odmjeravanje nebodera prema crkvenim tornjevima). Iako bi kognitivna i perceptivna protuteža, zrcalo nadzemnim vertikalama i horizontalama mogle biti one podzemne – zamišljene i ostvarene djelomično kao podrumske ekstenzije tih istih vertikala (tzv. minus etaže namijenjene za garaže, skladišta, pogonske instalacije i skloništa) – doista zagrebačkom podzemlju (bez navodnika) ne manjka identiteta i privlačnosti (kao što se naslutilo iz najavljenog provoda Nove godine u tunelu ispod Griča).

Svođenje nebodera na konstante kompozicijskih igara u euklidskom prostoru doprinos je redukciji urbanog razgovora. Istovremeno, metaforički i hermetičan govor o vertikalama pogodan je za zastupanje i postizanje sasvim određenih interesa. U vrijeme održivog razvitka održava se i reciklirana zastarjelost atribuiranja i vrednovanja prostora.

Tehnika

Vrednovanje zgrada i davanje naziva zgradama proizlazi i iz njihova tehničkog ustrojstva. Neboder kao inženjerska inovacija ili high tech apsolvirana tehnologija, automatski se smatra vrsnom gradnjom. Tehnološka avangardnost, uključujući i programirano trajanje/iskorištavanje ili tehničko osuvremenjivanje i nadomještanje građevine također može biti zaštitni znak nebodera. U tom pogledu neboder je još uvijek konceptualno uporište moderne.

Tehnička dimenzija nije osobito na cijeni u ovdašnjoj neboderskoj gradnji.

Polovinom prošlog stoljeća ambicija je bila svladati tehnologiju ovješene fasade (Ferimport, Ilički neboder). Šezdesetih, sedamdesetih godina neboderi su pokazatelj građevinske racionalizacije i kalkulacije. Solarna, komunikacijska i regulacijska tehnologija uglavnom je dosad mimoišla zagrebačku visokogradnju. Tehničko-inženjerski energetski i ekološki aspekti gradnje u javnosti se rijetko podcrtavaju: uz najavljeni neboder Erste Steiermaerkische u Vukovarskoj, planirani su i neboderski fragmenti zelenih krovova u Lučićevoj ulici. Indiferencija za graditeljsku tehniku očituje se i u iskazanom pomanjkanju zanimanja za nevjerojatnu brzu i urednu gradnju (barem koliko je zapaziti iz očišta prolaznika) Hoto nebodera na Savskoj cesti. Prema komentarima, ovaj se neboder poima kao dopremljen, a ne sagrađen.

Između udivljenja i zebnje

Nije li imenovanjem, mjerenjem i koordinatama nebodera, govorom o silueti, gabaritima, nadzemlju, pročeljima, rečeno zapravo sve o njima i o gradu oko njih? O ideji (viziji, misiji...), zamišljaju, sadržaju, proceduri; o scenarijima korištenja, upravljanja, održavanja; o programiranoj ili očekivanoj trajnosti građevine; o uklanjanju; o plusevima i minusima postojanja i djelovanja (life-cycle) nebodera i njegovim djelovanjem na okoliš. Dostaju li suha urbanistička određenja o području mješovite izgradnje, poslovnom sadržaju, poslovnom tornju, kompjuterski renderinzi u novinskim i internetskim oglasnicima, i na velikoformatnim panoima...

Zanimanje za nebodere – i nakon zagrebačkog međunarodnog svibanjskog foruma – podređeno je medijskim oscilacijama novosti, iznenađenja i skandala (ali i odustajanju od dobre senzacije, proslave). Nakon prošlogodišnjih javnih rasprava o detaljnim urbanističkim planovima – s isforsirano interpoliranim neboderima (Savska, Lučićeva) – javnosti nisu predstavljeni analitički rezultati s održanih rasprava. Također je ostalo nepoznato što su (ili nisu) rekli bliži i dalji susjedi kao neposredno zainteresirane strane. Pogotovo oni koji su se zatekli kao strano tijelo na otvorenom gradilištu, zatočeni u džepu gradilišta – stanari bivše Plitvičke ulice koji podno budućih nebodera suše rublje, toče vodu iz preostale gradske pumpe (promatrajući u dvorištu s drvarnicama rascvjetale ostatke trnjanskih voćki)… Scenografija fiktivnih rudimenata, skvoterska parafraza, nerješiv pravni spor, socijalni reality show?

Već kod predstavljanja prostornog plana Vrbik/Lučićeva zbrisano je zbiljsko za račun najavljenog i očekivanog. U planerskoj urbanističkoj prethodnici nestaje dio čitave ulice (Plitvičke), kao da se sve dotada nije protezala ravnopravno s Lučićevom, zatvarajući s Humboldtovom (Kupskom) stari trnjanski sklop. Brisanje zbilje u očekivanju nadolazeće realnosti nebodera tu je najizraženije.

Prepoznatljivost mjesta

U prošlom stoljeću kod izabiranja naziva za zagrebačke nebodere ima simpatija i udivljenja, danas takvo raspoloženje zamjenjuje opravdavačka indiferencija (kao: nemamo ništa protiv nebodera kao takvih, može biti ovdje i ondje i neboder, ovakav ili onakav, ne previše ružan). Prema najavljenim i neboderima započete gradnje ipak ne manjka iskaza zebnje, nespokojstva i protivljenja u očekivanju različitih nepovoljnih smetnji u okolišu. Predostrožnost je dobrodošla – pogotovo kad joj prethodi nedostatna ili zamagljena informacija.

Pretpostavke predostrožnosti počivaju na pretpostavci da će građevina biti odmah u punom pogonu (što bi značilo da ona neće stajati prazna, donekle korištena, prenamijenjena). Strahovanja i prigovori od djelovanja građevine na okoliš smješteni su pretežno izvan (tradicionalne) brige o arhitekturi i prostornom uređenju, kad se prvenstveno brine o morfologiji izgradnje (volumeni, ritmovi, ravnoteže, akcenti, opiranje kontaminacijama ružnoćom i kičem, itd).

U Zagrebu će se programskim uvjetima (u nemiru od svojeglavog postmodernizma, dvoraca, tajkunara i Disneylanda, a i straćara, općenito oblikovne patologije, zatražiti da korpusi i pročelja nebodera ne budu ekscentrični, nejasni i sl., već da budu skladni, decentni, proporcionalni i u sigurnom duhu zagrebačkog modernističkog kontinuiteta (makar će se isto tako prigovarati neoriginalnosti, banalnosti građevina).

Što je zapravo s terenom (zbiljski, katastarski, uknjižbeno) predviđenom ili namijenjenom za nebodersku gradnju? Nije li ipak najbolje pouzdati se u urbane legende? Kako se ne gradi više samo na “čistom” terenu (gdje ničeg izgrađenog nije ni bilo), je li čas da se i neboderi ruše i da se na istom mjestu grade drugi, treći, četvrti...?

Javno kao fraza

Uključenost javnih namjena (javne i društvene (?) namjene, kako se to formulira u Generalnom urbanističkom planu grada Zagreba) u česticu neboderske nekretnine nezaobilazno je pitanje. Kako se po urbanističkom planu (i dozvoli) tako označeni, pretpostavljeni i izvedeni prostori u zgradi i oko nje ostvaruju u naravi posebno je pitanje. Ulazi li se u neboder samo s osobnim dokumentima, s propusnicom i bedžom, ili je pretpostavljena javna pristupačnost neupitna? Što ako za predviđene javne namjene u zgradi nema ni privatnih ni javnih interesa, niti novca (praksa pokazuje da pitanje nije samo hipotetsko).

Ilički neboder sjajan je primjer ne samo djelomične nego potpune (kraj 2003., početak 2004. godine) isključenosti građevine iz življenja grada. U napuštenosti, dugovječnom očekivanju svoje metamorfoze, taj (još zaista samo po općoj tipologiji) neboder nije u tom međuvremenu čak ni poželjno velikoformatno oglasno mjesto – oblijepljen je jedino nekadašnji ulazni prostor u zgradu. Kamoli da je sudionik u prigodnoj prostornoj atrakciji grada: ovo je usamljeno potpuno mračno zdanje prebivalo tek u novogodišnjoj scenografiji Jelačićeva trga posljednjih godina. Privatno pravo zapuštanja nadvladalo je ovdje javnu sferu.

Anestezija i amnezija. Fantazije i scenariji.

Sudeći po dosadašnjim primjerima – za zagrebačke je nebodere nastupila svojevrsna anestezija i amnezija. Anestezija – kao naznaka isključenja i posustajanja osjetljivosti, zanimanja javnosti za status i sudbinu nebodera. Tiče li se stanovnika grada tko će biti njihovi stalni i povremeni korisnici; predviđa li se kapacitet zgrade za poznatu i definiranu korisničku strukturu ili za tržište (za djelomično ili u potpunosti nepoznate interesente i korisnike). Kako živi prazan neboder? Dokle seže pravo javnosti da (ne) zna o tome? Može li se diskrecijskim pravom investitora i vlasnika odgovor ustegnuti? Koje je mjesto neboderima u marketinškim strategijama, sustavima kvalitete, u odnosima s javnošću, programima socijalne odgovornosti investicijskih tvrtki, trgovačkih društava i drugih institucija?

Gdje se hrane zaposleni u neboderu i gosti – negdje vani ili ostaju u zgradi, (štoviše, mogu li se tu namiriti i slučajni namjernici)? Je li zgrada u 24-satnom korištenju? Nije li svojevrsna anestezija ustezanje od razgovora o raznim mogućim scenarijima korištenja i događanja. Je li možda nezgodno SIM CITY (i slične igre) odabrati kao poticajni predložak za svakodnevne i strateške neboderske urbane igre. Što priječi organizirati na javnim raspravama, uz njih, prije i poslije – razne scenarijske fantazije o neboderima, na primjer, interni metro – posebna i zasebna infra/mega struktura koja neboder(e) ekskluzivno povezuje sa zračnom lukom, kolodvorom i međusobno.

Amnezija, svojevrsni zaborav, zahvatila je neizgovoreno pitanje: kako zapravo žive već sagrađeni neboderi u Zagrebu? Što se događa u njima i uokrug njih? Kako je ljeti i zimi prošetati se uokolo Zagrepčanke? Kako je kad i ako izbije požar u neboderu i u garažama na Srednjacima, Branimirovoj, u Sigetu...? Kad zastanu dizala, presahne voda? Sele li se stanari iz nebodera ili, naprotiv, za njima žude? Kako je, privirimo, u pojedino godišnje doba na malom skveru ispred Chromosova nebodera? Zašto se prostor ispred Cibone uopće zove trg?

Neboderi i forumi

Linearni i hijerarhijski usmjereni odnos javnosti prema planovima i gradnji građevina ne predviđa javni forum kao predprostor svakoj realizaciji.

Fleksibilnost je svojevrsna uzdanica novih prostorno-planerskih i graditeljskih pristupa. Ali u legalnim planersko-graditeljskim procedurama ona je izbjegnuta. Amnezija zbiljskog stanja ne dopušta mu vezu s budućim. Pred slikom budućeg briše se slika iskušanog i viđenog. Bilo kako da izgleda, neboder opstaje nedostupan, iskazuje se kao black box, crna kutija koja ostaje neprovidno zagonetna, u kojoj kao da se odvijaju nepoznati, nerazumljivi i nedokučivi procesi. Očekivati se može samo output: ovako ili onako ispasti će kako su namjeravali bitni odlučitelji. Neboder ostaje trag uspjeha.

Prizivi zbilje

Primjer je lokacija u Lučićevoj (nad kojom se stalno šire nejasni obrisi buduće Sveučilišne aleje) – tamo preko puta budućim neboderima, kod zgrade nekadašnjeg Radničkog narodnog sveučilišta (sada je to Pučko otvoreno učilište Zagreb i Centar za kulturu i obrazovanje Zagreb). Ovdje je neodvojivo pripojeno prostoru oko stotinjak svakodnevnih automobila, rasprostrtih po razmrvljenom pločniku – prispodobivo svakodnevnom sajmu posebnih antikviteta. Nekim čudom (valjda zato što su u depresiji), zadržale su se ovdje ugaone “zelene površine”. Tu na sjeveroistočnom uglu Lučićeve neće se, s novim konfrontirati ili pak uskladiti neki drugi neboder, već kiosci, združeni s otrcanim putokazima, stupovima i vitrinama – gotovo kao neka posebna vrsta oživotvorena glomaznog otpada. Sarkastična konceptualna parafraza početka velebne sveučilišne aleje na križanju višetračne buduće Lučićeve. A put do nedalekog nekadašnjeg Ministarstva europskih integracija također je (bio) svojevrsna pješačka parafraza – nogostup kao plitki kanal natopljen kišom po kojem gacaju prolaznici između travnjaka i na pločniku zauzetom parkiranim automobilima na rezerviranoj poziciji za ulazak u Europu.

Popusti li neboderska/prostornozbiljska amnezija dolijeće pitanje: hoće li i ubuduće (tj. kada se sagrade ovdje i drugdje neboderi), ostati isto kao danas? Ni gore, ni bolje – nepromijenjeno… (okružje blještavog Centra Branimir zorno predočuje kako se ukrug ništa nije izmijenilo).

Dominantan model aktualnog govora o prostoru u načelu ne dopušta umetanje ovakvih pitanja. Na javnoj bi raspravi bila dočekana vjerojatno kao neumjesna, nekonstruktivna – jer se ne prihvaćaju lako uvjeravanja i obećavanja (kao retorička pokrića za raspolaganje s prostorom). Diskurs o neboderima može biti ili svečan ili svađalački – ali bez znatiželje. Pričanje o rupama na nogostupu i pločniku uz nebodere iz takve perspektive bilo bi nedolično i apsurdno. Stvari kojima se bave komunalci ne spadaju definitivno u urbanizam.

Neboder: volumen, znak, kulisa

Banalizirana je i petrificirana slika nebodera; osim poistovjećivanja s vertikalom, neboder se svodi na skup standardnih pokazatelja (sagrađenost, bruto/neto odnosi, broj parkirnih mjesta, broj metara kvadratnih, broj etaža kao krunski argumenti). Istovremeno, konceptualno se unaprijed odstranjuje pretpostavka o neboderu kao neiskoristivom ili neiskorištenom, podrazumijeva se popunjenost sadržajima i funkcionalno procesiranje. Što ako bude predloženo (i inzistira se na tome) da polovica nebodera (gornja ili donja) bude prazna poput postamenta ili providne opne?

Neboder – spomenik, atrakcija i ništa drugo teško je urbanistički zamisliv na zagrebačkom obzorju. S nedoumicom i sa zgražanjem dočekuju se priče o neboderima od sedam milja. Vijesti s Manhattana čule su se ovdje s jekom različitih intenziteta. Spomenu li Jean Nouvel, ovdje u Zagrebu na Okvirima metropole, svoj projekt o beskonačnom tornju (Tour sans Fin)? Neboderske aluzije, klonove, replikante ne resi ozbiljnost? Ipak, baš zagrebačka ilička neboderska sjena trajno zasjenjuje glavni trg metropole…

U zatočeništvu stvorenih i održavanih stereotipa zagrebački se neboderi drže čvrste razine lego-kockica, gdje se manjak složenosti pristupa, poriva imaginacije, urbane participacije i ispitivanja svih rješenja nadoknađuje prestižnim nadmetanjima, nedorečenim procedurama i neponovljivim odlukama.