Neka Hollywood pokuša ovo riješiti!

Pljačka banke – to je ono kad odeš u novčano samoposluživanje i moliš boga da nećeš morati pucati praznim pištoljima, da ti kolega neće krenuti u psihotično divljanje oštrim noževima i da vozač sedam sekundi nakon što te ludo brzo dovezao u sigurnu kuću neće krenuti u kupovinu nekretnina i Porschea Cayennea. E, Pljačka u režiji Rogera Donaldsona doista se dogodila, po nekakvim pravnim odredbama uopće nije bila pljačka, nego teška krađa i ništa, ali ništa nije izgledalo kao što nas je medijsko-filmska stvarnost nahranjena Pasjim popodnevom, Psima iz rezervoara, dnevnicima, vijestima i inim umnim Vanishima poučila. Pljačka banke morala se dogoditi i – dogodila se. Zamislili su je najviši špijunski krugovi, cilj su bile određene fotografije, a izvela ju je šačica suburbijskih očajnika koja o cijeloj zavjeri pojma nije imala. Uglavnom, fotografije na jednu stranu, lova na drugu, a između čisti kaos. Onakav kakav se dobije gacanjem u muljevitu plićaku gdje više ne znaš hodaš li u muljevitoj vodi ili sad već u živome blatu.

Činjenica o toj famoznoj Baker Street krađi iz 1971. godine itekako ima, no one su izvan dosega javnosti i film Pljačka pravi je primjer za definiciju “Utemeljeno na istinitim događajima”. Što se točno dogodilo, koliko je novca ukradeno, tko su uopće marionete, čiji su se prsti njima igrali i zašto, saznat ćemo za četrdesetak godina koliko nas dijeli od otvaranja službenih dokumenata za javnost. Dick Clement i Ian La Frenais, scenaristi, odlučili su se za vrlo konvencionalan pristup u sklapanju radnje, svi aduti su odmah na početku pobacani i zakotrljala se nizbrdicom priča koja je točna koliko i pogrešna, ali svakako manje zanimljiva nego što je mogla biti. Sve se od početka zna i na kraju gledatelj samo iščekuje konačnu bilancu. Američkim pljačkaškim rječnikom: čeka se konačna boja, miris i tekstura govna that hit the fan.

U sada filmski zauvijek ispucanoj priči o Baker Street pljački moglo se uistinu puno toga drugačije postaviti i za sam bi film to bilo itekako blagonaklono. Otvoren pristup možda nam uistinu od samoga početka daje bitnu spoznaju o slojevitosti i kompleksnosti svih interesa i planova unutar planova, ali istodobno film u velikoj mjeri posve ogoljuje od ikakva iščekivanja, u pljačkaškom filmu toliko bitnog suspensea. O. K., možda su gađali neke druge bitne promatračke akupunkturne točke? Karakterizaciju likova, recimo, nisu. Osim ukoliko se takav pristup očitava u onih standardno tek nekoliko krupnijih kadrova, standardnom frajeru od šefa i tupavim ali simpatičnim pomagačima čija je iskrenost/naivnost proporcionalna njihovu konačnom vrlo brutalnom kraju. Jasno, i femme fatale je tu. Koja je malo dobra, malo zla, tko bi rekao, zar ne…

Jednosmjerna ulica sastavljena od kolaža više-manje stereotipa već po samom stanju stvari naravno da nije pružila puno prilika za nezaboravna glumačka ostvarenja, što posebno vrijedi za Jasona Stathama, glumca koji itekako može iznijeti glavnu rolu (svi smo gledali Snatch). U dobroj mjeri nedorečen i tek na trenutke u punoj formi, najbolje se snašao u jedinoj pravoj akcijskoj sceni, no zato Keeley Hawes u sporednoj ulozi njegove supruge dobro iskorištava gotovo svaki udijeljen joj kadar. Brak blagoslovljen u kriminalnom miljeu i postavljen po posebnim pravilima ni izbliza nije prikazan snažno i slojevito, kao što smo ga primjerice nedavno imali priliku pogledati u Mističnoj rijeci. Ipak, ići sada u nabrajanja svih svijetlih primjera u koje se Pljačka mogla ugledati bio bi čisti (sada u gejmerskom žargonu) overkill. 

Svejedno, za opraštaj od ništa više nego korektnog djelca Rogera Donaldsona treba spomenuti još jednu zanimljivost. Nekoliko dobro plasiranih klikova po mreži dovodi nas do članka u britanskom Mirroru u kojem navodno jedan od pljačkaša prekida gotovo četrdesetogodišnju šutnju (zanimljivo, baš prije početka reklamne kampanje za film…) i otkriva da su na zid banke nakon krađe ispisali Neka Sherlock Holmes pokuša ovo riješiti! Takvo što se u filmu ne može vidjeti, a bilo bi više nego primjereno. Ukoliko je doista sve u filmu prikazano istina – i tko je zamislio i tko je odradio i na kraju tko je sve glavom ili robijom platio – gospodin Holmes bi konačno morao potpisati kapitulaciju. Usput, Holmes je živi(o) u Ulici Baker.  

Kino – marketing za DVD tržište

Pizzeria Kamikaze, režija Goran Dukić; SAD/Velika Britanija, 2006.

Nekada davno, tamo prije skoro dvadeset godina bio jedan mladi redatelj koji je već prvim svojim filmom napravio malu revoluciju. Film je Mirta uči statistiku, redatelj je Goran Dukić i to je priča koju hrvatski filmski poznavatelji znaju napamet. No… mala djeca svašta u ruke uzmu i za njih troje do petero evo te priče ponovno i s razlogom. Uglavnom, nakon što je na prvim Danima hrvatskog filma te 1991. godine osvojio glavnu nagradu, Dukić je otišao u Ameriku i slavodobitno se vratio petnaest godina kasnije na Motovunski filmski festival s dugometražnim igranim prvijencem Pizzeria Kamikaze. Odmah je osvojio publiku ali i festivalski ocjenjivački sud, pobrao osim tih dviju još sijaset (uglavnom američkih) nagrada i konačno krenuo u ono što nekadašnji ljudi iz reda u zagrebačkoj Hebrangovoj (a sada njima slični tamo negdje kod Buzina) nazivaju i u to svesrdno vjeruju – američki san (šteta što nema slova sa šljokicama, dobro bi sada došla).

Petnaest se godina na snoviti rasplet čekalo i dočekalo, a jednako tako i svi domaći pohoditelji videoteka konačno mogu pogledati što je točno naš čovjek tamo tako dobro snimio. Goran Dukić je ranije ove godine bio u žiriju Dana hrvatskog filma, podijelio ne pretjerano laskavih opaski kratkometražnom nam filmu, ali i pokazao se, baš kao i motovunske 2006., u normalnom, neposrednom i neumišljenom svjetlu čovjeka koji je svoju priliku prije svega zaradio, a potom i zgrabio. Pizzeria Kamikaze jedan je od onih filmova koji svom snagom odišu Amerikom, koji se snimiti može valjda samo tamo. Gdje drugdje pronaći one fenomenalne, gotovo apokaliptične lokacije, a istodobno izcastati Toma Waitsa za 500 dolara po danu snimanja i sadržajno odlično pogoditi emo kontekst o kojem se, premda postoji već dvadeset godina, piše kao da je jučer izmišljen.

Korak unazad, nekoliko riječi o čemu se u ovoj vrlo specifičnoj Pizzeriji radi. Zia se odluči ubiti, pronađe na zapešću venu, otvori je odlučnim potezom i preseli se u neki drugi svijet u kojem je sve isto kao i u ovom, samo je sve za nijansu lošije. I nastanjuju ga samoubojice; a neki od njih žive gotovo jednako kao i u ovom našem svijetu, u formiranim obiteljima (odličan lik američkog Rusa Eugenea), s lošim poslovima i u kroničnoj, neprikrivenoj depresiji. Da spoiler ne bude potpun, a da se ipak nešto smisleno kaže, treba tek dodati kako se Ziji ponudi prilika da konačno nešto napravi kako valja (pa makar i u drugom životu!) te ona s Eugeneom krene u potragu za ljudima, događajima i odgovorima cestovnim bespućem svijeta u kojem živi.

Vjerojatno je to tako, treba otići u SAD kako bi se snimio film ceste, no ni deset Amerika ne bi pomoglo ukoliko se ne zna što se i kako hoće snimiti (teško je i bolno, ali prisjetiti se samo treba naše Slučajne suputnice). Dukić je očito želio snimiti zabavan, pitak, lagano alternativan i vrlo cool mješanac komedije, ljubića i drame i to mu je uspjelo u potpunosti. Od neočekivanog početka do namjeravanog happy enda jasno je kako se željelo snimiti kompaktno i pamtljivo djelo bez prevelikih pretenzija, ali zato s hrpom pamtljivih scena, ideja, dijaloga; konačno: pomaknuti generacijski film za nezavisnjački malo novca (milijun dolara). Za Waitsa smo već ustvrdili kako nije puno zaračunao, a sigurno je blagonaklon bio i Vanja Černjul, snimatelj koji 13. rujna iščekuje i dodjelu nagrada Emmy - nominiran je za seriju 30 Rock. Černjulova je kamera bila posve u službi filma, blijedih i ispranih boja, bez pretjeranih kontrasta i iako koloristički pomalo monotona, finog, gotovo neprimjetnog pomaka i kadriranja.

Život Pizzerije Kamikaze u svjetskim kinima nije pretjerano dugo trajao, a  po riječima redatelja i scenarista Dukića (scenarij je napisao prema noveli Kneller’s Happy Campers Etgara Kereta), on je ionako zamišljen kao ponajprije marketing za DVD tržište. Upravo u tom obličju u hrvatsku distribuciju stiže film koji bi i njegov autor ali i šira publika najradije željeli vidjeti u kinu (KIC ovoga proljeća na nekoliko dana nekako se i ne računa), ali s obzirom na tržište moramo biti vrlo sretni da dolazi i u maloj plastičnoj kutiji. Svima koji ne mogu živjeti bez dodataka, redateljskih komentara i ostalih divota: široka vam www cesta. Glazbu potražiti kod Gogol Bordella, riječ autora pri Google baru, a trailere, teasere i zaljubljene komentare na Y-Cijevi. Pazite se crnih rupa!