Nekoć davno... u kolektivnom nesvjesnom

Sasvim slučajno što se tiče izdavačkih svjetova, a u okvirima – poslužimo se Jungovom odrednicom – sinkroniciteta kao četvrtoga počela koji se temelji na tomu da podudarnosti zbivanja u prostoru i vremenu nisu puka slučajnost, prošle su godine na našem bibliotečnom tržištu iznjedrile dvije knjige koje se čvrsto umrežuju svojim interpretacijskim svjetovima. Riječ je o prijevodu knjige Interpretacija bajki (prvotno objavljene 1970.) jungovske psihologinje Marie-Louise von Franz i knjige Novo čitanje bajke: arhetipsko, divlje, žensko Manuele Zlatar, što ju je objavio Centar za ženske studije kao prvu knjigu koja u hrvatskom kulturnom krugu donosi feminističku interpretaciju bajki, a koju autorica kombinira s Jungovom analitičkom psihologijom.

Alkemijski simboli

Dobro je poznato da su u psihološkim interpretacijama bajki najznačajnije psihoanalitičke studije Sigmunda Freuda i dubinskopsihološke Carla Gustava Junga. Pritom, za razliku od Freuda, koji cjelokupno ponašanje osobe interpretira na osnovi postupaka kojima se traže uzroci kompleksa u ranom djetinjstvu, dakle u individualnom nesvjesnom, analitička psihologija u bajkama i mitovima, kojima je dala kudikamo veću ulogu od Freudove psihoanalize, iščitava primordijalne ideje, arhetipove. Među tim univerzalnim simbolima kolektivnog nesvjesnog koji upućuju na put transformacije i razvoja, najvažniji su persona, animus, anima i sjena.

Navedimo ukratko referentne okvire analitičke psihologije u spomenutoj knjizi Novo čitanje bajke: arhetipsko, divlje, žensko Manuele Zlatar, koja uz feminističku kritičku interpretaciju kvalitativno primjenjuje i psihološku interpretaciju bajki jungovske psihologinje Marie-Louise von Franz. Pritom epicentar interpretacije bajki Manuele Zlatar čini element divljeg sebstva, koncept Divlje Žene, Divljakuše i Po-divlja-le Žene iz etnopsihološkog okrilja i spiritualnog feminizma Clarisse Pinkole Estés, određenije – njezine knjige Žene koje trče s vukovima: Mitovi i priče o arhetipu divlje žene (Zagreb, 2004.), čiji je provodni zoosimbol Vučica (La loba), Divlja Žena, odnosno – riječima spomenute jungovske psihoanalitičarke – zdrava žena uvelike nalikuje na vuka. Podjednako tako, u skladu s analitičkom psihologijom Carla Gustava Junga, Manuela Zlatar u interpretacijama pojedinih bajki rabi i alkemijske termine. Uostalom, podsjetimo da Marie-Louise von Franz u svojoj knjizi Interpretacija bajki ističe da alkemijski simboli figuriraju kao pokušaj prožimanja prirodnih, tzv. poganskih osobina s kršćanskim u kolektivnoj svijesti.

Sjena, anima i animus

Dakle, Scarabeus-naklada za prvi prijevod samostalnoga djela jungovske psihologinje Marie-Louise von Franz odlučila se za njezinu knjigu koja donosi psihološku interpretaciju bajki, u okviru koje bajke određuje kao najjednostavnije i najčišće izraze kolektivnog nesvjesnog. Tako u sedmom i posljednjem poglavlju naslovljenom Sjena, anima i animus u bajkama Marie-Louise von Franz ističe da, iako gotovo sve bajke kruže oko simbola Jastva (najskrivenije biti psihe), u mnogim pričama nailazimo na motive koji podsjećaju na Jungovu koncepciju sjene, animusa i anime, te u navedenom poglavlju izlaže interpretaciju primjera svakog od tih motiva. Tako, primjerice, u tom poglavlju pokazuje kako malobrojne bajke govore o junakinji i njezinoj sjeni, gdje je uobičajen obrazac priča o dobroj i zloj sestri, jednoj obasutoj nagradama, a drugoj kažnjenoj strašnom kaznom. U drugom slučaju, kako autorica demonstrira, može biti riječ o djevojci koju otjera maćeha i koja je zanemarena te mora obavljati najteže kućanske poslove. Zanimljivo je što pritom autorica ističe kako se ženska sjena rijetko javlja u bajkama jer stvarne žene, njezinom procjenom, nisu osobito oštro odvojene od svojih sjena, a kao primjer navodi bajku Čupavica gdje je problem sjene isprepleten s problemom animusa, što je inače čest slučaj u bajkama. Isto tako autorica u spomenutom poglavlju, a u cjelini pod nazivom Moć animusa, iznosi zanimljiv podatak kako je životinjski aspekt animusa prikazan u Ljepotici i zvijeri, ali je taj motiv razmjerno rijedak u bajkama. Podsjetimo da je navedeni motiv u Ljepotici i zvijeri interpretirao Joseph L. Henderson (usp. C. G. Jung, M.-L. von Franz, J. L. Henderson, J. Jacobi, A. Jaffé, Čovjek i njegovi simboli, Zagreb 1974.), utvrđujući kako velik broj mitova i bajki govori o princu koji je čarolijom zoometamorfoziran u divlju životinju ili tzv. čudovište, a spašen je ljubavlju neke ljubazne djevojke, što simbolizira način na koji animus postaje svjestan.

Riječ je, dakle, o prevođenju bajkovitih mitova amplifikacijom (proširenje sabiranjem pojedinih paralela) u jungovsku psihologiju, i pritom Marie-Louise von Franz u okvirima znanstvene istine, koja je kad je u pitanju autointerpretacija – kao što je poznato – prilično rijedak autorski fenomen, ističe da je svjesna da su interpretacije iz okrilja dubinske psihologije relativne i nisu apsolutno točne. I nadalje pridodaje: “Ipak, interpretiramo iz istog razloga zbog kojega se pripovijedaju bajke i mitovi: zato što je to nadanjujuće, izaziva zadovoljstvo i pomiruje pojedinca s njegovim nesvjesnim instinktivnim temeljem, kako to pripovijedanje bajki oduvijek čini.”

Negacija personalističkih interpretacija

Dakle, svojom pažljivo strukturiranom knjigom Marie-Louise von Franz nastoji približiti arhetipsku dimenziju bajki, uz naznake etnoloških i folklornih aspekata, a pritom od brojnih interpretatora i škola bajki autorica se poziva na Maxa Lüthija, koji najznačajnijim elementom bajki smatra činjenicu da su junaci i junakinje bajki, za razliku od recimo junaka pustolovnih saga, apstrakcije, što će reći – arhetipovi. Tako u bajkama apstraktno mjesto i vrijeme, bezvrijeme i besprostor, označuju da je riječ o području kolektivnog nesvjesnog. Inače, izraz arhetip, kako Drago Dolinar kao urednik hrvatskoga izdanja napominje, Jung je preuzeo iz djela Corpus Hermeticum kao i iz djela De divinis nominibus Dionizija Areopagite, ali očito je da su ga na taj izbor potakle ideae principales svetog Augustina.

Pritom Marie-Louise von Franz upućuje na opasnost od personalističkih interpretacija koje poništavaju element arhetipske pripovijesti, s obzirom na to da personalistička interpretacija junacima i junakinjama pridaje normalan ljudski ego. Zanimljivo je da se u predgovoru autorica isto tako obara na personalističke interpretacije pojedinih svojih kolega koji su se isto tako okušali u jungovskim pokušajima interpretacije, a pritom su junacima i junakinjama pridavali normalan ljudski ego, a njihove su nevolje interpretirali kao odraz njihove neuroze.

Knjiga Interpretacija bajki nastala je na temelju predavanja o arhetipskim dimenzijama bajki koja je autorica održala na Institutu C. G. Junga u New Yorku, a prvi je puta na engleskom jeziku objavljena 1970. U tim je predavanjima, kao što ističe, studentima i studenticama prikazala vlastito iskustvo koje je stekla doprinosima interpretaciji djela Symbolik des Märchens (Bern, 1952.-1957.) Hedwig von Beit; naime, sudjelovala je u pripremanju te trotomne monografije koju bi isto tako bilo korisno imati u hrvatskom prijevodu.

Neke praktične probleme interpretacije bajki autorica pokazuje na primjeru bajke Tri pera iz zapisa braće Grimm, u okviru čega interpretira i nekoliko njezinih varijanti – kao npr. rusku verziju koja je naslovljena Carevna-žaba, u kojoj Ivan spaljujući žablju kožu svoje žene čini pogrešku, što je zapravo najrasprostranjeniji motiv koji se nalazi i u nekim posve drukčijim vezama u mnogim drugim bajkama i pritom Marie-Louise von Franz ističe kako spaljivanje životinjske kože nije uvijek sâmo po sebi pogubno, već ovisi o kontekstu. U okviru navedene interpretacije utvrđuje da je u njemačkoj varijanti riječ o izvlačenju anime iz dubine zemlje – utrobe Majke Prirode, a u ruskoj se priči anima također mora izbaviti i od mračnog, negativnog boga oca.

Kritike jungovske interpretacije

Pritom treba naglasiti kako pojedine feministkinje kritiziraju jungovsku raspravu o ženskim i muškim arhetipovima – koncept anime (žena u muškarcu, oličenje ženskih psiholoških težnji u muškoj psihi) i animusa (muškarac u ženi, muško oličenje nesvjesnog u ženi) – apostrofirajući da su Jungovi arhetipovi sociokulturne konstrukcije, a ne vječne psihološke istine (usp. The Oxford Companion to Fairy Tales, ur. Jack Zipes, Oxford University Press, 2002., str. 405). Ipak, pojedine feministkinje i psihoanalitičarke slijede arhetipsku interpretaciju koju je iscizelirala Marie-Louise von Franz i koriste se analitičkom psihologijom C. G. Junga za osvjetljavanje ženskih tema u bajkama. Među njima je i npr. Torborg Lundell, koja je poznata po knjizi Fairy Tale Mothers (New York, 1990.), kao i, u našoj sredini više poznata, jungovska psihoanalitičarka Clarissa Pinkola Estés. S druge strane, i sama će Marie-Louise von Franz uzvratiti kritički udarac, optužujući pojedine sociološke i feminističke interpretacije za ideološke predrasude i izobličavanje osnovnih činjenica.

Podsjetimo još na jednu kritiku upućenu jungovskoj interpretaciji bajki. Naime, već je Jan de Vries upozorio da pripovijetka nije izravna i spontana tvorevina kao npr. San te da je prije svega književni oblik, i stoga se ne može tako striktno na nju primjenjivati arhetipska kritika analitičke psihologije kao što to čini Jung.

Međutim, sve te kritičke vizure ne smiju nas nikako omesti da uživamo u interpretacijskim svjetovima analitičke psihologije slagali se ili ne slagali s njima, a pritom je, čini mi se, korisno podsjetiti se jedne od temeljnih hermeneutičkih apoftegma, u ovom slučaju one Hansa-Georga Gadamera: “Svaka je interpretacija jednostrana”. Ili kako kazuje Marie-Louise von Franz – interpretacija je umjetnost, a prostor unutar kojega se izvodi gotovo da je ispovjedaonica.