Nerazrješiva petlja nasilja

Film našoj publici nepoznatog Joséa Padille (Bus 174) Elitna postrojba, dobitnik je Zlatnog medvjeda ovogodišnjeg 58. berlinskog filmskog festivala čijim je žirijem predsjedao Costa-Gavras. Taj je filmski festival, inače poznat po programu koji se ne boji filmova političke tematike (Zlatnog medvjeda prije dvije godine odnijela je Grbavica), iako ove godine zastupljenih u nešto manjem broju, još jednom je svoju glavnu nagradu dodijelio društveno-politički angažiranom filmu, ovaj put kritici korumpiranosti i nasilnosti državnih institucija u Brazilu.

Nedisciplinirano montažno nasilje

Elitna postrojba kontekstom, ali i formalno (frenetičnom kamerom kao i divljim montažnim rezovima), podsjeća na Božji grad, također brazilski film, no dok potonji priču o slamovima, tj. favelama donosi iznutra, drugi to čini izvana, fokalizirajući je kroz lik kapetana Nascimenta, ujedno i pripovjedača. Uvodna je sekvenca najbolji primjer montažnog nasilja i razularene kamere koja bi trebala stvoriti dinamičnu i napetu atmosferu, no po mome mišljenju, ona na žalost uzrokuje samo dezorijentiranost i glavobolju silujući vidno polje. Ništa sretniji nije ni okvir kao rješenje kroz koje upoznajemo protagoniste – Neta i Matiasa, početnike u standardnoj vojnoj policiji, te kapetana elitnih postrojba “Bope”, poznatijih pod imenom “Lubanje”, Nascimenta. Nascimento kao pripovjedač otvara film čineći reference iz pjesme u uvodnoj sekvenci jasnima. “Lubanje” su posebna jedinica organizirana unutar policije kako bi se u kritičnim situacijama obračunala s do zuba naoružanim gangsterima koji upravljaju favelama, a u koje obična, tj. korumpirana vojna policija ne ulazi, osim kada dolazi po svoju mjesečnu rentu.

Spomenuti okvir strukturno dijeli film na dva dijela; uvodna scena predstavlja munjevitu ekspoziciju (likova i konteksta) i gradaciju prema kulminaciji (ali bez zapleta, naprosto smo bačeni in medias res) koja je naprasno prekinuta retrospektivom (trenutak u kojemu Neto zapuca prema mjestu susreta policije i gangstera zamrznut je), a ona će tek sredinom filma dostići ovu točku kulminacije i dalje linearno nastaviti fabulu. Prvi dio, retrospektiva, dobrim dijelom prati Netovo i Matiasovo iskustvo upoznavanja sa sustavom i korumpiranošću obične vojne policije, a drugi dio, nakon što se zaključi okvir s početka filma, njihovo napredovanje u elitnim postrojbama. Okvir je ovdje poprilično nepotreban; jer ako je trebao učiniti da kroz sljedećih sat vremena, sve dok napokon ne doznamo kako se stvar završila, strepimo za Neta i Matiasa, u tome je bezuspješan; niti se često događa da glavni likovi umiru sredinom filma niti to dopušta Nascimentovo pripovijedanje o dvojcu. (Takvo me strukturno rješenje s okvirom podsjetilo na jedno slično, kod prošlogodišnjeg venecijanskog  pobjednika, Požuda, oprez, ondje tim gore što je i cijela retrospektiva nepotrebna.) Ne vidim mu druge funkcije osim da formalno djeluje kao inicijalni i neposredni uvod u gotovo ratno stanje koje je na snazi u favelama, da svojim in medias res statusom nepripremljena gledatelja izravno uvede u kaos slamova. No i za to bi bila efektnija linearna gradacija; jer bi nas ona, još neočekivanije i djelujući kao snažniji kontrast, iz zabušavanja i prebacivanja dužnosti s jednih na druge koja se odvija u policiji, gurnula na lokaciju koja bi trebala biti mjesto prave policijske djelatnosti, a u kojoj policajci plaču i nesposobno psuju jedni na druge. To što su Neto i Matias jedini koji to ne čine, i koji su ondje da spase život kapetanu Fabiu, već je sama po sebi dovoljna motivacija da pristupe elitnim postrojbama bez, na mahove iritantnog, Nascimentova pripovijedanja. (Na trenutke se nisam mogao oteti dojmu koji čovjek ima kada gleda verziju Blade Runnera u kojoj Deckard pripovijeda – kao da je netko namjerno dodajući pripovjedača odlučio uništiti film.)

Podzemne paralele

Prvi je dio filma, barem u onim segmentima u kojima kroz Neta i Matiasa doznajemo kako funkcionira novcem podmazani policijski sustav (ne samo kao pandan, već na određeni način i gora verzija gangstera), veoma duhovit. Sustav je toliko zahrđao da više nema ni solidarnosti među korumpiranima (na kraju krajeva i zločinačke organizacije zahtijevaju minimum integriteta da bi se održale), policajci dolaze po svoj novac samo da bi otkrili da ga je već pokupio netko drugi, i to iz njihove vlastite postaje (ovdje se može povući potpuna analogija s bandama u smislu borbe za teritorij) ili pak prebacuju leševe iz svojeg okruga u okrug nadležnosti druge policijske postaje da bi na službenim dokumentima u područjima pod njihovom kontrolom kriminal bio manji (nešto čemu, među gangsterima, ipak nećemo naći pandan).

Institucija “Lubanja”, koju podrobnije upoznajemo u drugom dijelu filma, također će, makar potpuno lišena korupcije (barem u smislu kooperacije s gangsterima), na svojevrstan način zrcaliti gangsterske strukture favela; nije teško povući paralelu u smislu obreda inicijacije (na isti način na koji je tečaj ulaska u “Lubanje” natopljen nasiljem takav je i život u faveli koji tjera pristupanju bandi), gotovo monarhijskog nasljedovanja (kapetan Nascimento kroz čitav film traži svog nasljednika za što su glavni kandidati Neto i Matias, a nije teško zamisliti da bi i šef favele imao svog miljenika), nasilne metodologije i politike prvo-pucaj-a-zatim-pitaj (u tom su smislu “Lubanje” brutalne kao i gangsteri), a i to što su u konačnici i kapetan Nascimento i šef favele Baiano obiteljski ljudi (u tome što Baiana žena zapravo ne napušta, za razliku od Nascimenta, leži prva sugestija da je jedan od njih dvojice gori).

Treća skupina, koja pretendira na najviše postolje u ovom farizejskom natjecanju, bogati su studenti pravnog fakulteta. Dok policija surađuje i prepušta održavanje mira istim onima koji su izvor nestabilnosti, a “Lubanje” djeluju poput kakva odreda smrti iznad svakog zakona, bogati sveučilišni studenti društveno savjesno rade u nevladinim organizacijama za pomoć siromašnim u favelama, a istovremeno svojom konzumacijom i preprodajom droga održavaju isto ono stanje koje je i razlog za humanitarnu intervenciju. Foucaultovim rječnikom, koji film eksplicite i citira, samo što ga Nascimento shvaća točnije od studenata prava (koji pogrešno misle da je poanta Nadzora i kazne to što država kroz svoje institucije vrši represiju isključivo nad već ionako neprivilegiranim i siromašnim skupinama): institucije u biti ne obavljaju svoju nominalno proklamiranu funkciju; njihova se djelatnost (između ostaloga) sastoji u generiranju i održavanju (nominalnih) razloga vlastita postojanja (dakako, može se dogoditi da generiraju takve diskurse koji će potkopati samu instituciju koja ih je proizvela); na primjeru policije i nevladinih organizacija riječ je o financiranju kriminala protiv kojeg i protiv čijih posljedica se te iste institucije bore.

Papino osiguranje

“Lubanje” su, čini se, ipak pobjednik natjecanja; kao oružana skupina par excellance, iznad svakog zakona i kajanja, kojih se nasmrt plaše i gangsteri i uobičajene policijske snage, a da stvar bude ironičnija njihove se akcije (s nemalim brojem žrtava) provode kao dio operacije osiguranja najavljenog boravka pape u Rio de Janeiru. U vezi s tim može se pratiti i suptilna kritika vjersko-društvenih opcija u Brazilu; abortus (koji je u Brazilu ilegalan, osim u slučaju silovanja i zdravstvenog rizika za majku) Nascimento u jednom trenutku stavlja uz bok prostituciji i svodništvu, a tik prije kulminacije filma “Lubanje” će mučiti ženu koju smo u filmu vidjeli samo jednom – tada je prizor napustila komentirajući kako će joj trebati kondomi. Kao da plastična vreća na njenoj glavi nije dovoljna, potrebno je i derati se na nju: “Kurvo!” Ovdje je i vidljivo koliko je obučavanje “Lubanja” bilo uspješno, kako je institucija pronašla i stvorila dovoljno brutalne elemente da popuni svoje redove. U samom će se finalu postaviti i razriješiti pitanje je li kapetan našao dostojnog zamjenika; dovoljno beskrupuloznog i osvetoljubivog da umirućem uskrati posljednju želju, ili drugim riječima, hoće li institucija potpuno osigurati vlastitu auto-propagaciju. Foucault, vjerujem, ne bi imao problema s danim odgovorom.