Notni zapis mašte

Kad novoobjavljena knjiga u kratkom roku pokupi desetak i više nagrada ili uđe u uži izbor za mnoge koje su vrlo ugledne, naravno da je odmah nešto sumnjivo. Navikli smo, pušemo na hladno. Atlas oblaka Davida Mitchela jedna je takva knjiga. Još kad nas s korica recenzenti upozoravaju kako je riječ o “nevjerojatno bujnoj i svestranoj mašti autora”, već znamo da su pred nama dvije mogućnosti. Ili gad recenzent rutinerski laže pa ćemo knjigu zaklopiti za trideset sekundi, ili je rekao istinu pa je nećemo ispustiti dok je ne pročitamo. Ta druga mogućnost idealna je za “ljetne knjige”, onu hrpu koju nosimo na godišnji odmor kako bismo pohvatali zaostatke. Na moju veliku radost, sreću i zadovoljstvo, ostvarila se ta druga mogućnost. Pa iako je ljeto prošlo, ovo djelo ne bi trebalo preskočiti, tim prije što nadilazi karakteristiku ljetne knjige, što će reći laganog i nevinog, pače naivnog štiva.

Ne pretjerano težak rebus

Atlas oblaka lijep je, odmjeren, elegantan i nevjerojatno maštovit roman. Zagonetka koja se provlači kroz naoko nepovezane cjeline kompleksne priče, za koliko-toliko usredotočenog čitača nije baš neki pretjerano težak rebus, ali neka pitanja ostavlja otvorenima i nakon uspješnog povezivanja konaca, a to je uvijek dobro došlo. Tako, naime, maštovito napisana knjiga razbudi i našu maštu pa možemo, po istom ključu, vrtjeti i neke svoje nastavke, ili pak sasvim različite priče od onih kojima nas je zagolicao autor.

No kako bismo otklonili moguće nesporazume, nužda nas tjera na digresiju koju su stalni čitatelji Zareza slobodni preskočiti. Riječ je o obavijesti. Ognjištarima, ljubiteljima koza, ovaca, farmerima, konjokradicama, drumskim razbojnicima, sajmišnim sjecikesama i drugim legitimnim korisnicima državnog novca namijenjenog za kulturu, a kojima će se nekim slučajem dogoditi da čitaju ovaj tekst. Kad spominjem “ključ”, ne mislim na hrvatsku inačicu pojma “roman ? clef”, tj. na šaljivu pisaniju u kojoj se autor satirički izruguje političkim, estradnim i drugim ličnostima iz javnog života, pri čemu je “po šaljivom ključu” promijenio imena protagonistima, pa oni koji nisu upućeni ne znaju o kome se radi. Takve uratke bolje je nazvati “denuncijantskom prozom”, pogotovo ako joj je upitna šaljivost, što najčešće i jest. Nemojte se zato uhvatiti na lijepak i poslije mene optuživati ako ste posudili ili kupili Atlas oblaka. David Mitchell napisao je roman koji nema veze s javnim životom i jedini eventualni ključ u njegovu slučaju predstavlja neizrečena odgonetka rebusa koji povezuje cjelinu i koju čitatelj sam treba pronaći, donekle slično kao u detektivskom romanu, premda ne isto.

Struktura ruskih babuški

Kad smo to razjasnili, možemo se mirne duše i savjesti vratiti sadržaju. Radnja pokriva vrijeme od sredine devetnaestog stoljeća do neodređene postapokaliptične budućnosti. Šest odvojenih priča komponirano je kao glazbeno djelo, što je poprilično zahtjevan spisateljski zahvat s obzirom na prirodnu linearnost pisanog djela. Naime, svaki volumen je u pisanju prividan. Za razliku od glazbenog djela, gdje istovremeno možemo čuti jedan instrument, više njih ili sve, pa autor ima i više izražajnih mogućnosti po jedinici vremena, književno djelo ne možemo čitati drugačije nego rečenicu po rečenicu, još gore, riječ po riječ i slovo po slovo. Stoga je Mitchell zaista majstorski postigao dojam orkestralnosti. Istovremeno roman oponaša i geografsku, ili astronomsku mapu, što omogućava čitatelju da luta po njoj pogledom. Opet majstorski postignut efekt, jer i dalje moramo čitati – rečenicu po rečenicu. Na koncu, kompozicija romana podsjeća na ruske babuške, gdje je šest priča poslagano jedna u drugu i prvih pet je potrebno rasklopiti u dvije polovice kako bismo došli do one jezgrene, nerasklopive. Tri su smještene u prošlost, jedna u aktualno vrijeme, a dvije su futurističke. Pri tom je moj favorit priča iz današnjice Jeziva muka Timothija Cavendisha, i to ne samo zbog jetkog humora kojim je ispripovijedana. Nikako ne treba propustiti ni Slooshin prijelaz i što je poslije bilo s postapokaliptičnih Havaja, koja se nalazi u središtu mape i gdje posebno priznanje na trudu i nadahnuću treba odati prevoditelju, dok se u Pismima iz Zedelghema, koja je “napisao” genijalni skladatelj tridesetih godina, skriva ključ ovog romana bez ključa.

Kao da to nije dovoljno zanimljivo, Mitchell piše u šest različitih stilova, svaku cjelinu drugačije, i to funkcionalno, ne kako bi pokazao raskoš svog spisateljskog talenta. Tim prije što stilovi pojedinih dijelova, očito namjerno, nisu na razini koju Mitchell bez problema i dostiže i pokazuje u drugim dijelovima romana. Ta lakoća pripovijedanja na različitim stilskim razinama pridonosi lakoći čitanja, estetskom dojmu, fabularnoj kompoziciji i očituje majstorstvo čovjeka koji uživa pišući, za razliku od grča u koji znaju zapasti sveznadari i pretjerano introspektivni “mudraci”, ili filozofi nominalisti koji teroriziraju nemogućom i često nepotrebnom igrom riječima i pojmovima. S druge strane, nije riječ o jeftinoj lakoći rutinerstva, boljci koja žanrovske pisce baca u nepovratni bezdan jednoličnost. Mitchell je, dakle, i “stilski” maštovit, napose kompozicijski. Imaginacija mu se ne odražava samo na razini dosjetke (koja je ujedno i poanta), nešto toliko karakteristično za pisce, primjerice, SF-a, s čime i Atlas oblaka žanrovski koketira. Na kraju, Mitchellova maštovitost dolazi do izražaja i u njegovu širokom obrazovanju na mnogim područjima, što je također pomno i funkcionalno ugradio u tkivo svoga djela, tiho i inteligentno.

Zaista – atlas oblaka

Koliko god se batrgali ili prigovarali pojedinoj cjelini ili nekom od likova, autor nas na kraju prisiljava na užitak čitanja, i to uglavnom onom misaonom rutom koju je unaprijed zacrtao. Ovu knjigu moramo čitati kao astronomsku kartu, notni zapis i tragove u pijesku istovremeno. Pritom Atlas oblaka zaista jest – atlas oblaka. Ni manje ni više, što god to pojedinom čitatelju na kraju moglo značiti.

Za one koji žele znati manje: Nemojmo si laskati. Maštovite knjige žude maštovite čitatelje, a mi smo već debelo isprogramirani da budemo konzumenti, pa tako i konzumenti književnosti. A to je, suprotno općem mišljenju, od maštovitosti jako daleko. Stoga možemo mahati repom svaki put kad preživimo erupciju imaginacije kakva se u Atlasu oblaka skriva poput pritajene prijetnje.