Novi hit – cjeloživotno obrazovanje

Oči vas ne varaju, studenti prosvjeduju – pisalo je na transparentu na početku kolone riječkih studenata koji su krajem protekle školske godine, kao i njihove kolege u drugim gradovima Hrvatske, krenuli u prosvjednu šetnju ulicama svoga grada. Bio je to dokaz da i oni, neposredni akteri prosvjeda, znaju kako čine nešto čudno i neuobičajeno, što su prosvjedi srednjoškolaca i studenta u Hrvatskoj doista i bili. Riječ je, naime, o generacijama stasalima u ratno i postratno vrijeme hrvatske tranzicije u kojem je discipliniranje na pokornu poslušnost građana uspješno provedeno zahvaljujući podršci svjetskog trenda čeličnog stiska malobrojnih kapitalista. Mada je u tuđmanovskoj inačici to značilo gotovo feudalno ovladavanje malenom provincijom, današnji studenti suočavaju se s posljedicama šutnji svojih roditelja kao i znanja koja su im podastrijeta tijekom ranijeg školovanja. Stoga ne treba čuditi da su zahtjevi, što su s improviziranih pozornica širom Hrvatske odaslani prema ministarstvima, rektoratima i dekanatima, bili pomalo kaotični i u sebi sadržavali nedosljednosti i nejasnoće vezane uz odbacivanje ili usvajanje famoznog “bolonjskog procesa”.

Postprosvjedni period

Koliko god mirna i smjerna djeca bila, postalo im je jasno da više energije troše na prilagođavanje nejasnim uvjetima reforme nego na stjecanje znanja, da ih se priprema za život velikih neravnopravnosti; obilatih beneficija za malen broj njih, a težak, upitan i nevrijedan za većinu. U prilog im nije išao ni prigovor nekadašnjih studenta (ma koliko razumljiv) da je za stjecanje prve akademske titule trebalo četiri godine, naspram sadašnjih tri, no tko je od njih u tri godine morao položiti 55 ispita? Utemeljenja za ozbiljnu raspravu ima dakako i sama ideja bolonjske reforme, koja u bitnome mijenja značenje i status onoga što se donedavno smatralo znanjem. No, određen postotak populacije sada je studentska populacija, valja im učiti danas i sada, kada je trend informacije, brze izmjene i razmjene onaj dominantni i vladajući. Kako se snaći u tom procijepu gdje odrasli s jedne strane diktiraju promjenu, s radikalnim isključivanjem samih studenata, a s druge biti izvrgnut ruglu i ponižavanjima da to što rade i nije osobito vrijedno? Ljetno doba odmora nije iznjedrilo odgovore, službenici Zavoda za zapošljavanje još “padaju u nesvijest” od novog akademskog nazivlja i kod nadležnih pet puta provjeravaju smiju li to upisati u radnu knjižicu, a slijedu nemuštih akcija pridodan je novih hit – cjeloživotno učenje.

Programi za izvještaje

Pritom, dakako, ne mislimo da je cjeloživotno učenje nešto pogrešno, nego da se kao i mnogo toga drugoga u Hrvatskoj i to inicira i na brzinu provodi samo da bi se udovoljilo nekoj birokratskoj komisiji, odjeljenju, službi Europske Unije. Upravo je zadivljujuća brzina kojom se osnivaju tijela, agencije, zaklade, instituti koji uz prstohvat začinskih ključnih riječi – invalidi, Romi, rodne manjine – proizvode izvještaje o implementaciji programa. Ljudi, živih, zainteresiranih za cjeloživotno učenje, spremnih na odricanje, nema nigdje; programi se ne protežu do njih. U sebi, naime, sadrže tolike kontradiktornosti da je potrebno posjedovati umijeća vračanja da bi se oživotvorile načelne upute i smjernice. Jedno od temeljnih tijela koje je diktiralo i još diktira promjene u obrazovnim procesima Europe jest Lisabonski proces koji se ove godine suočio s vlastitim promašajem. Prema podacima iz 2006. godine po kojima je u populaciji s visokim obrazovanjem bilo tek oko 4 posto nezaposlenih, a u populaciji sa srednjom i osnovnom školom 10 posto, zaključili su kako ljudima treba omogućiti lakši pristup visokom obrazovanju pa će tako i lakše naći posao. Uvažavajući socijalne prilike iz kojih dolaze, prethodne obrazovne stepenice, niz raznovrsnih stereotipa i predrasuda, zaključeno je da se mora uspostaviti veća jednakost u pristupu visokom obrazovanju, ali da je to moguće samo ako država odustane od svoje socijalne uloge te je zamijeni ekonomskom logikom, što u praksi znači samo oslobađanje od još jedne odgovornosti. Gospodarstvo dakako nije odgovorilo na očekivani način, njemu trenutno i ne treba veći postotak visokoobrazovanog kadra, a buniti se protiv obrazovanih radnika na manje zahtjevnim i manje plaćenim radnim mjestima sigurno neće. Dapače, čak i najdobronamjerniji zahtjevi za obrazovanjem tijekom cijelog života dobro upotpunjuju sveti princip fleksibilnosti; najamna radna snaga tako se cijeli život može ucjenjivati nedovoljnim kompetencijama, nedostatkom još jednog kolegija, još jedne vještine, još novijeg modela poduzetničke izvrsnosti.

Visokoobrazovane ne želi nitko

Ideja cjeloživotnog učenja u Hrvatsku je stigla s kompletom zahtjeva za priključenje Europskoj Uniji i činjenicom da je visokoobrazovano tek nešto više od 7 posto radno sposobnog stanovništva. Prošle je godine donesen Zakon o obrazovanju odraslih, koji s jedne strane navodi da obuhvaća osnovno, srednjoškolsko obrazovanje odraslih, stjecanje srednje školske ili stručne spreme, niže stručne spreme, prekvalifikacije, osposobljavanje i usavršavanje i  visoko obrazovanje, ali jasno daje do znanja kako će država dati sredstva samo za prva dva. Uz to, odraslima se po tom Zakonu smatraju svi s navršenih 15 godina, što znači da u ciljane grupe obrazovnih programa za odrasle ulazi i uobičajena studentska populacija. Kako se već uvriježilo, namjesto direktne pomoći konkretnoj osobi osnovana je Agencija za obrazovanje odraslih, preko koje su samo stigli papiri s programima i uputama, ali ne i direktna pomoć. U stvarnom životu ideja o obrazovanju u odrasloj dobi (daleko od minimalnih 15 godina) nalikuje SF- priči. Tamo osobu čeka nemogućnost dobivanja stipendije, nemogućnost barem subvencioniranog javnog prijevoza, nemogućnost stanovanja u studentskom domu, jer sve je to dopušteno samo onima do 27. godine života. Slijedi i nemogućnost trajnog zaposlenja, jer koji poslodavac (a većina ih je s navršenom srednjom školom) može otrpjeti odlazak zaposlenika na predavanje? Uz zajedljive i posprdne komentare okoline preostaje samo prevariti vrijeme; dan četverosatnim spavanjem od npr. 18 do 22 sata prepoloviti i danju pohađati predavanja, a noću raditi. Neki honorarni, slabo plaćeni posao. I tako nekoliko godina. Uspješno okončano visoko obrazovanje bit će nagrađeno novim ismijavanjem o zakašnjelom obrazovanju. Hrvatska možda mora postati “zemlja znanja”, za njen razvoj možda treba više visokoobrazovnog kadra, samo što to nitko ne zna i ne želi; ni poslodavci ni država. Sve navedeno zapravo je pokušaj da se ukaže da potrebe za efikasnim mjerama postoje; postoje osobe sa sposobnostima i željom za višim obrazovanjem kao što postoji i posrnulo hrvatsko gospodarstvo, ali da su ulickani izvještaji s Power Point prezentacijama pred europskom birokracijom samo – izvještaji.

Riječka inicijativa

Ono je istovremeno i skretanje pažnje na inicijativu Sveučilišta u Rijeci čiji Nacrt temeljnog dokumenta za cjeloživotno učenje daje naznake da bi u studentskim predavaonicama uskoro mogli sjediti odrasli u daleko većem broju nego danas, kao i da sve što su do tada radili u životu nije za otpad. Između ostalog Sveučilište svoje djelatnosti namjerava usmjeriti prema “uspostavi akreditacijskog sustava za priznavanje prethodnog neformalnog i informalnog učenja”, a možda najvažnijim pomakom pokazuje se određenje ciljanih skupina: “Programi cjeloživotnog učenja Sveučilišta u Rijeci su usmjereni prema svim građanima, a prije svega prema: diplomantima i studentima svih razina sveučilišnoga obrazovanja, bivšim studentima koji su prekinuli studij, članovima strukovnih udruga, zaposlenicima Sveučilišta u Rijeci, zaposlenicima u javnom i privatnom sektoru gdje postoji potreba za obrazovanjem, umirovljenicima.”

Za potpunu procjenu nedostaju konkretni oblici pomoći ili, bolje reći, stimulacije, no njih bi trebao iznjedriti Centar za cjeloživotno obrazovanje Sveučilišta koji će u rujnu početi s radom. Odluka o uređenju studentskog kampusa na Trsatu bila je praćena i svojevrsnim motom – da Rijeka želi postati grad u koji se rado dolazi studirati. Mnogi su uvjeti za tu ugodu već ispunjeni i na samo korak je od izvrsnosti. Svima iznad 15 godina ostaje nadati se da cjeloživotno učenje neće ostati tek jednokratan new entry.