Očevi su pederčine

Očevi su majke koje su loše ispale.

U svakom slučaju propale majke, trećerazredne, majke preko volje, zaokupljene vlastitim orgazmima dok su si njihove supruge natovarile trudnoću, mučnine, epiziotomiju, epiduralnu, naviranje mlijeka, bočice, porod, besane noći dok su njihovi muževi hrkali od viskija, haša, žutog, prije nego što će se probuditi poput cvijeta oko deset ujutro kako bi ušmrkali lajnu koke uz kavu. Ti krasni frajeri zatim odu u pjenušavu kupku, na izlasku iz koje zahtijevaju pušenje od iscrpljene supruge, a zatim nehajno odlaze u ured gdje vrte palčeve do četiri sata razgovarajući s kolegama o ženskama i napadajući čednost mladih pripravnica kojima obećavaju zaposlenje u zamjenu za analni seks.

Sirotice se jednom rukom drže za fotokopirni aparat, jer dok ih praše u uski sfinkter, drugom rukom moraju stavljati reklamne letke u omotnice kako bi pošta bez zakašnjenja stigla potencijalnim klijentima. Sve to u firmi koja sliči ujedno rokoko bordelu, seoskoj javnoj kući za vojnike i bavarskoj krčmi u kojoj hrpe pijanaca u kožnim hlačama plešu vlakić oko konobarica prerušenih u valkire prazneći svoje trbušine pune piva na njihove svinjske obraze i sivoplave pletenice koje čovjek, istina je, lako može zamijeniti za kravlje repove.

– Ni slučajno ne ostaju samo pri analnom seksu.

Kad ih pogledate izbliza, otkrivate da su očevi zaista prave pederčine. Na ulici škicaju dječja kolica, ali i starice, a čim se nađu za volanom svojeg auta, gaze vlastitu majku kad je slučajno spaze da prelazi cestu ruku nakrcanih povrćem, peradi i psićem koji je preslab da kaska za njom. Kad se vrate kući, kako bi usavršili ragbijaške vještine za nedjelju, od žene traže da im preko dnevne sobe dobacuje plod njihove utrobe. Kasnije, malcu će mozak biti sjeban, a morat će mu i odrezati noge, pa će svoje poslove obavljati s tla, pričvršćen na dasku s kotačićima.

Istinu govoreći, složit ćete se sa mnom da očevi ne zaslužuju da se rode.

Više se ne isplati biti pošten

– Otišao je u svibnju 2004. i sa sobom odnio moju kreditnu karticu.

Nisam je otkazala, previše sam se bojala da ga ne uhvate. Ali toliko se njome služio da ju je nakon dva tjedna moja banka blokirala zbog nedozvoljenog minusa. Trebala sam se nekako financijski oporaviti. Predlagala sam mušterijama da ih friziram doma upola jeftinije nego u salonu. Mjesec dana prilično sam dobro zarađivala. A onda me jedna žena, kojoj sam govorila na uho dok sam joj sušila kosu, otkucala dok je plaćala na blagajni. Jasno, dobila sam otkaz. Ostavila sam oglase po pekarnicama, a budući da sam imala vrlo niske cijene, uvijek sam imala mušterija.

– Da sam prijavljivala porez, ne bih izdržala.

Znam da moj sin nije anđeo, počeo je krasti s deset godina. Muž me upravo bio napustio, a njega nisu dirale moje pljuske. Vrlo je rano narastao, s petnaest godina već je imao metar osamdeset. Lako je mogao zastrašiti ljude. Na kraju sam ga se i ja bojala. Na najmanju primjedbu razbio bi neku stvar. Zato ga nisam htjela provocirati. Kad bi se uvečer vratio kući, sjeo bi ravno za stol.

– Dvorila sam ga kao sluškinja.

Više uopće nije razgovarao sa mnom, samo je cijelo vrijeme telefonirao na mobitel. Nisam htjela slušati što govori jer ne bih mogla zaspati, a ujutro sam morala ustati. Ali policija nam nije nikad došla doma. Mislila sam da samo krade po trgovinama i da je dovoljno lukav da ga ne uhvate. Poznavala sam ga, nije bio zao. Kao mali bio je silno velikodušan. Uvijek je htio da dam sitniš klošaru koji je prosio pred bankomatom, a kad bi uvečer nosio smeće, otvorio bi mu vrata zgrade da može prenoćiti na toplom.

– Istina, kasnije se promijenio.

Pogled mu je postao hladniji, vidjelo se da više nema milosti za ljude. Govorila sam si da ni društvo nije nježno, da se mladi moraju prilagoditi. Ja nisam ta generacija, s četrdeset i pet godina više ništa ne razumiješ. Danas se svatko snalazi kako zna i umije. Više se ne isplati biti pošten. Osim toga, ne vole svi bijedu. Vi imate svoju plaću, ali ne mogu svi biti murjaci.

– U svakom slučaju, ne vjerujem vam.

To je još jedna pravosudna pogreška. Ima lijepe tamne oči, sve mu padaju u naručje. Ne shvaćam zašto bi silovao tu gadnu ženturaču i osam je puta probo nožem.

S francuskoga prevela Petra Matić

Regis Jauffret rođen je 1955. u Marseillesu. Autor deset romana, od kojih je najzapaženiji Univers, univers (2003., Nagrada Décembre), zbirke priča Les jeux de plage (2002.) i drame Les gouttes (1985.). Premda nekoliko njegovih naslova priziva ljubav (Cet extr?me amour, 1986.; Histoire d’amour, 1998.), opsesivno uprizoruje upravo samoću, ravnodušnost ili neizrecivi očaj, ujedno ukopan u ljudsku patologiju i sarkastično distanciran od nje.