Od gej-bombe do parfema straha

Srećko Horvat

Sjećate li se još tzv. gej-bombe? Tajnog oružja koje je razvijao Pentagon, a koje je sve američke neprijatelje trebalo pretvoriti u homoseksualce. Nedavno je iz Pentagona u javnost procurila još jedna strogo čuvana tajna. Međutim, dok je gej-bomba ipak bila podložna različitim šalama i pošalicama, jer se moglo reći kako Amerikanci svoje neprijatelje nastoje pretvoriti u “pičkice”, odnosno vojnike koji će umjesto za ratovanje biti zainteresirani samo za seks s drugim vojnicima, nedavna vijest o tome da Pentagon provodi studije o razvitku svojevrsnog “parfema straha” nije tek zgodna pošalica nego nesvjesno potvrđuje američku politiku nakon 11. rujna na najizravniji mogući način.

Strah ad infinitum

Još je Thomas Hobbes znao da svaka država počiva na permanentnoj proizvodnji straha: u svrhu dobivanja sigurnosti ljudi se, društvenim ugovorom, odriču svog prava na slobodu, a glavni je motiv upravo strah (od smrti ili nasilja, koje vreba u prirodnom stanju). Jedno od najvećih “pomoćnih sredstava” (sic), reći će Hobbes u svom Levijatanu, koristeći upravo tu sintagmu, da se održi neki sporazum (odnosno država) jest strah koji ima dva vrlo općenita predmeta: jedan je moć nevidljivih duhova, a drugi je moć onih koji će biti povrijeđeni. U slučaju antiterorističke histerije u SAD-u, a i šire – Velika Britanija, Njemačka, Španjolska, Danska: samo su neke od zemalja koje možemo dodati tom nizu – osiguranje stanovitog poretka ili politike funkcionira upravo putem proizvodnje straha.

To najbolje ilustrira (ne)slavni Homeland Security Advisory System, tabela koja je u SAD-u uvedena nakon 11. rujna i putem spektra boja označava opasnost od terorističkog napada: crvena tako simbolizira najveću opasnost od terorističkog napada, narančasta visoku, žuta povišenu, plava umjerenu, a zelena nisku. Komentirajući tu tabelu kanadski filozof Brian Massumi kaže: “Prijetnja kao takva zapravo još nije ništa – ona se samo ocrtava u daljini. Ona je forma budućnosti, ali unatoč tome ima sposobnost da ispuni sadašnjost, a da ne mora biti prisutna. Budućnost koja se ocrtava u daljini baca stalnu sjenu, a ta sjena je strah. Prijetnja je budući uzrok koji će promijeniti sadašnjost. A budući uzrok zapravo i nije uzrok; to je virtualni uzrok, ili kvazi-uzrok. Prijetnja je budućnost s virtualnom moći da utječe na sadašnju kvazi-kauzalnost”. Upravo iz tog razloga “rat protiv terorizma” može trajati vječno.

Na osnovi pronicljivog uvida Norberta Eliasa, koji je još u svom Procesu civilizacije – zapravo samo prevodeći Hobbesov uvid u sociološki žargon – ustvrdio da je strah jedan od najbitnijih mehanizama putem kojih se strukture društva upisuju u individualne psihološke funkcije, Frank Furedi će otići toliko daleko da cijelu našu današnju kulturu nazove “kulturom straha”. Danas prevladava strah: bio to strah od susjeda, strah od kriminala, strah od ulica grada, strah od navijača, strah od Drugog, strah od terorista, strah od budućnosti, strah od ptičje gripe, strah od globalnog zatopljenja itd., ad infinitum.

Zašto radije parfem straha, a ne gej-bomba?

Nije ni čudo da su stručnjaci u Pentagonu odlučili istražiti u kojoj mjeri feromoni mogu širiti miris straha. Naravno, njihov je argument da bi se rezultati tog istraživanja mogli koristiti u svrhu identifikacije sumnjivih osoba čija je razina straha povišena. Međutim, taj argument odmah pada u vodu ako, primjerice, iskoristimo hipotezu o “kulturi smrti” koja je upravo američke provenijencije: neki terorist samoubojica ionako se vjerojatno ne boji smrt, pa stoga kod njega razina straha i neće biti povišena. Stoga je jasno da bi “parfem straha” zapravo mogla iskoristiti vojska, koji bi uz samo nekoliko litara koncentrata mogla izazvati masovnu paniku u zemljama Bliskog istoka. No čak je i taj scenarij neuvjerljiv: što će ti neprijatelj koji te se boji, bolje je onda iskoristiti gej-bombu pa da te neprijatelj voli. Dakle, jedini mogući odgovor je korištenje “parfema straha” na vlastitoj populaciji.

Ako bolje promislimo, to je već na djelu. O tome ne govore samo pooštrene mjere sigurnosti na svim aerodromima u SAD-u (i u svijetu, da se ne zavaravamo), nego i vijesti poput onih da su vlasti Los Angelesa kanile mapirati – i time nužno segregirati – čak pola milijuna muslimanskog stanovništva na tom području. Ako u obzir uzmemo i sve veći strah od onoga što se naziva homegrown terrorism, dakle terorizam koji “raste kod kuće”, onda je jasno da sumnja više nije ograničena samo na muslimansko stanovništvo. Odsada su svi potencijalni teroristi. Zar o tome najbolje ne govori slučaj Andreja Holma koji je u zatvoru završio doslovno zato jer na sastanak s kolegama nije nosio mobitel i jer je upotrebljavao a priori sumnjivu riječ “gentrifikacija”?

U tom smislu paradigma nove američke politike egzemplificirane “parfemom straha” nisu noviji distopijski filmovi poput 28 dana poslije (D. Boyle, 2002.), Zaselak (M. N. Shyamalan, 2004.) ili Djeca čovječanstva (A. Cuarón, 2006.). U njima neprijatelj još vreba izvan naših granica, a ako je već unutar naših granica on je još drukčiji (što nam ide u korist, jer ga možemo prepoznati). Umjesto toga, paradigma današnje “kulture straha” je jedan stari SF-klasik iz pedesetih – The Invasion of the Body Snatchers (Don Siegel, 1956.), ili u prijevodu – Invazija kradljivaca tijela.

Invazija kradljivaca tijela

Radnja je na prvi pogled banalna: u malom kalifornijskom gradiću odjednom lokalnom doktoru Milesu Bennellu (Kevin McCarthy) dolaze pacijenti koji se žale da više ne prepoznaju svoje bližnje – štoviše, čini se kao da su oni uljezi. Slična iskustva ima i Bennellova nekadašnja ljubav Becky Driscoll (Dana Wynter), koja traži pomoć za svoju rođakinju. Premda ih gradski psihijatar uvjerava da to nije ništa drugo nego “epidemijska masovna histerija”, Bennell i njegova družica uskoro otkrivaju da su se stanovnici grada doista promijenili, odnosno da su uistinu u njima uljezi koji su zapravo ubili njihovu dušu i zaposjeli tijelo. Ispostavlja se da su ih zaposjeli izvanzemaljci, tzv. Pod People koji su identični normalnim ljudima, a razlikuju se tek po jednoj karakteristici – slično kao što u Blade Runneru Philipa K. Dicka kiborzima nedostaje mogućnost empatije, tako ovima nedostaje bilo kakvo pokazivanje emocija.

Izvanzemaljci rade na tome da zaposjednu sve ljude. Jedini način da se ljudi odupru tome jest da ne zaspu, jer tek u stanju spavanja izvanzemaljci mogu potpuno preuzeti tijelo. Iz tog razloga glavni se likovi filma cijelo vrijeme, izuzev konstantne sumnje da bi neki sugrađanin zapravo mogao biti izvanzemaljac, bore s time da ne zaspu. Klimaks filma je kad Becky u jednom trenu, skrivajući se od izvanzemaljaca, zaspe. Bennell to otkriva i sav izbezumljen trči prema autocesti vrišteći prolazećim automobilima da su grad opsjeli izvanzemaljci, te u jednoj sceni vrišti u kameru: “Oni su već ovdje! Ti si sljedeći!”.

Dakle, ono čime nas Invazija kradljivaca tijela vraća na trenutačnu “kulturu straha” nije ništa drugo nego “izvanredno stanje” u kojem stalno moramo biti na oprezu nije li naš susjed, koji je inače po svemu jednak nama, slučajno Drugi (terorist, zločinac, Srbin, peder – kako god). Vijest o američkom “parfemu straha” u tom smislu – ma koliko se na prvi pogled mogla činiti smiješnom – nije ništa drugo nego najbolja potvrda Furedijeve teze o novoj paradigmi u svjetskom društvu.