Od zadaćnice do Muzeja

Nataša Petrinjak

“Na cijenjeni upit od 1. kolovoza 1904. br. 11809 glede nepovraćenih sa pariške izložbe predmetah priobćuje se, da su odnosni predmeti izloženi bili u takozvanoj “hrvatskoj sobi”. Ona je soba u cielosti sa svim u istoj se nalazećim izložcima prodata njekoj bogatoj ruskinji, nakon što je izložba dovršena bila, vraćeni su oni predmeti, koji se u Parizu nisu mogli unovčiti natrag u Zagreb te su uručeni izložiteljima. Reklamacija nije bilo, van sa strane ravnateljstva ženske stručne škole, koja je ravnateljstvo izvješćem od 9. studeno 1901. br. 346 prijavilo, da sa izložbe sliedeći predmeti vraćeni nisu: lepeza, rupčić čipkani, dvije slikane dekorativne lepeze, sag smirna tehnike. Na izjavu bivšeg izložbenog odbora dao je slavni vladni odjel reklamirane predmete riješenjem od 16. prosinca 1901. broj 17773 odpisati” – dio je odgovora kraljevskog banskog savjetnika iz unutarnjeg odjela Zemaljske vlade iz 1904. a kojim se pomalo privodi kraju pitanje izložaka koji su četiri godine ranije, 1900. godine, bili izloženi na Svjetskoj izložbi u Parizu. Bili su to izlošci koji su s većinom onoga što se vratilo činili bogato predstavljanje Hrvatske na toj najvećoj izložbi na prelasku u dvadeseto stoljeće, a gdje je za predstavljanje hrvatskog školstva – budimo iskreni većina danas to ne zna – Kraljevskoj hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoj zemaljskoj vladi, Odjelu za bogoštovlje i nastavu, za kolektivnu izložbu dodijeljen – Grand Prix izložbe. Veliku nagradu pratile su brojne zlatne, srebrne i brončane kolajne i priznanja te veliki križ počasne legije Hermannu Boll?u kao glavnome aranžeru, a popis kojih možemo naći u knjizi Vesne Rapo, etnologinje i više kustosice u Hrvatskom školskom muzeju, Hrvatski školski muzej/Pariška soba; uspjesi hrvatskog školstva na izložbama druge polovice 19. stoljeća, objavljene prije nešto više od mjesec dana.

Hrvatsko školstvo na turneji svjetskih izložbi

Popis nagrada tek je mali dio opsežnog materijala kojim autorica rasvjetljava cjelokupnu povijest izložbe, napose njezina dijela koji se odnosi na školstvo i nastavu, a koji je svojim povratkom u Zagreb dobila naziv Pariška soba i postala temeljem za osnivanje Hrvatskog školskog muzeja. Ponukana utemeljenjem stalnog postava HŠM-a 2000. u kojom je i Pariška soba dobila svoje mjesto, a do 105. obljetnice osnutka muzeja 2006., istraživačkim slengom rečeno – “iskopala” je i struci nepoznate činjenice koje su se krile u arhivima; pisane tragove kako su tekle pripreme za izložbu u Parizu na kojoj je hrvatsko školstvo, najblaže rečeno, privuklo iznimnu pažnju.

No, da bi pokazala o kakvoj je vrijednosti riječ autorica nas ponajprije opsežno upoznaje s pojavom velikih regionalnih i svjetskih izložbi u drugoj polovici devetnaestog stoljeća na kojima se pored predstavljanja materijalne kulture, a sukladno tadašnjem zanosu emancipacije obrazovanja koje vodi prema boljitku i napretku, iznimno opsežno predstavljaju i dosezi pojedinih školskih sustava. Za početak je, tako, autorica odabrala Prvu gospodarsko-šumarsku izložbu u Zagrebu 1864., za koju je putem časopisa Napredak upućena obavijest učiteljima kao i upute što za nju trebaju prirediti. Uspjeh tom prilikom bio je najvjerojatnije razlogom za još cjelovitije i opsežnije predstavljanje školskih dostignuća na sljedećoj izložbi 1866., na koju su pozvani “svi prijatelji i promicatelji pučke škole, sve tiskare, knjižare, nakladnici i proizvođači školskih predmeta, a posebice sve pučke, glavne i s njima spojene niže realne škole i preparandije u Hrvatskoj i Slavoniji”. Slijedile su Svjetska izložba u Beču 1873., Svjetska izložba u Parizu 1878., Izložba u Trstu 1882. godine i Budimpešti 1885., gdje Hrvatska uvijek izlaže u sklopu Ugarske cjeline, ali redovno postiže iznimno zanimanje i osvaja nagrade.

Osim pedantnog prikaza izložaka (zadaćnica, znanstvenih sprava i instrumenta, ručnih radova, odijela, slika i risarija, naučnih knjiga, metoda obuka, “sprema za gombanje djece”…) autorica nam kroz opis angažmana osoba i institucija (kao i onih koje će iz tih angažmana nastati) daje zanimljiv prikaz društveno-političkih prilika u Hrvatskoj i Europi. U Viencu iz 1882. tako je u povodu tršćanske izložbe zapisano: “(…) g. Kršnjavi izveo je vrlo ukusnu installaciju predmeta, ukrasiv ujedno unutarnjost pavillona sa vrlo shodnim harmonično udešenim razdieljenjem stotine sagova hrvatskih, a izvanjski dio s prikladnimi, prema hrvatskom stylu sgrade izvedenimi napisi i silnim arbolom (…)”.

Uspjeh Obrtne škole i Hermanna Boll?a

Slijede prikazi o izložbama na Učiteljskim skupštinama, Gospodarsko-šumarska te gospodarsko-obrtna izložba u Osijeku 1889., Svjetska izložba u Parizu 1889., Jubilarna izložba u Zagrebu 1891., Izložba učila u Zagrebu 1892., Milenijska izložba u Budimpešti 1896., na kojima ravnopravno sudjeluju i osvajaju nagrade i muške i ženske škole, kao i učitelji i učiteljice. Kulminirajući efekt koji je deseta svjetska, a peta pariška Svjetska izložba 1900. izazvala u svijetu nije mimoišla ni Hrvatsku. Nova koncepcija izlaganja po skupinama s obzirom na materijal i uporabnu vrijednost naspram dotadašnjeg načina “po državama” bila je izazov za sve i, kako doznajemo iz ovog opsežnog istraživanja koje je autoricu primoravalo i na višednevna istraživanja u arhivima na 14 stupnjeva Celzijevih, Hrvatska je bila prisutna u skoro svakoj kategoriji. Izvještači su često iskazivali negodovanje zbog nedovoljne vidljivosti, stapanja s ostalim zemljama unutar austrougarskog dominantnog koncepta, ali ako je suditi po reakcijama i nagradama hrvatski su izlošci bili vrlo dobro primijećeni i prihvaćeni. Najveću slavu, zahvaljujući upornosti i vještini učenika Obrtne škole pod ravnanjem Hermanna Boll?a, dio kojim je predstavljeno hrvatsko obrazovanje. U toj je školi prema njegovim zamislima i nacrtima napravljen studijski kabinet unutar kojeg su svoje mjesto našli akvareli zgrada škola i kulturnih zavoda koje su izradili poznati hrvatski umjetnici Čikoš Sesija, Iveković, Medović, Bauer, Raškaj, te radovi učenika i nastavnika svih škola ondašnjih kraljevina Hrvatske i Slavonije.

Ako je suditi po podacima što ih Vesna Rapo neumorno navodi u knjizi u posljednjoj godini devetnaestog stoljeća, svi učenici i učenice, te njihovi nastavnici i nastavnice bila je potpuno posvećena namjeri Zemaljske vlade – da na pariškoj izložbi “prikaže organizaciju, razvitak i ondašnje stanje svih učevnih, obrazovnih i kulturnih zavoda”. Sa zadaćnicama, crtežima, knjigama, ručnim radovima stizali su i podaci o školama, a iz kojih danas znamo da je u Hrvatskoj i Slavoniji bilo 1310 osnovnih škola (1298 općih pučkih, 40 javnih konfesionalnih i 33 privatne škole). Pored njih postojale su i produžne škole ili opetovnice, koje su se pohađale nakon osnovne škole još tri godine po dva sata u tjednu, šegrtske škole, škole za ženski ručni rad, ženske stručne škole, više pučke škole, učiteljske, Kraljevska zemaljska muška obrtna škola i Kraljevska zemaljska ženska stručna škole, Obrtna škola, gimnazije u Zagrebu, na Sušaku, u Osijeku, Varaždinu, Požegi, Vinkovcima, Gospiću, te srpsku konfesionalnu u Karlovcu, te realne gimnazije u Mitrovici, Petrinji i Vinkovcima. Raznolikosti obrazovnog sustava pridonosile su i više trgovačke škole, Kraljevska nautička škola u Bakru, Kraljevsko gospodarsko učilište u Križevcima, Zemaljski zavodi za slijepe i gluhonijeme, Kraljevsko sveučilište s tri fakulteta u Zagrebu, bogoslovski liceji…

Eksponati s izložbe za novi Muzej

U časopisu Napredak br. 44 iz 1900. objavljena je vijest: “Kako javljaju naša politička glasila, odlikovano je hrvatsko pučko školstvo na svjetskoj izložbi u Pariz najvećim znakom odlikovanja, tj. “velikom nagradom”(…)”. A kako navodi drugi časopis, Vjerni drug, bila je to izložba “(…) koju je 14. travnja t.g. svačano otvorio predsjednik francuske republike Loubet. Izložba je bila otvorena 7 mjeseci ili 213 dana. Ovu je izložbu posjetilo 55 milijuna ljudi. (…)”. No sav napor stotine učenika/ca, nastavnika/ca i slikara, kipara, obrtnika i udruženja i institucija ostao bi tek pisanim svjedočanstvom uspjeha da Antun Cuvaj, autor brojnih školskih udžbenika, osnivač učiteljskih udruga, te prvi i počasni član Hrvatskoga pedagoško-književnog zbora, nije iskoristio i položaj i situaciju, te eksponate iz Pariza zadržao u Zagrebu i time omogućio osnivanje Hrvatskog školskog muzeja. Ideje rođene još 1871. tijekom održavanja Prve učiteljske skupštine, ali koja je svim zalaganjima i Ise Kršnjavoga, Hermanna Boll?a i brojnih drugih pedagoga i učitelja čekala upornog Cuvaja. Zahvaljujući neumornom prikupljanju svega onoga što je vraćeno iz Pariza, danas posjedujemo gotovo u cijelosti sačuvanu izložbenu cjelinu – Parišku sobu. Kako nas upućuju internetske stranice današnjeg muzeja, u sobi se osim impresivnog namještaja studijskog kabineta mogu vidjeti i spomenuti akvareli, album prostorukog risanja učenika V.-VIII. razreda četerorazredne dječačke više škole, školovid, radovi košaraške, kolarske te drvorezbarske škole… Osim što autorica zaslužuje pohvalu za dosljednost i temeljitost u istraživanju, ali i preglednost i konciznost u predstavljanju ove iznimno opsežne građe, riječ pohvale treba uputiti i izdavaču, Hrvatskom školskom muzeju koji se odlučio za dvojezičnost izdanja (hrvatski-engleski), a sukladno uklopljene fotografije zaokružuju ga na način da slengom i današnjih učenika možemo reći – svjetski!