Opus kao provokacija

Şad kad su Slobodanu Šnajderu izašla izabrana djela sve izgleda prilično drugačije. Sve, a pogotovo mislim na Hrvatskog Fausta i Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu.

Pred nama je devet svezaka, od kojih četiri i polovica još jednoga donose izbor iz tekstova pisanih za daske hrvatskih pozornica od nekoga koji to čini od 1968. godine. Tad mu je kao dvadesetgodišnjaku izveden komad Minigolf. Edicija je dakle bilansa jednog pisca koji ima šezdeset godina i kojeg bez sumnje možemo ubrojiti u najznačajnija i najzanimljivija pera nacionalne književnosti posljednjih četrdeset godina. To što Šnajder nikad nije pripadao nekom mainstreamu hrvatske književnosti, to što je pisao u složenim i za neku širu recepciju rizičnim žanrovima kao što su drama ili esej, to što je uglavnom uvijek bio na malo suviše lijevim književnim i idejnim pozicijama - dakle opet izvan takozvanih glavnih, znači prihvaćenih i prihvatljivih “tokova”, sve to danas više ne igra neku ulogu.

Glavnu provokaciju i problem sada predstavlja njegov opus, njegovi tekstovi dokumentirani u devet svezaka od po uglavnom 300 stranica. Problem je to veći što nisu samo sabrani i otisnuti, već su, naročito u slučaju dramskih tekstova, popraćeni odličnom aparaturom, što omogućuje njihovo kritičko čitanje i obuhvatnu evaluaciju.

NO LOGO

Desio se time neobičan obrat. Koliko god da je pisao, Šnajder je do sada na hrvatskoj kulturnoj i književnoj sceni bio guran u žanr ličnosti: kao čovjek s jakim književnim ili političkim tezama, vrlo rano kao izdavač jednog jakog kazališnog časopisa, a kao zreo čovjek onda direktor kazališta, no isto tako u opticaju bio je label Šnajdera kao šezdesetosmaša, Šnajdera kao antituđmanovskog kolumnista i oštrog političkog komentatora, Šnajder je bio “disident” (a ustvari je bio izopćenik iz kulturnih institucija devedesetih), bio egzotičan primjerak hrvatskog pisca više izvođenog i većeg uspjeha u inozemstvu nego doma itd. Taj čudni status protegao se do u današnje dane. Dok se se u međuvremenu i najubogiji pisci, književni “teoretičari”, “teatrolozi” i slična ispodprosječna hrvatska čeljad dokopala stabilnih docentura, ravnateljstava, uređivačkih i inih ipak utjecajnih pozicija – tko danas sve ne “predaje”, “ravna”, predsjeda, prdsjednikuje i prije svega: tko se sve ne “igra”, nameće svoja mišljenja i jadne ekspertize u hrvatskoj kulturnoj  znanstvenoj javnosti! – Šnajder, nacionalni pisac europske reputacije te uvažen ne samo u Hrvatskoj, već i na čitavom južnoslavenskom prostoru, piše kritike i kolumne u Novom listu i objavljuje tekstove u časopisima kao što je Književna Republika - elitnim, ali društveno sasvim nevidljivim i daleko od bilo kakvog utjecaja. Objektivno, sa šezdeset godina Slobodan Šnajder još uvijek živi na institucionalnim i inim rubovima hrvatske kulture pa i grada Zagreba, u kojem je ipak išao u školu, gdje studirao, gdje je kao mladi dečko napisao Minigolf, gdje je nešto kasnije uređivao časopis “Prolog”... No, kako smo rekli, desio se obrat – i to skoro ironičan: pred hrvatskom književnom javnošću, ponaosob pred kulturnim, stručnim i znanstvenim mainstreamom, iskrsao je problem: prije nego se Šnajdera kao neprilagođeni, nekomotni javni lik smjesti “kamo i spada”, sada valja prvo pročitati tih devet svezaka njegovih književnih tekstova.

Tri režima

Devet svezaka je čitanje od po prilici 4 do 5 tjedana, tj. 500 str. na tjedan, ako se čita dva sveska tjedno. Između nas i Šnajdera izraslo je brdo papira. To je objektivno tako, to je literatura koja je sada kao i svaka umjetnost izmakla kontroli i samog Šnajdera i onih koji o njemu i njegovom pisanju “sve znaju”, po mogućnosti “odavno”, one središnje mase hrvatskih intelektualaca koja je i inače “sve pročitala”, “sve gledala” - dakako ne samo Šnajderovo, nego uopće, od Baščanske ploče do Mishime, od Barucha Spinoze do Lorenza Errensa (i Dragutina Tadijanovića), od Vergilija do Emmanuela Todda i Ćosićeve Aljaske.

Sad će oni to pročitati - a onda bumo vidli. I videl bu sam Šnajder. Zakaj ga igraju i gde, zakaj ga ne igraju i gde, zakaj je još uvek honorarni kolumnist u riječkom Novom listu, i, prije svega, kaj je točno na stvari s njegovim komadima, pričama, esejima, kritikama, glosama... njegovim djelom, kako se to inače kaže.

Da, na početku sam spomenuo Hrvatskog Fausta i Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu. Sad, kad je od 1981. do danas prošlo 27 godina, jedno tri režima, desetak kulturnih politika i izmijenile se barem dvije generacije intendanata, dramaturga, glumaca i režisera, jedna stvar se doima zaista zapanjujuće. HNK nije postavio taj komad u kojem igra glavnu ulogu. I ne samo to: u njemu on igra jednu od svojih najdramatičnijih i najsvjetlijih uloga - kada njegovi članovi pogibaju za ideju o dostojanstvu kazališta i umjetnosti uopće.

Neobično je to s HNK-om.

Smatrajući taj komad očito vrlo značajnim, ugostio je njegove velike izvedbe, davši im svoju scenu i prepustivši im onu utrobu iza nje. Ali sam sebi nikad nije rekao: idemo to sami odigrati. Skurilna priča je to iz današnje perspektive. Kao da ju je napisao Mihail Bulgakov u Majstoru i Margariti.