1.7.2004.

Slavica Jakobović Fribec  

Osvajanje prirode i životinjsko ropstvo

Osvajanje prirode i životinjsko ropstvo

Kantova etika tjelesnosti u bioetičkom konceptu

Uvodno izlaganje njemačkog filozofa Thomasa Sörena Hoffmanna bilo je posvećeno Kantovoj aktualnosti za bioetiku, a u povodu skorog obilježavanja 200 godina njegove smrti. Ukazujući na Kantove etičke standarde (princip ljudskog dostojanstva, princip autonomije i zabranu postvarenja), Hoffmann je pokazao kako je Kantov koncept za održanje humaniteta danas konkretiziran u bioetičkom konceptu. Naime, Kantov koncept ljudskog dostojanstva je sklop međudjelovanja u slobodi, pri čemu je sloboda postignuta ako sebe ne činimo gospodarom tuđe slobode, odnosno sloboda je instancirana i u tijelu osobe. Iz toga proizlazi da ni princip autonomije nije negativno određenje slobode, nego da potječe iz legislacije uma, a zabrana postvarenja (instrumentalizacija bića) izravno se izvodi iz “etike tjelesnosti’’. Ta se pitanja, upozorio je Hoffmann, izravno tiču jedne biopolitike našeg vremena koja potiče subjektivnu “otuđenost’’ ljudskog tijela, “tuđenost’’ kojom se ljudsko tijelo pretvara u društvenu masu kojom se može raspolagati, čime se neposredno zadire u uvjete subjektivnosti subjekta. No, kako Kantova etika prosuđuje maksime djelovanja, a ne djelovanje samo, i u tom je smislu implicitno prisutna u bioetici u uvjetima globalizacije i interkulturalnosti, jer, kako je Hoffmann podsjetio, krajnji cilj kulture prema Kantu može biti samo savršen građanski ustav.

 

Od biološkog znanja do bioetičke mudrosti

Razgranatost i premreženost interesa suvremene bioetike Tonči Matulić je konceptualizirao kroz povijesne razlike između antropocentrizma i biocentrizma koje su prisutne od nastanka bioetičke discipline u posljednjim desetljećima dvadesetog stoljeća. Te su razlike, pomičući naglaske od biosa do bio/etičkog, rezultirale pluralizmom različitih centrizama koji teško uspostavljaju dijalog (animalizam, biodiverzitet, ekofeminizam, duboka ekologija, vegetarijanstvo, veganizam i sl.). Matulić je upozorio da su poseban izazov za filozofijsku antropologiju različiti pokušaji kojima se čitava fenomenologija života u prirodi tumači i shvaća isključivo u svjetlu biološko-evolucionističkih, a u novije vrijeme genetičko-molekularnih danosti, pa se i čovjeka reducira na biološke i genetičke sastavnice. Opasnost od takve ideološke zloupotrebe biološkog znanja stalno je prisutna i zato bi se temeljna zadaća bioetike, prema njemu, trebala sastojati u tome da na temelju relevantnih bioloških znanja i spoznaja oblikuje mudrost koja će biti u stanju očuvati prirodnu ravnotežu života, konzervirati prirodnu bioraznolikost, osigurati uvjete za preživljavanje ljudske vrste i drugih živih vrsta, te izgraditi svijest o moralnoj odgovornosti svih prema prirodnom svijetu.

 

Ubijanje životinja za konzumiranje i žrtvovanje u ime znanosti i umjetnosti

Izlaganja Suzane Marjanić iz etičke biocentričke i Sanje Kajinić iz ekofeminističke i vegetarijanske perspektive promišljala su načine umjetničke (re)prezentacije životinje (životinjstva) i njihova ubijanja (klanja) zbog žrtvovanja ili konzumiranja. Marjanić je u radu Eksploatacija i monumentalizacija izvedbe životinje kao žive, mrtve ili ubijene ideje, na primjerima likovnih i izvedbenih radova hrvatskih umjetnika – Pinkleca na Eurokazu (Macbeth na međimurski način, 1995.), Vlaste Delimar (Tražim ženu, 1996.) i Pina Stančića (političko klanje purana, 2000.) interpretirala simbolizaciju životinjstva prema Deleuze-Guattarijevu konceptu životinjstva iz knjiga Kafka (1975.) i Tisuću platoa: kapitalizam i shizofrenija (1980.). Naime, nestankom scenske životinjske žrtve nastala je antropocentrična tragedija; međutim, životinjska tragedija, prema Marjanić, ostvaruje se u onom trenutku kad se životinja vraća na scenu kao scenski objekt i žrtva izvedbeno-stvarnog žrtvenog klanja u okviru Umjetnosti, koja se iz perspektive biocentričke etike ne može nikako opravdati.

Kajinić je pak u svom izlaganju Prijatno je čitati o kitovima kroz njihove vlastite naočale; ekofeministički pristup konzumiranju kitova u Melvilleovom Moby Dicku, koristeći kritičke koncepte koje su osmislile feminističke i vegetarijanske kritičarke unutar ekofeminističke teorije, interpretirala poznati književno-umjetnički tekst kao kulturni obrazac tekstova o mesu. Takve tekstove karakterizira slična upotreba životinja i žena u civilizaciji – kao onih bez subjektiviteta i kao referenata odsutnih iz područja ljudske moralnosti. Takvu karakterizaciju slijedi i romantiziranje nasilja i kreiranje mitova koji povezuju kitolovce s lovcima i doseljenicima na američki Zapad te proces kolonizacije koji prati užitak u ubijanju i proces industrijalizacije koji prati tretiranje životinja kao stvari koje je moguće konzumirati.

O životinjama žrtvovanim za znanost govorilo je više izlagača, među kojima je talijanski filozof Simone Pollo, u izlaganju Eksperimentiranje i zaštita dobrobiti životinja: između etologije i etike, naglasio kako ni približno nije postignut konsenzus oko preciznog značenja dobrobiti životinja, iako je važnost zaštite i promicanje dobrobiti životinja uključenih u praksu laboratorijskog eksperimentiranja široko prihvaćena i u pravnoj regulaciji i u stavovima znanstvenika.

Distopijska obećanja u 21. stoljeću

Što je to uopće ljudsko i život, u obzoru bioznanosti i biotehnologije kad informacija postaje osnovni kod tijela – upitao je Krunoslav Nikodem. On je, polazeći od Balsamova koncepta o postmodernim oblicima tehnološke tjelesnosti (reproduktivna, radeća, nestajuća i označena tijela) gdje tehnologija proizvodi identitete (za prodaju), ustvrdio da je riječ o infantilizaciji i proizvodnji neljudskih identiteta. Infantilizacijom se postiže “djetinjstvo uma’’, a “biti sretan’’ postaje novi društveni imperativ (kao i “život sada i ovdje’’). Takva sekularizacija omogućuje da se vječni život pojavljuje kao znanstvena koncepcija, kao ovozemaljski “spas’’ kroz biotehnologiju, pa se može reći da ulazimo u razdoblje Novoga Genesisa u kojem se zbiva rastjelovljenje. Jer ako je na početku, kada je Bog stvarao nebožanska stvorenja, bilo utjelovljenje, ljudi sada poput Boga teže stvoriti neljudske oblike inteligentnog života.

Preuzima li čovjek doista stvaralačku ulogu Boga? Je li čovjek pozvan na 8. dan stvaranja – pitao je Goran Grgec u svom izlaganju. U knjizi Čovjek i stroj, iz tridesetih godina dvadesetog stoljeća, Nikolaj Berdjajev je promišljao problem opstanka čovjeka, i pisao o tome i prije izuma ratne tehnologije za uništenje čovjeka. Za Berdjajeva je pitanje tehnike i duhovno i moralno, kao što je to za nas danas pitanje GMO-a, istakao je Grgec. Duh kojim je prožet znatan dio znanstvenih istraživanja danas, kao i duh koji vodi proizvođače materijalnih dobara, duh je kapitalističke civilizacije, duh profita.

Da kapital odbacuje i moralnu i bioetičku ideju, a time i dimenziju budućnosti, naglasio je i srpski filozof Slobodan Sadžakov. Međutim, i filozofija povijesti i bioetika, koje su za njega kompatibilne, moraju imati tu dimenziju budućnosti i moraju biti anticipativne; one moraju imenovati točke koje ugrožavaju ljudsko postojanje i postojanje života pod hipostazom ekonomskog momenta te postaviti pravo Jonasovo pitanje: koliko priroda još može podnijeti?

 

Eutanazija ili terapijska upornost

U fokusu izlaganja Mure Palašek, Ankice Čakardić i Hede Festini bila je pozicija pojedinčeve osobnosti i odgovornosti u globaliziranom sistemu profita i posvemašnjeg marginaliziranja odgovornosti. Čakardić je, primjerice, mitu o globalizaciji suprotstavila mogućnost antiglobalizma kao izbora, pozivajući se na argumente nove antropološke teorije primitivizma koja hiperprodukciji suprotstavlja zahtjev živog organizma za rastom i anarhofeminizma koji umrežavanjem gradi nove oblike politički osviještenih zajednica.

O dostojanstvu osobe i o eutanaziji govorilo se s različitih aspekata. Đula Rušinović-Sunara, s pozicije zaštite prava pacijenata, istakla je kako je znanstvena istina uvijek vezana za materijalnu dobit, a da se pritom zanemaruje dobrobit onih kojima je upućena. Luka Tomašević je s pozicije liječničke etike upozorio na etičku dvojbu liječnika suočenih s krajem ljudskog života kada često sami moraju donositi odluku treba li nastaviti s produljenjem (biološkog) života, i onda kada on za bolesnika gubi svaki smisao. U današnjoj se medicinskoj etici, naglasio je, mnogo govori o eutanaziji, izravnoj ili neizravnoj, ali veoma malo o distanaziji ili terapijskoj upornosti, kada se život produljuje bez ikakve nade u ozdravljenje, a pacijentu se nanosi još veća bol i patnja, tako da gubi svako ljudsko dostojanstvo.

 

Od alkemičara do algenija

Izlaganja Hrvoja Jurića, Vlade Vladića, Slavka Amulića i Snježana Hasnaša smjerala su preko sinteza znanstvenih paradigmi (koje sudjeluju u promjeni antropološke strukture modernog čovjeka) ka novom, otvorenom i očuđujućem. Jurićeve etičke hijerarhije živoga zorno su bile poentirane rečenicom “spužva nije isto što i čovjek, ali nije isto što i licitarsko srce’’ i samom spužvom (mrtvom životinjom) koju su svi sudionici simpozija dobili kao suvenir od turističke zajednice.

Na Vladićevo dvosmisleno pitanje: “Zašto čovjek nije životinja?’’, primili smo i dvosmisleni odgovor: “Čovjek i životinja nisu u svome vlastitom, nego u onom preko čega se ta vlastitost izražava’’ – u vlastitosti čina i u moralnoj vlastitosti djelovanja.

Hasnaš je upozorio da je u filozofskoj tradiciji uvijek bila riječ o iznalaženju biti, a ne o davanju sudova. Ako je nekad simbol za neutaživost ljudskoga znanja bio alkemičar, onda bi to danas trebao biti algenij – onaj ili ona koji/koja sjedinjuje opažanje i (sam) proces (opažanja). U tom smislu, odnos i međudjelovanje čovjeka i (moći) prirode, smjerali bi k prožimanju bioetike i biomoći u jednu novu paradigmu biopolitike.

 

GMO i biološki suverenitet

Treći lošinjski dani bioetike završili su okruglim stolom GMO i biološki suverenitet na kojem se govorilo o društvenom kontekstu ekološkog suvereniteta (Ivan Cifrić), biokulturnom suverenitetu i biokulturnim pravima (Ante Čović), negativnim iskustvima u komercijalnoj primjeni GMO-a (Marijan Jošt), pitalo jesu li genetički modificirani usjevi – rješenje problema gladi ili novo kmetstvo? (Jagoda Munić) te je li etički dopušteno ono što je tehnički moguće izvedivo? (Luka Tomašević) i o čimbenicima ugroženosti i načinima zaštite biološke raznolikosti u Hrvatskoj (Jasenka Topić).

Artikulacija ovih i sličnih tema uobličena je kao Lošinjska deklaracija o biotičkom suverenitetu, koja bi trebala, zbog alarmantnog stanja biološke invazije na koju upozorava, dovesti do uvođenja izvanrednog stanja u Hrvatskoj, kako je u uvodnom izlaganju opisao stupanj ugroženosti bioraznolikosti u Hrvatskoj Ante Čović.

 

Lošinjska deklaracija o biotičkom suverenitetu

U deklaraciji se upozorava na zaoštrenost globalizacijskih procesa, na pogubne učinke na području živog i na području kulture; definira se biokulturni suverenitet i biokulturna prava; upozorava na presezanje političkog suvereniteta na prirodu; definira pojam biotičkog suvereniteta i njegova povreda u Hrvatskoj i traži se:

1. Da se u Zakonu o zaštiti prirode ponište sve odredbe koje se odnose na ograničenu uporabu GMO-a i na puštanje GMO-a u okoliš, te da se nastavi rad na donošenju Zakona o zabrani GMO-a, koji je obustavljen pod okolnostima koje nisu javno objašnjene.

2. Da se u odnosu prema prirodi i ukupnoj problematici života primjenjuje bioetički pristup, te da se u tom području ponovo formiraju bioetička povjerenstva u skladu s temeljnim bioetičkim zasadama.

3. Da se Hrvatska odupre međunarodnim pritiscima u obrani bioetičkog suvereniteta, da potraži saveznike u međunarodnoj zajednici i krugovima civilnog društva, te da pokrene inicijativu za uvođenje načela i instituta bioetičkog suvereniteta u međunarodnopravni poredak.