Ovo učmalo, ono (a)političko

Kada Hans-Thies Lehmann u okrilju vlastitoga koncepta postdramskoga kazališta propituje političke manifeste, manifestaciju kazališta, zaključuje da je kazalište danas kao javna, javno djelatna praksa izgubilo gotovo sve funkcije koje se obično zovu političkima. I nadalje eksplicira da je kazalište sa svrhom klasno specifične propagande ili političke afirmacije sociološki i politički prevladano; kazalište kao medij prosvjećivanja o društvenim zlima jedva da još ima svoje mjesto u usporedbi s bržim i aktualnijim medijima, vijestima, magazinima, novinama. Dakle, kazališni komad, koji prvo treba, ako se ima sreće, na miru napisati, pa zatim, ako se nadalje ima sreće, i objaviti te inscenirati, najčešće dolazi na pozornicu tek kada su se javne teme već promijenile. Dakle, kazalište može samo iznimno igrati ulogu instancije društvene kritike, podija alternativne javnosti. Stoga je sasvim očito, nastavlja dalje razglabati Lehmann, da kazalištu kao mediju javnoga okupljanja u određenim slučajevima preostaje još samo moć izoštravanja svijesti o nepravdama, promicanje spremnosti na toleranciju i razumijevanje. Čini mi se da potpuno isto stanje stvari stoji i s akcionističkom i performerskom scenom danas, barem što se tiče situacije kod nas.

Izvedbene provokacije ili “Živio dr. Ivo Sanader!”

Zadržimo se uvodno na performansu Živio! i akciji Protest što ih je Siniša Labrović izveo na ovogodišnjem 29. salonu mladih, koji se povodom četrdesete obljetnice ‘68. održao pod ironijskom naslovnom odrednicom Salon revolucije. Odnosno, kao što su pojasnile kustosice Ivana Bago i Antonia Majača ovoga jubilarnoga Salona u uvodnom tekstu kataloga da se koncepcija ovogodišnjega Salona temelji na svjesno postavljenu paradoksu sadržanu u samom naslovu Salon revolucije. Podsjetimo da je Salon mladih iniciran kao bijenalna manifestacija, i to revolucionarne 1968. godine s ciljem predstavljanja i promoviranja stvaralaštva mladih umjetnika, tako da ove godine kao i revolucionarna ‘68. obilježava četrdesetu obljetnicu.

Tako je kao gost umjetnik na dan otvorenja Salona mladih, a koji ne pripada više kategoriji mladih umjetnika, gdje je kao dobna granica određena ona od 35 godina života, Siniša Labrović (rođen 1965) 4. listopada točno u podne na glavnom zagrebačkom trgu izveo performans Živio!, a u subotu 25. listopada na dan zatvaranja Salona mladih – akciju Protest, s početnim okupljanjem sudionika te akcije, happeninga isto tako točno u podne na Trgu žrtava fašizma, ispred HDLU-a, da bi kao akcija-šetnica krenula od HDLU-a preko Zelenoga vala i Zrinjevca, gdje su instalirane pojedine institucije moći na vlasti – npr. na Zrinjevcu broj 3 Vrhovni sud Hrvatske i Upravni sud, na broju 5 Županijski sud, a pritom je centralni dio happeninga-šetnice završio kod Jelačićeva spomenika. S obzirom na središnju figuru moći toga trga i estetski odbojna Jelačićeva spomenika, željela bih ovom prigodom podsjetiti na sjajno Krležino raskrinkavanje kontrarevolucionarne uloge bana Jelačića. Naime, istina je da se u podne, epicentru ilirskoga preporoda pomoću bana Josipa Jelačića Bečki dvor uspio obračunati s mađarskim revolucionarima.

Zadržimo se prvo na Labrovićevu performansu Živio! koji se odvijao kao happening s obzirom na to da je postavio izvedbeni zahtjev za sudjelovanjem publike, koja je, naime, na svaki Labrovićev povik ironijskoga formata “Živio doktor Ivo Sanader” zahtijevala od nazočnih uzvratno skandiranje “Živio!” Dakle, Labrović se popeo na uzvišen dio Trga ispred Male kavane i nakon kraćega uvoda otvorio je ironijsko slavljenje doktora premijera, vrlo uspješno animirajući prolaznike i namjernike da mu se pridruže u skandiranju nakon svakog pojedinog uzvika hvale i slave, dakako – ironijskoga modusa. I dok su se neki pridružili navedenoj skupini angažiranoj za provokaciju sa smiješkom na licu, pozdravljajući iz sveg srdašca doktora Ivu, neki drugi su se protivili veličanju politički dimenzionirana doktora premijera, dok su neki treći, istina – u većini, izvedbeno prihvatili ironijsku podvalu.

Odnosno, pročitajmo Labrovićevo pojašnjenje na koji je način formirao taj verbalno-satirični performans: Što se?tiče uvodnoga dijela?performansa Živio!, u tom sam dijelu prisutne oslovio s “braćo i sestre”, i rekao da postoje dvije vrste umjetnosti, a da je danas sve popularnija ona koja ukazuje na?nemoral sustava, zlo kapitalizma, koja je, dakle, na strani slabih i potlačenih. Rekao sam i da takva umjetnost čini ljude nesretnima jer?ih potiče na pobunu i?budi lažne nade kao da je moguće biti plaćen za prekovremeni rad. Zapitao sam se i kako uopće oni koji rade takvu umjetnost mogu živjeti sa svim tim kritizerstvom i negativizmom. Rekao sam i da postoji druga umjetnost koja se slaže sa stvarnošću jer ne postoje samo gladni – ima i sitih. Ne postoje samo siromašni, ima i bogatih. Nema samo bosih, ima ih koji lete vlastitim avionima. Rekao sam da naša domovina nije bogata samo bogatima, nego da ima i drugih ljepota, polja, rječica, asfaltiranih putova, zanatlija, i da bismo te ljepote mogli nabrajati do Zaprešića i Tijarice. Upitao sam tko će te ljepote slaviti ako nećemo mi. Zatim sam rekao?da postoji čovjek?u kojem se sve?ljepote naše domovine?sabiru, koji ih reprezentira i da je to upravo doktor Ivo Sanader, pa sam pozvao prisutne da skupa kličemo i slavimo doktora?Ivu Sanadera i rečene ljepote. Zatim sam rekao da ću ja skandirati “živio doktor Ivo Sanader” i da ću uz njegovo ime svaki put dodati neku hrvatsku vrijednost i ljepotu, a da oni trebaju uzvratiti “živio”, i da onda svi zajedno?plješćemo. Tako sam prvo viknuo “živio doktor?Ivo Sanader i hrvatske blage okuke!”, pa se nastavilo s hrvatskom razvedenom obalom, hrvatskim šeširima, hrvatskim krošnjama, hrvatskim poštenjem, hrvatskim bijelim žitom itd., ali ne nužno tim redom.

“Nemušti” protest

Što se tiče završnoga Labrovićeva Protesta, spomenimo da je u okviru navedene akcije, a koja je isto tako modelirana kao happening, Labrović predvodio okupljenu grupu demonstranata s megafonom u ruci, a pritom su sudionici tog protesta-šetnice nosili bijele, točnije prazne zastave i transparente bez ikakvih protestnih i demonstracijskih slogana. Dakle, u okviru tog neverbalnoga protesta (rekao bi Antonio G. Lauer – nemušte akcije) Labrovićevi su nijemi izrazi lica kao i gestikulacije izgledali kao da potiču demonstrante, protestnu povorku koja je vlastiti demonstracijski čin jednako tako izražavala nijemim gestama i grimasama kao i bijelim, neispisanim, praznim zastavama i transparentima. Čini mi se da je riječ o uspješnu činu izvedbenoga protesta koji je na način iznevjerena očekivanja kod prolaznika izazivao krajnje čuđenje – tako se npr. mogao čuti komentar jedne znatiželjne prolaznice kako se vjerojatno radi o protestnoj skupini medicinara, očito zbog asocijacije s bijelim zastavama i transparentima. Naravno, bilo je i onih koji su srdačno prepoznali i pozdravili tu izvedbenu provokaciju, podvalu protesta protiv svih instanca moći na vlasti ove nam buduće EU-satelitske državice.

Dakle, nakon Trga bana Jelačića, što je bio i centralni dio Labrovićeva nemuštoga protesta, nešto se malo manja povorka veselo uputila uz Radićevu i došla je tog subotnjega, sasvim vremenski ugodnoga podneva na sablasno prazan?Markov trg, gdje je kraće vrijeme protestirala na južnom dijelu Trga, a da im, Labrovićevim ironijskim komentarom, “nitko nije prišao niti ih priupitao za zdravlje”. Zatim su se spustili do Muzeja suvremene umjetnosti, a kako je tamo, Labrovićevim opisom stanja stvari – “pusta tuga”, nije im se dalo protestirati, nego su bijele zastave i neispisane transparente, eto, tek tako?tužno spustili vrhom?prema zemlji.

Sabor? Zašto ne...

Pročitajmo daljnji Labrovićev opis izvedbe tog nemuštoga protesta: I onda je, čini mi se Ivana Bago, predložila da bi zastave i transparente mogli ostaviti pred?Saborom. Nekima?je to izgledalo kao nepotrebna provokacija, pa smo se premišljali, a onda?je nekoliko nas, zbog manje uočljivosti,?prikupilo zastave da bismo ih ostavili s desne strane ulaza u Sabor. Tamo ipak nisu ostali, jer ih je pokupio?klošar, nepoznat netko?(raspričan, duhovit, pa i načitan) koji nam se pridružio na Trgu i odnio ih kući.?Moram priznati da me je ipak iznenadilo što nas?policija nije zaustavila.

Pridodala bih da iako se u današnjem značenju riječi protest, dakle, u značenju individualnoga ili organiziranoga javnoga skupa u kojemu pojedinac ili grupa ostvaruje čin protestiranja, moć djelovanja, moć ustrajavanja, izražavanje krajnjeg nezadovoljstva i neslaganja, djelomično izgubilo značenje latinskoga glagola protestari u značenju svjedočiti, logično je da svaka izvedba protesta priziva svjedoke o ciničkoj moći i brutalnosti na vlasti, i time svjedoči ponekad i s utopijskim ciljem kako bi se postigla kvalitativna slobodarska promjena na relaciji moć na vlasti ? čovjek ili u animalističkim protestima na relaciji čovjek ? životinja. Spomenimo da se Labrovićev akcionistički Protest odvijao u isto vrijeme kada je udruga Prijatelji životinja organizirala prosvjednu povorku, koja je krenula sa zagrebačkoga Trga kralja Tomislava da bi stigla do Trga maršala Tita, gdje su prosvjednici ušli u kamion za transport životinja kako bi ukazali na svakodnevnu patnju životinja namijenjenih klanju na prometnicama Hrvatske i Europe.

Završno bih povodom Labrovićevih izvedbenih provokacija spomenula svakako jedan njegov rad koji se na svojevrstan način nastavio na mitoslov Crvenoga Peristila, s obzirom na to da je riječ o akciji koja ove godine kao uostalom i Salon mladih i ‘68. bilježi četrdesetu obljetnicu. Riječ je o njegovu performansu Kvadratura kruga, što ga je izveo na manifestaciji ArtiST Now: Jedan podzemni vrt rujna 2004. godine. Naime, Labrovićevim pojašnjenjem ? performans Kvadratura kruga sazdan je uglavnom na suprotnostima u odnosu na akciju-intervenciju Crveni Peristil, ali je upravo zato uvažava. Naime, riječ je o radu koji nije anoniman, koji nije izveden kao diverzija, koji nije uznemirio javnost, koji pritom nije izveden izravno na pločnik i tijekom čijega je izvođenja bila nazočna publika.

Eto, možemo se stoga i ukratko prigodničarski podsjetiti povodom četrdesete obljetnice akcije-intervencije Crveni Peristil na njihov anarhoidni manifest Šest stranica Crvenog Peristila, koji je objavljen u splitskom časopisu za kulturu Vidik 1968. godine, a gdje, među ostalim, crvenoperistilaši ističu kako su protiv “posthumne buržoazije”, protiv onih “što slijepo slušaju bogove s Olimp arta”, kao što je ta fluidna anarhoidna grupa postavila i zahtjev za demokratizacijom umjetnosti te pitanje o razložnosti umjetničkoga dijaloga ako je ono izmješteno iz društvene stvarnosti.

Aplauz! ili Demonstranti-statisti-plaćenici

Upravo suprotno od Labrovićeva nemuštoga Protesta protiv svih ciničkih manifestacija koje sputavaju autonomiju pojedinca, riječki umjetnik Nemanja Cvijanović u svom happeningu, akciji Aplauz! subverzivno je iskoristio bujicu svih vrsta političkih parola i transparenata protiv divljega kapitalizma, a pritom je u svoju bučnu i fiktivnu protestnu akciju uključio prosvjednike-plaćenike kao performerski set plaćen (riječ je, kako doznajem od samoga umjetnika, o iznosu od 60 kuna) da prosvjeduju na Cvjetnom trgu s transparentima i sloganima koji otvoreno osuđuju sve provale ciničke moći neoliberalnoga kapitalističkoga društva. Kao što je Nemanja Cvijanović istaknuo – akcija je smještena na Cvjetni trg upravo zbog prizivanja sjećanja, ali i kao svojevrsna akcionistička proteza nedavno održanih prosvjeda, gdje pritom Zagreb određuje kao “jedan od mnogih gradova u kojima od promjene ekonomskoga sistema nije zabilježena niti jedna bitnija manifestacija usmjerena protiv dominantne politike divljeg neoliberalnog kapitalizma”. I nadalje, njegovom procjenom: nestanak ili nedostatak ideologije otpora globalizaciji imperija multinacionalnih kompanija proizveo je klimu letargične pasivnosti najvećega dijela populacije”. Pritom, kako je zamijetio Igor Grubić – koji je kao voditelj demonstranata zdušno na megafon skandirao svaki pojedini slogan koji se mogao pročitati na demonstracijskim transparentima, a koji su isto tako zdušno plaćeni prosvjednici (istina, neki manje, a neki jačom voljom) korski ponavljali – kako je protest odmicao, neki su demonstranti počeli osmišljavati vlastite slogane “inspirirane” nedostatnim užicima sive nam svakodnevice, a koje su bile usmjerene na zahtjev za božićnicama (koja bi u zdravim okolnostima ove nam bijedne zemljice trebala figurirati kao trinaesta plaća) kao i naravno na zahtjev za većim penzijama (koje nikada neće dostići grandioznu veličinu nedostupnih saborskih mirovina), s obzirom na to da je ipak uglavnom bila riječ o umirovljenicima, njih dvjestotinjak, koji su odlučili da tih otprilike dva sata provedu u plaćenom prosvjedu na Cvjetnom trgu s početkom točno u podne sa znakom Gričkoga topa, i to, eto, za svega 60 kuna. Osim umirovljenika kao najugroženije socijalne skupine našega zaumnoga društva, kao što je istaknuo Nemanja Cvijanović, bilo je tu i žena koje su samoinicijativno počele skandirati “Nova radna mjesta, nova radna mjesta”, pa pretpostavlja da se radi o onoj skupini žena koje su izgubile posao vjerojatno kao pedesetogodišnjakinje, a bilo je i, pridodaje Cvijanović, nekoliko – recimo to uljudno – mlađih, iznad 30 godina života. Dakle, riječ je o demonstrantima-plaćenicima koje je preko agencije kontaktirao producentski tim manifestacije Operacija: grad 2008, o pojedincima koji obično odlaze na snimanja kvizova kao i nekih drugih televizijskih i filmskih produkcija, a Nemanja Cvijanović je, kako je istaknuo, ciljano želio uključiti u svoju fiktivnu akciju upravo taj sloj društva, pa odatle i ironijski naziv projekta – Aplauz! Spomenimo na kraju neke od brojnih slogana te protestne akcije centrirane na Cvjetnom trgu: “Bolje grob nego rob”, “Tražimo nemoguće”, “Ne želimo biti sluge euroatlantskih zločinaca”, “Vratimo tvornice – vratimo ih radnicima”, “Za 200 porodica zakon ne postoji”, “Želimo slobodno multietničko društvo”, “Religijo, nije ti mjesto u školi”, “Proleteri svih zemalja, ujedinimo se OPET”, “Robovi u vlastitoj zemlji”…

Neizvedena Superevolucija

Pored Labrovićeve akcije i performansa na ovogodišnjem Salonu mladih bio je najavljen još jedan performans kao i još jedna, nažalost neizvedena akcija. Riječ je o performansu Kupujmo hrvatsko! splitskoga umjetnika Božidara Katića, izvedenom u subotu 11. listopada točno u podne na Trgu bana Jelačića i akciji Superevolucija Marka Markovića, koja je najavljena za 23. listopada, ali zbog problema u samoj organizaciji izvedbe Superevolucija nije, dakle, izvedena. Stoga završno ćemo se zadržati na performansu Kupujmo hrvatsko! Božidara Katića, koji je taj satirično-politički performans najavio sljedećom političko-poučnom pričicom. Citiram: Kada je 1990. godine počeo rat na Balkanu, Hrvatska je krenula u prodaju hotela, tvornica, otoka, plaža… Strani ulagači prepoznali su idealnu priliku i počeli kupovati sve što je izgledalo perspektivno, a većina toga jest. Ljudi na tadašnjem vrhu međusobno su dijelili ostatak koji još nije bio rasprodan. Hrvatska je počela gubiti identitet. Sada, deset godina po završetku rata, situacija ostaje nepromijenjena (usp. katalog Salon revolucije). Dakle, u performansu Kupujmo hrvatsko!, na prostoru glavnoga zagrebačkog Trga, u ravnini s Jelačićevim konjem, Božidar Katić je postavio postolje nalik na političku govornicu s izloženom modificiranom hrvatskom šahovnicom kao simbolom koji predstavlja rasprodanu nam zemljicu. Pritom su kocke te zemlje-šahovnice bile sačinjene od metala, kamena, drveta i terakote, i to u različitim nijansama crvene i bijele, ali i nigreda, te tako posložene u šahovnicu simbolički su promovirale pojedine regije Hrvatske. Dakle, performans Kupujmo hrvatsko! Božidar Katić otvorio je proglasom i pozivom na aukciju koja je uslijedila. Naime, prvu je kocku umjetnik ponudio po simboličnoj cijeni od jedne kune, čime je otvorio neobično živu interakciju s publikom, a kojoj su se najviše otvorili nešto stariji prolaznici što su se vraćali iz subotnje, uglavnom mršave nabavke s Dolca. Tako su se tu mogli čuti i komentari satirična formata: “I ja imam svoj komad Hrvatske!” ili “Ja bih crvenu kocku – ova od terakote mi se ne sviđa”. Naime, mnogi su upravo željeli očito jedinstvenu, a možda i najskuplju među ponuđenim kockama – mramornu kocku, a pritom je negdje u pozadini cijele te podnevne situacije izvedbene rasprodaje Hrvatske na glavnom trgu slabašno odjekivala pjesmica Moooja domovinaaa, što je sasvim dobro upotpunjavalo ironičan format izvedbene rasprodaje. Inače, riječ je o performansu koji je izveden u zatvorenu prostoru na DOPUST-u (Dani otvorenog performansa) u Splitu, u travnju ove godine.

Jednako je tako i Marko Marković najavljenu a u Zagrebu neizvedenu akciju sakupljanja i darivanja plastičnih boca pod naslovom Superevolucija izveo prvi put na splitskoj Rivi 2007. godine. Naime, zamisao je bila da na dan izvedbe akcije na Salonu revolucije tisuće sakupljenih boca i limenki autor obilježi naljepnicom s natpisom SUPEREVOLUCIJA te da ih donese u vrećama za smeće i istrese ispred zgrade Hrvatskog sabora tijekom radnog vremena hrvatskih saborskih zastupnika i članova Vlade (usp. katalog Salon revolucije).

Žabokrečina malog, etički zrakoplovnog grada Zagreba

Dakle, istina je da su svi ti interaktivni performansi, akcije i happeninzi, koji su promovirani na ovogodišnjem Salonu revolucije kao i u okviru manifestacije Operacija: grad 2008. animirali uspavano mnoštvo našeg nimalo bijelog grada Zagreba; rekao bi Krleža – malog, etički zrakoplovnog grada Zagreba. Međutim i nadalje je sve ostalo isto i ništa se nije pokrenulo; sve miruje kao u kakvoj gustoj, tmastoj, mrkloj i ustajaloj žabokrečini. I upravo dok sam željela tom nigredo ukiseljenom paletom završiti ovo razglabanje o vječnoj zagrebačkoj salonskoj revoluciji, dobila sam mail od Marijana Crtalića (Hvala, Crtko!) sa “subjectom/predmetom” “vidimo se 5. 12. u 18h – poziv na prosvjed – proslijedi dalje!” (www.prosvjed.org) s pozivom na građansku inicijativu u kojoj će se konačno čuti glas naroda na organiziranim skupovima u Zagrebu, Rijeci, Puli, Splitu, Požegi, Zadru i Osijeku s obrazloženjem: Narode, kažimo našim političarima – onima gore na Markovom trgu, “Stegnite vi svoj remen, bando lopovska”, ne treba Vama božićnica na plaću od min. 20 000 kuna mjesečno! Nakon pročitanoga maila sasvim slučajno pronalazim na sisačkom forumu (http://www.sisak.info/forum/showthread.php?p=88702) da se mladi iz, čini mi se, tog pomalo inertnog gradića, a prepoznatljivoga danas samo po kancerogenoj Željezari, spremaju na dolazak u Zagreb kako bi suzbili možebitno razvodnjavanje inicijative. Eto, da vidimo i tu građansku inicijativu ZA BOLJE SUTRA… U svakom slučaju – raspojasano se priključujem.