Ozbiljni problemi ispod blistave pozlate

Dva najveća, a bome i najskuplja hrvatska ljetna festivala, oni u Splitu i Dubrovniku, vole se dičiti time kako je riječ o “ambijentalnim” manifestacijama. Iako to, u osnovi, nije netočno, ipak se postavlja pitanje koliko se, kako i zašto koriste potencijali koji u tim gradovima postoje za održavanje kulturnih programa i izvan uobičajenih institucijskih prostora. No, umjesto toga, u igri su stalno manje-više iste dvije-tri lokacije, uz tek sporadične iskorake u osvajanje novih prostora. Istovremeno se, međutim, ne možemo zapitati nisu li čak i ustaljena mjesta održavanja festivalskih programa postala sâma sebi svrhom.

Statična režija

Peristil Dioklecijanove palače u Splitu prilično je dobar primjer utemeljenosti takve teze. Operne izvedbe koje se tamo priređuju zaštitnim su znakom čitavog Splitskog ljeta, pri čemu se gotovo redovito zanemaruje pitanje uklapa li se na Peristil baš svako djelo koje se na njemu uprizoruje. Isto tako, gotovo se nitko ne usuđuje javno se zapitati može li si sredina koja je sve samo ne u zavidnoj financijskoj situaciji priuštiti skupu produkciju koja se izvede dva-tri puta tijekom ljeta, s često neizvjesnom sudbinom u narednim festivalskim izdanjima.

Dva puta zbog kiše naprasno prekinuta premijera Verdijeva Don Carlosa, kojom je ujedno i otvoreno ovogodišnje Splitsko ljeto, upravo ta pitanja stavlja u prvi plan. Sigurno je da ova opera o srazu privatnog i javnog ima u kontekstu Dioklecijanove palače više smisla od, recimo, Mozartovog Don Giovannija. No, Don Carlos je, istovremeno, djelo za čiji je potpuni dojam ipak gotovo nužna spektakularizacija scenske postave, što je u tehnički ograničenim okvirima Peristila teško ostvarivo.

Naravno, vještiji redatelji znali su doskočiti tom problemu, ali Petar Selem kreirao je, barem u dva prikazana čina, uglavnom statičnu režiju, koja tek u rijetkim nadahnutijim trenucima donosi reference na postavu istog djela koju je 1996. u Parizu realizirao čuveni Luc Bondy. Ipak, i ono što je u ovoj predstavi zanimljivo uglavnom je zasluga Selemovih suradnika – prije svega scenografa Ive Knezovića i oblikovatelja svjetla Zorana Mihanovića, a donekle i kostimografkinje Danice Dedijer, koja se također možda i previše referirala na spomenutu parišku produkciju.

Respektabilan doprinos domaćih solista

U glazbenom su pogledu stvari, srećom, bile kvalitetnije postavljene. Dirigent Ivan Repušić sve se više pokazuje kao zanimljiv i temeljit umjetnik, koji je u stanju iz zbora i orkestra splitskog HNK izvući realno ostvariv maksimum. Svi su domaći solisti također dali respektabilan doprinos, posebice Ivica Čikeš kao Filip i Luciano Batinić kao Redovnik. Realno je pretpostaviti da bi na istoj razini bio i Veliki inkvizitor Ante Jerkunice, ali njega se na Peristilu nije moglo čuti, s obzirom da se trebao pojaviti tek u zbog vremenskih nepogoda neizvedenom trećem činu.

Za ostale ključne uloge angažirani su odreda visoko profesionalni gostujući pjevači. Osobito su se istaknuli Mich?le Crider i Alejandro Roy kao Elizabeta i Karlo, a solidan je bio i Tito You kao Rodrigo. Zakazala je tek prilično bezlična Ingebjorg Kosmo u dramaturški i glazbeno iznimno bitnoj ulozi Eboli.

Bez obzira na manje glazbene i ne baš tako male režijske manjkavosti, novi splitski Don Carlos, odnosno njegova prva dva čina, sâmi su za sebe ipak prilično kvalitetan scenski proizvod. No, ispod blistave pozlate kriju se i neki ozbiljni problemi. Je li bilo neophodno uložiti velik novac u predstavu koju velikim dijelom moraju nositi gostujući umjetnici i koja će, k tome, biti izvedena samo tri puta? Postoje, naravno, i druge opcije, poput, primjerice, komornih opera, koje bi dobro funkcionirale i na Peristilu, ali i, unutar sezone, u zgradi HNK. No, čini se da o tako nečemu ozbiljno ne razmišljaju ni u Splitu, ali ni u Zagrebu, u kojem je smješten glavni financijer Splitskog ljeta – Ministarstvo kulture. Jer, u ovoj je zemlji i dalje očito bitnije proizvoditi neisplative jednokratne spektakle, nego kulturne proizvode koji bi mogli imati i trajniji utjecaj.