Pička privatne profesorice

Do šestog mjeseca namjerno bismo nakupili dovoljno jedinica da nam stari dogovori instrukcije i privatnu profesoricu koja dolazi doma. Kakvu li smo samo tremu imali od susreta s profesoricom! Bila je uvijek u žurbi, iscrpljena autobusima i dugim pješačenjem (dolazila je, naime, s drugog kraja grada, gdje je davala instrukcije nekom jednako sretnom mulcu), u baloneru i pretrpana papirima. Privatna je profesorica bila vješta u svim predmetima, osim u engleskom (školovala se u internatu za gospođice što ga je vodila neka pariška kurtizana), ponedjeljkom smo imali matematiku, utorkom latinski, srijedom zemljopis (ah, taj otvoreni atlas podsjećao nas je na njezino dupe) i tako redom. Privatna profesorica obično se zvala Laura, ili Sofija, ili Sonja, uvijek su to bila neka imena na granici vulgarnog i uzvišenog, i uvijek je pomno čuvala liniju, katkad toliko pomno da je izgledala neuhranjeno (no bila je lažna mršavica). Laura, ili Sofija, ili Sonja naginjala se da nam nešto objasni, ispunjavajući naš pubertet mirisom potrošene mladosti. Ispod balonera provirivala su joj koljena, okrugla poput hostije, prošarana ožiljcima kao uspomenama na djetinjstvo, spoticanja i modrice, a mi smo pružali ruke i doticali te sićušne hostije što su se euharistijskim čudom pretvarale u Tijelo. Laura, ili Sofija, ili Sonja dopuštala nam je da stavimo ruku na njezina koljena, ali samo ako budemo dobri i ruku ostavimo na koljenu, poput mačke koja prede u krilu svoje gazdarice, no mi smo bili uporni, zadizali joj suknju (suknju od tartana ili škotskog uzorka, plisiranu i s kopčom, kao podsjetnik na školsku uniformu) i naša je ruka prestajala biti mačka te se pretvarala u pauka što mili njezinim bedrima, malo širim nego što su na prvi pogled djelovala, ali svejedno božanstvenima. Laura, ili Sofija, ili Sonja obično je imala starijeg dečka, na kojeg se pozivala kad je htjela da je ostavimo na miru:

— Ako moj dečko dozna, odvalit će ti šamarčinu.

— Neće doznati ako se ti ne izlaneš.

I tako bismo došli do gaćica, tog trokuta uspavane svile što štiti pičku privatnih profesorica, i ondje bismo između bijelih zidova bedara zaustavili ruku te osjetili kako iz njezinih gaćica nadire topla vlažnost. Laura, ili Sofija, ili Sonja i dalje se pozivala na svog dečka, toga uglađenoga gospodina iz predgrađa koji nam ionako ništa nije mogao, sve dok ona drži jezik za zubima. Pička Laure, ili Sofije, ili Sonje, koju bismo ovlaš dodirnuli preko gaćica, imala je neka neobična udubljenja i izbočine, koje smo milovali vršcima prstiju i kojima smo kasnije odavali počast u samoći ispod plahte.

Laura, ili Sofija, ili Sonja prekidala je lekciju više nervozna nego ljutita te bi pobjegla glavom bez obzira, kako je i došla, k’o muha bez glave, iscrpljena autobusima i dugim pješačenjem što će je odvesti nekom jednako sretnom mulcu.

U devetom mjesecu, naravno, opet bismo popadali i naš bi stari dogovorio instrukcije s nekom drugom privatnom profesoricom po imenu Laura, ili Sofija, ili Sonja, i tako dalje, i tako dalje.

Salonske alegorije

Moj gospon gazda, markiz de Redondilla, u salonu svoga majura priređuje zabave za uvaženu gospodu jednaka staleža i jednako duboka džepa, poprilično neuku, prostu i raskalašenu gospodu koja se razmeću plemićkim titulama i nezaliječenim gonorejama. Za te je zabave, napola umjetničke, napola erotske, moj gospon gazda smislio igru alegorija, koju ne znam bih li opisao kao duhovitu ili uzvišenu. Pravila su igre takva da se služavke namjeste u poze koje predstavljaju Napredak, Umjetnost, Trgovinu, Sreću i ostale budalaštine s velikim početnim slovom. Moja je zadaća, a ja sam gazdin majordom i faktotum, da uvježbam služavke i naučim ih da budu senzibilne, uzvišenih kretnji, ali i besramne, a to će im kasnije pomoći da što bolje odigraju svoju ulogu. U toj igri alegorija služavke moraju pozirati gole i, naravno, nepokrivenih pičaka, te dopustiti da ih gospon gazda markiz de Redondilla prepoznaje na dodir (gazda nosi povez na očima), dok ga ostala gospoda ohrabruju i navijaju za njega. Takozvana taktilna memorija moga gospon gazde markiza de Redondille drži u napetosti sve uzvanike, koji nikako da dokuče tajnu njegova talenta. Moja je zadaća (i bez lažne skromnosti mogu reći da sam u tom pravi majstor) da svakoj služavki u skladu s njezinim tjelesnim atributima dodijelim kakvu alegoriju: Berti, glavnoj služavki, guzatoj gospoji što nedjeljom liže oltare, pridam Obilatost, Plodnost, Carstvo i općenito uloge koje podsjećaju na dobre žetve i velike povijesne ideje; Beatriz, curetak zlaćane kose zadužen za glačanje, pretvori se u nešto duhovnije alegorije: Poeziju, Samoću, Tjeskobu; a kuharici Ireni, koristeći njezinu finoću, skladne bokove i grudi, teška srca nadjenem, što bi rekli, snobovske etikete: Mir, Slogu, Platonsku ljubav; i tako redom. Služavke se razmjeste po salonu, gole i nepomične, postojane, opuštene ili zlovoljne, već prema ulozi koju imaju. Moj gospon gazda, elem, zatraži da mu stave povez na oči i tako paradira pred služavkama, ovlaš im dotakne pičke i, ni pet ni šest, ispali ime alegorije. Gazda nikad ne griješi; samo se ponekad začuje oklijevanje, tračak nesigurnosti koji igru učini još napetijom: “Dobrota”, kaže, “Nesreća”, ili možda “Plač”, ovisno o tome je li pička na dodir podatna ili ratoborna, glatka ili dlakava, znojna ili suha. Služavke oko vrata nose natpise koji potvrđuju gazdine odgonetke (u ovoj igri nema varanja), uzvanici viču i hvale svoga domaćina, a na kraju zabave, ako nisu skroz pijani i trapavi, udare pljeskati k’o ludi.

Služavke, dakako, moraju ostati nepomične poput pravih pravcatih kipova i dopustiti da ih pipka moj gospon gazda markiz de Redondilla, neprijeporni kušač pičaka i odgonetač alegorija. Najprikladnije je za ovu tek naizgled bezazlenu igru svjetlo svijeće, neizravno i blago, svjetlo što treperi na svakoj pički, k’o ognjeni jezici što se onomad bijahu spustili na apostole na dan Pedesetnice. U toj lupeškoj klimi, ako umor ne svlada služavke, igra može potrajati i do zore, a mogu se čak zadati i nove alegorije. Neprekidno gledanje te plejade pičaka budi moju pohotu, ali suzdržavam se, podsjećajući samoga sebe da sam obični majordom i da, kad se sjetim svoje plaće, baš i nemam razloga za veselje. Moj gospon gazda markiz de Redondilla, da bi me doveo u neugodnu situaciju i osramotio pred svojim nazoviprijateljima, i meni bi dirao stidne dijelove i progovarao glasom proroka: “Zavist”, “Zloba” ili “Klasna borba”. Onoga dana kad mome strpljenju dođe kraj, otkopčat ću šlic i u njegove ruke kao alegoriju “Revolucije” staviti svoj ostarjeli mlohavi kurac i eto ti belaja.

Ali dok taj dan ne dođe, tu sam gdje jesam, čovjek mora od nečega živjeti.

Klimakterična pička

Prednost ove pičke pred drugima jest u tome što ne može ostati trudna, no nedostatak joj je nostalgija, jadikovka u stilu Jorgea Manriquea kako su prošla vremena uvijek bila bolja. Ja, koji sam čest posjetitelj klimakteričnih pičaka, ja, esejist pičaka kojeg prati izvjestan autoritet, ovdje moram istaknuti vrline ove pičke, bez obzira na njezinu esencijalnu tugu. Klimakterična je pička bogata sokovima, puna skrivenih zakutaka, na trenutak se vrati u nekadašnje djetinjstvo, što zna biti traumatično jer se njezina vlasnica najednom osjeti beskorisnom i poželi si iščupati genitalnu utrobu. Klimakterična pička, ta pička koja više nikad neće dobiti menstruaciju, čuva u svojoj kapelici ugrušak krvi koji joj služi kao relikvija ili uspomena. Klimakterična pička, siroče po crvenim cvjetovima, strvinarka sebe same, navikne se na suživot s neplodnošću koja ne škodi njezinim orgazmima, i rađa oštroumne ideje kako bi ponovo oživjela ili se pomladila. Klimakterij je povratak u djetinjstvo, nimalo nevin povratak, dakako, s obzirom na to da se u djetinjstvo vraća žena išibana razočaranjima koja donosi zrelost. Klimakterična pička mora dobro iskoristiti taj fiktivni povratak i uživati u nedodirljivosti koju omogućuje grijeh bez kazne i pokore. Sve te misli nastojim utuviti u glavu svojim klimakteričnim ljubavnicama kako bih umanjio dramatičnost naših jebačina i dao im određen čar zabranjenog voća. U klimakteričnu pičku ulazim neopterećen, izlijevam spermu i povlačim se dugo i polako, kroz te četiri pomalo hrapave usne (s klimakterijem dolazi i hrapavost) koje užitku dodaju jedva primjetan pečat bola. Klimakterična je pička rukavica pomalo bockave, no ipak udobne podstave, pička beskorisna za prokreaciju, i zbog toga ljepša od drugih, jer korisno i lijepo nikad nisu išli jedno s drugim.

Svojim klimakteričnim ljubavnicama omekšavam hrapavost pičke obilnom slinom. Umješan sam majstor u prepariranju pičaka, restaurator tih životinja kojima, iako su iskrvarile, srce još kuca.

Kataleptična pička

Zbog oskudne opskrbe leševima, mi stručnjaci za anatomiju primorani smo posjećivati groblja, što nije ništa drugo nego krađa i profanacija. U društvu Teodosija, ukopnika koji opovrgava tradiciju rječitih i pomalo grubih grobara koju je začeo Shakespeare, obilazim humke vlažne i netom nabacane zemlje, uske niše, kripte, obiteljske grobnice od luksuznog mramora, epitafe i krizanteme, u potrazi za truplom na kojem ću moći eksperimentirati. Teodosio, prevladavši svoju šutljivost, uvjerava me da se i dan danas, unatoč dostignućima forenzičke medicine, kataleptičare žive ukapa, kao u doba Edgara Allana Poea. Kataleptičari – objašnjava mi Teodosio – kad se probude u lijesu, grebu satensku podstavu, oštre nokte i bruse zube guleći drvo, te udaraju nogama dok se ne uguše. Dok mi je pripovijedao te fantazmagorije, Teodosio je kopao zemlju vlažnu od grijeha i duša u čistilištu, pa iskopao djevojku uvele ljepote, koja kao da se smijala zbog škakljanja lopate i motike. Djevojka se dičila narukvicama od zgrušane krvi oko zglobova (možda si je greškom prerezala vene), imala je šumovit pubis, raširen poput epidemije ili mrlje katrana, pubis koji je bio u suprotnosti s gotovo prozirnim bljedilom njezine kože. Nosili smo je umotanu u bijelu plahtu koja je sjajila na mjesečini i na izlasku s groblja platio sam Teodosiju dogovoreni iznos te si dopustio određene šale – ne sasvim domišljate – na račun kataleptičnih pičaka, koje se probude usred noći, pomalo ukočene nakon što su dugo vremena provele na leđima. Teodosio, grobar, nije se nasmijao mojim šalama (već sam rekao da je škrt na riječima), nego je otpio gutljaj konjaka, kao da želi isprati organizam i savjest.

Na povratku u kliniku golo truplo smjestio sam na stol u operacijskoj sali. Djevojka je imala jasno tijelo žene, neprimjereno njezinoj dobi, no ipak nije isključivala određenu razbarušenu koketnost. I njezina je pička bila razbarušena, možda kao rezultat truckanja od groblja do mrtvačnice. Počeo sam obdukciju promatrajući tu neljubaznu pičku razbarušenih dlaka, tu pičku koja je na tijelu pokojnice izgledala kao uzurpatorica. Primaknuo sam zrcalo kako bih vidio odraz nedostupnih dijelova, i tada sam primijetio kako se zrcalo magli nekim nemogućim disanjem, stenjanjem koje je dopiralo iz maternice, ako maternica može zamijeniti pluća. Cijelu noć nisam oka sklopio, kao oni likovi Edgara Allana Poea, iščekujući da pička te djevojke napusti svoje kataleptično stanje i povrati vlagu sokova i menstruacije. Pod svjetlom u sali pokojnica je izgledala kao kost i koža, no njezina je pička i dalje maglila zrcalo, maglila ga i odmagljivala, kako je udisala ili izdisala. Kateleptična pička funkcionirala je kao mijeh, neosjetljiva na rigor mortis svoje vlasnice, i dok je izdisala, čak bi zahrkala ili frknula malim usnama. Stvarnost je itekako nadmašila Teodosijeve fantazmagorije.

A ja se sad pitam, tri mjeseca kasnije, hoće li se ta kataleptična pička ikad probuditi?

Sa španjolskoga prevela Dubravka Poljak

Juan Manuel de Prada rođen je 1970. u Baracaldu (Vizcaya, Španjolska), no odrastao je u Zamori, gdje je proveo djetinjstvo i mladost. Debitirao je 1995. s Co?osom, koji je postigao neočekivan uspjeh, a nedugo zatim njegova zbirka kratkih priča El silencio del patinador pozdravljena je kao jedan od najinteligentnijih kraćih radova posljednjih godina. Njegov prvi roman Las máscaras del héroe, koji je dobio nagradu Ojo Crítico, objavljen je 1996. Njegov drugi roman La tempestad dobio je nagradu Planeta 1997. Godine 2000. objavio je Las esquinas del aire. Godine 2001. završava svoju “trilogiju promašaja” (nakon romana Las máscaras del héroe i Las esquinas del aire) objavivši Desgarrados y Excéntricos, zbirku kratkih biografija o marginalnim piscima u kojoj se brišu granice između stvarnosti i fikcije. Njegov posljednji roman La vida invisible (2004.) dobio je nagradu Primavera, a nedavno i španjolsku nacionalnu književnu nagradu, koju dodjeljuje Ministarstvo kulture. Juan Manuel de Prada također piše za novine i za svoj novinarski rad dobio je više nagrada, poput prestižnih nagrada Julio Camba i César González-Ruano. Knjige Juana Manuela de Prade (kojeg je New Yorker uvrstio među šest obećavajućih europskih pisaca) prevedene su na više od dvadeset jezika.