Pirpo i Chanberlán, ubojice

Nijedan od njih dvojice nije znao što je dozvola za gusarenje, ali da se itko tijekom Španjolskoga građanskog rata potrudio da im objasni, obojica bi uglas odgovorila: “Pa da, imamo to. To je ono što su nama dali!”. I bili bi u pravu. Taj dvojac, poznat po otimačinama i pljačkaškim pohodima za pučkih veselica, kad su trpali seljake u kamione i odvodili ih u gradske kabar?e, mogao je ubiti bilo koga, samo zato što je na dotičnoga prstom pokazao neki gospodin ili neka dama. Zapravo, ubijali su sve što su stigli, jer bili su ubojice i jer bi se, na kraju krajeva, uvijek našao netko tko bi im za to dao povoda.

Pirpo je imao tijelo plesača, bio je vrlo vitak. Chanberlán je više sličio krotitelju lavova. Kad bi im se na putu pridružio kakav lakrdijaš, njih su trojica činila zgodnu cirkusku trupu, čiji je moto bio: “Jedna jedina predstava. Tko dođe, ne priča o tome”. Govorilo se da je među prisutnima na tim predstavama bio i Portaburu, seljak iz Obabe otet u San Sebastianu, kao i stari Goena i mladi Goena, ubijeni u toj istoj Obabi, u blizini kuće u kojoj su živjeli. I da im je upravo Chanberlán ispalio hitac u glavu, dok je Pirpo, dva koraka dalje, vježbao valcer.

Dogodilo se tako da su, počev od 1940. godine, dame i gospoda poželjeli više diskrecije. Pirpov i Chanberlánov cirkus bio je odveć upadljiv, imao previše predstava i nije bio baš dobrodošao u drugim krajevima. “Dosta je bilo plesa i predstava s lavovima”, rekoše dame i gospoda. “Sad je vrijeme za razboritost, a ne za cirkusarije.” Od tog trenutka situacija se za Pirpa i Chanberlána značajno promijenila i oni se zabrinuše, kao da su nešto izgubili. “Izgubili smo dozvolu za gusarenje”, htio je Pirpo jednom reći Chanberlánu. Ali budući da nije poznavao taj izraz, morao je zašutjeti i crv – nelagoda – uvukao se u njega. Neko vrijeme nije imao volje ni za ples.

Pirpo je obožavao šampanjac i uživao u jastozima, hlapovima i drugim plodovima mora, serviranim na stolovima s kićenim heklanim stolnjacima; Chanberlán je pak sav svoj novac ostavljao u opskurnim kabareima i bordelima. Za razliku od Pirpa, njemu se žene nisu podavale zbog njegove ugodne vanjštine. Jer, ruku na srce, nije tu bilo ničeg ugodnog.

U novonastaloj situaciji, nedostatak novca ubrzo je postao ozbiljan problem. Nisu imali dara za poslove, ni za mutne ni za čiste; zbog neobrazovanosti nisu mogli računati na mjesta određenog nivoa u državnim službama; da stvar bude gora, sami sebe nisu mogli zamisliti u trafici ili kako voze taksi, i bez imalo krzmanja odbili su takvu ponudu jednoga gospodina koji im je želio pomoći.

Vratili su se svom cirkusu i posvetili se krijumčarenju portugalskih emigranata u Francusku. Na granici bi skupili njih deset ili dvanaest, obično iz područja oko Salamanke, a zatim su ih prevozili skrivene u kamionu sve do Pirineja i ostavljali ih tamo u planinarskom domu na čijoj je fasadi neki šaljivac crvenom bojom preko šablone napisao Grand Hotel de la France.

“Jasno vam je što znači to ime? Znači da smo već u Francuskoj”, govorio je Pirpo emigrantima. “Hotel je napušten, ali još se u njemu može prespavati. Sutra ujutro krenite ovom stazom i za nekoliko ste sati u Tarbesu.” Chanberlán bi uvjerljivo potvrdio i rukom pokazao puteljak što se gubio između dva brijega.

Sutradan, nakon nekoliko sati hoda, portugalski bi emigranti ugledali uporište španjolske Civilne garde; tjedan dana nakon toga već su opet bili u Trasu os Montes ili u Alentexu. Na istom mjestu kao i prije, ali bez novca.

Znalo se dogoditi da na njihovoj cirkuskoj predstavi iskrsne problem, pa su portugalski emigranti negodovali i tražili čvršći dokaz da su uistinu u Francuskoj. “Nije pravi! Nije pravi!”, vikali su pokazujući planinarski dom i onaj raskošan naziv ispisan crvenim slovima – Grand Hotel de la France. Pirpo je – on je uvijek bio pristupačniji – protestirao s njima, čak i više od njih, i žalio se na nedostatak povjerenja. Zatim bi prišao Chanberlánu. “Ako meni ne vjerujete, pitajte ovoga ovdje”, govorio je Portugalcima. Tada bi ugledali pištolj u ruci tog čovjeka koji je izgledao kao krotitelj lavova i ne samo da bi zašutjeli, nego bi spustili pogled i još se ispričavali.

Vrijeme je prolazilo, došla je 1944., i Pirpo se počeo umarati, osjećati nostalgiju za vremenima kad nisu imali većih problema, kada im se sreća smiješila i imali su sve što im je bilo potrebno, novac i razne olakšice za obavljanje poslova – “dozvolu za gusarenje”, rekao bi, samo da je poznavao taj izraz. Nije želio život provesti na putu od Portugala do Pirineja i od Pirineja do Portugala. Morao je smjesta nešto poduzeti. Inače će raspustiti cirkus. Ali u tom slučaju, kako će plaćati šampanjac, jastoge, hlapove, plodove mora? Kako će Chanberlán platiti ljubav žena?

Iznenada im je od nekoga gospodina ili neke dame stigao poziv. Stariji bračni par nalazio se u Francuskoj, točnije u Lourdesu, i čekao vodiča. Željeli su prijeći Pirineje i ući u Španjolsku što prije i bili su spremni masno platiti onome tko im pomogne u tome. Čim je primio poruku, Pirpo se rasplesao: imao je predosjećaj da će to biti dobar posao. Dan i pol nakon toga, kad je otišao u Lourdes i saznao detalje, ne samo da je plesao, nego je i pjevao i skakao. Da je mogao, bio bi poletio.

Chanberlánu je ispričao detalje u bijednom hotelu pokraj željezničkog kolodvora: “Znaš kako zovu tog starog koji hoće u Španjolsku? Le roi du Champagne! Kralj šampanjca! Kažu da je prebogat. Ako mi njihova sluškinja nije lagala, sa sobom nose kovčeg natovaren dragim kamenjem i novcem”.

Chanberlán nije htio nagliti. “Zašto bježi iz Francuske kad je tako bogat?”, upita.

Pirpo mu je objasnio da je Francuska sada u rukama vojnika zvanog De Gaulle, a kralj šampanjca je surađivao s nacistima i generalom Petainom, De Gaulleovim neprijateljem; suradnja koja ga je sada mogla odvesti na vješala ili pred streljački vod.

“A zašto ti je sluškinja rekla ono za kovčeg?”, htio je znati Chanberlán. “Zato što joj se sviđam”, odgovori mu Pirpo u koraku valcera. Chanberlán je slegnuo ramenima. Uvijek ista priča sa ženama. Od njega su tražile novac, a Pirpu su ga davale, ili su mu govorile gdje je.

“Baš dobro! Pada snijeg!”, povika Pirpo gledajući kroz prozor. “A što bi ti htio, studeni je na izmaku!”, viknu Chanberlán mrzovoljno. “Jasno ti je da je to dobra vijest, je l’ da?”, reče mu Pirpo. “Naravno da mi je jasno. Uzet ćemo im kovčeg i onda ćemo ih ubiti.” Dugo su već bili u tom cirkusu, predobro su se poznavali.

Pirpu su se misli rojile glavom, i te noći – noći prije puta – bio je nemiran. Morali su im samo uzeti kovčeg i ubiti ih. Ali kako? Bio je svjestan situacije u kojoj se nalaze: nije to više bila 1936. ili 1937. godina, a ni 1938., 1939. ili 1940., i nedostajalo im je nešto što im je tijekom rata bilo od velike koristi, nekakva moć, nešto što nije mogao definirati. U svakom slučaju, nisu mogli ubijati kao u stara vremena. A ponajmanje nekoga poput kralja šampanjca.

U zoru je ustao iz kreveta i otišao do prozora. Snijeg je i dalje padao. Sve gušći i gušći. Svi putovi na Pirinejima bit će zatrpani, neprohodni. Najednom veselo zaplesa i uputi se poskakujući u sobu u kojoj je spavao Chanberlán. “Heureka!”, povikao bi, da je samo znao tu riječ; ali bilo je isto kao i s izrazom “dozvola za gusarenje” koji nije poznavao, pa se mogao izraziti samo običnim riječima. “Znam kako ćemo!”, reče svom kompanjonu. Chanberlánu se spavalo i nije htio gubiti vrijeme na tričarije. “I ja znam kako ćemo!”, povika razdraženo. “Zveknut ćemo ih kamenom u glavu i gotova priča!” “Ma slušaj me, kretenu!”, reče Pirpo, zgrabivši ga za ruku i protresavši ga. “Nećemo se vrijeđat’, Pirpo!”, upozori ga Chanberlán otvorivši oči i Pirpo se smjesta ispriča što ga je nazvao kretenom. Toliko su dugo skupa, u istom cirkusu, a oči njegova kompanjona još su mu tjerale strah u kosti.

Pirpo je imao dobru ideju koju je bilo lako ostvariti. Uputit će se uzbrdo, u snježnu planinu, i odvest će kralja šampanjca i njegovu ženu na krivi put. “Oh, oprostite, pogriješili smo”, reći će im nakon nekoliko sati dobra pješačenja. “Čovjek se lako izgubi po ovakvu vremenu.” Pa onda: “Opet smo pogriješili”. Zatim druga staza, još nekoliko sati kroz snijeg, uzbrdo. Mokri, smrznuti. Pa još jednom: “Ma vidi vraga! Već smo treći put pogriješili!”.

“Vidio sam ih, Chanberláne”, pojasni Pirpo. “Imaju više od sedamdeset godina. Osam ili deset sati hoda kroz snijeg i umor će učiniti svoje. Umrijet će od iscrpljenosti.” “Čemu sva ta komedija? Zašto ih ne dokrajčimo čim izađemo iz Lourdesa?” tvrdoglavio se Chanberlán. “Francuzi su to. Bogati ljudi. Ako ih ubijemo svojom rukom, u stanju su vratiti se i zatražiti objašnjenje. A u Francuskoj nemamo zaštitu.” Nije upotrijebio izraz “dozvola za gusarenje”, ali malo mu je falilo.

Dva mjeseca poslije, krajem siječnja 1945., njih su se dvojica mirno uputila u Pariz. U pratnji policije, ali smireni. Chanberlán je bio ljutit – “Stvarno smo idioti, trebali smo najprije ubiti sluškinju” – ali ne i zabrinut. Ni Pirpo nije imao razloga za zabrinutost. “Ništa nismo učinili”, uvjeravao je. “Kriva je zima i planina.” Kasnije, kad je sudac procijenio da je spor i proračunat način ubijanja kralja šampanjca i njegove žene bio iznimno okrutan te ih osudio na doživotnu robiju, njih su se dvojica nemalo iznenadila, osobito Pirpo. “Ne znam čemu se čudite”, rekao mu je sudac. “Ili ste možda mislili da imate dozvolu za gusarenje?” Pirpo ga je pogledao bez riječi i osjetio, osim nelagode zbog kazne, određeno olakšanje. Konačno je pronašao izraz koji mu je dugo nedostajao. Nikad ga neće zaboraviti.

Chanberlán je umro četiri godine poslije u zatvoru na Martiniku, u tučnjavi između zatvorenika. Pirpu je trebalo četrnaest godina da opet uđe u nekadašnji krug prijatelja. Izvjesne dame i gospoda nisu dvojili hoće li ga opet primiti u okrilje obitelji jer, na kraju krajeva, unatoč nekim podudarnostima povezanima s političkim previranjima, kralj šampanjca i njegova žena nisu bili Španjolci nego Francuzi. Osim toga, vremena su bila loša i nije bilo naodmet imati pri ruci tako odanog slugu kao što je bio Pirpo. Štrajkovi su bili sve učestaliji, neprijatelji vladajuće politike bili su sve drskiji. Pa ipak, Pirpo je postao nepovjerljiv. Nije se više želio kompromitirati. Naučio je lekciju. Prije negoli i prstom mrdne, tražio je dozvolu za gusarenje, koja bi ga tijekom 1936. te tri ili četiri sljedeće godine bila poštedjela tolikih neugodnosti.

Sa španjolskoga prevela Dubravka Poljak

Bernardo Atxaga (Jose Irazu, Asteasu, Gipuzkoa, 1951.) pripada skupini baskijskih spisatelja koji su sedamdesetih godina prošlog stoljeća počeli objavljivati na materinskom baskijskom jeziku (euskeri). Diplomirao je ekonomiju na sveučilištu u Bilbau, a kasnije studirao filozofiju na sveučilištu u Barceloni. Njegova prva zbirka priča Ziutateaz objavljena je 1976., a prva zbirka pjesama Etiopia 1978. Obje knjige dobile su državnu nagradu kritičara za najbolje djelo na baskijskom jeziku. Piše poeziju, kratke priče, romane, tekstove za pjesme… Unutar domovine – a ubrzo i u inozemstvu – priznanje je stekao Obabakoakom, zbirkom priča koja je, među ostalim nagradama, dobila španjolsku državnu nagradu za književnost 1989., i koja je prevedena na više od 25 jezika. The Lone Man, The Lone Woman & Two Brothers neki su od naslova njegovih knjiga prevedenih na engleski (Harvill Press, London, 1996., 1999. i 2001.). Njegova poezija prevođena je na strane jezike i objavljivana u Francuskoj, Finskoj i Italiji, gdje je dobila nagradu Cesarea Pavesea. Njegov posljednji roman (Harmonikašev sin) objavit će na engleskom Harvill Press (najesen 2007.). Piše i objavljuje na baskijskom. Obično sam prevodi vlastite tekstove na španjolski.