Goran Pavlov  

Pixies na nebu

Kao što to svi prisutni bez imalo dvojbe očekuju, kao što to svi prisutni žele toliko jako da nema ni teoretske šanse da se želja ne ispuni i, na kraju krajeva, kao što je to posve normalno, Pixies večeras sviraju klasičan greatest hits koncert. A što bi drugo i mogli učiniti? Ne samo zato što je jedno od rijetkih pravila rock biznisa koje bezrezervno treba podržavati upravo to da reunion koncerti i služe prosviravanju recentnog bestofa, u kojem ne smije biti mjesta novim pjesmama (zabluda da će te nesretnice svi pravi fanovi, ako jesu pravi, pažljivo slušati jer ih zanima što to njihov omiljeni bend ima pokazati prilično je čvrsta, ali isto tako i samo zabluda), nego i zato što Pixies jednostavno ne mogu drukčije, jer kada vam od vaša 4.5 albuma (pola otpada na nastupni EP Come On Pilgrim) prva dva zvuče toliko veličanstveno da su se definitivno morali zvati Greatest Hits (pri čemu Surfer Rosa više vuče na greatest, a Doolittle na hits dio, što nimalo ne uvjetuje hijerarhijski odnos), a druga dva ni svih tih godina nakon objavljivanja ne prestaju nuditi iznenađenja čak i iskusnim fanovima (koji sve pjesme poznaju kao što se, hm, poznaju pjesme najdraže grupe), onda repertoar s 25 hitova nije izbor, nego neizbježna činjenica. Koja bi ostala činjenica i promjenom većine, iako baš ne i svih pjesama koje ta legendarna četvorka furiozno ispaljuje u 90 minuta nastupa pred prepunjenim Križankama ove neugodno kišne, prohladne večeri. Stoga je i razumljivo kako je ukupan broj pjesama odsviranih dosad na turneji čak 37 – oko polovice svega što je ikad izdano pod imenom Pixies.

Još malo pa najvažniji događaj života

Okej, preskočili smo dosadnu slovensku punk-rock predgrupu Res Nullius, pričekali pola sata, a onda su se na pozornici pojavili oni: Kim Deal, Frank Black, Joey Santiago i David Lovering. Očito je da se na sceni osjećaju odlično, a mi ih gledamo taman u najboljem trenutku – nakon početnih koncerata dovoljno usvirani i sigurni, ponovo sprijateljeni s pjesmama kojima ovako mogu raditi što žele, a istovremeno još nisu umorni od standardne rutine u koju se prije ili poslije putujući rokenrol uvijek pretvori. Publika je dobno mješovita, od starijih koji su imali tu sreću vidjeti Pixies na njihovu prvom nastupu na ovim prostorima prije trinaest godina, do onih koji su u to doba tek kretali u osnovnu školu, no svima je zajednički neobjašnjiv osjećaj kako će večeras vidjeti možda i najbolji koncert svojeg života. Upravo zato, koliko god odličan, čak i na trenutke sjajan koncert bio, nedostaje mu ona prijeko potrebna nijansa kojom se prelazi put od najboljeg koncerta do najvažnijeg događaja nečijeg života, a to je iznenađenje, neočekivanost. Možda smo svi previše slušali i čitali o dosadašnjim nastupima na turneji, možda smo se svi previše napaljivali po tko zna koji put redom preslušavajući cijeli opus benda (nije li baš super kad za to treba tek oko četiri sata?), možda ih jednostavno previše volimo pa su nam shodno tome previše nedostajali u svojim neaktivnim godinama, ali zbog svega toga svi okupljeni znaju da će im biti prekrasno. S time da je nekako uvijek prekrasnije kad se to ne zna.

Tako da je meni osobno najljepši trenutak koncerta izazvao previd kod provjeravanja brojnih prijašnjih set-lista – skroz sam smetnuo s uma da Pixies u svom repertoaru imaju i ubojito prelijepu obradu ionako nestvarne Winterlong Neila Younga. Kad su je onako divno, savršenim višeglasjem i zveckavim gitarama zasvirali nakon samo tri pjesme, unatoč ružnom vremenu i kasnom satu, na nebu je zasjalo sunce, osvijetlivši vezu između izvornih američkih pop-inovatora. Međutim, nije bilo vremena za dugotrajno prepuštanje pojedinim naslovima bogatog kataloga, jer su Pixies uza sve pokazali i kako se to svira uživo: u komadu, skoro bez ikakvih stanki između pjesama, još malo brže i glasnije, energičnije nego na albumima, bez nepotrebnih najava i patetičnog osjećate-li-se-dobro ugađanja publici. Pa ugodili su nam samom viješću da će uopće doći svirati, a onda i izlaskom na pozornicu i početnim akordima Bone Machine, iz koje se razvio sitan vez bučnih surf pop-dragulja kao što su The Holiday Song, Gouge Away, Velouria, Ed Is Dead, Wave Of Mutilation ili Nimrod’s Son!, Monkey Gone To Heaven i I Bleed!, Planet Of Sound! Puzzle shizofrenog indie-popa malo je tko u povijesti slagao na tako lijep, srčan način.

Rock institucija rijetkoga ranga

Jednako kao što godine nisu štedjele njih, što je najočitije u volumenu Kim i Franka, te u boji kose Davida i Joeyja, tako ni Pixies nisu štedjeli te besmrtne pjesme, skupljajući ih sve u jednu golemu lavinu koju su zakotrljali na publiku željnu buke, melodije, valova, svemira, četrdeset celzija u hladu i besmislica na španjolskom jeziku. Upravo je za vrijeme Isla De Encanta SMS-porukama stigla u tom kontekstu neprikladna vijest kako je Španjolska ispala s Europskog nogometnog prvenstva. Jedini ozbiljan kiks koncerta također se zbio tijekom španjolske pjesme, kada je u produženom finalu neuhvatljive Vamos Joey Santiago prilično pretjerao masturbirajući bijelom bukom iz svoga gitarskog pojačala. Treba li ponoviti: svaka vrsta demonstracije instrumentalnih mogućnosti jednako je nepotrebna i dosadna, pa bila riječ o petnaestominutnim Claptonovim gitarskim solažama u kojima je svaka nota čista kao suza, ali i ispražnjena od svega što bi suze moglo pokrenuti, ili o Santiagovu bacanju gitare u zrak i sviranju palicom za bubnjeve. No, čovjeku se može oprostiti, s obzirom na to da je, baš kao i Peter Buck, Bob Mould ili Martin Carr, da navedem samo neke, stalno izostavljan sa svake liste najboljih gitarista svih vremena, što je naslov koji mu nedvojbeno pristaje.

Zbornim pjevanjem dočekana je ama baš svaka pjesma, ali posebna euforija popratila je Sveto Trojstvo modernog popa koje danas zvuči jednako svježe i uzbudljivo kao i prije 15 godina. Debaser je još jednom osvojio titulu najvoljenije Pixies pjesme, Gigantic većinu nazočnih odvukao u promuklost, a Here Comes Your Man, koja je otvorila prvi od dva bisa, svaki put dok svira zvuči kao najbolja pjesma u cjelokupnoj povijesti popularne glazbe.

I to bi, u principu, bilo to, da nije jednoga lijepog osjećaja kako su nekim čudnim, ali itekako zasluženim putem Pixies postali rock institucija rijetkoga ranga, bend koji je, iako ne najbolji, a onda svakako najutjecajniji bend osamdesetih, ono što su u šezdesetima bili The Beatles, u sedamdesetima The Clash, a što devedesete i nulte raspršuju na mnogo veći broj grupa. I onoga ljepšeg dijela tog osjećaja, a to je da to kuže čak i Hrvati, inače poslovično nesposobni za prepoznavanje najvećih vrijednosti pop-muzike, koji su ispunili negdje 80-90 posto Križanki. To je svakako hvalevrijedna brojka, iako, naravno, ne toliko velika kao ona ljudi koji su spremno potrčali na koncerte mainstream isprdaka Lennyja Kravitza i Metallice, kako bi uživali u profesionalnosti, vrhunskom soundu i garanciji prave rock zabave… Što, ti su koncerti otkazani, kažete? Ma tko bi to rekao?

Poželjni reunioni

Za kraj, jedno osobno priznanje. Naime, na prve vijesti o ponovnom okupljanju Pixiesa, iako velik nostalgičar, reagirao sam s neskrivenom sumnjom ne toliko u njihovu želju za svirkom, koliko u opravdanost i potrebu tog plana – kao, neka legende ostanu legende na miru. Pritom sam zaboravio jednu bitnu stvar, a to je veličina, ljepota, kvaliteta, ali i integritet Pixiesa. Pa riječ je o bendu koji se razišao taman kad su trebali pobrati lovorike za svoj rad! Mislim, ako im se svira, neka sviraju, pogotovo kad imaju takve pjesme. Koncert kojem sam prisustvovao tako i nije bio najbolji koncert na kojem sam bio u životu, ali mi je pomogao još se jednom uvjeriti u ispravnost glazbenog opredjeljenja napravljenog prije desetak godina. A to nije mala stvar.

A potaknuo me i na razmišljanje koji bih to reunion najviše volio vidjeti u budućnosti. The Beatles? Osim što su ostali bez asa srce (Lennon) i asa tref ( Harrison ), taj izvorni poker asova uživo ionako nije nikad svirao besmrtne Rubber Soul i Revolver. The Byrds? Okej, ali koja postava? Prva, zadnja, s Parsonsom, McGuinn s novim muzičarima? The Clash su bili jako blizu, ali je sve prekinula neželjena smrt najvećeg među najvećima, Joea Strummera. The Stone Roses? Bolje ne, kad malo razmislim. The Boo Radleys definitivno, ali za koga? Za nezainteresiranu gomilu koja nije ni primijetila kad je izgubila najveći pop-bend prošlog desetljeća? Zasad je još prerano, baš kao i za Pavement. Za Afghan Whigs baš i nema potrebe s obzirom na to da Greg Dulli uživo ionako svira sve klasike. American Music Club bi bili broj dva na listi želja da se upravo nisu reformirali.

Broj jedan? Jedan jedini Hüsker Dü. Onda bih stvarno mogao umrijeti.