1.7.2004.

Caius Dobrescu  

Plemeniti trgovci

tema broja

Ipak to nasljedstvo nije toliko vezano uz politiku kao takvu, nego mnogo više uz političku teologiju, s obzirom na to da je Bizant bio neodvojiv od kraljevstva Božjeg. Kraljevstva koje, dakako, nije moglo biti podvrgnuto razumskim geopolitičkim okvirima. Tvoja veličina kao nacije ili zajednice u stvarnom vremenu i prostoru nije ni na koji način određivala dodijeljeni ti teritorij u virtualnoj realnosti čistog duha. Drukčije rečeno, mogao si istodobno biti miš na Zemlji i slon u Raju. Najistaknutije restauracije i upotrebe mita o Bizantu u politici malih i srednjih balkanskih nacija vezane su uz apsolutnu hegemoniju i težnju k formi veličine koja ne razlikuje previše duhovno i sekularno.

S obzirom na činjenicu da je velikoj većini balkanskih nacija nedostajala impresivna ekonomska, politička ili vojna moć, nisu realno ni mogle pokušati podčiniti svoje susjede ili se natjecati s postojećim europskim silama dvadesetog stoljeća. Sukladno tome, mogle su perpetuirati međusobno isključiva posezanja za bizantskim nasljeđem, izabirući međusobno ignoriranje, i čak ignorirajući ostatak svijeta kada su to prilike dopuštale, i u što većoj mjeri. Ovaj nereferencijalni ili autoreferencijalni tip vladanja može povremeno biti vrlo učinkovit u zamjenjivanju univerzalno prihvaćenih sistema mjerenja s onima utvrđenima prema vlastitoj mjeri, pritom stvarajući nužno potrebno prazno mjesto gdje se usamljene maštarije o veličini mogu slobodno množiti.

Pretpostavljam da ton i ugođaj mojih opaski jasno govore da se moje simpatije ni na koji način ne svrstavaju uz ovo tobožnje bizantsko nasljeđe. Zapravo, prikazao sam bizantizam kao neograničenu taštinu isključivo zbog toga što je to toliko uobičajeno, i stoga utjecajno, kako u samopoimanju balkanskih nacija tako i u zapadnoj percepciji njih samih. Zapadnoeuropska i istočnoeuropska percepcija Bizanta radikalno su polarizirane, tako da je ona izrazito negativna za jedne, a izrazito pozitivna za druge, ali oba poimanja dijele stav da je najznačajniji dio bizantskog nasljeđa njegova politička teologija. Bizant se smatra metafizičkim obrascem i relevantan je za modernu povijest samo onoliko koliko je nepovijesan. Postavljen iznad svake slučajnosti, trebao bi, kako po svojim pristašama tako i po svojim protivnicima, perpetuirati osjećaj kako ga se, usprkos svim dokazima i objektivnim preprekama, u bilo kojem trenutku može oponašati.

Bizantska razboritost umjesto bizanske taštine

Moje je osobno mišljenje da je pogrešno promatrati bizantsko nasljeđe jedino kao lekciju o taštini, neumjerenosti, zamrznutom fanatizmu i intelektualističkoj krutosti. Moje omiljene bizantske posuđenice koje preživljavaju u modernim balkanskim kulturama, vezane su uz oprečan set vrijednosti: uz razboritost, skepticizam, inovaciju, intelektualnu znatiželju, popustljivost, razumijevanje. Ali kako bi se to shvatilo, mora se napustiti standardni imidž pompoznog “klasičnog” Bizanta i promotriti pobliže krizu otvorenu otomanskim osvajanjem 1453. godine.

Poraz nije pomeo bizantske elite, nego ih je prinudio na bolan i složen proces transformacije. Pretvorili su se u nešto potpuno drukčije. Radikalno su promijenili svoje ponašanje i vrijednosti, religioznu osjetljivost, način mišljenja, i čak osjećaj identiteta. Ali su ipak ostali elita, i upravo kao takvi ostavili traga na filozofiju i praksu otomanske uprave i ekonomije. Oni su potakli i utjecali na nastanak modernih elita među balkanskim narodima.

Distinktivna karakteristika te skupine ljudi je u činjenici da su oni morali izgraditi svoje vrijednosti i identitet u neprijateljskom ili barem nestabilnom okružju. Nosili su ostatke imperijalne kulture u svijetu u kojem je Bizantsko Carstvo kao takvo nestalo. Oni su zapravo bili sofisticirani plemići koji su se morali okrenuti unosnim zanimanjima postajući trgovci, bankari, administratori. Morali su biti popustljivi da bi preživjeli. Poznata bizantska krutost nije ni na koji način mogla biti sačuvana u novim okolnostima. Morali su njegovati znanje i vještine koje su ih mogle učiniti nezamjenjivima za nove vladare tako da su bili prisiljeni misliti što više praktično moguće. U otomanskom svijetu prvi su osjetili veliku zapadnu revoluciju u znanosti i tehnologiji. Ali, neodvojivo od toga, osjećali su se zaštitnicima klasične grčke književnosti i filozofije.

No, ono što je uistinu poticajno u ove elite, koja je migrirala po cijelom Balkanu, jeste njezina sposobnost da istodobno bude probitačna i produhovljena. Njihov poduzetan duh te filozofska i teološka poimanja napajali su se istim procesima. Inteligencija i sloboda duha bili su jezgra njihove kulture, ekonomske ili književne. Njihov način razmišljanja uspio je premostiti rascjep između kontemplativnog duha istočne mistike i sposobnosti aktivnog suočavanja sa silama tržišta i mehanizmima političke moći. Njihova rafiniranost i odlučnost bili su glavni izvor složene stabilnosti Otomanskog Carstva, ali i njegove dekadencije i raspada.

Novo samopouzdanje umjesto etičkog narcizma

Njihova sposobnost da slobodno stapaju temeljne aristokratske i građanske vrijednosti podsjeća na britanske elite sedamnaestog i osamnaestog stoljeća (i postavlja pitanje o razlozima čudne antipatije, proširene u britanskoj kulturi, prema svemu što je bizantsko). Točno je da su postbizantske elite bile mnogo manje učinkovite nego britanske u širenju i možda u jasnom strukturiranju svojih vrijednosti. Točno je da je njihova filozofijska poruka bila potisnuta i marginalizirana rastom devetnaestostoljetnih nacionalizama. Točno je da je ova tradicija bila posebno slabašna u balkanskim zemljama koje su upoznale komunističku vlast. Ali je također točno ili, bolje rečeno, izrazito značajno da duh ovih plemenitih trgovaca nije nikad u potpunosti nestao. Upravo zbog toga sam sklon istaći kozmopolitsku toleranciju, prosvijetljeni i praktični konzervativizam te razboriti, ali jaki liberalizam ovih postbizantskih elita kao poticajnu posuđenicu u mojoj vlastitoj, rumunjskoj, kao i u ostalim modernim balkanskim kulturama.

Pretpostavljam da je to stav kojeg vrijedi osvježiti i učvrstiti. Mogao bi pozitivno djelovati na mišljenje i pridonijeti tome da se suvremeni Balkan oslobodi bezizlaza etničkog narcisizma, nudeći mu novo uporište samopouzdanja. Također smatram da je robusna, ali poetska građa trgovinskih, intelektualnih i umjetničkih vještina koje sam pokušao opisati ovdje mnogo hranjivija za suvremenu misao nego inertna i prazna retorika antikapitalizma, antiglobalizacije i komodifikacije umjetnosti.

S engleskoga preveo Igor Štiks