Pokušali smo živjeti. Nismo uspjeli. Ajmo jest!

Možda zato što sam voljela I. B. Mažuranić kad sam bila mala, mutno sam se sjećala naslovnice malene knjige Nikole Petkovića Priče iz davnine iz “davne” 1989. Prekopala sam brdo knjiga po kući da iščerupam taj tanki sveščić iz “davnina” – jer otada je prošlo nekoliko života u mjerilu našega gustog pojedinačnog (nepovijesnog) vremena. Tada je Nikica imao dvadeset i sedam godina i za poleđinu knjige uslikao se u sakou i s leptir mašnom – jer već je stekao pjesničku reputaciju dvjema zbirkama pjesama, pa se za prvo tiskano prozno djelo, valjda, valjalo uozbiljiti. Pojma nemam, možda je sve samo slučajnost ili autorov hir. U međuvremenu je napisao još ponešto svezaka poezije, eseja i studija, “odgulio” zavidan predavački staž po nekim američkim sveučilištima, zaključio da se ne može otuđiti od sebe – i vratio se da bi na riječkim kulturalnim studijima studentima prenosio ponešto iz svoje stečene i preseljene prtljage. Može ga se čitati u kolumnama i kritikama na stranicama Novog lista – također je biografska stavka. Naposljetku, nakon punih i (možda opet hir slučajnosti) znakovitih osamnaest godina, odlučio je objaviti drugi roman – Uspavanka za mrtve. No, čini mi se kako se u izvjesnom smislu i dalje držao početka vlastita prvog romana: “Ja pišem sebe i svijet. Umjetnost je jednostavnija nego što ljudi misle, jer stvari o kojima čovjek može pisati ima vrlo malo. Sve su potresne stvari u povijesti čovjeka one vječne stvari i sve su one već odavno zapisane”. Još napominje kako bi netko lukaviji te riječi stavio na 45. stranicu knjige, namjesto na početak. Ali u tim godinama nisi lukav, a s 45 – koliko je upravo Petković navršio – već znaš da od lukavosti u umjetnosti nema vajde. Broji se samo ono “iz pleksusa”. I očito, na Petkovića još treba računati kao snažnu osobnost na suvremenoj književnoj sceni.

Generacijska saga

Pa i zato što je napisao najiskreniji, najpošteniji, najistinitiji roman generacije šezdeset-i-neke, generacije koja je pošteno odradila ne samo traumatičnu generacijsku smjenu nego i u ratu smjenu društvenih ustroja, te tome pripadajuće nedaće, generacije koja se raspršila i prostorno i u identitetu. No, pritom je dio pripadnika ipak uspio očuvati žilavost duha u srazu odjeka buntovne hipijevske kulture i naslijeđa kraja socijalizma u kojem su očevi i djedovi već otvoreno progovorili o obiteljskom političkom opredjeljenju. To je naraštaj koji je s kaubojskom reklamom za cigarete u crvenoj kutiji nekritički popušio i tobožnje buntovništvo rocka i tobožnju avangardu punka, jednako kao i mračne familijarne tajne o ustašama, četnicima, partizanima, kapitalistima, buržujima, seljacima, kulacima i sličnim -icima. Tja, tko nam je kriv! Ravnodušno će reći povijest – jer svaki naraštaj ima neko svoje breme. No, s obzirom na to da je povijest (samo) loše napisana književnost (misao C. K. Steada), ipak ima svrhe i smisla ispisivati je. Posebno iz generacijske perspektive. To je ono temeljno pravo na vlastiti glas, pravo na opstojnost u Povijesti i pravo na “drugi glas” o kojem govori Octavio Paz. Sve je to ovdje. I još mnogo toga.

Nikola Petković je u Uspavanki za mrtve ispisao generacijsku sagu i na neki način podvukao crtu ispod koje je rezultat pomalo u egzistencijalističkom duhu: svatko je uvijek na gubitku. Naravno, jer se gube trenuci živoga samoga, a spoznali samo kako ništa nije nadoknadivo. Dakle, u vrlo složenoj strukturi romana, koju dodatno usložnjavaju poglavlja na tvrdoj čakavici, ali ujedno daju drukčiji ritam narativnom tkivu, razmotavaju se brojni glavni i sporedni rukavci životne i obiteljske pripovijesti junaka zvanog Nemo, njegovih srodnika, predaka, njegovih žena, prijatelja i životnih namjernika, mnogih sporednih likova. On možda i jest piščev alter ego, možda mu je dijelom dvojnik, ali je dijelom i moj alter ego, dijelom je generacijski dvojnik.

Čakavica i anglizmi

Eh, sad, već je vrijeme i nešto odgovoriti na pitanje: a o čemu je tu zapravo riječ? Joj, tu smo na skliskom terenu. No, vrlo je prikladno parafrazirati jedan prizor iz romana. U prigodi obreda bar micve ustao je židovski otac i “svečanim glasom rekao ‘Ukratko ću vam ispričati povijest Židova!’ Mi smo se stresli... A i gladni smo znali koliko ta povijest traje. A on je sve sažeo ovako: ‘Pokušali su nas ubiti. Nisu uspjeli. Ajmo jest!’” Dakle, u Uspavanki za mrtve riječ je tome da su Nemu i sve njegove avatare pokušali zatrti, dotući, zgaziti, ali – nisu uspjeli – pa ajmo čitat roman s intelektualnom glađu i čitateljskom strašću.

Naime, osim što je roman (svojevrsna epopeja za 21. stoljeća) generacije koju nisu dokrajčili čak ni kad su je razmrvili i raselili, otimali joj identitet, to je i roman ideja, roman sjajnog bastardnog postmodernističkog diskurza, roman s nadrealnim i humorističnim iskliznućima u najboljoj europskoj tradiciji, roman sa začinom samosvojnog magičnog realizma američkog juga i bliske mu meksičko-latino poetike, roman s elementima najbolje nemilosrdne njujorške proze devedesetih, roman zavidne erudicije i pronicava duha jednog dekadentnog Srednjoeuropejca; ujedno, to je iznimno (i u nas krajnje rijetko) duhovit roman prožet katkad finom ironijom pa i samoironijom, katkad pak crnohumornim štrikerajem sve do ruba sarkazma (ali nikad preko ruba – u cinizam); ujedno, to je i djelo istančana autorskog rukopisa i osebujnog, domišljenog stila u kojem se vješto mijenjaju pripovjedne pozicije, jezik i glasovi koje valja poslušati. Poglavlja na čakavici toj razvedenosti daju neobičan prizvuk, a čitatelja kojem taj dijalekt nije ne samo materinji nego ni blizak, primoravaju na drugu vrstu usredotočenosti na tekst: ne možete jednostavno preskočiti četvrtinu knjige jer ćete ostati uskraćeni za dio priče, a ubrzo shvatite kako je zapravo zabavno to probijanje kroz jezik koji ima zavodničku mekoću. Nasuprot tome pak stoji na neki način (koliko god to zvučalo bogohulno i od čega se dizala kosa na glavi jezičnim puristima) tako glatka da je zamalo prirodna, gusta interpolacija engleskoga (i mjestimice španjolskoga), da se neopazice uvuče čitatelju u uho kao nužna činjenica ne samo egzilske izmještenosti protagonista nego i samog duha doba u kojem se globalizacija prvo događa upravo u mediju jezika posredovanom medijem roba i nematerijalnih tržišnih dobara.

Sve je pitanje jezika

I kad sam već kod teme jezika, treba napomenuti da je upravo to jedan od razloga ne samo postojanja glavnog junaka nego na neki način i razlog nastanka samoga romana i jedan od njegovih lajtmotiva. Sve je pitanje jezika: i bivanje u svijetu i odnos s ocem i mogućnost/nemogućnost komunikacije sa ženom i rat i posao i samoopstojnost, te naposljetku i smrt – upravo i jest muka i trajna želja svih egzilanata: umrijeti na jeziku na kojem si se i rodio. Jer jezik je dom i način postojanja. “Granice jezika, kažu mudri, granice su čovjekova tijela. Granice čovjekova tijela, granice su domovine. Granice nečijeg jezika, dakle, granice su nečije domovine. Samo osoba u jeziku kod kuće sama je sa sobom. Poput puža, s vlastitim domom na vlastitim leđima.”

A upravo činjenica suverena vladanja jezikom bez hemunga daje stilsku osobitost Petkovićevu pismu. To je razbarušen izričaj, neukrotiv, mnogoslojan, višeglasan. No u svakom trenutku upravo bolno iskren i moćan u svim nijansama – bez obzira na to je li riječ o upravo sjajnim dijalozima koje kao da je pisao kakav prekaljeni holivudski scenarist s užom specijalizacijom za dijaloge – ili pak o krležijanskim mudroslovnim lamentacijama što potječu iz pera kakva ustoličena literarnog barda bradom. Uvijek i ponovo postavlja se pitanje, romanesknim likovima i nama stvarnima: “Jer o čemu su ti ljudi pisali? O strahu, o nemogućnosti ljubavi, o užasima moći, o diktaturi kao inspiraciji.”

Uspavanka za mrtve književni je događaj godine i roman o kojem će brujati kulturni krugovi: neki zbog žestine, beskompromisnosti u pogledu razrade katkad tabuiziranih ideja (od političkih do seksualnih), drugi zbog zbunjenosti formom i razvedenošću priče koja im uzmiče zbog puke činjenice naviknutosti na nešto drugo, treći poradi divljenja autorovoj vještini da u romanesknoj formi zgrabi i zarobi duh vremena i njegove mijene, ini zbog ovog ili onog razloga, ali sigurno je da će se za tim romanom dizati prašina. A možda će se i neki mrtvi probuditi.