Politička kundak-kultura i parazitska kontrakultura

Šezdeset tisuća virtualnih gunđala okupljenih na Facebooku početkom je mjeseca vidljivo uznemirilo “bandu lopovsku”, kako se, kolokvijalno i tradicionalno, na našim prostorima naziva političku elitu već desetljećima. Demokracija i informatičko opismenjavanje učinili su svoje. Staro tepanje političarima koje se mrmlja u bradu napustilo je birtijske i kuhinjske stolove, te spojene posude društveno-političkog laboratorija, mjesta za kojima se oduvijek bistrila politika i kućni proračun, i vladajući su se na samo klik miša našli od velike neugodnosti – suočiti se s nepredviđenim i s njihove strane nekontroliranim građanskim nemirima. Tim prije što su klinci već pokazali kako se to radi kad su u tren oka organizirali prosvjed pred Primorčevim ministarstvom kako bi izbjegli maturu. Ono nešto internet, većini parlamentarnih zastupnika apstraktan pojam, prestalo je biti opskurno okupljalište nekakvih marginalaca koji se, uglavnom primitivno, svađaju po raznim forumima i zauvijek ostaju u elektroničkom svijetu sjena. Odjednom se stvar promijenila.

Nervoza se primijetila odmah. Već poslovični premijerovi spinovi, s kojima bi obično pričekao da se prašina malo slegne nakon nekog očitog faula, učestali su vrtoglavom brzinom i dnevnim ritmom, uz sve očitiju nespretnost. Nikad nisu ni bili elegantni, no njegovi navijači i tako nikad nisu pretjerano marili za umjetnički dojam. Vladajućima dovoljno. No nespretnost se sad polako pretvorila u bezglavost.

Kronologija

Počelo je krajem studenog s mladim esdepeovcem Nikšom Klečkom koji je na Facebooku pokrenuo grupu “Kladim se da ću naći 5000 ljudi koji ne vole Sanadera”. Kad se skupilo šest i kusur tisuća, policija ga je privela i pretresla mu stan, što je izazvalo skandal. Na kraju je policija opravdala akciju nacističkim simbolima u traljavoj fotomontaži na rečenoj stranici. Premijer Sanader vratio se iz inozemstva i na Hrvatskom radiju svojom uobičajenom nepromišljenom rezolutnošću opravdao čin policijske represije i izjavio kako “to nije napad na premijera, to je napad na demokraciju”, navodno baš zbog nacističkih simbola. Jasno, javnost je tu izjavu, poučena iskustvom i dugotrajnom političkom logikom, smjesta iščitala kao “svaki napad na premijera jest napad na demokraciju, bando neposlušna”. Rezultat toga je bila nova Facebook-grupa koja je najavila prosvjede “Stegnite vi remen, bando lopovska” i koja je gotovo preko noći okupila 60 tisuća članova. Uslijedila su nova privođenja, ovaj put građana koji su lijepili plakate za prosvjed, odmah potom reakcije Reutersa i drugih stranih agencija, a Sanader se istrčao s drugom nespretnom izjavom o tome kako će braniti svačije pravo na slobodu govora, pa tako i onih koji ga ne vole, jer on je zato tu. Pritom je “naredio” policiji da ispita “pogrešku”, što je u kasnijim lakiranjima tog priopćenja diskretno promijenjeno u “zatražio”. Jasno, već nervozna javnost kojoj su živci sada puno osjetljiviji na nijanse i ovo je priopćenje logično iščitala kao još jedno autokratsko: “niko ne sme da vas bije”. Istovremeno su tekla jalova prepucavanja u sabornici između oporbe i vladajućih, a vrhunac informatičke nepismenosti bila je pobjedonosna izjava Andrije Hebranga: “Evo što piše na internetu, i što je prava istina”. To “što piše na internetu” bila je rečena Sanaderova lakirana izjava za stranu javnost koju su objavili neki portali i o kojima Hebrang nema svijest da su mediji kao i svake novine, već mu je to mutan pojam “interneta”. A po spinovskoj logici balkanske visoke državne politike, još od vremena zloglasnog Nikole Pašića u Kraljevini Srbiji, i Hebrangu je “istina” ono što se zadnje reklo, dok sve prije toga ima prekriti veo političke amnezije, inače rade žandarski kundaci u kombinaciji s krokodilskim suzama kako “niko ne sme da bije narod”. Od “Idemo dalje” vladajuća koalicija napravila je PR-ovski spin do nemušta “nisam ja to rekao” koje se svaki dan u medijima čuje po nekoliko puta, prvo od premijera, a potom poslušnički od svih značajnijih ministara. Više puta sam se pitao ovih dana plaču li u Vladi za glasnogovornikom Ratkom Mačekom i proklinju li dan kad su ga pustili da ode u privatni biznis?

Čudna šuma

Ako možemo zaključiti da se, uslijed svoje nekompetentnosti da odgovori na probleme, Vlada ozbiljno zabrinula, koliko ozbiljnima možemo procijeniti prosvjede koji su se u petak napokon i dogodili? Oporba ih je vrlo mlako pozdravila i prokomentirala pomalo uvrijeđeno, kao političku diverziju protiv vlastite uloge, što je i točno, jer je i SDP kao liderska oporbena snaga prozvan i stavljen u isti koš s vladajućima. I za njih je prosvjed samo neugodnost, s obzirom na to da izjašnjavanje za znači prepuštanje inicijative nekim anonimcima, a izjašnjavanje protiv znači figu u džepu i držanje lopovskih ljestvi Sanaderu. Civilne udruge također su prosvjed prokomentirale kao nedovoljno artikuliran, populistički, sumnjivo desničarski... “Čudna šuma je to”, mogli bismo reći za političku stvarnost ove zemlje. Ozbiljno na rubu represije, gdje se oduvijek gunđa o tome kako su potrebni “potpuno novi ljudi”, još se čeka s figom u džepu da se vidi koliko će se ti novi ljudi nepotrebno istrčati, sad kad su se, kakvi su-takvi su, pojavili. Naravno da je lako moguće da su nekakvi žmukleri s političkim ambicijama, ali hej, iskoristili su trenutak i bar su nešto pokušali. Očito nisu uspjeli izaći iz začaranog kruga općenacionalne sumnjičavosti gdje je svaki politički čin sumnjiv kao kriminalni čin, opet po logici stvari i “vjekovnom iskustvu”.

Prosvjed sam po sebi nije bio ni velik ni bog zna kako dojmljiv, a u manjim gradovima daleko od toga da bi bio uspio. Nabrušenost građana nije se s internetskih virtualnih preselila na gradske prostore, na ulicu. Najavljena bombastičnost rasplinula se pod neumoljivim zakonom velikih brojeva. Zahtjevi grupe s Facebooka, proturječno naglašavani kao nepolitički, nisu odudarali od političkih općih mjesta: bolji život, viši standard, veća sigurnost na ulicama, borba protiv korupcije, sveukupno dvadesetak sličnih zahtjeva – dakle sve ono što vlast i tako nije u stanju osigurati, a oporba nije u stanju artikulirano tražiti. Na kraju su se prosvjednici razišli malo si davši oduška galamom, okrijepivši se poslije svega kobasicama i kuhanim vinom u populističkom Bandićevu čadoru na Jelačić placu gdje je za čitavo vrijeme prosvjeda sveti Nikola uveseljavao mališane i njihove razdragane roditelje. Rekoh, Čudna Šuma: kordoni policije, zapjenjeni govornici, protuvladino skandiranje, reportažna kola, program svetog Nikole za predškolski uzrast, kobase i kuhano vino – sve to na malo proširenu prostoru tramvajske stanice na Trgu, između sata i banova spomenika.

Žandarski mentalitet kao civilizacijska prepreka

Ipak, nešto se dogodilo. Vlast, opozicija i civilni sektor pokazali su nervozu jer su istjerani na brisani prostor vlastite inertnosti, pa premda je vlast prozvana “bandom lopovskom”, razjasnilo se da su oporba i nevladine udruge svojevrsna “banda parazitska” koja sisa isti proračun i nije im ni najmanje stalo mijenjati situaciju i broj rupica na vladajućem remenu, za koji se pokazalo da je onaj isti koji i sami nose. Tako ispada da njihovo metiljanje po parlamentu i po medijima odgovara parazitskoj prirodi njihova političkog postojanja. Opet politički neugodna voda na mlin anonimcima iz te Stranke mladih koja navodno stoji iza prosvjeda. Hoće li se i s njima moći taktizirati, trgovati zastupničkim mjestima, podmićivati sinekurama i baviti se svim ostalim lupeštinama koje su napokon javno artikulirane kao to što zapravo jesu – lupeštine – iako zvuče tek poput vulgarne uvrede i nemaju formalno-pravno utemeljenje u pozitivnim zakonima? To će biti pitanja koja zapravo muče i vladajuću i oporbenu garnituru, u slučaju da ti novaci povuku masu i steknu političku specifičnu težinu. Kako stvari stoje, za sada mogu odahnuti.

Ipak, koliko god se tresla brda i rodio miš, najznačajnija lisica koja je istjerana ovim događajima vrlo je opasna, mogla bi svojim bjesnilom zaraziti društvo i vratiti nas daleko na početak (nakon čega bismo tek vidjeli da smo kao društvo ipak u deset godina donekle odmakli prema kakvoj-takvoj uljuđenosti). Nije problem u političkoj retorici. Ni  vladajućoj, ni oporbenoj, pa ni u građanskoj prosvjedničkoj. Problem čak ne bi bio ni u uličnim neredima koji su, sretno ili nesretno, dio urbanog folklora zapadne kontrakulture. Problem je u privođenjima, premetačinama stanova, mogućim novim političkim uhićenjima, policijskoj represiji i žandarskom mentalitetu koji uvijek nekako izbije na površinu kad je vlast ozbiljno nervozna. A ovi događaji pokazali su kako smo još opasno blizu tome.