Portret trenutka u vremenu

Berlin je sjajan glavni grad najmnogoljudnije europske zemlje, u kojemu ne možeš naći Hitlerov bunker i stožer Luftwafea na turističkoj karti, ili o njima saznati pitajući prolaznike, ali je posljednjih deset godina u opsežnoj reviziji vlastite, sad već davne povijesti udomio sjajan Holocaust Denkmal Richarda Serre i Petera Eisenmanna (2700 betonskih stela na velikoj valovito uzbibanoj parceli, dezorijentirajući labirint), Muzej holokausta Daniela Libeskinda (poetičnih cik-cak šavova na pocinčanu pročelju i Memorijalnog tornja, dok je manje sretno rješenje stalnog postava i sekvenci hodnika, tzv. voids koji povezuju novu i staru zgradu muzeja, u kojima koračaš po metalnim pločama kao piktogramima lica krika u radu Shalechet/Palo lišće Menashe Kadishman), u Berlinu se možeš besplatno popeti na kupolu – ispod koje je velik stakleni konus koji poput lijevka uvodi dnevnu svjetlost u konferencijsku dvoranu – Reichstaga, zgrade koja danas udomljuje njemački parlament, Bundestag – metodom kontrastne interpolacije (od prijašnjeg sloja sačuvani su čak i grafiti Crvene armije) napravio ju je Norman Foster, možeš pogledati I. M. Peievu prigradnju, vanjsko spiralno stubište Njemačkog povijesnog muzeja i povijesnu tvornicu turbina AEG Petera Behrensa u lateralnoj gradskoj četvrti. U Berlinu mnogi hrvatski umjetnici borave privremeno, na residency programu ili poslijediplomskom studiju, ili tamo žive želeći naprosto biti u središtu zbivanja. Grad je istinska kulturna, i financijskom snagom kulture, prijestolnica Europe, nudeći samo u prosincu nekoliko velikih izložbi suvremene umjetnosti, a za široku publiku ljupke gigantizirane replike trivijalnih predmeta Jeffa Koonsa.

Kult umjetnika

Već kod Glavnog željezničkog kolodvora u Berlinu je Hamburger Bahnhof, jedna od prvih terminalnih stanica lokalnog željezničkog sustava s klasicističkim pročeljem flankiranim parom tornjeva. Već je početkom 20. stoljeća konvertirana u muzej transporta i gradnje, da bi 1996. u njoj bio otvoren “Museum für Gegenwart”, Muzej suvremene umjetnosti koji kao institucija, prva u Njemačkoj posvećena “živoj umjetnosti”, postoji od 1919. u sklopu Nationalgalerie, u međuvremenu zatvorene od nacista (1937). Američki umjetnik Dan Flavin na zgradu postavlja bikromatsku instalaciju koja ložu pročelja i prolaze u cours d’honneur obasjava plavim i zelenim neonskim svjetlom. Nekadašnji Lehrter Bahnhof, iza glavne zgrade, danas udomljuje kolekciju Friedricha Christiana Flicka, na posudbi u inicijalnom razdoblju od sedam godina (što je uspješna receptura za dostupnost privatnih zbirki široj javnosti, i njihovo eventualno prelaženje pod državnu pasku), koja je polazište za izložbu Cult of the Artist: I can’t just slice off an ear every day. Slika i ideja autonomnog, kreativnog umjetnika bila je predmet mnogih rasprava, pa i napada avangardnih pokreta ranog 20. stoljeća, što dovodi do radikalna propitivanja predodžbe umjetnosti temeljene na ideji autonomnog umjetnička djela (autentičnosti i subjektiviteta djela), i napokon njezine dekonstrukcije diskurzom o “smrti autora”. Autora u kritičkoj konfrontaciji s umjetnošću kao institucijom i umjetničkim institucijama, te očekivanjima društva u procijepu između afirmacije-prihvaćanja i repulzije. Na izložbi Kult umjetnika: Ne mogu si naprosto odrezati uho svaki dan zastupljeni su radovi umjetnika koje danas smatramo najvećima i povijesno (u smislu da pripadaju razdoblju moderne) potvrđenima. To su, između ostalih, George Brecht, Marcel Broodthaers, Marcel Duchamp, VALIE EXPORT, FLUXUS, Andrea Fraser, Dan Graham, Christian Jankowski, Martin Kippenberger, Paul McCarthy, Bruce Nauman, Adrian Piper, Pipilotti Rist, Ed Ruscha, Cindy Sherman i Mladen Stilinović, koji je zastupljen fotografskom serijom Razgovor s Freudom, ili umjetnik kao svoj vlastiti kompleks: prikazan je multipliciran, preklapanjem i suprapozicijom negativa, na fotografijama sebe u stanu, baveći se “Freudovim poimanjem narcizma i aktualnog pitanja umjetnikovog Erosa autoerotskom igrom s tijelom, muškim kultom genija prema općoj predodžbi umjetnika te komentirajući napuštanje ideje autonomnog subjekta u kritičkoj teoriji umjetnosti”. Umjetnik je središnja mitska figura zapadnog svijeta, obožavan u liku Prometeja, proroka, srednjevjekovnog “Božjeg oruđa”, genija ili Supermena. Povijest zapadne kulture sadržana je u drami fokusiranoj na konflikt stvarnosti i ludila, raja i pakla, sudbine i slobodne volje. Tako sročena tema ove je godine središnja koncepcija nacionalnih muzeja u Berlinu, putem izložbe nacionalnih umjetnika 19. stoljeća, izložbe Paula Kleeja i spomenutog Jeffa Koonsa u Novoj nacionalnoj galeriji, slaveći lik umjetnika u međupoziciji metafizike i popa, te ugradnjom Giacomettijevih pružno istanjenih djela, jukstaponiranih ikoničkim skulpturama Staroga vijeka u koje vezujemo rođenje kulta umjetnika (poput radionice Thutmosisa, autora biste – uistinu kiparske makete – Nefertiti, koja je kontinuirano slavljena kao najljepša žena u Berlinu iako portretirana u zrelim godinama, naboranih kuteva usana i očiju) u stalni postav Egipatskog muzeja na Museum Inselu (što je sjajna historicistička ideja okupljanja muzeja na otoku, s izmještenim moćnim Pergamonskim žrtvenikom).  

Procesijsko kretanje prostorom

Dio projekta Kult umjetnika jest i izložba We are the Revolution Josefa Beuysa (1921 – 1986), koji je odnos umjetnosti i društva promišljao na način, utjelovljen “društvenom skulpturom”, koji ga čini jednim od najznačajnijih umjetnika druge polovice 20. stoljeća. Dvadeset godina nakon njegove veće izložbe u Njemačkoj, Mi smo revolucija predstavlja kontekst svakog djela, promišljanog kao “otvoreno djelo” te na posudbi iz raznih europskih kolekcija, opsežnom dokumentacijom, napisima, filmom i fotografijama iz kolekcije Ericha Marxa te Medijskog arhiva J. Beuysa. Izložba ostaje otvorena do 25. siječnja 2009. U istom prostoru Hamburger Bahnhofa jest i izložba Weggefährten (do 8. veljače 2009) turske umjetnice Ayşe Erkmen (živi u Istanbulu i Berlinu), koja polazi od arhitekture muzeja povezujući interijer s vanjskim prostorom zgrade u inscenaciji iritantnih situacija. Splela je pamučne etikete s odjeće u zavjesu, premrežila je izložbeni prostor sigurnosnim pojasevima i prekrojila ga stupićima. 

U starom i novom središtu Berlina nalazi se Deutsche Guggenheim, muzej čiji naziv odražava hibridnu vlasničku strukturu (Deutsche Bank i Fundacija Solomona R. Guggenheima utemeljena 1937) i koji je lociran u zgradi banke američkog arhitekta Richarda Gluckmana (autora Dia Centre for the Arts u New Yorku i Andy Warhol Museuma u Pittsburghu) iz 1920, organizirajući tri do četiri velike izložbe godišnje, djela naručenih od umjetnika za taj jednostavni, čisti prostor s atrijem, i zbirku fokusiranu na nepredmetnu umjetnost (naprotiv, banka pod motom “Art at Work” sakuplja djela suvremene umjetnosti na papiru). Memory, large-scale “mentalna skulptura” Anisha Kapoora (rođenog 1954. u Indiji) “krojena” je prema izložbenom prostoru kao čelični tank, nalik na zeppelin, sastavljen od bešavno spajanih ploča, težak 24 tone, ali definiran (mono)volumenom prije nego masom, s obzirom na njegovu praznu unutrašnjost. Hrđava boja skulpture inherentna je korištenom materijalu, na tragu ranih Kapoorovih pigmentnih skulptura. Kružeći oko skulpture, njezine punine, tvarnosti i praznine kao jednakovrijedna gradbenog elementa, u izbjegavanju tradicionalnog definiranja i razgraničavanja figure i pozadine, posjetitelj izložbe osvještava vlastito mjerilo i prostor. Budući da skulptura nije arhitektura, objašnjava autor, zabranjeno je ući u njenu nabubrenu utrobu; već je možeš pogledati kroz svojevrstan prozor, u režiranu, procesijskom kretanju prostorom. Dematerijaliziranjem čelika, pretvarajući tektonsko u atektonsko, umjetnik takvom “situacionalnom” skulpturom stvara “apoteozu kognitivnog procesa”, u nekronološkom vremenu (dokida podjelu na prošlost i sadašnjost) i fraktalnom prostoru, dopuštajući samo parcijalne uvide u djelo, a koje potom možeš mentalno spojiti u cjelovitu sliku.

Ekstenzija portretnog žanra

Privremeni izložbeni prostor suvremene umjetnosti, “White Cube” na Schlossplatzu u centru Berlina, djelo je austrijskog arhitekta Adolfa Krischanitza, a postojat će do 2010. kad će ga ukloniti radi rekonstrukcije pruske palače “Stadtschloss”. Temporäre Kunsthalle Berlin otvoren je 17. listopada dvjema sukcesivnim izložbama Inner + Outer Space južnoafričke umjetnice, koja živi u Berlinu, Candice Breitz. Novi videorad Him (1968 – 2008), radikalna ekstenzija tradicionalnog portretnog žanra, predstavlja 23 lika koja glumi Jack Nicholson u rasponu od 40 godina, ulazeći u solilokvij na temu egzistencijalnih strahova pojedinca i društva izazvanog promjenom vrijednosnog sustava koja je za svaku generaciju “nova”, s različitim sobom na svojevrsnom (digitalnom) videozidu sa sedam ekrana, što je metoda kojom se autorica koristi od 2005. propitujući mehanizme popularne kulture i međudjelovanje masovnih medija i kulturne industrije. Nicholson se pojavljuje u različitim ulogama, scenama, filmovima, iz različitih godina, mlad je, stariji i i star, mijenjajući identitet i pojavnost, mišljenja i osjećaje, što su pomaci identiteta karakteristični za stvarni život; no ne zastupajući ili iskazujući svoju vlastitost – već nesvjesno mainstream-kinematografije, vrednote i slojeve značenja koje ona repetitivno zastupa. Father je kolaž sekvenci iz “A” filmova na polukružno postavljenim plazma-ekranima koji “okupljaju” likove glumaca (Tony Danza, Dustin Hoffman, Harvey Keitel, Steve Martin, Donald Shuterland i Jon Voight) u razgovoru; zajedničko im je to da svi glume očeve i raspravljaju o roditeljstvu utjelovljujući holivudski klišeiziranu očinsku figuru, ispred neutralne crne pozadine (izbrisane filmske scenografije). Videoinstalacija Working Class Hero (A Portrait of John Lennon) okuplja likove, reproducirane na zasebnim ekranima, poklonika Johna Lennona koji pjevaju njegov prvi solo-album Plastic Ono Band, na kojemu se bavi vlastitom, tada nedavnom prošlošću, obilježenom smrću majke i Beatlesima. Izvođače, očito dirnute glazbom i identificirajući se sa sadržajem teksta lijepeći ga na vlastiti identitet, umjetnica je pronašla u engleskom Newcastleu, tako da je po gradu polijepila oglase u kojima traži “ozbiljne Lennonove fanove”. Slično tome napravila je portret Michaela Jacksona (King) i portret Madonne (Queen), gdje su njihovi fanovi, sinkronizirani jedni s drugima u kaleidoskopu glasova, mimika lica i gesti torza, izvodili cijele albume, u kolektivnoj interakciji, uistinu portretirajući “jedan trenutak u vremenu”. Kustos izložbe je Gerald Matt, ravnatelj Kunsthalle u Beču. U veljači ove godine Galerie Nord u Tiergartenu zatvorena je tijekom izložbe satiričkih radova danskih umjetnika, koji su ismijavali islamski radikalizam posterima poput onog s hramom Kaaba iz Velike džamije u Meki, gdje je dopisano “glupi kamen”, što je potaknulo grupu mladih Muslimana na nasilan upad u galeriju. Trenutno je u prostoru ponovno polemička izložba na temu “Arbeita”, DON’T CRY. WORK. Sudeći po primjeru suvremenog Berlina, rad zaista oslobađa (da se vratimo na teme s početka teksta).