Portretiranje kakofonije

Negdje zvoni telefon. Netko uzima slušalicu, prinosi je uhu i kaže halo. Zatim pričeka trenutak pa ponovo kaže – halo!?

Posjetitelj Galerije Galženica, oklijevajući, približava se stalku s mikrofonom. Iz zvučnika se ponovo začuje glas, halo, izvolite?!… Posjetitelj, budući je sam u prostoru, prihvaća činjenicu da se nepoznati glas obraća upravo njemu, pa konačno progovori: halo, dobar dan.

Glas kaže, izvolite, što trebate, tko je to?

– Ovdje posjetitelj izložbe, u pitanju je jedna umjetnička akcija, vaš je broj slučajno izabran…

– Da, i što trebate?

– Ne trebam ništa, slučajno sam to baš ja… Zapravo ne slučajno, ja sam došao na izložbu… I ona se, između ostalog, odvija tako da vi i ja razgovaramo… Vi, kao netko čiji je broj kompjuterskim programom nasumce izabran i ja, koji sam se ovaj čas zatekao na izložbi.

– Da, i?

– I ništa… Ako vas zanima, mogu vam opisati situaciju u kojoj se nalazim.

– Zašto bi me to zanimalo?

– Pa ako niste u gužvi, mislim, kad smo već ovako dovedeni u vezu, mogli bismo u djelo provesti autorovu zamisao i realizirati telefonski razgovor.

– No dobro, recite, o čemu se radi?

– Stojim nasred galerijske sobe, ispred mikrofona. Prizor podsjeća na nekakvu scenu, s tim da je mikrofon okrenut prema publici. S moje lijeve, i desne strane nalazi se po jedan monitor na postamentu. Između njih je audio-mikseta. Kompjuterskim algoritmom iz javno dostupne baze telefonskih pretplatnika nasumce je biran broj čiji je korisnik zatim stavljen u poziciju prisilne komunikacije. To ste u ovom slučaju vi.

Čitanje teksta koji prati izložbu osobi s kojom telefonski razgovarate

– Pa kakva je to izložba?

– Najopćenitije rečeno, konceptualna. Izvedena sofisticiranim tehnološkim postupkom. Autor je i inače sklon korištenju digitalne i elektronske tehnologije u galerijskom okruženju. Već se petnaestak godina bavi ambijentalnim instalacijama koristeći elektronska pomagala koja s vremenom postaju tehnološki sve složenija. Rane svjetlosne ambijente kreirane uz pomoć mobilnih objekata – kretanje kojih mijenja vrstu i intenzitet svjetla u prostoru, nešto kasnije zamjenjuje instalacijama pokretanim i kontroliranim kompjutorskim programima, da bi od 2001. počeo raditi sa složenim interaktivnim zvučnim i video instalacijama. Posljednjih godina nizom izložbi predstavlja instalaciju Unutra/Vani, koja radi na principu zatvorenog kruga proizvodnje, obrade i projekcije slike: slika se proizvodi uz pomoć kamera razmještenih u prostoru, nekoliko puta prolazi kroz sustav monitora i kamera te se projicira na zidove galerije i reproducira na monitorima sustavno razmještenim galerijskim prostorom. Računalo upravlja njihovim kretanjem, zumiranjem i fokusiranjem, bez dodatne digitalne obrade slike. 

– Za običnog posjetitelja jako ste dobro upućeni…

– Ma ne, to vam čitam tekst koji prati izložbu da biste stekli predodžbu čime se autor inače bavi. Međutim, istina jest, poznajem ga odavno, sjećam se njegovih ranih kinetičkih skulptura: bile su to kombinacije isluženih, odbačenih aparata i kojekakvih dječjih igračaka pokretanih električnim impulsima. Diskretno i precizno osvijetljene, igračke bi se vrtjele na starim gramofonima ili pomicale u kutijama televizijskih prijamnika bez ekrana proizvodeći začudne svjetlosne efekte. Našavši se u okruženju tih naprava, stekao bih dojam da je cijelo skladište otpada odjednom oživjelo. Naglašeno infantilno, prilično duhovito u izvedbi ali istodobno i pomalo zastrašujuće u značenju.

– Pa je li on neki elektroničar po struci?

– Ne, zapravo je diplomirao na Visokoj školi za oblikovanje zvuka u Amsterdamu, iako se u međuvremenu okrenuo primarno vizualnim efektima. No, ova instalacija, bez obzira na dojam scene, inscenaciju, ipak je ponajprije auditivna. Zapravo, to i nije bitno, tehnološka, preciznije digitalna oprema potpuno je u službi ideje. 

– A koja bi to ideja bila?

Relativnost pojma poziva

– Kao prvo, umjetnik nas upućuje na činjenicu neprestanog telefoniranja, kao bitne oznake današnjeg društvenog trenutka. Naravno da je nemoguće zaustaviti proces napretka te da on, kao takav, baš kao i sve ostalo na svijetu, ima svoje dobre i loše strane. Izloženost prisilnim pozivima svakako spada u one negativne, sjetite se samo kako smo preplavljeni prevarantskim pozivima na nagradne natječaje snimljenima isključivo s namjerom da nam se naplate telefonski impulsi. No, rekao bih da je kritika toga ovdje tek usput prisutna. Ono što je važnije jest da se ulaskom u galerijski prostor, osim što se postaje svjedokom izloženog prizora, pred posjetitelja postavlja pitanje reakcije na situaciju otvorene linije – mora se odrediti, uzima li slušalicu u ruku ili ne, i već je time dakle “uključen”. Interaktivnost je strukturalni dio instalacije. Nadalje, za poziv vama i na to odgovor što mi je s druge strane žice upućen ja, kao posjetitelj, htio to ili ne, preuzimam odgovornost, jer je samom činjenicom moga ulaska u galeriju i njegovom registracijom od tehnološkog sustava taj poziv, vama, odaslan. Moglo bi se reći da je u pitanju simulacija stvarnosti gdje i nehotično postajemo čimbenici događaja na koje moramo reagirati. Izbor komunikacije telefonom koja uključuje distancu, a isključuje identitet, taj elementaran ispit spremnosti na to pozicionira nas u suvremeno doba – ukidajući formalnu odgovornost, ali izolirajući onu unutarnju. 

– Kako to mislite?

– Meni tu na ekranu piše vaše ime, adresa, nuđen mi je čak i plan dijela grada gdje stanujete. Moj  identitet vama je nepoznat i sasvim se nedužno mogu ne javiti. U tom smislu – formalno. No, ukoliko se ne javim, osjećam nelagodu uskraćivanja odgovora u univerzalnom smislu. Gotovo kao da ne prihvaćam ispruženu ruku. Svijest o tome da vi ne znate da sam to upravo ja, nimalo ne umanjuje moju nelagodu. Promatrajući sa strane, to jest slušajući javljanja nasumce nazvanih ljudi, uspostavlja se perspektiva praćenja nekoga tko diže slušalicu, u nadi da će čuti poznati glas ili bilo kakvu informaciju upućenu upravo njemu, a izostanak toga proizvodi zbunjenost, nerijetko i tjeskobu osobe koja je odgovorila na “poziv”. Na konkretnom primjeru, koristeći “prostor” telefoniranja kao sredstvo oslikavanja današnjice, predstavljena je izloženost, pa čak i bespomoćnost pojedinca kakvim ga tretira sustav.

– Možda mrvicu pretjerujete…

Kontakt i komunikacija

– Zapravo i ne, pokušavam razlučiti i objasniti različite aspekte. Jer vidite, ako se javim, poruka izložbe u potpunosti se mijenja. Objektivno, instalacija ne zahtijeva moje aktivno učešće da bi postala interaktivnom, jer vašim sudjelovanjem (do kojeg je istina došlo manipulacijom) ona to već postaje. No, okvir tog međudjelovanja proširen je mojim odgovorom. Osobno, dakle, neprisiljen na činjenje, ali upućen u intencije autora, pristajući sudjelovati u telefonskom razgovoru, ostvarujem jednu dimenziju ovoga rada. To je možda nagovor, ili bar prijedlog autora, odnosno skretanje pažnje na fenomen usputne, slučajne komunikacije. Koju okolnosti ne određuju, nego samo omogućuju. Taj razgovor može, ali i ne mora biti artificijelan, “nategnut”, kao što i bilo kakav slučajan kontakt može, no ne i da mora biti samo formalan. Istina, sve zajedno pomalo podsjeća na neku vrstu internetskog chata, s tom razlikom što ovdje ni vi ni ja nismo “uključeni” s tom namjerom. Slučajno odabrana telefonska linija, dakle, otvara mogućnost realne uspostave kontakta, no mnogo više simbolizira taj kontekst.

– Znači da se telefon koristi poput ogledala koje oslikava otvorenost prema komunikaciji? 

– Zapravo, ne bih rekao da je suština ovog projekta, tj. ovoga što činimo u komunikaciji. Izložba prvenstveno predstavlja telefon kao medij sa svim njegovim elementima. Jer prije nego što sam se vama javio, neko sam vrijeme samo slušao. Koji put bi na poziv odgovorio stroj, glas što aga reproducira telefonska sekretarica, ili signal faksa, spremnog na tekstualnu ali ne i verbalnu komunikaciju, ili bi nazvani odmah prekinuo, ili se ne bi javio nitko. Ta je zvučna slika, uvjetno rečeno omnibus, već sama po sebi dovoljna. Sociološka ili psihološka dimenzija ovog ambijenta moja je osobna interpretacija. Pretpostavljam da autora, kao inženjera audiologije, mnogo više zanima portretiranje zvučne slike kompletne telefonske kakofonije. Kao da je nekim posebnim nožem zasječen nevidljiv prostor kojim teku zvučni valovi, a mi smo ubačeni u tu pukotinu i slušamo. U moru elektronskog glasanja do nas dopiru i odlomci pojedinih razgovora, kao nezaobilazan, dapače ključan, no ipak samo jedan dio telefonije.

– Halo. /”novi” glas/

– Tko je sad ovo? /”stari” glas/

– Halo, tko je to, koga trebate? /”novi” glas/

– Aaa… vi ste vjerojatno s druge linije, znate, tamo su dva monitora, njih naizmjenično uključuje kompjuterski program, nasumičan izbor brojeva, vas su sad sigurno zvali s tog drugog…

– Što pričate, kakvog drugog?… /”novi” glas/

– Dajte vi to onda sad i gospođi objasnite, što se mene tiče, hvala lijepo i doviđenja…/”stari” glas/

– peep peeep, peep peeep /spuštena slušalica/