Posljednji čavao u šišmiševu lijesu

Cristopher Nolan, redatelj briljantnog Mementa i nešto neuspjelijih, ali nipošto loših Nesanice i Prestiža, po drugi put se primio režije filma o čovjeku-šišmišu. Kada sam se prije tri godine uputio u kino na njegov prvi čovjek-šišmiš uradak, Batman počinje, nadao sam se nečemu nalik noiru, komornoj verziji Burtonova imaginarija Gotham Cityja koji će detaljnim psihološkim profiliranjem objasniti kako Bruce Wayne postaje jedini superheroj u plejadi DC-Comics junaka koji ne posjeduje nikakve nadljudske moći. Grdno sam se prevario. Iz nekog razloga, vjerojatno zbog kritika koje su govorile o odvažnom Nolanovu pesimizmu, ali i poluslijepe vjere da bi Nolan mogao unijeti nešto autorsko u franšizu Batman, u kino sam i ovaj put krenuo sa sličnim primislima.

Elementarna akcija

U Batman počinje već je u početnoj kadar-sekvenci (jedan-protiv-svih makljaža u nekom kineskom zatvoru) jasno da imamo posla s megalomanskim akcijskim spektaklom koji, kako odmiče, sve više i više nalikuje na klasični James Bond film (Bruce Wayne – Christian Bale – ima i svojeg Q – Morgana Freemana). Jedina je razlika što se Wayne i Bond ne bi složili po pitanju noćnog kostima i u tome što sumnjam da bi si Bond dopustio da spadne na nekoga koga glumi Katie Holms. (Mogla bi to biti tema za sebe: Nolanov, nazovimo ga smionim, izbor glavnih ženskih uloga za Batmana – ovaj put Megan – posebice kada se sjetimo da su u prošlim filmovima glumile Kim Basinger, Michelle Pfeiffer ili Uma Thurman). Tamni vitez isprva ne pada na testu vjere, naprotiv, otvarajuća sekvenca čak je i potpirila moje nade na način na koji u elementarno akcijskom obliku prikazuje beskrupulozne odnose sitnih plaćenika međusobno, ali i one s organiziranijim mafijaškim skupinama. Nažalost, početni entuzijazam ubrzo je splasnuo već pri prvoj intervenciji Batmana na strani pravde. Ovaj ne samo da bez problema svija čelične cijevi pušaka već mu je protivnik neka karikatura od kriminalca koja bi na nečemu što bi, pretpostavljam, trebao biti slavenski naglasak trebao utjerati strah u kosti pričom o svojim psima, a koliko je čitava situacija zapravo neuspješna i filmski neukusna, ne uspijeva izmamiti ni podsmijeh. Posljednji čavao u lijesu, dobrano prije kraja filma, zakucava ekskurzija tajnog agenta Batmana u Hong Kongu, vođena logističkom potporom prije spomenutog Q-a s finalom koje uključuje uskakanje u avion u letu iz obližnje zgrade. No sredinom filma, kada Batman donese neočekivanu odluku da umjesto svoje ljubavi spasi javnog tužitelja, utjelovljenje pravde i nade Gotham Cityja, otvara se opcija da bi se film, iako se odlučio na vulgarne akcijske karikature, ipak mogao iskupiti dubljim razrađivanjem konsekvenci tog čina. No ta je odluka, vidjet ćemo, tek na prvi pogled neočekivana i potpuno je u skladu s konačnim razvojem stvari.

Pesimistična pretpostavka

Na površini poprilično je jasno o čemu se radi. Joker (Heath Ledger) na sistematski način (ma koliko on kasnije lagao Harveyju Dentu/Two Face) želi na vidjelo istjerati sve samoproglašene vrijednosti različitih društvenih skupina (kako javnosti tako i kriminalnih organizacija) i zatim pokazati kako pod određenim uvjetima one potpuno padaju u vodu. U slučaju kriminalaca takozvano poštenje među lopovima ili vjernost vođi trenutno je pregaženo kada je ovaj mrtav ili kada su omjeri snaga među suparničkim skupinama bitno narušeni. U slučaju javnosti ne samo da nestaje kolektivni duh kada se u opasnost dovedu partikularni interesi već inzistiranjem na ili-ili odluci taj duh degenerira u krajnji ubilački animozitet. Joker posebice uživa propitivati odabir između potencijalne pogibije voljenih i egzekucije konkretnog simbola društvenosti – bio to tek netko na vijestima ili pak javni tužitelj. Njegova pretpostavka da će izbor uvijek prevagnuti k ovom drugom bitno je pesimistična, što pak nije ništa manje realistično od optimistične pretpostavke. (Čini se da u tom stavu leži dobar dio one simpatije koja se toliko često gaji prema filmskom negativcu, a ne odmaže ni to što su negativci gotovo uvijek zabavniji od čistunaca pozitivaca kao što je ovakav Nolanov čovjek-šišmiš. Još jedno razočaranje što se Nolana tiče kada se pomisli na bogato iskustvo oscilacije simpatija s obzirom na takmace u Prestižu). U trenutku kada Batman izabere Denta umjesto Rachel lako je emocionalni naboj gubitka zamijeniti ostvarenjem pesimistične pretpostavke, no u biti bi trebalo biti jasno da se Batman odlučio dati šansu ozdravljenju cjelokupnog društva, a ne svom potencijalnom obiteljskom životu. Sveukupni daljnji razvitak filma u svojim ključnim trenucima ponavlja tu odluku, što nije nerealistično samo po sebi, no patetičan, plastičan i ideologizirajući način na koji to čini jest ono što razočarava. (Razočaranje je tim veće kada se sjetimo bitno sebičnih odluka koje Leonard donosi u Mementu, kao što sam rekao, ništa manje realističnih, ali mnogo bolje motiviranih u kontekstu održanja vlastitog identiteta u nemogućim uvjetima. Batman, da bi održao svoj identitet viteza, donosi altruistične odluke, no kao što ću pokazati, u bitno nerealnijem crno-bijelo ideologiziranom svijetu.)

Vježbanje demokracije

Simpatije prema Jokeru potkopavaju se na gotovo nepristojan način. Kao da je Nolanu jasno da se one gaje i usprkos bjelodanoj činjenici da je ovaj sadist i koljač. On nalikuje onom banditu iz Alfredove priče (Michael Cain), onom koji krade dijamante da bi ih kasnije bacio mjesto prodao, koji naprosto ne djeluje iz čistog racionalnog profita. Zato se mora povući neumjesno jasna paralela s teroristima koji Al-Jazeeri (a kasnije ih prenosi CNN) šalju snimke svojih egzekucija. Odavde se lako može preći na poruku da je društvo Gothama (pa time i američko) dovoljno snažno da se ni pod uvjetima krajnjeg eksperimentalnog terorizma ne slomi. Joker sam kaže da provodi društveni eksperiment kada svakom od trajekata daje detonator za bombe na onom drugom (jedan od njih pun je zatvorenika) i šansu da se izvuku tako da detoniraju drugi. Na brodu se provodi demokratska procedura glasanja, da se pokaže kako je i u takvim uvjetima demokracija djelatna (zanimljivo, brod sa zatvorenicima ne glasa, a kako i bi, kada se u zatvoru u SAD-u gubi pravo glasa). No makar je odluka dobrim dijelom za detonaciju, nitko nema snage to provesti. Čak i onaj koji se u jednom trenu odvažio naposljetku popusti (i prikloni se optimističnoj pretpostavci) sugerirajući da izvršna komponenta demokracije donosi ispravnu odluku čak ako se i kosi s većinom. Na drugom brodu svjedočimo sličnoj namještaljci i slavljenju ljudskosti gdje je zatvorenik taj koji utjelovljuje duh optimizma.

Sve nam to jednoglasno govori kako pred terorom američki duh ne samo da ne tone u kaljužu već se uzvisuje u neslućene visine i kao da ga ne trebamo tražiti u javnom mišljenju, već u potezima malih prosvijećenih diktatora koji znaju koja je odluka ispravna. Čini se i da je korektno mučiti zatvorenike (kao što to Batman čini s Jokerom u zatvoru naočigled policijskom načelniku Gordonu – Garyju Oldmanu), barem sve dok ih se ne ubije, jer oni su na kraju krajeva teroristi koji mrze slobodan i racionalno demokratski način života. A radi sigurnosti može se i prisluškivati čitav grad (kao što Batman iskorištava mobitele za izgradnju jednog ogromnog sonara) jer je to jedini način da pronađemo teroriste među nama.

Što se tiče ljubavnog trokuta između Rachel, Brucea i Harveyja, stvar postaje tragično-komična kada se uvidi da je zapravo Harvey, a ne Rachel, taj za kim se žudi. Bruce na kraju krajeva i izabere Harveyja jer, iz nekoga nepoznatog razloga, vjerojatno iz istog zbog kojeg to ne bi mogla Rachel kao njegova pomoćnica, samo on može voditi proces protiv zločinaca Gotham Cityja i upravo je samo on taj koji nadahnjuje ljude u borbi protiv ološa koji je preuzeo grad (a ne Batman kojeg kopira svako drugi tko si može priuštiti crne tajice i plastičnu masku). U tom potpuno pomaknutom horizontu Gordon i Batman odlučuju svaliti sve kasnije zločine koje je Dent počinio nakon što je, istina, spašen, ali poludio zbog gubitka Rachel, na Batmana kako bi sliku velikog tužitelja održali neokaljanom. Za neprobavljivog patetičnog monologa Batman bježi od policije koja ga proganja i bez sumnje uspijeva pobjeći kako bi nas svojom pravednošću terorizirao barem u još jednom nastavku. Hvala bogu, barem je nešto dobro proizašlo iz svih njegovih regula. Ostavio je Jokera na životu, tako da će nas barem netko u tom istom nastavku zabavljati. Samo je pitanje tko će ga glumiti.