Potraga za muzejima suvremene umjetnosti u bivšoj Jugoslaviji

U devedesetima je Slovenija bila svjedokom procvata suvremene vizualne umjetnosti. Isto je tako stekla ugled s izložbenim programima galerija i centara: Međunarodnim centrom grafičkih umjetnosti (MGLC), Institutom SCCA u Ljubljani, Galerijom Škuc, Galerijom Kapelica, Centrom i Galerijom P74, Galerijom Alkatraz i Galerijom Ganes Pratt u Ljubljani, Gradskom galerijom u Novoj Gorici, Likovnom salonu u Celju, KIBLA-i u Mariboru itd. Međutim, najvažnija je promjena perspektive o novonastaloj umjetnosti u Modernoj galeriji u Ljubljani. Čitav niz godina muzej se suočavao s manjkom raspoloživog prostora i kada se počeo opremati, zajedno sa stalnim postavom i izložbama posvećenima modernoj umjetnosti ali i novoj produkciji suvremene umjetnosti, kriza je eskalirala. A to je samo jedan od razloga zašto su Sloveniji potrebni novi prostori za suvremenu umjetnost.

U ovom ću tekstu proučiti dva prijedloga i povezati ih s različitim strujama koje i dalje dijele umjetnički svijet Slovenije. Jednu čine ostaci prethodno dominantnog pogleda na umjetnost a drugu suvremeno istočnoeuropsko stajalište proizašlo iz avangardne/neoavangardne/retro-avangardne linije umjetnosti koja je postala dominantna struja koja je zamijenila onu prijašnju krajem devedesetih. Taj spor između dvaju umjetničkih polova nije svojstven samo umjetnosti nego seže i u područja kulturne politike. U tekstu ću također pogledati dalje od lokalnih granica i pokušati istražiti postoje li određene sličnosti na drugim kulturnim područjima u zemljana bivše Jugoslavije koje se u današnje vrijeme sve suočavaju sa sličnim nastojanjima utemeljivanja ili obnavljanja svojih muzeja suvremene umjetnosti.

Ljubljana

Dana 28. srpnja 1994. godine slovenska je vlada svojom odlukom prepustila čitav prostor kompleksa bivših vojnih baraka u Metelkovoj ulici ne Ministarstvu unutarnjih poslova nego Ministarstvu kulture. Godine 1993. Zdenka Badovinac imenovana je na položaj ravnateljice Moderne galerije, naslijedivši bivšeg ravnatelja dr. Jureta Mikuža. Godine 1995. ugovor s Ministarstvom dodijelio je prostore u Metelkovoj 22 Modernoj galeriji. Godine 2000. u nerenoviranim prostorima, Moderna je galerija predstavila svoju novu zbirku Arteast 2000+, kojom je promovirala, osim koncepta suvremene i koncept istočnoeuropske umjetnosti.

Do godine 2000. koncept suvremene umjetnosti već je počeo ispunjavati svijet slovenske umjetnosti: Moderna galerija imala je sjedište u Tomšičevoj 14. Ondje je imala 3058 kvadratnih metara raspoloživog prostora za svoj stalni postav i za sve druge izložbene projekte. U travnju 2002. godine ravnateljica Moderne galerije Zdenka Badovinac i kustos Igor Zabel pripremili su studiju naslovljenu Mo(nu)ment – Museum of Contemporary Art – Metelkova 22 u ime Ministarstva. Studija je predlagala da MMU (Muzej moderne umjetnosti) bude podijeljen na dva dijela: “Muzej moderne umjetnosti (sadašnji MMU) bio bi posvećen modernizmu, ponajprije modernizmu dvadesetog stoljeća, dok bi drugi dio (MSU) obrađivao uglavnom suvremene, inovativne umjetničke prakse”.

Godine 2004. koncept dvaju odvojenih muzeja moderne umjetnosti potvrđen je i formaliziran u Službenom glasniku Republike Slovenije (br. 8/04) odlukom kojom je Vlada Republike Slovenije utemeljila javnu instituciju Muzeja Moderne umjetnosti, koji se sastojao od dviju sadržajnih struktura i organizacijskih jedinica – jedne zamišljene za modernu umjetnost a druge za suvremenu. Mjesec dana kasnije slovenski parlament jednoglasno je na svojoj sjednici 27. veljače 2004. godine usvojio Rezoluciju o nacionalnom programu kulture 2004-2007 koja je predlagala osnivanje MSU-a u Metelkovoj 22 kao konkretnu prioritetnu mjeru.

Dana 7. travnja 2006. godine, ministar kulture Vasko Simoniti sazvao je sastanak koji je suočio dva suprotna prijedloga za upotrebu prostora u Metelkovoj 22. Već postojeći prijedlog za MSU predstavila je u ime MMU-a Zdenka Badovinac, a novi prijedlog za zajednički višenamjenski izložbeni prostor naslovljen Predviđena upotreba novih prostora Muzeja Moderne umjetnosti u Metelkovoj (u daljnjem tekstu MPEV), gdje bi se odvijali programi različitih ustanova, predstavio je Jure Mikuž.

Dana 26. listopada 2006. godine državna tajnica Ministarstva Jelka Pirkovič u svom je pismu ravnateljici MMU-a napisala: “Prostori depoa za MMU trebali bi biti uređeni pretežito u prostorijama u Metelkovoj, gdje bi trebali biti smješteni samo oni radni prostori potrebni za aktivnosti udaljene jedinice institucije za predstavljanje suvremene umjetnosti”. Sljedeći je stav Ministarstva objavljen 10. studenog 2006. godine u Delu: “Kako je izneseno u Rezoluciji o nacionalnom programu kulture 2004-2007 i u skladu s dogovorima do današnjeg dana s upravljačkim osobljem MMU, obnovljena zgrada u Metelkovoj 22 bit će namijenjena izložbenom prostoru za suvremene vizualne umjetnosti... Izložbenim će prostorom upravljati MMU... Očekuje se... da će MMU prirediti zanimljive i važne programe u suradnji s drugim galerijama, kustosima i umjetnicima... Osim toga, u zgradi u Metelkovoj 22 bit će smješteni prostori depoa MMU-a te možda i tehničke službe”. Odgovor Ministarstva nejasan je, s obzirom da kombinira suprotnosti ali isto tako ne navodi eksplicitno kako će prostori u Metelkovoj 22 biti iskorišteni za suvremenu umjetnost ako povjerenstvo, odlučujući o izložbenim aktivnostima, uključuje predstavnike institucija koje nisu povezane sa suvremenom umjetnošću.

Sada je 2008. godina. Od 4. ožujka 2007. godine, MMU zatvoren je radi potpune obnove. Konačna odluka Ministarstva nije još sasvim jasna, dok MMU još uvijek čeka odgovore. Bilješke s devete sjednice Nacionalnog vijeća za kulturu 12. ožujka 2007. godine ukazuje na činjenicu da sudbina budućeg MMU/MPEV u Metelkovoj 22 još uvijek nije jasna. Odluke sjednice su bile: “Nacionalno vijeće za kulturu Ministarstvu prepušta inicijativu, pozivajući isto da objasni zašto je projekt Zbirke 2000+ zaustavljen te da objasni viziju Ministarstva u odnosu na tu zbirku i osnivanje MMU-a u prostorima u Metelkovoj 22”. I odluka broj 2: “Točka dnevnog reda sljedeće sjednice Nacionalnog vijeća za kulturu bit će rasprava o problematici MMU-a”. Na desetoj sjednici Nacionalnog vijeća za kulturu održanoj 10. travnja 2007. godine rasprava o problematici MMU-a odgođena je za jednu od budućih sjednica. Kasnije iste godine Nacionalno je vijeće konačno poduprlo prijedlog za MMU no umjetnički svijet u Sloveniji još uvijek čeka na konačnu odluku Ministarstva a program i svrha zgrade u Metelkovoj 22 još su uvijek nepoznati.

(...)

Svi grade nove muzeje

U sličnom vremenskom rasponu nekoliko država koje su nastala nakon raspada bivše Jugoslavije, preciznije Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Makedonija, Slovenija i Srbija, počele su razmišljati i planirati institucije posvećene suvremenoj umjetnosti. Neke od njih već su počele graditi nove ili adaptirati stare muzeje kako bi odgovarali novim potrebama. No, koje su to nove potrebe? I, što je još važnije: može li osnivanje nove institucije isto tako biti viđeno kao znak širih pogleda na kulturnu politiku određene zemlje a ne samo kao neutralni prostor potreban za pohranu, dokumentiranje, izlaganje i u neki slučajevima čak i produkciju umjetnosti?

Godine 2006. međunarodni kongres nazvan Odredište. Nova muzejska zgrada organiziran je u Zagrebu kao jedan u ciklusu događanja u procesu utemeljenja novog Muzeja suvremene umjetnosti u glavnom gradu Hrvatske. Okupio je nekoliko ravnatelja Muzeja suvremene umjetnosti iz nekoliko zemalja koje se su nedavno planirale ili oživljavale muzeje koji su se bavili suvremenom umjetnošću, među njima i ravnatelje muzeja iz Beograda, Ljubljane, Sarajeva i Zagreba. “Događaj je zamišljen kao mjesto razmjene informacija, iskustava, ideja i rješenja povezanih s pitanjima vezanim uz zgradu i aktivnost muzeja na novim lokacijama i u novim uvjetima, s težnjom polaganja temelja za buduću suradnju između institucija na međunarodnoj razini”. Njegovi nam dokumenti mogu predstaviti nužne činjenice za razumijevanje situacije stanja Muzeja suvremene umjetnosti u državama bivše Jugoslavije. Ukratko ćemo iznijeti priče o utemeljivanju muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, Sarajevu i Beogradu.

Zagreb

Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu utemeljen je 1954. godine kao Gradska galerija suvremene umjetnosti, sa zadatkom praćenja, dokumentiranja i promicanja događaja, stilova i pojava u suvremenoj umjetnosti. Od samog početka nadalje Galerija je počela funkcionirati kao muzejska institucija. U sljedećih pola stoljeća prošla je čitav niz promjena, od svog naziva, raspoloživih prostora i broja i sadržaja svojih zbirki. Godine 2002. donesena je odluka da se počne raditi na novoj zgradi za muzej, i potpisan je ugovor između Ministarstva kulture i vlasti grada Zagreba s dogovorenih pola-pola ulaganja u novu zgradu. Zgrada koja zauzima 145.000 kvadratnih metara u izgradnji je od 2003. godine i planirano je da bude završena do kraja prošle godine, no muzej još nije otvoren. Novi bi muzej trebao nuditi čitav niz mogućnosti upotrebe: od osnovnih muzejskih funkcija – stalnog postava, izložbi, depoa, muzejskih radionica, knjižnica i tako dalje, sve do javnih sadržaja, uključujući restoran, kafić, višenamjenske dvorane, knjižare, muzejskog gift shopa i specijaliziranih dvorana oblikovanih prema potrebama posjetioca.

Sarajevo

Od 1992. godine Enver Hadžiomerspahić autor je zamisli i strategija projekta Ars Aevi za podizanje regionalnog Muzeja/centra suvremene umjetnosti u Sarajevu. Koncept i strategija projekta osmišljeni su tijekom prvih mjeseci opsade Sarajeva. Njegova je promocija organizirana u Veneciji 1993. godine. Međunarodno priznati umjetnici prikupili su zbirku za budući muzej suvremene umjetnosti Ars Aevi. Arhitekt Renzo Piano prihvatio je poziv da bude autor muzeja te je osmislio preliminarni arhitektonski projekt muzeja.

Beograd

Beogradski Muzej savremene umetnosti utemeljen je kao Moderna galerija 1958. godine. Muzej je otvoren s fundusom od 3500 umjetničkih djela a zbirka je narasla na 7500 radova. Njegov se program zasnivao na ideji o “jugoslavenskom umjetničkom prostoru” kao dijelu šire modernističke umjetnosti. Nakon 2001. godine Muzej je reorganiziran a inicijativa je bila podizanje novog krila ili potpuno nove zgrade, što bi bilo posvećeno isključivo izlaganju, promicanju i proučavanju novih umjetničkih tendencija, dok bi sadašnja zgrada mogla ostati jedinstvenim spomenikom, ali i istraživačkim centrom posvećenim povijesti modernističke umjetnosti u zemlji koju smo običavali zvati Jugoslavijom.

Kakav muzej suvremene umjetnosti?

Tražeći odgovor na pitanje što razlikuje muzej za suvremenu umjetnost od modernističke bijele kocke, zadovoljavajući odgovor mogli bismo pronaći u Art and Its Institutions: Current Conflicts, Critique and Collaborationsi: “Socijalne se države možda smanjuju, ali zasigurno ne i muzej. Ovo se drugo prilično fragmentira, prodirući još dublje i još više organski u mrežu semiotičke produkcije. Daleko smo od modernističke predodžbe o muzeju velikih djela, koja će biti izložena kao javna usluga. Umjesto toga, govorimo o laboratorijima prakse socijalne evolucije”. Čini se da postoji velika razlika između institucija koje su sagrađene za izlaganje modernističke umjetnosti i onih namijenjenih suvremenoj umjetnosti.

U modernizmu su muzeji bili – po svom sadržaju ali i po svojoj arhitektonskoj koncepciji – nalik zatvorima, bolnicama i sličnim institucijama s ozbiljnom i hijerarhijskom arhitekturom zakona i discipline kako je to opisao Foucault. Kako to kaže Igor Zabel, muzej je neka vrsta ogledala: “može uhvatiti u sebe zaista čitav svijet, no, ono što vidimo u njemu, neovisno o tome koliko je stvarno, koliko identično vanjskoj stvarnosti naizgled bilo, to je tek odraz, slika, prikaz te stvarnosti. Baš kao što zrcalo odabire određeni detalj ili fragment, izdvaja ga iz kontinuiteta stvarnosti i tako ga po prvi puta čini vidljivim, muzej prihvaća određene predmete i prakse vanjskoga svijeta i one, kako ulaze u institucionalno područje umjetnosti (na primjer, dok su na ogledu u prostorijama muzeja moderne umjetnosti), gube svoju stvarnost i pretvaraju je u odraze i prikaze stvarnosti, one dobivaju vidljivost, oblik i strukturu, značenje i nove kontekste. Ulaze u vidljivost a u isto vrijeme i u sustav znanja. Kako dokazuje primjer Ravnikarova plana za Muzej moderne umjetnosti u Ljubljani: zrcalo muzeja nije neutralno ili nevino; njegova je struktura, otvoreno ili tajno, struktura disciplinirane i hijerarhijske institucije. Kako muzej moderne umjetnosti odražava svijet, njegove brojne prakse i stvarnosti, u isto vrijeme donosi red i disciplinu u njega, pretvara ga u sustav znanja, uspostavlja strukture moći kroz njega”.

U dvadesetom stoljeću umjetnost je uvelike proširila svoje područje, ne samo u svom mediju nego isto tako i u svom karakteru i definiciji. Druga polovica dvadesetog stoljeća razorila je, rastavila i kritizirala pojam umjetnosti kao metafizički, tradicionalni, humanistički i buržoaski entitet i vrijednost. Velik dio umjetnosti pokušavao je i još uvijek pokušava ukinuti njezinu autonomiju i, barem od avangardi, zakoračiti u svakodnevni život. Umjetnost danas više nije prepoznatljiva kroz svoju pojavu a kriteriji uz pomoć kojih možemo definirati što umjetnost jest nisu očiti detaljnim proučavanjem samoga predmeta. Umjetnost više ne može biti definirana samom sobom, njezina je definicija vanjska. Arthur C. Danto je 1964. godine mogao napisati da je ono što uzdiže artefakt na razinu umjetničkog djela utjecaj takozvanog umjetničkog svijeta. Njegov je esej postao temeljem za razvoj institucionalne teorije Georgea Dickija. Ta teorija tvrdi da su društvene institucije one koje stvaraju umjetničko djelo iz pukog komada a te institucije sačinjavaju šira javnost, umjetnici, kupci, vlasnici galerija, kritičari, kustosi – to jest, umjetnički svijet. Teorija koja ne odgovara na pitanja koja se tiču unutarnjih zakona umjetničkih djela jedina je koja je u ovom trenutku sposobna uključiti čitav niz suvremene umjetnosti u jedinstveno umjetničko područje: “Područje umjetnosti je, da to kažemo jednostavno, određeno vlastitim institucionalnim okvirom. (...) Jedna je određena institucija stekla poseban, dominantan položaj unutar svijeta umjetnosti: muzej. Možemo reći da muzej često, na neki metonimijski način (kao pars pro toto čitavog sustava) predstavlja svijet umjetnosti. Ta mu je ključna uloga dodijeljena zbog njegova položaja u hijerarhiji sustava, zbog raznolikosti njegovih aktivnosti, mogućnosti i struktura i zbog njegove uloge u izboru i regulaciji područja umjetnosti. Muzej se nalazi na vrhu piramide javnih prostora (pod tim mislim sve prostore, fizičke jednako kao i institucionalne, na kojima je umjetnost javno izložena). Puko fizičko prisustvo djela u muzejskom je prostoru samo po sebi potvrda da rad nije samo umjetničko djelo, nego umjetničko djelo sa specifičnim kvalitetama, vrijednima suočavanju s njima temeljitije”.

Danas je jasno da su nakon gotovo čitavog stoljeća prikupljanja artefakata muzeji postali orijentirani prema povijesti (ponovno) ili se preobražavaju u nove umjetničke prostore koji se uvelike razlikuju od muzeja 19. stoljeća.

Muzej suvremene umjetnosti, s druge strane, funkcionira ne samo kao depo umjetničkih djela nego mnogo puta prvenstveno kao tvornica ili prostora koji definiraju stvar kao umjetnost.

Takvi su muzeji osnivani u zapadnoj Europi i u SAD-u od šezdesetih, ali su rijetko bili prisutni kao što ni danas nisu česti u bivšim socijalističkim državama: “U većini postkomunističkih zemalja muzeji moderne umjetnosti prevladavaju te su vrlo blisko povezani s nacionalnim povijestima umjetnosti ili barem s poviješću određene države. (...) Danas bismo trebali razmišljati o muzeju kao o instrumentu koji definira potrebe specifičnih lokalnih zajednica koje su ne samo udvostručene kombinacije već postojećih struktura, poput, na primjer, istočnjačke i zapadnjačke kulture. (...) Za muzeje u novim društvenim i političkim vremenima, bez tradicija koje bi ih povezivale s kanoniziranom prošlošću i izvan svjetskih centara, jedan od prioriteta trebao bi biti da postanu nezavisni partneri u svjetskoj razmjeni ideja”, (Badovinac, 2006.).

Što će iz toga izroditi..?

Situacija s muzejima suvremene umjetnosti u bivšoj Jugoslaviji zasigurno je drukčija od države do države. No, ipak, moj je zaključak da su se u isto vrijeme – otprilike 17 godina nakon raspada – umjetnički svjetovi Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije i Srbije ponovno našli u sličnom položaju. Svi se očajnički trude utemeljiti institucionalne prostore za suvremenu umjetnost. Kako se čini, u svim glavnim gradovima bivših jugoslavenskih republika – danas država – suvremena je umjetnost na neki način znak nove, drukčije kulturne politike. Kulturna je politika djelomično odraz novog shvaćanja vizualne umjetnosti koja je obilježena otvorenijim pristupom vezi između umjetnosti i života, umjetnosti i politike, umjetnosti i kulture, umjetnosti i ideologije...

Ako je umjereni modernizam bio neka vrsta stila koji je socijalizam lako prilagodio svojim potrebama ali i stavu o umjetnosti, koji je bio dominantan u svim bivšim jugoslavenskim republikama, suvremena umjetnost, koja je isto tako temelj na kojemu mogu biti izgrađene različite povijesti umjetnosti, donosi nešto novo. Zato su, dakle, potrebne nove institucije za suvremenu umjetnost da bi zamijenile one bivše koje su zagovarale modernističku umjetnost a danas se čine dijelom novije povijesti. Koncept suvremene umjetnosti u nekim se dijelovima čini kao da označava progresivan način gledanja ne samo na umjetnost nego isto tako i na život, kulturu, politiku i ideologiju. To je stajalište usko povezano s novim političkim poretkom – kapitalizmom – i navodnom demokracijom koji su, brže ili sporije, zamijenili prethodni socijalistički poredak.

Naravno da nije sve crno-bijelo. No, čini se kao da je borba koja se vodi na području umjetnosti – politička borba. Borba između navodno regresivnog modernizma i navodno progresivne suvremene umjetnosti – kroz borbu za vlastite institucije – je borba za moći. Utemeljenje Muzeja suvremene umjetnosti dokazat će otvorenost država u pitanju i njihovu spremnost da se uklope u umjetnički svijet današnjice s onima na vlasti. To će također biti dokaz njihova ulaska u dominantni poredak svjetske umjetničke politike. A taj je poredak, koliko god ga je moguće kritizirati, još uvijek predodžba uz pomoć koje nacionalna država pokazuje svoju navodnu otvorenost prema svijetu.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole