Pravovjernost slikarstva?

Ivan Skvrce mladi je Dubrovčanin (1980.) koji pretežno živi i radi u Zagrebu. Još kao student slika medijski izmaknute, neortodoksne tvorevine na temelju fotopredloška, te su tako “druga ruka” prikaza motiva. Naravno, sam postupak nije nikakva novost. Iako je fotografija u svojim počecima imitirala slikarstvo, s vremenom je došlo do inverzije te je tako ona sama postala predloškom za slike. Ne računajući Degasa, koji je već u 19. stoljeću svoje balerine slikao prema fotografskom predlošku, taj medij je kao posredni izvor motiva obilno korišten u slikarstvu 20. stoljeća, posebno pop-arta. U svojevrsnom konceptualnom pristupu, nadalje, koristi je Nijemac Gerhard Richter (koji je bio nadahnjujući kako za Skvrcu, tako i za njegove kolege obrazovane u klasi prof. Rončevića), a sedamdesete prošlog stoljeća u slikarstvu hiperealizma donose najpravovjerniju moguću transpoziciju fotografije na mahom gigantska platna.

Slastičarsko slikanje

Skvrce, pak, interpretirajućii fotografiju kao “najčvršće uporište suvremene medijske kulture”, naglašava “slikarstvost” postupka. U reduktivnoj stilizaciji motiva kao što su ceste zakrčene automobilima, plaže s kupačima, on na podlozi vidljive geometrijske mreže – koju ne samo da ne sakriva već namjerno konotira klasični postupak kopiranja, nanosi i grupira pastozne “crvuljke” boje koju nanosi iz “šprice” za kolače. Takvim postupkom želi drastično, gotovo školski transparentno naglasiti temeljnu ideju slike kao podloge na koju je nanesena bojena materija. No dosljedno bizarnom alatu koji rabi, kao i učinkom odabranih nijansi žute, ružičaste, tirkizno plave... ta platna pomalo upućuju i na slastičarski proizvod pa se tako već na početku u njima osjeća ironijski prizvuk.

Koju godinu kasnije slike su konceptualno čvršće, s uključenim bogatijim potencijalom značenjskih slojeva. U seriji Tko je kriv? iz 2005., koristeći fotomotive dubrovačke “crne kronike” (pljačke, bespravna gradnja, havarija cruisera...) preuzete iz lokalnog tiska koje transponira u stilizirane rukotvorne prizore, Skvrce ostvaruje radove naglašene slikarske materičnosti i imanentnog upita o društvenom značenju vlastita čina. Istodobno, ne samo da je prikaz, izvučen iz konteksta novina, u svojoj slikarskoj transpoziciji neprepoznatljiv (za razumijevanje zahtijeva pratnju verbalnog objašnjenja ili originalne fotografije), nego je pretvoren u relativno pitak i prihvatljiv artefakt, estetski predmet. Izvorni motiv, dakle, zamućen je i gotovo nestao, a stvarni sadržaj tih slika postaje zapitanost o ulozi, moći i svrsi slikarstva u današnjem vremenu.

Takav pristup i metoda prisutni su i u seriji Predmeti tajne, također iz 2005., u kojima je predložak fotografija poklopaca gradskih šahtova, koji kriju različite infrastrukturne punktove. Fotografije su snimljene kao dnevnički zapisi tijekom autorova boravka u New Yorku, a o njihovu motivu sam autor kaže:

Ometajući šum odraza promatrača

Htio sam uspostaviti odnos između banalne funkcije poklopca šahta i funkcije slike danas. Poklopac šahta je predmet koji prekriva određeni podzemni prostor, u kojem se redovito odvija neka gradska funkcija. Na šahtovima redovito postoji natpis koji upućuje na tu funkciju, npr. Fire ili Electric, međutim očito je da on ta funkcija nije. Izvođenjem slika po fotografijama, te njihovim zajedničkim izlaganjem, ponavlja se taj isti odnos. Slika svojom vizualnom strukturom direktno upućuje na fotopredložak pomoću kojeg je nastala, međutim očito je da ona to nije. Ona je direktno vezana na fotografiju, ali to nije. Stvorenim odnosom neposredno govorim o položaju slike i slikarstva danas.

U danjem procesu propitivanja svega, Skvrce se sve više udaljava od reprezentacije motivskog predloška koji postaje sve ispražnjeniji od prvotnog značenja, poput ljušture koja tek evocira davno polazište. Motiv je relikt nekadašnje ideje, a stvarni sadržaj i smisao slike je analitička rasprava o slici kao predmetu i funkciji, bilježenje procesa razvoja ideje, odnosno puta slike i samog autora. Početni impuls dobiva na zamahu, rad postaje svojevrsni perpetuum mobile, razvijajući se i mijenjajući, nastavljajući s kretanjem na vlastiti pogon. Naime, Skvrce sada slika samu sliku snimljenu na štafelaju u svrhu kataloške reprodukcije (zajedno s detaljima ambijenta i skalom boja koju koristi fotograf). Platno kao podloga slike zamijenjeno je pleksiglasom. Time se pojavljuje i ometajući šum odraza promatrača kojemu se na taj način, sugerira autor, istodobno nudi mogućnost razmišljanja kako o djelu tako i o sebi samom. Proces recikliranja nastavlja se slikanjem vlastitih izložbi, odnosno postava djela u ambijentima pojedinih galerija. I sami naslovi sada su narativni, autobiografski (Bio sam u Kanadi i poslao me HDLU). I ovdje je dakako predložak fotografija koja je (svjedočeći odsutnost težnje za mistificiranjem postupka) i sama izložena. Sličan pristup primijenjen je i u ciklusu akvarelnih povećanja-kopija tragova svakodnevnice autora (kao slikara i stanovnika suvremenoga grada): računa za kupljenu knjigu, slikarski materijal, obavljene telefonske razgovore...

“Dubrovački zelena”

Nadalje, tu je još i doslovce autobiografski izložak: monokromno (premazano “dubrovački zelenom”) platno s reljefnom, karakterističnom pastoznom tehnikom ispisanog životopisa. Tekst je tako promoviran u sliku čiji je sadržaj suha informacija o umjetniku. Da stvar ne bude prejednostavna, upravo taj rad ne potpisuje sam autor već, budući da je ideja za njega nastala u zajedničkim razgovorima-dogovorima, grupa ABS: čine je i kolege Alebić i Blažić, s kojima nastupa od 2003. kada je i diplomirao na ALU Zagreb. Ivan Skvrce bavi se, moglo bi se reći, “neoanalitičkom” djelatnošću, tj. slikarstvom introspektivnog karaktera, kako to i sam naslov ove izložbe sugerira. Bavi se, dakle, slikarstvom aktivne upitanosti o svojem razlogu i biti. No za razliku od analitičkog, odnosno primarnog slikarstva sedamdesetih godina prošlog stoljeća koje se lišavalo bilo kakvog oblika reprezentacije, ograničavajući se na razmatranje svojih golih fizičkih i procesualnih svojstava (podloga, potez, namaz, sloj...), Skvrcin rad uključuje motiv, prikaz izvan užeslikarskih materijalnih odrednica. Dakako, njegova primjena motiva daleko je od predstavljačke simplificiranosti; naprotiv, u sebi sadrži, svjesno podmetnute, brojne značenjske slojeve i zamke.

Koliko nas introspektivni, misaoni aspekt njegova rada iznenađuje, imamo li u vidu Skvrcinu dob, toliko, s druge strane, impulzivnost i gotovo naivni aktivizam unose dobrodošao kontrapunkt svježine koji tu mladost, u najboljem smislu riječi, potvrđuje.