Sunčana Tuksar  

Pret-a-porter

Neke ženske sklone su tjednima lijegati i buditi se sa slikom u glavi čovjeka koji ima prosječno lice, fore su mu fore očajnika, ne uzbuđuje ih i možda čak ima i prištava leđa. Ne šljivi ni pol posto ni njih ni redovito pranje zubi i uz sve to bez problema uspijeva biti promiskuitetan. I dok on nije ni pretjerano bogat ni obrazovan, takve se ženske većinom prežderavaju i prepuštaju tinejdžerskom maštarenju o dugim nogama, vlastitu stanu i golemoj garderobi. Ili to ili su potajno zanesene ćelavcima koji psuju na mobitel u prometnoj gužvi. Treće ne postoji. Mislim da im je tako zato što redovito ne prate modu, imaju izrast i nose sve pogrešne kombinacije. Ne prate modu.

Ja nosim ručni sat s malim crnim kožnim remenčićem i po biser za u svako uho da bolje ne čujem i, što se mene tiče, nemam ništa protiv da iduće ljeto provedem s galebovima na nudističkoj plaži. I to ne s frajerima, nego s pravim galebovima, onima koji kruže iznad zgužvanih limenki ispijenih piva. Mojih piva.

Tisuće objektiva okida me u samo jednom Šeherezadinom uzdahu. Konstatiram osjećaj sreće, mislim na tanjur vrućeg graha, smijem se i zvučim gordo. Čekam da padnem u nesvijest i da fotografiranje prestane.

Cool sam poput povjetarca, sa mnom nema nikakvih problema. Ako se zbunim dovoljno je da smislim autosugestiju: normalna sam, izgledam ok, mogu biti duhovita, ševi mi se. Evo, na primjer s tobom. Usprkos tome što sam jučer na tebi, točnije na tvom džemperu, osjetila ženski miris i totalno popizdila. Jučer sam čak i ja na trenutak posumnjala u sve te parfemske note koje izgaraju do istog mošusa: je li ti to moj parfem i postoje li pakiranja prezervativa od dva? Ako ne, gdje ti je treći, bejbe? Odlučila sam o tom razmišljati sutra, baš kao Scarlet. Pribrala sam se i prelistala svoje fotografije s početka karijere kad sam pozirala za 101 savjet o muškarcima i nakon toga moja je ženska intuicija/paranoja odlučila da ću se pretvoriti u tvoju najbolju prijateljicu, a da ćeš ti poželjeti promijeniti spol. Sutra će moja frendica koja je vještica baciti grah i uvjerit ćeš se u to i sam. Ne brini, sredit ćemo to nekako, drž’ čašu!

Lijevam sivi pinot, litru, stišavaš glazbu, jače se čuje naša odsutnost dok nam se tijela sudaraju, a na stolu stoji 750 kuna otvoreno umjesto karata: da platim! Šaren poput Ziggija Stardusta inficirat ćeš – možda – neka mjesta u meni. Da ubrzam stvari, govorim ti da si poseban, da već dugo nisam i čudim se kako to da sada. I još: Čovječe božji, pa stvari su tako jednostavne!  Nemam pojma kaj se događa. Ni ti. Ništa jednostavnije! Pričam ti svoju povijest – uvjerljiva sam: dok sam birala majicu u najskupljem dućanu prišao mi je Djed Mraz,  to mi je bivši frajer, i dao mi punu šaku malih ‘’Milki’’, možeš li to zamisliti, kakav kreten, haha! Zabavna sam i dubokoumna, a da me nitko ništa nije pitao. Uzvikujem, tražim još jedno piće, tražim od tebe svašta, mogla bih se sad komotno zaručiti željeznim prstenom i zaurlati na mjesec. A za još koji mjesec... ufff!!

Normalna sam, ok izgledam, mogu biti duhovita, ševi mi se. Ništa od toga, naravno, nije istina: tupa sam i ozbiljna i ponekad nadrkana, i mogu napraviti tek nekoliko trbušnjaka, a sve je ostalo napor. Što se sklekova tiče, niti jedan. Ali, barem nisam trudna. Jednolična melasa izmjenjivanja ugasila je etažno grijanje u mom dekolteu, briga me za neku tamo lisicu, dodaješ mi krzneni okovratnik da mi ne prsne kucavica po tvojoj bijeloj  majici. Prebacuješ sako i ruku, ja se nađem tu negdje. Odlazimo u noć veliku kao limuzina.

Izgovaram velike riječi, nađeš malo mjesta za njih i sve je dobro. Jednostavno je jer sam munjena, smijem se, srećemo Madonnu, nas dvije, ehe, mi smo zajedno prošle disco fazu, današnji klinci uvjeravaju me da je Isus davao travu apostolima, oni to meni?!, a disco kažemo još samo ja i cure iz Abbe. Ispast ćeš iz kadra, znam, zato mudro šmrcam. Vodim te kod tebe jer... ne da mi se doći k sebi.

Sve ide tako glatko. Zgodan si i fora i ne patim za tobom. Genijalno. Put je prohodan. Put je utaban i prolazi ravno kroz prvu ljubav: držanje za ruke pa prva lijevo. Onda skroz ravno do kioska na kojem se prodaju razni semafori i pokazivači smjerova.

Prva ljubav, eeeda... jezik mi je sažvakao ruž i izbacio kosti i koštice, moja je karijera bila na početku i bila sam tek poster u crno-bijeloj tehnici pa nije bilo tako strašno, nisam morala ići u kupaonicu srediti stvar. Kosti su mi bile spore ili ih uopće nisam imala, on je svirao neki instrument, dolazilo je neko društvo ili smo mi odlazili nekamo, mediteransko-melankolične dosjetke grickale su se uz film. Jebote! Sjedila sam, dekorativna poput pejzaža za razglednicu, slušala plonk riba u staklenki od krastavaca, a jutro tek bi počinjalo i odzvanjalo bi njegovo žvakanje žvake, nisam razumjela kako je uspijevao žvakati žvaku i voziti auto istovremeno, ludo! Onda dalje, hm, u jednom momentu udarila mi je vrućina u glavu i preko noći sva su mjesta postala povezana: to bi znači bilo to. Sjela sam u krivi tramvaj i mislila da moram ležati u krevetu jer sam izgubila nevinost, pa nije ti to gripa, smješkao se pederski skromno, kao da hodam u afro-turbanu, bio je mističan, ili mutav, svejedno. Na svijetloj podlozi dana pojavio se plavi tramvaj u krupnom planu i osjetila sam istovremeno glad, glavobolju i umor. Skalpovi su se počeli vješati na zid i ja sam bila opčinjena svojim postojanjem poput zle kraljice pred ogledalom. Podočnjake sam zabunom zamijenila mjesečevim mijenama, a s pomoću Pitagorina poučka koji se učio dok sam ja markirala točno sam krivo izračunala sve što sam vidjela, zato se sad i sjećam što je bilo dalje, nakon tog trena, ljubili smo se, i ne samo to. Jedino ne znam kad smo se to nas dvoje pretvorili u nas dvoje.

Vjerojatno si se u početku jako trudio. Tvoj se osmijeh probijao poput aliena kroz mene, međutim u meni su ostali luđaci koji u komandosicama i bosonogi prijete muhama i nevidljivim neprijateljima. Pa si otišao nevoljkog koraka i bio si velik i lijep kao nikad, a mene je zaposjeo onaj poznati drveni osjećaj: čista sandalovina i cedar. Jutro je postalo prava noć za crninu, zaglavila sam u ladici kao jako skup, davno kupljen (demode) veš. Ogledalce, ogledalce moje, on i ja, što misliš, možemo li se sresti?

Evo, znala sam i što će biti još dalje, kad se zbilja sretnemo: dobar dan, kratkokosi mladiću s bradicom, jeste li pronašli smisao života s vašom malom ženicom ispod ruke? Smijuljila sam se napola balavo dok sam ga privijala i sve to. Tko ti je izabrao to što nosiš? U rentgenski osvijetljenoj kabini navlačio je preko glave moju spiku. Poput Vincenta Pricea smiješio se kroz naslage pudera i namazanih usta, i kad je govorio o njoj rekao je moja Marijana, a ženskica mu je bila opasno zgodna i zriktana, kladim se da svaka školska zbornica ima jednu takvu, jedno novo lice za Revlon: sve je na njoj super, samo što ima opasan štih ranih devedesetih. Neee, još gore, podržava me moja prijateljica, Helena Rubinstein, nešto poznato još iz bakine kozmetičke torbice. Stisnuo je usne u taj njegov slavni cirkusantski poljubac, netko bi trebao tome stati na kraj, pomislila sam dok mi je šaptao neke idiotarije u neku, meni nedefiniranu točku iza uha. Veselo poput vojnika-oslobodioca iz ratnih dokumentarnih filmova nosila sam mu pletenice i proljeće Mozartove pastirske igre, a sebi mazohizam djeteta izgubljenog u visokom kukuruzu.

Ja, pravi Indiana Jones, ponovo sam si s tobom priuštila taj ushit svih revolucija i probijanja kroz šipražje, ti, odvezao si me kući pristojnošću nekog žapca koji se cijelo vrijeme pretvarao da ne kuži da je pijani princ. Otplesala sam večer, imala sam neki drugi puder i ten mi je bio nekako ružičast. Uzdisao si: ah, ti tvoji obrazi! Da, ti moji obrazi koji dopraćaju i otpraćaju generacije i generacije tvoje gluposti!

A onda je i to prošlo, postali smo maaalo stariji i nismo imali pojma zašto se uopće ljubimo. Valjda, tek da se nešto radi, da ne propadne večer. Osobno, znam da mi nije više ni do čega s tobom, čak ni do toga da budem vulgarna, glasna i zbilja gadna. Skužila sam da ti ne mogu ništa. Iskreno, ne znam što bi nam moglo pomoći, nešto je jako staračko između nas dvoje, neka Ilijada druge generacije. Mislim, sve je davno i jasno, čak i to da bez greške stojimo, dobro poput odjeće, ja na E-8, ti na D-5, mi i te naše proklete dignute rolete, urlanje jutarnjih ptičica, moj celulit, tvoja ljubav i izlog naših cipela pred vratima.

Ne da mi se više razmišljati o onoj oskrnavljenoj kutijici s prezervativima, danas mirno uzdišem: ah, ta ležernost u muškaraca, taj kišni apaurin po prozoru, taj ta-na-na-na završnih nota iza kulisa, taj neki jako loš solo na gitari i privlačenje tim stvarima... Zar sve to samo zato jer sam jednom bila toliko gladna da sam bila u napasti da pojedem crvljivu šljivu?

Prva ljubav, čovječe božji, znala sam! To te može baš fino sjebati. Sjećam se, nakon prvog snimanja na Aljasci izmiješale su mi se smrzline i otekline. Pogrešno sam skrenula (žene i inače imaju problema s lijevim i desnim) i propustila let. Svega nekoliko sati i jednu vremensku razliku prije valjala sam se u bikiniju po snijegu. Nakon toga izvalila sam se u kadu kipuće vode, a u snu me probudio izljev prerane menstruacije. Htjela sam da baneš pa da pomisliš da sam prerezala žile i da dobiješ infarkt! U svemu što kažeš nema čak ni svih onih stvari koje čovjeka čine podnošljivim u svom njegovom vlastitom kurcu. Ni ja nisam ništa bolja. Ja bih ti eventualno mogla promijeniti plahtu i u filmu Woodija Allena svako malo reći: treba mi valium. Sva ta povijest imala je svoje ponavljanje.

Normalna sam, ok izgledam, mogu biti duhovita, ševi mi se. Ispast ću iz kadra, znam, zato mudro šmrcam. Od početka sam te vodila k tebi. Zašto nismo kod mene? Jer ti ne smiješ znati da imam lijepu kupaonicu, to bi te povrijedilo, imaš traumicu s početka karijere i ja moram biti oprezna i imati razumijevanja. Strpljenje. Pretrčavam  bosonoga beskonačan hodnik pitajući se može li se upala mjehura dobiti za trideset sekundi i nadajući se da neće baš sada naići čovjek mog života i vidjeti me izrezbarenog lica, u baloneru, ispod golu poput Vinka Pintarića. Sinoć vino i teška romantika, sve ću reći što god treba, preplanulo mi je lice... U jutro zora. Blijeda od mamurluka promijenila sam rasu. Probudila sam se prije pet i mozak mi je pjevao sinoćnje hitove, srećom na engleskom. Naše noge ispod dekice, velike i bijele poput nogu sekretarice. Vidim se kako oblačim odjeću s kraja stoljeća, a kosa mi se rasipa do bradavica.

Ti: su ti to tange?

Ja: ti je to tango?

(Ako želiš prigušiti moje urlike, morat ćeš naviti taj tango.)

Ili, možda su stvari, u stvari, tekle posve drugačije, na primjer ovako: sjećam se kad sam te upoznala, Nadja Auerman te mi je večeri posudila svoje noge i dovela me na tulum kod tebe, stan u centru svijeta kupio ti je stari, stan je bio pun cvikeraša s glupim razbarušenim zurkama i trebica u traper minjacima i bucmastim čizmakima (passé!), prva riječ koju sam čula još na ulazu bila je eksel. Sve su imale razgolićene trbuhe u žaru plesa, računale su na taj žar. Ali nisu računale na dolazak foto-modela. Znanost i moda izmiješali su se. U frižideru je bila butelja vina i parmezan.

– Kaj ti nemaš ništ za jesti?

– Kaj si gladna?

– Ja? Nee, ali kaj ti...?

– Pa ja jedem kod staraca ili dostava, ne?

Ko se sveg tog više sjeća?! Negativi naših razgovora plutaju u zahodskoj školjci nakon jutarnje kavice, a ako te baš zanimaju možeš takve iste naći na svakom chatu. Makar ne znam kakve sve to skupa ima veze s kuhinjom tvoje mame, a o tome je zapravo riječ, zar ne? Mala crna haljinica, niska bisera i ja mogu biti Jackie K. za jednu večericu kod tvojih staraca: serviram tvoja najdraža jela i obolijevam na mozak.

Danas mi je svejedno, ipak sam ja ta koja je ovdje napravila karijeru. Danas se osjećam kao gospođa, samo zato što imam skuplji mobitel, “Ziggy” haljinicu i sljedeću destinaciju za snimanje. Dok popravljaš frizuru do-koje-ti-nije-stalo, pretvaraš se u muškarce koji se nude: Tom Jones, ljepuškasti konobar odebljao nakon stotog skidanja s heroina, nečiji stariji brat, čupavi tajnik, neoženjeni ravnatelj, najbolji prijatelj, tupavac, slinavac, policajac iz prigradskog naselja oženjen učiteljicom, netko s kim sam već bila pa mogu opet kad god hoću, vječni student, vječni frajer, vječni jebač – vječno sranja s njim. Usta su mi puna istine: ne pljujem je poput koštica nekog voća koje ostavlja fleke po tvojoj majici kratkih rukava s diskretnim CK u kutu, gutam je, i to mi komplicira probavu. Drvce u vatri u peći: pucketanje. Moja kosa pod tvojim prstima pucketa kao sintetika: statički elektricitet i nas dvoje – to je takva drama!

Stalno isto, stalno. Evo, na primjer, jurim na snimanje, bit ću gola u Africi na motoru, a i lakše je, ti imaš svoju karijeru i moraš redovito u teretanu. Sad se napokon bolje razumijemo. Srećom, mini-val se ovo ljeto vraća u modu, srećom i moda se ponavlja, sam ti rekla, Tom Jones! Misliš da si zgodan i fora i nisi lud da dođeš na moju listu prerano odjebanih, pretjerano objašnjenih, premalo žaljenih. Približavaš mi se kao stari šepavi jelen i uvijek se iznenadim koliko si, u stvari, nizak. Znaš li da su moje noge, one od Nadje, duge 1,24? Pa to je gotovo kao cijeli ti! Ponavljaš: kosa mi je mekana, jelda, a ne bi rekao nešto o mojoj koži. Daješ mi pravo da biram kao da je sve ovo zaozbiljno: mogu biti ohola vamp ljubavnica ili umobolna gledateljica tvog djeteta na ljuljački u parku ili histerična bacačica tanjura u tri sata ujutro. NLO-i lete dok ti fućkaš, zatvaraš ciferšlus na sportskoj jakni, odlaziš u auto po moje cedeje (čovječe božji, uvijek vraćanje tih cedeja, šmrcam i te sam večeri fakat tužna), trebao bi mirisati All About Eve dok holivudski ljuljaš hod (prava vaga u horoskopu, kaj smo ono rekli da je podznak, aha, James Dean, pa da, normalno!) i guraš ruke u džepove kao da je uopće moguće biti više cool od ovog!

Svejedno stojimo, dobro poput odjeće, ti na E-8, ja na D-5, nikad nisam vidjela bolju pat poziciju u svom životu, časna riječ! Pri ulasku u sobu već se osjeća  miris krizantema, mijenjam boje svoje puti već prema raspoloženju i, upirući se zubima u tvoje rame, gledam ti preko leđa kako oko naše priče već rastu čempresi. Ti gledaš šlapice koje je nosio Bruce Lee u svom zadnjem filmu, boje tigra kombiniraju se s bojom novca, narančasto i crno, listaš i ugledaš me u Superbrands Roomu s Kubom, Havanom i viskijem – nus-pojave strogih zakona o nepušenju, već na idućoj strani u Soho Houseu otpuhujem u miru s ostalim gostima, si me vidio na coveru, ja Out of Africa, koje krzno imam na sebi, pogle! Šire ti se zjenice i skidaš sako i onu ruku, oboje objesiš o kuku na zidu, ja laaagano skliznem s lagera. Više nisam zahaklana. Neki novi hir. Grliš me u snu kao da plešeš; prijanjamo. Opipavam te: imaš čvrstu stražnjicu i noge. Ti mene ne istražuješ: ne zanima te. Naša adhezija strši u gužvi vinetua, nahtkaslića, razbacanih časopisa, čarapa i fotografija tvojih nećakinja i bivše cure. Ona nije bila model nego stvarna osoba. Svaka sličnost s ovom osobom – neizvediva je. (Za tobom su sve bile lude ali ti si volio samo jednu, to kažeš a imaš tek dvadeset i nešto!) Sjediš mrtav nabildan, čudiš se, uvjerljiv si, zabavan i dubokouman, uzvikuješ, a takitak te nitko nije ništa pitao.

Popila sam vodu nakon svake svoje misli da je lakše progutam: guze nam se dodiruju, razlikuju, vole, odlaze, mijenjaju prema obujmu sljedeće ruke. Jutro donosi boje naših tijela, ne raspoznajem ih, jednostavno uočljiv daltonizam grije se ispod popluna pa onda dekice – promijenila sam ti redoslijed pokrivanja, ne sjećaš se, sutra ćeš po starom, prvo dekica pa poplun, ne smeta te gruba dlaka kao mene. Diram ti bradu: začudo, i ona je mekana. Diram ti kosu, oprezno, bojim se da ne osjetim gel s jučerašnjeg seta, to bih najteže podnijela. I kosa ti je mekana. Kažeš: kosa mi je mekana, jelda?  Nikad ne bih priznala. Ti mene ne diraš: mudar si. Ja tebe ljubim: glupa sam. Frajer s kojim sam već bila pa mogu opet kad god hoću. Ujutro mi padaju napamet samo klišeji, taksi, ona herb ritts preblizu tvog dohvata ruke, grad, provincija, sunce. Trudim se misliti kako je super naš završetak noći dok gutam knedle, ali one prave, domaće...

Sutra, Scarlet, sutra. Sutra ću do kraja provaliti taj tvoj hiroviti hitlerovski režim, sigurna sam da bi se naše ljubljenje dalo izračunati kao plodni i neplodni dani i da bi se dalo ustanoviti, samo kad bih si dala truda, da nam ovulacija poljubaca pada isključivo na nedjelju. Sutra ću ti uskratiti sebe i svoju fototapetu u gaćicama: zelene palme i narančasti zalaz sunca. Život je igra, ne znam zašto, srce, zlato, ili već kako god želiš. Jer, čak i da stvarno nisam normalna, činjenica je da stvarno jako dobro izgledam, da sam stvarno zabavna i da mi se fakat ševi. Ali više ne s tobom. I zato ću ti sutra reći bejbe. Moj mozak je fotomodel, a lajtmotivi tvojih malo težih sranja provlače se poput rentanog smokinga sa željenog na manje željenog večernjeg pratioca. A možda ću ušutjeti jer me takitak... tisuće objektiva. Ja, Kenija, Out of Africa.