Prežvakani šlageri o drugim stvarnostima

Ostarjele hipije, one stvarne, relikte iz šezdesetih, u pravilu doživljavamo na dva načina. Kao sad već nevjerojatno izgubljene pozere negdje na pola puta između napušenog mozga i kupaonskog ogledala. Ili pak kao karikaturalne likove nalik onima iz sitcom serija koji odišu blesavom iskrenošću ili iskrenom blesavošću, kako hoćete.

Stari hipik Paul Krassner odudara od stereotipa, već po tome što je čovjek od karijere. Naglasak je na “hipik od karijere”, ne dakle nekakav mamlaz od yuppieja ili babyboomera koji se posvetio karijeri nakon što je postao bivši hipi. Dapače, Krassner je čovjek od dvije karijere. Prva je bila glazbena. Druga je spisateljska. Prva nas trenutačno ne zanima. Druga je, između ostalog, iznjedrila i ovu knjigu.

Kako impresionirati tinejdžere

Knjige imaju kojekakve zanimljive porođajne muke pa ni ova nije iznimka. Tako je njezin prvi recenzent bio jedan od sudionika koji je gulio tri godine “zato što je iz medicinskih razloga sadio marihuanu”. Sudionika, kažem, zato što je riječ o velikoj zbirci eseja, priča, reportaža, svjedočanstava, halucinacija i nedefiniranih tekstova velikog broja šarolikih autora na temu psihoaktivnih tvari i njihova utjecaja na dotične autore. Tekstove je Krassner, s obzirom na to da je satiričar, prikupio pod radnim naslovom Šaljive priče o dopu. Taj tristo trideset stranica debeo almanah tripova posvetio je Terenceu McKenni, ikoni kontrakulture i također zastupljenom autoru. McKenna je pred kraj života prihvatio “jedan odlomak kod Gurđijeva – koji sam do tog trenutka odbacivao”, što samo ilustrira kako napušen mozak može biti neobjektivan. Stari Gurđo bio je takav kurjak prema girici, a ipak “ikoni” McKenni, da ga vjerojatno ne bi primio ni u svoju “školu plesa”. Ali tekovine kontrakulture su kakve već jesu.

Krassnerova knjiga tako, kad je tek primite u ruke, obećava vrlo bogat katalog “šlagiralica”. Vrlo kratki tekstovi nisu podijeljeni prema nesuvislosti ili kakvom sličnom, odgovarajućem i prirodnom kriteriju, nego u uredna poglavlja: čarobne gljive, ecstasy, peyotl, meskalin, thc, opijum, dmt, ayahuasca, kokain, beladona, stp, ketamin, pcp, sluz krastače i razno. Pod “razno” se mogu naći raznolike tvari: od heroina do mišjeg dreka, i što već sve ljubitelji tripa ne trpaju u sebe.

Na žalost, knjiga je na kraju razočaravajuća. Iako, kako smo rekli, obećava lijep i bogat katalog svih mogućih iskustava, plus zafrkancija ležernog stila, iako se autor potrudio prikupiti tekstove sa svih mogućih strana, od renomiranih autora do totalnih anonimaca, rezultat nije impresivan. Krassner je satiričar-rutiner, a pričice, uključujući i njegove, zapravo su dosadne i milijun puta prežvakane stvari. Mahom sve slične anegdote o nezgodnim susretima s murijom, ili kako je tko završio na hitnoj, ili pak o susretima sa slavnima na odvaljenim partijima tipa: “George Harrison bio je talentiran u motanju jointa” ili “tako smo se razvalili da nismo prepoznali Timothyja Learyja” (još jedna ikona ušlagiranih).

Vidi se da Krassner još živi u sedamdesetima i dojam je da mu je glavna furka impresionirati tinejdžere (znate ono: “e, stari znaš kak’ je bilo dobro! Tak’ smo se napili, ničeg se ne sjećam!”). Nažalost, generacija sedamdesetih već je oćelavila, i netko bi autoru to trebao nježno objasniti. Jednako tako oćelavili su mu i štosevi o halucinogenim tripovima.

Ipak, tu i tamo promakne kakva zaista zanimljiva stvar, iako ne treba gurati ruku u vatru da je riječ o velikim otkrićima širenja svijesti ili da to već ne bi bila više desetljeća stara opća mjesta, poput citata Salvadora Dalija: “Ja ne konzumiram droge, ja jesam droga”. No to ni izdaleka nije dovoljan mamac na čitanje.

Umjetna iskra

Autor teksta Vrijeđanje zahoda u poglavlju o peyotlu, Lotenzo Milam, zaključio je svoju priču ovim riječima: “Svi imaju priče poput ove. Premda su me neke kasnije noćne more natjerale da zauvijek odustanem, bog peyotla poučio me jednoj stvari. On (ili ona)(ili ono), poučio me da je ono što zovemo Stvarnošću Dogovor i ništa više od toga. Mi sklapamo Dogovor sa samima sobom – i sa svijetom – a u njemu stoji – zidovi će biti zidovi, ljudi ljudi, a svemir svemir. Kad god se odlučimo – a može se odlučiti kroz ludilo, samoanalizu, meditaciju ili peyotl (iz Lawson Cactus Gardensa) – kad god se odlučimo, možemo poništiti taj Dogovor o Stvarnosti, okrenuti ga ili preokrenuti naglavačke. Sad znam zašto su peyotl, LSD i sve ostale nježne droge toliko pod napadom propagande i zašto ih na televiziji, radiju i u novinama toliko ocrnjuju. Kad bi ljudi shvatili da se sve što nazivamo stvarnošću temelji na krhkim dogovorima – koje čovjek sam sklapa sa sobom i svemirom – bojim se da bi većina naših operativnih sustava (institucionalizirani strah, ljudska izoliranost, ekonomsko nadmetanje, društvena netrpeljivost) jednostavno nestala.

Hvala Bogu da je toga svjesno tako malo ljudi.”

To bi možda bilo vrijedno izdvojiti kao paradigmatično kad ne bi bilo tako beznadno zakašnjelo i kada bi i ostali tekstovi odgovarali rečenom. Ali čak i uz puno dobre volje, ni to nije nešto. Manje pretenciozan i bez velikih slova pred općim imenicama u svom je zaključku bio korisnik meskalina Elmore “Buzz” Buzzizyk: “Ipak, kemijski inducirana svijest ima svoju granicu. Nakon nekog vremena tijelo mi se priviklo i trebala mi je sve veća i veća količina dopa da bih postigao značajniji pomak. A još je tužnije to što pretjerana upotreba psihodelika počinje mutiti um kad osoba nije ušlagirana. Kraj mojem dugačkom, čudnovatom tripu uslijedio je u trenutku kad se moja omiljena sestra vratila kući. Došla nas je posjetiti, jer je bila na koledžu, a meni je jako nedostajala.

Zgrabio sam svoj blok za crtanje i s njom otišao na dugo pješačenje po okolici. Činilo mi se da je sve u redu i stvarno sam uživao u njezinom društvu, no ona je iznenada stala kao ukopana. Starija je od mene godinu dana i bili smo vrlo bliski. Ne sjećam se da smo se ikada tijekom odrastanja posvadili. Pogledala me s gnušanjem i rekla: ‘Okrenimo se i pođimo kući.’ Upitao sam je zašto, a ona je odgovorila: ‘Tijekom svog ovog vremena, jedino što si progovorio bilo je super i vau.’

Zanijemio, bez misli, pogledao sam je i izustio, Vau!. Tek kad sam to izgovorio, počeo sam shvaćati da mi je izblijedilo vlastito svjetlo. Proveo sam mnogo vremena koristeći se umjetnom iskrom, i pretjerao sam u tome. Još istog dana razdijelio sam preostale pilseve.

Nakon nekoliko dana osjetio sam da mi se vraća jasnoća uma, te da sam stekao novo poštovanje za nepovišeno stanje uma. I dalje smatram kako su psihoaktivne tvari korisne za uzdizanje svijesti, ali samo ako se uzimaju s osjećajem i smjerno. Također smatram kako u psihoaktivnim kemikalijama koje susrećemo u prirodi postoji duhovni aspekt. To je sveta kakvoća koju ne bi trebalo zlorabiti ili ignorirati.”

Ti boga, nemoj nam reći! Mogu samo ponoviti: malo je prekasno za takav zaključak. Baš kao i za ovu knjigu.

Za one koji žele znati manje: čarobne gljive su beskorisne ako i sami niste čarobnjak. Ako ste čarobnjak, ne treba vam čarobnih gljiva.