Promijeniti brže nego što generali mogu krivotvoriti tlorise i osamu

erotološki ples margine

Podsjetiti je: polje 1968.-1972. postavlja u hrvatsko pjesništvo gusto dekonstrukcijsko SLOVO RAZLIKE. Ispisuju ga Sever, Milišić (dijelom i Machiedo), Rogić, časopisna Oraić, Vladović, Paljetak, A. B. Kolumbić, Babić, Lorger, Kolibaš, Maković, Jendričko, Stojević. Vizualni ludens praznog kvadrata, ispunjene medijske “kocke”, meandra, ekranizacijski osviješten, energično, umnožava smjerove čitanja/primanja, mogućnosti/slobode, isključivanja/uključivanja (potonje teorijski domišlja Darko Kolibaš). Rewind slovne memorije koncipira i mogućnost nereferiranja, pače – referencijske praznine, kao obračun s navodnom ideologijskom nužnošću označenog, stilski nadomještene podstrategijom neotradicije (to će se preuzeti iz projekcije spacioniranja teksta, kroz medije izložbe i kataloga-zbirke Josipa Stošića, a od istog autora će se preuzeti i erotologijski ples margine, deskriptivno i konkretistički izveden u Mahijama 1951., – uz čuveno bunkeriranje cjelokupne naklade), njezine inkoherencijske tvarnosti same. Naime, citatne igre s baštinskim pismom, već perfektno utrenirane neoprostivim Ujevićem, sada okreću ironiju na sve strane ne bi li izbjegle odgovornost za autoritarnu poziciju. Autori dakako gube (SE, primjerice baš Kolibaš), ali tekstovi nastavljaju uz opravdani ulazak čitatelja kojega se navijačke strane (prepoznatljiva intertekstna drugotnost) ne tiču, nego samo ljepota igre. Započinje i neoegzistencijalistički film. Nešto kao Pitanjaši.

Rogić će osviješteno i radikalno svoje prethodno “razlogaštvo” upotrijebiti kao bitno identitetno vježbalište. Čitateljevu će vremeplovnu nespremnost postaviti na raskrižje geografije i historiografije te snimiti sjajan intimni film o matoševsko-kovačićevskoj prozivci a/idelogizirana identiteta:

hrvatska, termopile

noćas raste pad,

u divnoj tlapnji, revolucija, moje blistavo progonstvo

zarasta svoje zagonetke

ja naprotiv čišći od hostije

sudim svojoj nježnosti

i gomilam se, briljantan, na rubovima

jednog tijela

koje već uči svoju propast

koncept aktivne tjelesnosti

U svojoj prvoj zbirci, susljedno još jednom matoševskom potezu – onom nazivanja pjesme kakvim nadnevkom – skoro melankolično blisko proziva završnim stihom pjesme Praški fragmenti lik superirornog ironičara Silvija Strahimira, i, ukratko, čitajući tradiciju uputit će joj niz polemično-ludističkih pisama, kao u svećeništvu igre s pučkom legendom u Marinoj kruni, primjerice ovako:

izida

1

ne štedješe svoja tijela svećenice s vrućega raskrižja,

podaše se prije noći trijeznim šoferima

obaviše to prisebno,

potom uznojene, s ostatcima ulja nestadoše među kamenim

pačetvorinama:

morahu ljubavnici sve zaboravit

2

učinit ćeš ovako nepoznati:

lijevom rukom grkljan moj obujmi (da govorila ne bih:

ne odpušta znake žena), desnom tri puta prođi palcom

ispod brade mi i vrućima ustima na isto mjesto sađi,

kada učiniš to pođi ustima niže

na sise:

ostani dugo tamo, sve dok drhtati ne odpočmeš  u spolovilu i mozgu

i ruke ti same, polagano zbog radosti, nagnu

pupak ženin rastavit,

bit ću onda tijelom pred tobom, zato

spusti se na koljena

i pođi vrućim ustima pripraviti ulazak svoj u meso

mekše od zjenice,

neka te ne izda mekoćom spolovilo ili zvek puta;

potom uzmi ulje i znoj, ostatke glasova koje si čuo

kada uživasmo, speri ih u predvorju:

ništa se nije dogodilo, dječače, ženu si ljubio

3

plodila je neznanca božica na ploči usred hrama

zrelo, široko pruženih nogu,

čekajući, na okolne je podpornje upisivao okamine

svojih ili njezinih usnica, nije pouzdano znao;

Ali i u nizu drugih, ne samo stihovnih nego i urbo-sociologijskih knjiga, čitati je Rogićev koncept aktivne tjelesnosti, koja ne smije prepuštati diktat vremenu, nego mu se postavljati konkurentskim identitetnim bićem tkanja.

etrurologike

Bilo bi pogrešno pomisliti kako je u znanstvenim i esejističkim knjigama Rogić ludist poput njegova ranog poticatelja Bore Pavlovića, premda u esejima osjetljivije i multidisciplinarne strukture izvodi i stilogenu, a ne samo i suverenu igru analize. Dok Pavlović, svakako najpoznatiji hrvatski lirološki Etruroludist, jednu od najranijih svojih pjesama naziva Igrati se, dotle, pseudoreflektirajuću Etrursku večer, kao jednu od svojih ranijih pjesama (iz Predgovora), Rogić završava s “igrati je”.

U svakom slučaju: “…Energija, nesumnjiva i u suvremenom hrvatskom pjesništvu – ne baš česta, koja stalno izbija iz upornog govorenja postaje ono polje neprestanog kretanja koje – čak i bez obzira na temu koju ponegdje vrlo izravno doznačuje – jest (literarna) nadoknada izgubljene semantičke sveze između Boga i (njegovog) tijela, predmeta i imena. Ta u Rogića jezikom izazvana energija postaje, neprestanim kumuliranjem pa i vlastitom tragičnom repetitivnošću, zapravo novo/staro Tijelo – Tijelo kao konkretan generator proizvodnje (svijeta i jezika-svijeta)…” (Branko Maleš).

barcelonska postuma, desete

janku policu kumovu

u santa cruzu, boy, još ne bje baluna švercerskih gaža ševe

do daske, kraj naftnih villa o lipičkim konjima i šahu

tek mrsili gospari i dolje u jari brzili ekscentrične deve

pod tovarima gruzijske svile zlata i maurskih jaja u prahu;

u santa cruzu, boy, canti smerti, kopita kop, ssssss java

na pendreku, u mozgu kao u nigerijskom boeingu, suho,

landravi tupežu govnarsko sjeme, samo je moja glanc glava

sssssssk hop i gotovo, na moje je zapaljeno bubno ruho

u santa cruzu boxerom o bol zabubao zbublani bog;

ali bez glasa, tajan, dum dum drum, i tijelo hipnu u vapneni smog

u santi canti, phhhhhhhhh, jedva protisnuti, phhhhhh, rog

u santa cruzu, rog rogova nabih sferama kada iz snenog

beskuona iscijedih sve što u krv se ruži ženama i smrti na log;

ostatak, za utrošak svemirske svjetlosti, po ugovoru, naplati bog

Naravno, ta slaba povijesna priča o Etrurcima, s jakim kulturnim pismom i tajanstveno zagubljenim imenima i metafizičkim tragom na hrvatskom zemljopisnom kriptotijelu – konkretistički je dostatan razlog za Razliku. Njihovo neustanovljivo prebivanje izvan kulturnog traga i Tajne, već je historiografski preuranjena poetskotekstna činjenica, a bogme i opasna zabava osjetljivom dopisivanju. Osjetljivom u toliko, u koliko zagubljenost povijesnih podataka nije razlogom za nepismenost, i kakvo proizvoljno navodno maštovito divljanje, nego suprotno – za vrlo hrabro i decentno pismo. Za film sofisticirane i apartne kodifikacije. Za Pavlovića i Rogića, dakle, za njihovu demobiliziranu slovnu hiperosjetljivost, a nipošto ne za bardovske metaforičare globalne brige. Budućnost je ionako odavno prošla, piše Rogić.

partiturni program

I. R. N. je autorom jednog od najznačajnijih intermedijalnih transciklusa stihovne partiturnosti, naslovljena Z-vuci, kojega parcijalno tijekom sedamdesetih bjelodani kroz različite druge cikluse, izlaže na West-eastu, a kao podstrategijsku strukturu aplicira i na neke druge, drukčije naslovljene pjesme. Uglavnom ih formalno ispisuje “šimićevski”, oko središnje osi, a posve gramatološki osviješteno – usuprot naslovu – apstraktnom likovnošću tih tekstova – izvodi, tj. izlaže njihovo zvučanje: apstraktnu grafičnost. Dakle, dimenziju vremena zamjenjuje prostorom. Vremenska je čitajuća izvedba možda i moguća, ali nije nužna, naime već grafičkoformalni odskok od bližnjeg konvencionalnijeg materijala nekih drugih pjesama bitno emitira estetsku obavijest. U ciklusu Lakše vježbe surađuje i s drugomedijskim autorom. Uz Maleša maestralnim mu je recima recepcijski podupro koncept tjelesnosti i energije – Milorad Stojević.

Dakle, taj i takav kontekst – postavlja, u prvom redu pred Rogića, Josipa Severa, Borbena Vladovića, Milorada Stojevića, Zvonka Makovića, Slavka Jendrička i druge, tek nastupajuće moderne pjesnike, zahtjev za potragom u polju intenziviranja mimoideologijskoga govora. Upravo svi, ti imenovani, potražit će individualna autorska rješenja, što će im uvelike olakšati koncept Razloga koji se netom lijepo gnoseološki (C. Milanja) zaokružio, tako da će se novonastupajući autori s poštovanjem odmaknuti od toga upravo završenoga projekta generacije Razloga, i zamijenit će Razlog za Razliku (B. Maleš). Jedan generacijski koncepcijski Mi zamijenjen je za umnožene pa i rascijepljene (vidi polinomsku gestu samog Rogića) Ja. Takav se postupak rađa upravo u samoj teksturi tadašnje mlađe poezije, a ne samo u priči o pjesničkoj sceni i različitim generacijama autora. Dakle, pojavljuje se subjekt koji u tekstu ne izgovara ni Veliku Emociju, ni Veliku Refleksiju, nego intenzivno nesigurno uživa erotske zone odgode u tijelu teksta, jedino definitivno ne vjerujući u zadovoljstvo poruka i pouka konzervativnog misionarstva.

I sljedeće Rogićeve zbirke pokazat će novu subjektnu konstituciju, koju zanima i slaba ironija, pače autoironija, kao i konzekventni ljubavnički neopetrarkizam, umnožak ljubavnica ali i humora, erosa, tijela koje pamti i pohranjuje ali, precizno imenujući, te osjećajući razliku, zapravo – ne uspoređuje, te nastavlja dalje nadasve strasno ljubiti. Uživati posve pojedinačno tijelo. Razmjenjujući pisma s AGM-om, Kranjčevićem i Kamovom, prebacivat će identitetne projekcije u prostor tjelesna zvučanja. Rogić će otvarati i zatvarati deskripcijske slike i puniti ih svim čulnim tragovima, a gotovo neprimjetno će  puniti i tjelesnost stranice teksta vrlo razvijenim formalnim likovima pjesama. Konkretno, te pjesme, koje će naslovno osjetljivo izravno imenovati, bit će pisane vrlo dugim  stihovima, dapače vrlo dosljedno nizanim četverostisima od vrha do dna stranice, i to će iz backupa dizati, najjednostavnijom grafičnošću,  jedan neočekivan partiturni program. Upravo – partiturni! Naime, to se pojavljuje u kodifikacijskim umijećima koja vode kroz skoro sve Rogićeve tekstove, kao skoro neprimjetna povremena raslovljavanja i onomatopejske apstraktizacije, kao u trećoj strofi već izložene Barcelonske postume:

u santa cruzu boxerom o bol zabubao zbublani bog;

ali bez glasa, tajan, dum dum drum, i tijelo hipnu u vapneni smog

u santi canti, phhhhhhhhh, jedva protisnuti, phhhhhh, rog

Tekstovi Ivana Rogića Nehajeva ispisuju i kritičku duhovnost prostorne memorije. Prostor imenovanja, prostor poznat pod imenom Hrvatska, vrlo često kritički deskribira i ironijski okružuje metafizikom, zapravo bićima metafizike, kao bolnom greškom u izboru uporišta. Hrvatska je, suprotno, konkretno prostorno biće, koje je desakraliziranog odnosa s nacionalnim identitetom, jer mu je, tome identitetu, nadređeno zavičajnim rubovima i fragmentima. Riječ je o nadređenosti prostora Ruba, koja prebiva u paradoksu hiperosjetljivosti, jer je rubnost u trpnoj poziciji, u izloženosti kontakta, prelijevanja, pretapanja, asimilacije, zapravo metaforičnih i nemetaforičnih ratova.

konsenzus oko slabe pozicije jakih autora

Rogićev tekst oblikuje se kao lučko tržište, stjecište putnika, landralaca, prostitucije, bolesti, jeftinog i lakog plesa (vidjeti također kod Stošića). Jedina uvjerljiva uzvišenost je u nužnom odlasku. Stoga Rogić Nehajev razgleda i druge “luke”, naime, ulice i predgrađa, napose Zagreba, u svakom slučaju rubove urbaniteta. Nije slučajno, stoga, da se obraća i spominjanim Janku Poliću Kamovu, i Silviju Strahimiru Kranjčeviću, jer ih dovodi u polilog gdje se pojavljuje konsenzus oko slabe pozicije jakih autora. Oni, svakako, infarktom ili prelucidnošću – odlaze iz zbiljskoga udjela u estetskoj fizici, osobito u etici, koja je po njima trojici najbliža mogućoj estetskoj zbilji. Stoga autorski eros i tijelo imaju moguće rješenje za dionice života.

povijesna anaracija

Rogić ima još jedno utopijsko područje za slobodu teksta, to je kompleks označitelja vezan uz ime Etrušćana, antičkog, ali u našem zemljopisu bespovijesnog naroda čija je jedina ali vrlo atraktivna baština, na hrvatskome zemljopisnom prostoru, samo njihovo ime. Stoga Rogić zapravo, nemajući utemeljene povijesne podatke, nastavlja projekt maštanja sudbine skupinskoga bića, predviđajući mu, tome biću, svećeništvo igre.

Takvu povijesnu Anaraciju, autor povremeno tka kroz cijeli opus, baš kao i još jednu energizirajuću označiteljsku dosjetku, onu o Galaktici, svemirskoj replici, pojedinačnome čovjekovu tijelu. Obje te geste, provlačenje etrurskoga i galaktičkoga semantičkog kompleksa, stimuliraju eros Tajne, i energetsku slobodu označitelja da obuhvati i najneočekivanija značenja.

Hrvatsku, pak, Rogić ne alegorizira i ne personificira, nego je ontemski razgleda. To znači da je ona, radije nego povijesni, a što bi pretpostavljalo razvijenu ideologijsku naraciju, prostor konkretnog zemljopisnog, prirodoslovnog, i tjelesnog locusa. Konkretne fizičke odrednice Hrvatske ne ometaju je biti poprištem estetske i etičke refleksije. Dapače, one je stimuliraju, neotradicijski osviješteno, jer je – kako je uvodno prikazala pjesma Hrvatska, Termopile – skoro cijela Hrvatska granicom, odnosno skoro su svi njezini dijelovi Rub. Potpora takvoj konstelaciji su teško prepoznatljivi davnašnji refleksivni Orijentiri, naime Bog i nešto rjeđe prozivani anđeli, koji su sada ipak autoriteti lirske nemoći, jer su u Rogićevoj poeziji porušeni u slabog razgledača – subjekt poetskog teksta.

Kako bi to razgledanje bilo i identitetno demistificiranje, imenuje ga često kroz svoju zavičajnu emisiju zvanu Sredozemlje. Tako oblikuje duhovnost postmetafizičke i nemetafizičke sofistikacije. Taj je prostor zemljopisno konkretan, kao i domovinska država zvana Hrvatska, ali mu ne treba ispunjavanje nacijom. Rogić i iz odmaka, od nacionalne, ali i internacionalne metafizike, izvlači stvaralački energološki projekt. To je projekt gustog i simultanog kretanja, dakle tekstualne kinetike, estetske kreacije koju pri čitanju opažamo kao rečenično zabavno izmicanje naraciji, iako se naracija gorljivo i govorljivo najavljuje. Također, iz toga izmicanja naracije pojačava se autorstvo erotske igre. Moglo bi se reći i dekonstrukcijske tekstualne spolnosti. Jer Tijelo teksta simulira i priziva iskustvo tijela spolnog bića. Riječ je o autorskoj projekciji koja prebire po sjećanju na povijest Slova.

Slova su, pak, prema Rogićevoj izvedbi, nastala iz nadigravanja tijela s ljepotom. Slova se također sjećaju užitka koji budi spolnost. Moglo bi se napisati da Slovo u Rogićevoj pjesničkoj igri zapravo nadraženo prebire po zaboravu na užitak stvaranja.

nakon prenapuhanog stoljeća koje nije moglo, ipak moćni autori i njihovi pabirci

Nakon hrvatskoga završetka postmoderne, ali i skraćenja (vidjeti kod D. Oraić) jednog ambicioznog i zapravo prenapuhanog stoljeća, u stanju po/ratnoga konteksta, Rogić 1994. bjelodani knjigu poetskih tekstova (Osnove uranometrije, 1994.) koja uvjerljivo prelijeva žanrovska iskustva, te između stotinu pjesama repetira i već prije (sedamdesetih) opusno iskušane sonetne forme, kao i dulje stihovne nizove terceta, ali je osobitim prilogom transmedijska emisija pjesama u prozi. Njima ispisuje svoj, konkretistički ludističan, osobit udjel u podkorpusu hrvatskog ratnog pisma.

Krajem prošloga formalnog tisućljeća, Rogić napokon bjelodani i prvi izbor iz pjesničkoga opusa (Sredozemlje, sedmi put, 1999.), javlja se i znakovitim, barthesovskim, predgovorom, u kojemu ludistično i refleksivno naznačava svoju autorsku udaljenost od tekstova koji tamo u toj knjizi slijede. Izuzetno je jednostavna i sintetično ležerna i sama koncepcija i kompozicija te knjige, stratificirana neočekivano “mekim”, ali i semantizacijski elastičnim naslovom koji a) najavljuje, imenuje i ne mistificira lokalnost b) uklanja ideju originala i njoj blisku praksu Projekta i c) promiče radnu i energičnu renovacijsku svijest o nastavljanju i ponavljanju.

Potpisujući se s Ivan Rogić, izlaže sljedeće:

“Ovaj ulomak trebao bi, po dogovoru s urednicima, sastaviti Ivan Rogić Nehajev. No, koliko znam, njega odavna nema blizu. Zadnji objavljeni tekstovi stari su nekoliko godina. Bilo je, u međuvrijeme, nekoliko nagovještaja gdje je, ali ništa pouzdano. Njegova je sadašnja adresa nepoznata. Za sve koji rade na knjizi to je neuklonjiva teškoća. Kako i ne bi bila.

U ulogu pisca ovog odlomka upao sam, dakle, silom neprilike. Činjenica da sam dotičniku nabliži po adresi i nije baš valjana utjeha. Ali, slažem se s urednicima, Brankom Malešom i Milanom Živkovićem, nema bolje zamjene…”

I tako se dalje autoironično i galantno zabavlja Ivan Rogić nad izborom iz opusa “dotičnika”, konzekventno se uklanjajući od povjesničarske vizure i ideologije trajnosti, tako da je ugodno iznenađenje knjiga iz 2004. Pabirci i po koja pjesma, objelodanjena  u svojevrsnom ozračju ne očekivanja da će se “dotičnik” više uopće pojaviti.

Ta zbirka kao i prethodna, iz koje je navođen autorov predgovor O modrocrnoj hrapavosti, potpisuju i puni život jednoga neotradicijski modernističkog pjesničkog opusa, koji je prošao zavidan i uvjerljiv, nedvojbeno razvijen i sofisticiran opusni put od postrazlogaštva, kroz visoki modernizam, neotekstualnost, pa sve do posebne nove simulakrumske estetike, djetinjasto  mirnog i ironičnog makar i humornogorkog katatonična vitalizma.

Ivan Rogić Nehajev rođen je u Senju 1943., a bitnim dijelom književnoga djelovanja vezan je uz riječki postmoderni kulturni prostor. Često je bio prepoznavan i u književnoj kritici imenovan kao sudionik riječke modernističke “djeteline s četiri lista” čiji su “listovi” Borben Vladović, Ljubomir Stefanović i Milorad Stojević. Tako je, naime, poslagana recepcija sedamdesetih i osamdesetih godina, a kada se opisuje ukupnija scena ranog hrvatskog postmodernizma, scena sedamdesetih, svakako je između jakih individualnih poetika, uz Rogića navesti i, primjerice Slavka Jendrička, te neke od dosad već nagrađenih autora Nagrade Kvirin za ukupni pjesnički rad, kao što su Zvonko Maković i Branko Maleš. Osim pjesništvom, živeći i radeći većim dijelom svojega dosadašnjeg angažmana u Zagrebu, pod svojim uglednim znanstvenim drugoimenom Ivan Rogić, objavljuje radove iz područja urbosociologije  (Ogledi i pabirci, 1988.; Peti stupanj prijenosa, 1992.; Figure ukroćene sreće, 1994.; Tko je Zagreb, 1997.; Smaragdni brid, 1998. …). Riječ je o autoru koji se prvim zbirkama pjesama javlja na prijelazu šezdesetih u sedamdesete, dakle u doba preosjetljive i velike epistemološke promjene.