Prosjački i ciganski kruh

Prosjaci su donedavno tražili “koricu kruha” ili pak novčić za koji se ta korica može kupiti. Razlikovali su se po dobi, porijeklu, izgledu, po tome je li im prosjaštvo nužda, navika ili zanat. Evanđelje po Luki opisalo je bijednoga Lazara u prnjama, željna da se nahrani “mrvicama kruha što padaju s trpeze bogataševe”, s ranama po tijelu koje liže pas.

Nekoliko je svećeničkih redova sebe proglašavalo prosjačkima: prvi franjevci, koji su slijedili primjer svetoga Franje Asiškoga, među njima napose “bosonogi” (Scalzi), dominikanci zvani “crnim fratrima”, karmelićani ili “bijeli”, augustinijanci – sva ta četiri reda priznao je i potvrdio kao prosjačke crkveni koncil u Lyonu, u trinaestom stoljeću. I islamski derviši, poput Mevlevija u Turskoj, prosili su vrteći se oko sebe do iznemoglosti, u vjerskome zanosu. U nekim starim gradovima sačuvao se običaj da se na određenim mjestima ostavi milostinja za “kruh siromašnima”: u Veneciji, na zidu kapele Svetoga Samuela u tijesnom prolazu po imenu Calle delle Carozze, pod kipom Gospinim nalazi se udubina s metalnim vratašcima kraj kojih je natpis: pane dei poveri. I u Splitu je postojao sličan pretinac kraj Srebrenih vrata, nadomak Dioklecijanove ulice  – ne znam je li još tamo.

Jedni su započeli prositi u djetinjstvu, drugi u zrelo doba ili tek u starosti. Neki su nošeni u majčinu naručaju izgovarajući na raznim jezicima riječ: kruha. Razdoblje u kojem nisu morali prositi nisu uvijek smatrali sretnijim. Prepirke među prosjacima nisu rijetke: tko će zauzeti bolje mjesto i u koje doba, kraj hrama, uz medinu, na trgu ili u suku. U nekim je zemljama zakon propisivao gdje se i u koje doba može tražiti milostinju a gdje to nije dopušteno. Svi slijepci koji prose nisu slijepi niti su svi ubogi bogalji. U predgovoru rukopisima nepoznatog autora, naslovljenim Knjiga o skitnicama (Liber vagatorum), Martin Luther se okomio na probisvijete koji su se “udružili s vragom” te uz vražju pomoć priječe da kruh dođe do pravih prosjaka. Povijest poznaje i prosjačke udruge te njihove sporove s drugima i među sobom. Zadržimo se ovdje na pripovijesti o “ciganskome kruhu”, nedovoljno poznatome.

U nekim su krajevima većina prosjaka Romi – pritom nemaju moći kakvom obično raspolažu većine. Nerado se izjašnjavaju kao Romi, kako ne bi bili izloženi nepovjerenju i odbojnosti okoline, preziru ili čak progonu. Riječ Ciganin je postala pogrdna tako da je izbjegavaju i Romi i njihovi prijatelji. Način na koji žive nije zabranjen, ali je nadziran. Ne znamo točno koliko ih je u kojoj zemlji, zna se da ih je negdje više, negdje manje. Najviše ih je, izgleda, na Balkanu. Još više ih je “na putu” – tko zna kamo idu ili otkud dolaze, zašto i kada su pošli ili se vratili. U Evropi ih je više od desetak milijuna. Zajedno bi mogli biti veći od nekih evropskih država. Imaju zavičaj – neki od  njih i po više zavičajnih mjesta – ali ne i domovinu. Dio su naroda uz koji žive, ali nisu nacija. Nisu ni nacionalna manjina, “transnacionalni” su. Nemaju svoga teritorija, vlasti, vojske. Domovi u kojima stanuju obično nisu kuće. Došli su s istoka, potječu od sjevernoindijskih plemena. Razlikovali su se među sobom već na odlasku, pogotovo nakon dolaska. Prošli su kroz Perziju, Armeniju, Malu Aziju, vidjeli su kako se u tim krajevima pravi kruh, koji nije bio nepoznat precima njihovim u Indiji.

 Neka su vlastita imena ponijeli sa sobom iz postojbine – vjerojatno i sam naziv Romi – neka su im nadjenuli drugi. Ciganin dolazi od grčkoga Athinganos. U Engleskoj nazvani su gipsy prema egyptios, u Španjolskoj također, jer im je put tamnija kao u Egipćana. Zvali su se i zovu se Manuši, Sinti, Žitani (Gitans). Dubrovački je pjesnik svoju miljenicu prozvao “Jeđupkom”. Muškarci su se često bavili kovanjem i preradom metala, uzgajanjem i preprodajom konja, svirkom kojom su razonodili ili tješili zaljubljene, pripite, nesretne. Mlade su Ciganke pjevale, plesale, udarale u daire. Zavodile su, gatale i prosile kruha za svoju djecu i muževe.

U mome je zavičaju bilo Roma više nego drugdje. Družio sam se s njima. Moji su se roditelji pribojavali da me “Cigani” ne otmu i nekud ne odvedu – takav ih je glas bio. A nisu. Naučio sam dosta toga od njih. Oni lako uče jezike, lakše nego drugi. Ne znam da li u svom lutalačkom životu uspiju upoznati sreću, ali sigurno znaju kako se može biti manje nesretan, čak i pod čergom. Pomogli su mi da čujem i zapišem dio podataka koje ovdje preuzimam i prenosim.

Imaju nekoliko inačica za kruh: marno je najčešća, pa manro, maro, mahno. Brašno zovu arho – ta imenica u njihovu jeziku nema množine, možda ne slučajno. Kvasac im je humer. Bok znači glad a bokhalo gladan – i te se riječi među njima često rabe.  Čalo je sit, panif  voda, jag vatra. Lonm je pak sol. Jesti kažu hav – to je i sadašnje vrijeme i infinitiv, tako mora biti. U neimaštini i stiješnjenosti, okruženi svačim i lišeni svega, dobro razlikuju što je čisto (vujo) a što nečisto (mariame) – ne samo u hrani, nego i u običajima, u međusobnim vezama. Nemaju zapisanih naputaka kako se pravi kruh ili neko drugo jelo, ali im je usmena predaja postojana, vuče se s koljena na koljeno. Način njihova života ne omogućuje im da se služe krušnom peći, ali se lepinja može ispeći i na ognjištu a pogača na ploči od pleha. Ukusne su ciganske pogače i lepinje!

Ima mudrosti u romskim izrekama o kruhu. Neke sam zabilježio i u izvorniku, da se čuje njihov jezik, i u prijevodu, da se razumije.

Kana bi e čorhe marena marnesa, vov bi lengo vast čumidela – “kad bi siromaha tukli hljebom, on bi im poljubio ruku”.

O marno šaj so o Develni kamel thaj so o thagar naštisarel  – “kruh može što Bog ne da i što car ne postiže”.

 Kana bi ovela ne phuo marno savorenge, čuče bi ovena vi e khangira vi e krisa – “da ima na Zemlji kruha za sve, opustjele bi i crkve i sudnice”.

Te si marne thej naj biuže, na bi trebela rudjipe – “da je kruha i da nije lukavih, molitva bi bila suvišna”.

O bokhalo dikhel suno e marne, o barvalo dikhel suno pe sune – “gladan sanja kruh, bogat snuje svoje snove”.

Mlada mi je Ciganka, s djetetom na prsima, izgovorila u izvorniku i prijevodu kratku pjesmu iz Šumadije posvećenu kruhu, naslovljenu – Marno:

I vogi e jag džuvdarel,/ i pani o arko bajrarel./ O humer i daj londjarel/ thaj peske ilesa gudljarel,/ gudlo thaj baro te ovel,/ pire čhavoren te čaljarel.

“Dah vatru oživi,/ od vode brašno naraste. / Majka tijesto posoli,/ dušom ga svojom zasladi/ da kruh bude sladak i izdašan,/ da dječicu nahrani.”

Prosjakom se ne rađa nego postaje. Ne postaje se samo svojom voljom. Prosjaštvo je opomena društvu i vjeri: društvu da svakome dade kruha i vode, vjeri da ne zaboravi na milost i milosrđe. Oružje i rat koštaju mnogo više od pogače. Stari su proroci savjetovali, uzalud, da se koplje zamijeni ralom. Romi nemaju zemlje koju bi mogli orati. Danas im je lakše prositi i ponekad krasti. Sutra vjerojatno neće biti tako. “Ne bi moralo biti”, kaže “stari Cigo”, tako smo ga nekoć zvali od milja.

* Odlomak iz knjige u pripremi Kruh naš – svjetovni i sveti