Protiv povijesne devolucije

Danas je vjerojatno i zadnjem naivcu jasno da u cijelome svijetu kao velikom selu globalizacije stvari baš ne idu onako kako bi trebalo. Dok se taj naš narečeni Svatković kuha na plus 50?C u hladu, neuspješno liječi od manje-više neizlječivih akutnih ili kroničnih boljetica modernoga doba ili bankrotira pod udarima cijena hrane, benzina ili narkotika na lokalnome crnom tržištu, a neki od globalnih ili lokalnih ratova stalno latentno prijete, vjerojatno sjetno razmišlja o “starim dobrim vremenima” kada tih zala nije bilo. Pita se k tomu, moguće, kada je sve pošlo po zlu i zašto, te može li se uopće učiniti išta protiv toga. Nakon nekoliko sekunda, minuta, veoma rijetko sati, on će se prestati opterećivati tim jalovim poslom i vratiti u kolotečinu “svakidašnjih jadikovki”. Iako će mnogi stručnjaci gorljivo dokazivati da su baš takva  propitivanja globalnih problema običnih ljudi početak svake filozofije, dalek je put od izvora do ušća prave mudrosti. U međuvremenu možemo se doista zapitati  koji su dosezi suvremene filozofije u srazu s problemima modernoga svijeta.

Filozofija, međutim, nekada kraljica među svekolikim ljudskim znanostima i djelatnostima, već je duže vrijeme nahoče kojega se svatko, pa i sami filozofi, nekako srame, a nerijetko ga eksplicitno odbacuju. Teške se optužbe gomilaju na njen račun, pa se stječe dojam da nitko pametan zapravo ne zna što bi s tim čudom ljudskoga uma – odbaciti je u ropotarnicu ljudske intelektualne povijesti ili, vrativši joj stari sjaj, ponovo je ustoličiti na samo čelo ljudske duhovne evolucije.

Angažirani intelektualci

Jedan od razloga zašto je tomu tako vjerojatno leži i u činjenici da je filozofija apstraktna i veoma često sklona akademskom izolacionizmu, bavljenju samom sobom, nikom zanimljivim temama vlastite preživljene povijesti. Pored toga, dvadeseto je stoljeće učinilo sve da tu nesretnicu temeljito potvori i dovede na tako loš glas da je se i vlastita čeljad odriče. Ipak, postoji manji broj filozofa koji je se čvrsto drže, vraćajući svojim likom i djelom dignitet i vjeru u mogućnost “posrnule ljepotice”. U svjetskim je razmjerima to, danas globalno brendirani Slovenac, Slavoj Žižek, koji upravo živi život možda najpoznatijeg “pop-filozofa” puneći dvorane na svojim predavačkim turnejama poput pop-rock bendova. Iako su mnogi skeptični prema njegovu radu, ne može se poreći činjenica da je upravo on, obuzet svjetskim zbivanjima, postao sinonim za angažiranog filozofa par exellence. No pored aktivnog Žižeka, Chomskog i preminulih Derride ili Baudrillarda, tko bi se u našim krajevima mogao uvrstiti na tu listu, recimo to tako, angažiranih filozofa? Pri čemu treba naglasiti: filozofijski angažiranih filozofa, jer primjerice politički angažman Žarka Puhovskog ili Gvozdena Flege, koji su filozofi, ne mora biti i najčešće nije u vezi s filozofijim samom, odnosno promišljanjem temeljnih problema modernoga svijeta.

Od najstarijih koji su pokazivali put bili su to najangažiraniji praksisovac Milan Kangrga, zatim nešto mlađi Nikola Visković, srednju generaciju predvode Žarko Paić i Marijan Krivak, dok je među najmlađima najaktivniji Srećko Horvat. Iako bi se tu moglo pronaći još imena (Matko Meštrović, Mario Kopić, Boris Buden i svi arkzinovci), taj je krug ljudi nekako najjasnije i najeksplicitnije, možda i s najvećim žarom čuvao plamen angažiranog (uvjetno govoreći lijevog) kritičkog mišljenja, u raznim disciplinama sudara filozofije i okrutne nam zbilje.

Filozofijska je djelatnost Marijana Krivaka najuže povezana promišljanjem tog kardinalnog sraza na najvišoj (ili ako vam je draže, najdubljoj)  i najopćenitijoj razini, i to od njegovih samih početaka. Prva mu se (eponimna) knjiga bavila “filozofijskim tematiziranjem postmoderne”, dok je tijekom uredničkog posla u Filozofijskim istraživanjima bio priređivač nekolicine filozofijski angažiranih temata, koji su svi ukazivali na širi spektar njegovih interesa – kritičkofilozofijskog promišljanja stanja stvari u suvremenome svijetu.

Punk filozofija?

Iako bi se takva djelatnost mogla učiniti samorazumljivom i sasvim neproblematičnom, ona to, upravo filozofijski, pogotovo u našim krajevima, nikako nije. Prvo, u tom je pristupu nužno pronaći i opisati samu bit suvremenog stanja stvari na istovremeno filozofijski relevantan, ali ne autistično apstraktan i nerazumljiv način. Drugo, zadržavajući pravu mjeru stručnosti i razumljivosti, implementirati zdravu količinu kritičnosti, pronalazeći određenu perspektivu pozitivnog razvoja stvari koja će ponuditi odgovarajući spektar prihvatljivih odgovora na pitanje: što nam je, dakle, činiti u tom pomaknutom svijetu u kojem živimo. I treće, bitno je razbiti okove tradicionlne ljevičarske ideologije i retorike, opterećene nedavnim povijesnim naslijeđem, odnosno pronaći način kako o problemima govoriti filozofijski relevantno, a ne ideologijski banalno.

Gledajući striktno i tradicionalno-filozofijski, ovdje smo na terenu tzv. praktične filozofije, koja najčešće obuhvaća etiku i filozofiju politike, filozofiju tehnike i ekonomije, teoriju društva i pravičnosti itd. Sve su te teme u najužoj povezanosti s filozofijsko-antropološkim, a onda i ontologijskim filozofijskim postavkama nekog filozofa. Krivak je u svojoj novoj knjizi svjestan te pozicije: dok je prva knjiga, Filozofijsko tematiziranje postmoderne, bila više (uvjetno govoreći) ontologijski orijentirana, ova druga je sasvim svjesno smještena na teren, moderno shvaćene, angažirane praktične filozofije. I drugo što je u pristupu bitno jest izlaženje iz okvira akademski shvaćene filozofije; što bi naše olimpijske sijede akademske glave pomislile kad bi pročitale, kao što u uvodnome poglavlju Krivakove knjige piše, da je za njegov vlastiti i to filozofski razvoj slušanje punk benda The Clash imalo više važnosti negoli mnoge pročitane knjige obvezne literature? Je li onda riječ o  svojevrsnoj punk filozofiji? Pa, dojam je da bi to za Krivaka bila pohvalna kvalifikacija – naime u onoj mjeri u kojoj je punk glazba revolucionirala svijet rock glazbe, sigurno bi tako (pozitivno) revolucionarna filozofija bila nešto novo i poželjno pod kapom nebeskom.

Krivak s druge strane ne krije svoje ambicije, on doista kani misliti protiv struje (kao što uostalom kaže i sam naslov knjige), protiv statusa quo u svijetu, i još više protiv onog tipa mišljenja koje takvo stanje opravdava (u djelima poput Fukuyamina Kraja povijesti i sličnih). Nasuprot tomu on izdvaja i elaborira čitav niz djela i ideja suvremene filozofijske produkcije koja se izrazito kritički odnose prema suvremenom svijetu. Krug je to autora koji opisuju postmoderno stanje stvari – od klasika postmoderne Lyotarda, Baudrillarda, Derride, Virilia, Vattima, Agambena, doajena hermeneutike Gadamera, egzstencijalne filozofije Heideggera, utemeljitelja medijalistike Deborda do njegovih sljedbenika Agentur BILWET, Naomi Klein, cyber teorije, Žižeka i mnogih drugih suvremenih čimbenika na tržištu ideja.

Prema Istini Stvarnoga Svijeta

Iako sama knjiga svjesno djeluje fragmentirano (kao što i podnaslov kaže), ona to u biti nije. Motivi za pojedine teme često su djela i njihovi autori, ali svi su ti djelići povezani u jedan cjelovit mozaik koji čini misaono tkivo otpora suvremenoj, kako je Krivak vidi, povijesnoj devoluciji. U podlozi tog mozaika, naime, leži cjelovita filozofijska koncepcija, koju čitanjem različitih dijelova knjige možemo sasvim jasno i eksplicitno rekonstruirati. O čemu je dakle riječ?

U opisu globaliziranog, digitaliziranog, tehnologijom i ekološkim problemima okovanog post-postmodernog svijeta-similakruma Krivak akceptira i integrira svekoliku kritičku misao već spomenutih autoriteta. Pri tome je ključna temeljna ugroženost – u hermeneutici ali i Habermasovoj komunikativnoj teoriji postuliranog – životnoga svijeta, kao oaze spontanog i autentičnog, humanog življenja. Danas smo, u virtualnom postkapitalističkom društvu-spektaklu, temeljito porobljeni i kolonizirani različitim virtualnim zbiljama koje nam onemogućuju recepciju Istine Stvarnoga Svijeta. A ta je Istina surova: ekološke, ekonomske i energetske krize su pred eksplozijom, sukobi Razvijenog i Nerazvijenog Svijeta također, a ideologijski gurui poput Fukuyame i sličnih uvjeravaju nas da živimo u najboljem od mogućih svjetova. Nasuprot tomu osobna je (moralna, etička) intelektualna odgovornost raditi na dopiranju do Istine zbiljskoga svijeta, ma kakva ona bila. Za razliku od različitih ciničnih, ili zabavno-eutanazijskih idejnih koncepcija (a prema Krivaku cyber teorija s pripadajućom subkulturom jedna je od njih), koje svjesno ili nesvjesno rade na eutanaziji životnoga svijeta, zadaća je filozofije da svojom kritičnošću radi na dopiranju do Istine. Na razini svakodnevnog života put prema humanizaciji tog svijeta trebao bi se kretati putem solidarnosti i suosjećanja sa svojim bližnjima, u ozračju tolerancije prema Drugome, Lyotardovoj nesvodivoj razlici. Multikulturne vrijednosti građanskog svijeta liberalne demokracije, međutim, na temelju opisanih problema predstavljaju dio postfordovskog simulakruma za umirivanje savjesti bogatih – bez uvida u temeljne probleme suvremenog svijeta i ozbiljnoga rada na njihovu uklanjanju – sve je ostalo kozmetika.

Na političkome planu, bitno je obnoviti utopijske energije i misliti izvan okvira postojećeg svijeta – hrabro i pod svaku cijenu. Možda u tomu, bez obzira na povijesno nasljeđe, mogu pomoći Marx ili Lenjin, Žižek ili u zadnje vrijeme najozbiljnija koncepcija tog tipa, ona Hardta i Negrija, razvijena u njihovu kapitalnom djelu Imperij. Jesu li to biopolitika i politika mnoštva, implicitno i eksplicitno razvijene u toj knjizi, ili metapolitika Maria Kopića, kao ponovno otkrivena metafizika “onkraj digitalnog besmisla... globalnoj katastrofi smisla unatoč” – nije možda presudno. Ono što je bitno jest uloga filozofije kao organona povratka filozofijskim i kulturnim izvorima koji će nam pomoći da pronađemo pravi put kroz šumu zavodljivih reklamnih simulakruma naše virtualne stvarnosti – po svaku cijenu.

Zato je Krivakova knjiga, slagali se mi s nekim njegovim formulacijama ili ne, hrabar i nesvakidašnji pokušaj iskoračivanja iz filozofijske ali i civilizacijske slijepe ulice u kojoj smo se, gle čuda, ne sluteći zla, sasvim iznenada našli. Nakon Krivakove knjige ne možemo više imati alibi nepostojanja jasnih i nedvosmislenih formulacija – problem je, međutim, kao i uvijek, u izostanku bilo kakvih reakcija. Hoće li sve ono što je u toj knjizi ZA ili ono PROTIV prevagnuti u percepciji javnosti, možda je manje važno, važne su naše osobne i profesionalne odgovornosti za svijet što nas okružuje, a ova nas knjiga na to, s punim ljudskim i filozofijskim pravom, podsjeća.